Sveštenička klasa (bez obzira na religiju) je anahronizam koji je suštinski izgubio svoju ulogu; kao takva, učiniće sve da se održi u životu, ostavši kao neka vrsta socijalnog gordijevog čvora koja svoje postojanje i održavanje zasniva ne toliko na strahu od više sile nego, barem kod nas, na nacionalizmu, na insistiranju pripadnika različitih nacija da u odnosu na
one druge budu - različiti; a ako već ne postoji jezička ili rasna barijera, biće dobra i ona religijska jer je velikim dijelom nosilac istorijske, tradicijske razlike... ovo je, zahvaljujući "srećnim" istorijskim okolnostima, postalo toliko ukorjenjeno na ovim prostorima da, na primjer, kod nas maltene ne može da se otvori neki objekat a da ga sveštenik ne "osvešta", da ne govorim o svadbama, sahranama, o tome da svako dijete (pardon, većina djece) mora da bude krštena, jer, pobogu "tako je red kod nas Srba"; zatim slave, godišnje "bacanje svete vode" po kućama itd...
To je, manje-više glavna društvena uloga religije danas i ovdje, a da li je to važna uloga ili ne, procjenite sami. U svakom slučaju, sveštenička klasa živi na račun toga, naravno tu je i uvijek onaj element straha od viših sila i "Božje kazne" koji nije faktor za zanemarivanje.
(Pomišlja li iko kojim slučajem na koncept egregora koji je ovdje na djelu u punoj snazi?

Naravno, ovo je posmatranje stvari iz veoma određenog ugla (pogađajte kojeg

); iz istog ugla, energija egregora je vrlo za*ebana stvar

i zezanje s njom liči na diranje osinjeg gnijezda.
Hate can only create more hate.)
S druge strane, neko ko teži duhovnom razvoju, uzdizanju, približavanju božanskom (nazovite to kako hoćete i posmatrajte bilo koju od bezbrojnih varijanti) ne trebaju nikakvi sveštenici ni sveštenička klasa, ne trebaju posrednici, jer je on "sveštenik samom sebi"

, jer je sam u izravnom kontaktu sa bogom / bogovima / silama / konceptima ili čim već. Naravno, ako takav pojedinac izabere da živi u društvu (a izbor postoji, i svaki izbor ima cijenu) onda će cijena toga izbora biti neophodno prihvatanje svakakvih stvari koje društvo nosi (uključujući i podnošenje takvih stvari kao što je sveštenička klasa) - ko hoće da živi u društvu mora da se prilagodi sistemu (posao-stan-auto-žena-djeca sistem), a religija je dio našeg sistema, htjeli to neki priznati ili ne.
Kako onda "sačuvati dušu" u ovakvom haosu?: Neko reče
"sakrij namjeru!" i to je sve što ću sad da kažem
Džabaleban napisa da je crkva neka vrsta duhovne osnovne škole... ima tu jako puno istine. Naravno, ako su nečije "karmičke" predispozicije takve da će svoj duhovni put i duhovnu istinu tražiti u ostanku na utabanoj stazi mainstream religija, neka mu je tako, ima puno pravo na to. A dokoni freelanceri čija se duhovnost sastoji od raznih stvari samo ne od prave duhovnosti uvijek će biti spremni na izazivanje, nadmudrivanje, prepucavanje. Ovo važi za sve strane u "sukobu", ondje gdje sukob postoji. Opet,
hate can only create more hate... Ali to je faza u "duhovnoj školi", faza u kojoj smo trenutno svi mi, htjeli to priznati ili ne. Kako izbjeći sukob: zvuči otrcano ali je istina: više tj. uzvišenije emocije, misli i koncepti pokreću zakonitosti viših planova, koje uvijek nadvladavaju zakonitosti nižih planova. Pa i Isus je govorio o tome (ko mi kaže taj citat ima pivu od mene

). Uglavnom, ono što je bitno: svako ima pravo da okači staru cipelu o luster i proglasi je svojim božanstvom, prinosi joj žrtve i upućuje molitve; ono na šta nema pravo je da
tjera ostale ljude da poštuju tu cipelu. Milost, dobra volja i ljubav takođe zvuče otrcano, ali nisu, valjda bi trebalo od toga da se krene.