banjalukaforum.com

Razlika između autoritarne i humanističke religije ne javlja se samo među raznim religijama, nju nalazimo i unutar iste religije. Naša vlastita religiozna tradicija jedan je od najboljih primjera za ovu tvrdnju. Budući da je od fundamentalne važnosti da se do kraja shvati razlika između autoritarne i humanističke religije, navest ću još jedan primjer iz izvora koji je manje više poznat svakom čitaocu, iz Starog zavjeta.
Početak Starog zavjeta pisan je u duhu autoritarne religije. Bog je prikazan kao apsolutni vladar
patrijarhalnog klana, koji je stvorio čovjeka za vlastito zadovoljstvo, te ga može uništiti kad mu se to prohtije. On mu je zabranio da jede sa stable spoznaje dobra i zla i zaprijetio mu smrću ukoliko prekrši tu naredbu. Ali zmija »lukavija od svih životinja«, reče Evi: »Nećete zasigurno umrijeti! Nego zna Bog: onoga dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.« Pokazalo se da je zmija imala pravo. Kad su Adam i Eva zgriješili Bog ih kažnjava time što objavljuje neprijateljstvo između čovjeka i prirode, između čovjeka i zemlje i životinja, te između muškarca i žene. Ali čovjek nije morao umrijeti. Štoviše,
»čovjek je postao kao jedan od nas, zna što je dobro a što zlo: i sada, da ne bi pružio ruku, ubrao sastabla života pa pojeo i živio zauvijek«, Bog istjeruje Adama i Evu iz edenskog vrta i postavlja anđela s plamenim mačem prema istoku »da brani stazu koja
vodi prema drvetu života«.
Tekst veoma jasno pokazuje u čemu se sastoji čovjekov grijeh: to je pobuna protiv božje zapovijedi, to je neposlušnost a ne neki grijeh inherentan samom činu jedenja s drva spoznaje. Naprotiv, daljnji religiozni razvoj uzdigao je razlučivanje dobra i zla do vrhunske vrline do koje se čovjek može uzdići. Tekst također jasno pokazuje kojim se motivima rukovodi Bog: to je briga za vlastitu nadmoćnu ulogu, ljubomora i strah od zahtjeva čovjeka da mu postane ravan.
Odlučni preokret u odnosima između Boga I čovjeka može se uočiti u priči o potopu. Kad je Bog opazio »da je čovjekova pokvarenost na zemlji velika... pokaja se Bog i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na Zemlji. I Bog reče: »Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, gmizavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih napravio.«
Tu se ne dovodi u pitanje ima li Bog pravo uništiti svoja vlastita stvorenja; on ih je načinio i oni su njegovo vlasništvo. Tekst njihovu pokvarenost precizira kao »zloću«, ali odluka da se uništi ne samo čovjek nego i životinje i biljke pokazuje da se ovdje ne radi o presudi koja bi bila srazmjerna nekom određenom zločinu, nego o ljutitom kajanju Boga nad vlastitim djelom koje nije ispalo dobro. »Ali Noe nađe milost u očima gospodara«, i spasi se iz potopa zajedno sa svojom porodicom i predstavnicima od svake životinjske vrste. Tako su uništenje čovjeka i spas Noe proizvoljna djela Boga. On može raditi što mu se svidi, kao što to može bilo koji moćni plemenski vođa. Ali poslije potopa odnosi između Boga i čovjeka iz temelja se mijenjaju. Sklapa se svečani ugovor između Boga i čovjeka prema kojem Bog obećava da »nikada više vode potopa neće uništiti živa bića, niti će ikad više potop opustošiti zemlju«. Bog se obavezuje da nikada neće uništiti sav život na zemlji, a čovjek mora poštivati prvu i najosnovniju zapovijed Biblije, da ne ubije drugog čovjeka.
»Od čovjeka za njegova druga, tražit ću obračun za ljudski život.« Od ovog trenutka odnos Boga i čovjeka doživljava duboku promjenu. Bog više nije apsolutni vladar koji može raditi što ga je volja, već je vezan ugovorom kojeg se i on i čovjek moraju pridržavati; on je ograničen principom koji ne smije pogaziti, principom poštivanja života. Bog može kazniti čovjeka ako pogazi taj princip, ali čovjek također može protestirati ukoliko se Bog o njega ogriješi.
Novi odnos Boga i čovjeka jasno dolazi do izražaja u Abrahamovom zauzimanju za Sodomu i Gomoru. Kad je Bog naumio da uništi gradove zbog njihove grešnosti, Abraham prekorava Boga zbog kršenja njegovih vlastitih principa. »Daleko to bilo od tebe, da ubijaš nevinog kao i krivog: tada bi i nevini i krivi prošli jednako, daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?«
Razlika između priče o izgonu iz raja i ove prepirke zaista je velika. Ondje je čovjeku zabranjeno da zna što je dobro a što zlo, a prema Bogu je ili pokoran - ili u grešnoj neposlušnosti. Ovdje čovjek koristi svoje znanje o dobru i zlu, prekorava Boga u ime pravde i Bog mora popustiti.
Čak i ova kratka analiza autoritarnih elemenata u biblijskim pričama pokazuje da su u korijenu židovsko-kršćanske religije prisutna oba principa, i autoritarni i humanistički. U daljnjem razvoju i židovstva i kršćanstva očuvala su se oba ova principa; prevaga jednog ili drugog određuje različite pravce razvoja u objema religijama.

