Imam i ja nešto za reći, iz svog ugla. Iz sveg srca sam navijao za Hrvatsku protiv Njemačke, i to ne zato što ne volim Njemačku već sam baš želio da susjedi pobjede, isto tako sam pred utakmicu sa Turskom želio da Hrvatska pobjedi, i to ne zato što ne volim Tursku već sam želio da komšije prođu dalje, i isto tako tokom jednog dijela same utakmice...ali onda je nastala promjena, kako je utakmica odmicala uviđao sam da mi neće biti žao ako Turska pobjedi, i na kraju mi je bilo drago.
Ali ovde sad treba objašnjenje

Žao mi je sa sportske strane. Žao mi je Bilića i igrača, zaslužili su da idu dalje, žao mi je bilo onih suza koje smo vidjeli a i brojnih koje nismo vidjeli, Bilić je rekao da su u svačionici plakali kao mala djeca, da su neki ridali i jecali, a vjerovatno ste vidjeli Darija Srnu na terenu poslije penala. Mislim da to nisu zaslužili nakon svega i toga mi je žao. Nemam ja ništa protiv njih, ali...drago mi je što će ih ovo spustiti na zemlju, sa više strana. Mnogi su ovde naveli da im se ne sviđa ta fanatičnost u navijanju, moram priznati da se i meni to ne sviđa, ali se mora nešto tu naglasiti, jedno je navijački žar, ali kod Hrvata ima i nešto drugo a to drugo mi se ne sviđa. Kao što su neki ovde primjetili, a nije moglo da se ne primjeti svih ovih godina, Hrvati su puno nabrijaniji na uspjehe nego Srbi. Oni da sada imaju prve dve tenisačice na WTA listi oni bi samo o tome trubili, pratili bi ih u stupu, pisali bi šta su jele, kad su jele, gdje su jele, kad su legle spavati, a povrh svega prenosili bi iz strane štampe veličanje njihovih sportašica. Kad je Eduarduo da Silva prešao u Arsenal od tada su puno pisali o njemu, stalno, svaki korak su opisivali u medijima, a pogotovo kad ga tamošnji mediji ili sam Arsen Venger pohvale. E sad zašto je to tako kod njih a kod nas ni u tragovima? Ono što sam ja primjetio gledajući njihove velike sportske uspjehe ali i nabrijavanje za potencijalne uspjehe oni, a ovde prvenstveno mislim na njihove sportske novinare ali takav im je opšti mentalitet, silno iznad svega žele svjetsku slavu, da se Hrvatska istakne, da se o Hrvatskoj priča u svakom kutku svijeta, da se Hrvatska hvali od strane drugih, da se Hrvatskoj dive, da Hrvatska bude priznata u svim sferama pa i sportskoj kao neka velesila. Jedan komentator je to jasno rekao, ne znam sad koji veliki uspjeh je bio u pitanju, možda SP France 98, rekao je u delirijumu nešto u smislu: "sad će da se priča o Hrvatskoj...sad će da se čuje za Hrvatsku...". Ćiro je nakon pobjede nad Poljskom sa drugi timom rekao da je dokazano da je Hrvatska "nogometna velesila" i da to sada treba biti jasno svima, naravno u paketu sa tim ide prethodna pobjeda nad Njemačkom.
Osjeti se taj žar u glasu sportskih komentatora, taj neki fanatizam koji potiče iz kompleksa. Mnogi su to primjetili. Po meni najvjerovatnije se radi o ovome, oni što prije i što više žele da se distanciraju od jugoslovenstva, srbstva, balkanizma, žele što prije da se nametnu kao samo svoji, kao Hrvati, da izgrade Hrvatski identitet i da on postane kao neki brend u svijetu. To rade u politici, kulturi, sportu, u svemu, to pokušavaju kao da će propasti bez toga. A sport je jako plodan teren za to, sport im to omogućava, oni smatraju kao što je komentator rekao da će cijeli svijet da "čuje za malu a moćnu Hrvatsku" ako ostvare neki zapažen uspjeh, da će da ih priznaju kao značajnu zemlju, da će da se nametnu kroz to, da će biti face. Toga kod Srba nisam primjetio, i hvala Bogu jer mi je takvo ponašanje jako loše i digao bih glas i da Srbi to rade. Ne volim takvo ponašanje kod ljudi, ni kod pojedinačnih ljudi, kad se neko gura i želi svjetsku slavu, da mu svi plješću, da ga tapšu po ramenu, da mu se dive, da ga veličaju. Ne volim takvo ponašanje. Jedno je težiti ličnom usavršavanju, radi samog usavršavanja i svog ličnog zadovoljstva u tome, a drugo je težiti uspjehu prvenstveno zato da bi ti drugi pljeskali, da bi postao priznat, faca, ugledan. A mislim da toga kod Hrvata ima puno. Kao neki kompleksi niže vrijednosti pa žele da to što prije kompenzuju velikim uspjesima. Mislim da tu leži dobar dio njihovog navijačkog fanatizma, mediji "pumpaju" takvu atmosferu, sportski komentatori je pumpaju. Pogledajte im reklame za vrijeme EP i SP, sve je obojeno u fudbal, u svoju repku, sestra mi nekidan piše iz Makarske, kaže da je baš sve crveno-bijelo, i staro i mlado, T-mobile poslovnica sva u fazonu fudbala, iz kamiona karlovačkog piva tutnje navijačke pjesme, i da jedina stvar koja je ostala u svojoj prirodnoj boji je more. Mada da su osvojil Euro pitao bih se i za more.
Dakle njihovi sportski uspjesi na jednu stranu, iskreni navijački žar isto tako, ali mi se ne sviđa ono što se provlači u pozadini i što je kod njih motor za uspjehe, ta želja za svjetskim priznanjem, to fanatčno i kompleksaško kreiranje brenda Hrvatstva. Jedva su dočekali da se u ovoj muci bar slade sa tim što svjetski mediji kažu da je Hrvatska nezasluženo ispala, odmah su prenijeli šta kažu strani mediji, a i prije toga kad god ih neko pohvali. Mislim da im to priznanje znači više od samog sportskog uspjeha, tj. sportski uspjeh im treba najviše zbog tog priznanja.
Zbog toga mi je drago da se malo spuste. Ali mi je žao Bilića i igrača, oni to nisu zaslužili.