Nastavak prethodnog posta...
No život čovekov je vrlo kratak ovde na zemlji da bi se za vreme samo jednog života on mogao osloboditi te želje za životom Zato je neophodno reinkarniranje čoveka više puta, što mu je važno za postizanje tog cilja. Samo stradanje se pokazuje kao uslov progresa. Borba — to je zakon postojanja, a žrtva uzrok evolucije. Što veća borba i žrtva, tim viša radost i sloboda... Stradanje se pokazuje iskupljenjem kojim čovek plaća za dostignuće svoga venca[47].
Saglasno učenju o bogu, budizam se pokazao dosledan i u svome učenju o čoveku i njegovoj duši, poričući njeno ontološko postojanje kao neke posebne supstancije. Skoro svi autoritativni naučnici, bez izuzetka, saglasni su u tome da budizam, saglasno učenju samoga Bude, kako nam je ono poznato iz Pitaka (Pitake - budističke kanonske knjige, poznate pod imenom "Tri Pitake", od kojih svaka nosi svoje naročito ime: Vinaya, Sutta, i Abhidhamma) nije priznavao postojanje duše čovečije[48]. Neki, istina, sumnjaju u to, kao Maks Miler, koji pokušava da dokaže da učenje o nepostojanju duše, koje se nalazi u trećoj Pitaki, ne pripada Budi, nego da je to kasnija interpolacija, jer navodno protivreči učenju (nekim mestima) iz prve dve Pitake, gde se govori o postojanju duše. Međutim, taj njegov pokušaj pravdanja pobio je i obesnažio R. Devids, koji navodi dva duža mesta iz druge Pitake, u kojima se upravo govori da čovek nema dušu, i da između učenja druge i treće Pitake nema protivrečnosti, kako to tvrdi profesor Miler. Tako u drugoj Pitaki, Sutta-Nipat-e, kazano je između ostalog: "Jedno samo ime ostaje nerazrušivo od ličnosti onoga ko se udaljio iz ovoga sveta".[49] R. Devids ukazuje i na druga mesta Sutta-Pitake, gde Buda nabraja šesnaest jeresi, po čijem učenju duša postoji svesno posle smrti tela, zatim, osam jeresi, po kojima duša postoji posle smrti bez svesti, i na kraju, više od osam jeresi, po čijem učenju duša postoji posle smrti u ravnodušnom stanju: ni u stanju svesnom, ni u stanju besvesnom. Ovaj tekst budističko učenje o nepostojanju duše otkriva jasno kao dan[50].
Posle svega ovoga jasno nam je da u budizmu ne postoji ličnost, odnosno nešto što je nosilac ličnosti. Odricanje od vere u postojanje individualne duše, odnosno shvatanje duše kao bezličnog kompleksa odvojenih njenih elemenata i procesa, pokazuje se kao uslov za spasenje duše od budućih preseljenja, završnog njenog uspokojenja u blaženstvu nirvane. Pravo poreklo učenja o preseljenju duša se sastoji u spajanju prirodnog pogleda na svet, sa originalnom idejom koja čini osobeno dostojanstvo indijske religioznosti, sa idejom karme[51]. Ipak to preseljenje o kome govori budizam mora se razlikovati od preseljenja Rig veda i Upanišada, koje priznaju dušu. U budizmu čak nema ničega što bi ličilo na preseljenje duša ili prelaz individua iz jednog života u drugi. Kada čovek umire, njegov fizički organizam osnova njegove psihike raspada se, i na taj način psihički život prilazi kraju. Ponovo se pak rađa ne taj isti mrtav čovek no drugi. Nema nikakve duše koja bi se mogla preseljavati. Produžava da postoji samo karakter[52]. Jedino što je zaista besmrtno u čoveku jesu njegova dela. Po budizmu, sa smrću se nesumnjivo završava sve. Čovek je samo pomarupa tj. "ime i forma"; u njemu posle smrti ne ostaje ništa što bi supstancijalno moglo da produži svoje postojanje. Nas preživljavaju samo naša dela i ništa više[53].
Pa i pored toga što budizam odriče individualnost i dušu kao njenog nosioca, to mu ništa ne smeta ne samo da uči o stvarnosti reinkarnacije nego postavlja i cilj iste utapanje u nirvanu. Nirvana (nirwana) je novi pojam u budističkoj religiji i filosofiji, a znači upravo "ugasnuće", stanje večitog i blaženog mira koji se nalazi s one strane sveta, savesti i individualnog življenja. Do ovoga stanja, za kojim prosvećeni budist teži kao za najvišom i krajnjom svrhom, dolazi se potpunim ugasnućem svoga "Ja" i volje za životom, tj. potpunim oslobođenjem duha od materije.