Nisam siguran da sam skontao poentu teme... Treba li da komentarisemo citat, kazemo sta mislimo o S. Zavjetu ili... (posto nisi ostavila nikakav komentar osim citata)?

PS: razmisli o stavljanju takvih citata i linkova na posebnu temu predvidjenu za linkove i citate, a ako nema takve teme mozes je otvoriti (npr. na Psihologiji).

hajde za pocetak: da li vjerujete da se to sve izdesavalo ili mislite da je u pitanju mit, tj. da se sve odvijalo na simbolickom nivou u kolektivnoj svijesti?

@Hristov i Ajkula: A Adam, Eva i to? A postanje?

@Hristov i Ajkula: A Adam, Eva i to? A postanje?

Tekst također jasno pokazuje kojim se motivima rukovodi Bog: to je briga za vlastitu nadmoćnu ulogu, ljubomora i strah od zahtjeva čovjeka da mu postane ravan.

I Bog reče: »Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, gmizavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao što sam ih napravio.«

nego o ljutitom kajanju Boga nad vlastitim djelom koje nije ispalo dobro

»Od čovjeka za njegova druga, tražit ću obračun za ljudski život.« Od ovog trenutka odnos Boga i čovjeka doživljava duboku promjenu. Bog više nije apsolutni vladar koji može raditi što ga je volja, već je vezan ugovorom kojeg se i on i čovjek moraju pridržavati; on je ograničen principom koji ne smije pogaziti, principom poštivanja života. Bog može kazniti čovjeka ako pogazi taj princip, ali čovjek također može protestirati ukoliko se Bog o njega ogriješi.

Ovdje čovjek koristi svoje znanje o dobru i zlu, prekorava Boga u ime pravde i Bog mora popustiti.

i autoritarni i humanistički- prevaga jednog ili drugog određuje različite pravce razvoja u objema religijama.

Religija je pažljivo i savjesno opažanje onoga što je Rudolf Otto prikladno nazvao »numinozum«, a to je dinamičko postojanje ili učinak, koje nije rezultat voljnog čina. Naprotiv, »ono zarobljava čovjeka i vlada njime pa je čovjek uvijek više njegova žrtva nego li njegov tvorac.«

hajde za pocetak: da li vjerujete da se to sve izdesavalo ili mislite da je u pitanju mit, tj. da se sve odvijalo na simbolickom nivou u kolektivnoj svijesti?

Religija je pažljivo i savjesno opažanje onoga što je Rudolf Otto prikladno nazvao »numinozum«, a to je dinamičko postojanje ili učinak, koje nije rezultat voljnog čina. Naprotiv, »ono zarobljava čovjeka i vlada njime pa je čovjek uvijek više njegova žrtva nego li njegov tvorac.«

Mnogo mi je draza cinjenica da sam djelo Bozijih savrsenih ruku nego da sam potomak majmuna ili jos gore... ameba

Kako je Otto shvatio da to nije rezultat Volje...pitanje je sad ????