Reč "nirvana" objašnjava najbolji poznavalac indijske filosofije Radhakrišnan, i bukvalno je označava kao "gašenje", ili "hlađenje". "Gašenje" napominje kraj. "Hlađenje" se pokazuje ne punim uništenjem no samo umiranjem strasti. U svakom slučaju, nirvana, saglasno budizmu, nije blaženo jedinstvo s Bogom, jer takvo jedinstvo bi značilo samo produženje želje da se živi[54]. Dostignuti pak nirvanu, znači osloboditi se od stradanja i žalosnih uslova postojanja. Onaj ko je dostigao nirvanu ne može se više rađati, on je slobodan od zla zauvek. Tako shvatanje nirvane prirodno pokazuje njeno poistovećenje s nebićem[55].
O samoj prirodi nirvane se ne može precizno reći šta je. Po nekima, to je potpuno nebiće, i utapanje u nirvanu značilo bi isto što i prestajanje svake egzistencije ili, u najboljem slučaju, saznanja o egzistenciji. Sam Buda nije otvoreno postavio pitanje o prirodi nirvane. On je smatrao da se njegova misija ne sastoji toliko u tome da raskrije tajne božanstva, koliko u tome da privuče ljude ka njegovom postizanju[56]. No ipak, izgleda da on nije smatrao nirvanu potpunim uništenjem, nego samo prekraćenjem postojanja u svesnom stanju. O stanju u nirvani nalazimo divan opis u pomenutom delu Radhakrišnana, gde se kaže: "Onaj koji je oslobođen (stupio u nirvanu) nije ni veliki ni mali, ni crn ni plav, ni gorak ni sladak, ni hladan ni vruć... Bez tela, bez preseljenja... On prima, on poznaje, no njegovo biće nema forme; nema uslovnosti za neuslovljeno..." Energija prošle karme se gasi, a duh, makar još i da postoji, nema mogućnosti da se ponovo rodi[57]. U višem stanju nirvane mi smo slobodni od karme i sva se tuga prekraćuje kada se ličnost raspada. Karma podržava životni proces, a kada se ona iscrpe, individualno postojanje prilazi kraju[58]. Sledstveno tome, nirvana predstavlja završetak duhovne borbe i označava pozitivno blaženstvo. To je cilj savršenstva, a ne uništenja. Putem razrušenja svega što imamo individualno u sebi, mi stupamo u zajednicu sa celom vaseljenom i postajemo neodvojivi deo njenog velikog procesa. U tom slučaju savršenstvo je osećanje jedinstva sa svim što postoji; što je bilo kada postojalo i što će bilo kada postojati[59]. No ovakvi pogledi na nirvanu već ne pripadaju vremenu Bude, nego kasnijem periodu Mahabharate, dok docniji budizam - neobudizam, pod nirvanom zamišlja blaženi život u nekom Budinom svetu punom sjaja i velelepnosti. No takvi pogledi su nesumnjivo jeresi u odnosu na prvobitni budizam, i nastali su, svakako, po analogiji sa hrišćanskim rajem, do čijih su pojmova došli preko ranih hrišćanskih misionara.
Filosofska misao u Indiji, posle Budinih nadzora, nije prestala da se razvija, nego je dostigla, takoreći, svoju kulminaciju u čuvenom religioznofilosofskom epu Mahabharati. Mahabharata je delo indijske misli, nastalo između 6. i 3. veka pre Hrista, a neki delovi možda i kasnije.[60
]Najznatniji i najlepši deo ne samo Mahabharate nego i cele stare indijske književnosti, nesumnjivo je poema Bhagavad-gita, koja ima istorijsku podlogu, a inače je religiozno-filosofske sadržine. Ona sadrži tradicionalno učenje o bogu Krišnu, koji se često inkarnirao u pojedine ljude i to naročito u periodima moralnog pada ljudi da bi im pomogao i da bi ih izbavio iz tog moralnog pada. U toj poemi, koja predstavlja intelektualni odblesak borbe, s jedne strane bramanizma, kao kulturno religioznog sistema, i s druge strane raznih sektaških pokreta, na čelu sa budizmom[61]. iznose se u dijalogu između boga Krišne i Aruna (jednog vojskovođe), do sada poznata mišljenja, uz neke finese, o reinkarnaciji, karmi, nirvani, i uopšte o pogledu na svet. Na taj način Bhagavadgita je prelaženje ideja Upanišada ka novoj situaciji, koja je ponikla u eposi Mahabharate[62].
Kroz dalji tok istorije indijske misli pojavljuju se mnogobrojni pravci, koji u suštini zadržavaju ono staro pojam reinkarnacije, karme i nirvane, ali u detaljima su otišli tako daleko da često predstavljaju pravu suprotnost jedan drugom, te ih je teško, a i nepotrebno, pratiti u njihovom razvoju.
Nastavice se ...
_________________ Маран Ата
|