Citiraj:
Po čemu ćemo radije pamtiti ovu 2007. što nam upravo izmiče kroz prste: po jednom od najuzbudljivijih svjetskih prvenstava u povijesti Formule 1 ili po groznim špijunskim aferama koje su još jednom pokazale koliko je prazno i nekvalitetno vladajuće tijelo koje upravlja našim sportom?
Naravno, bolje da proteklu sezonu zapamtimo po sjajnom dvoboju dvije velike F1 ekipe, i po troboju uistinu najboljih vozača svijeta nakon odlaska sedmerostrukog svjetskog prvaka Michaela Schumachera. Prvenstvo je – prema svim prognozama prije njegovog početka – trebao biti dvoboj Fernanda Alonsa i Kimija Räikkönena, repriza njihovog titanskog okršaja iz 2005., ali u drugačijim automobilima. Upravo zbog činjenice da je Alonso sada sjedio u McLarenu, u kojem je Räikkönen bio čudesno brz dvije godine ranije, mnogi su predviđali da će Španjolac biti i najveći favorit za treći uzastopni naslov prvaka.
S druge strane, Räikkönen je došao u cockpit Schumachera koji je za dlaku promašio svoj osmi naslov 2006., i pokazao da se Ferrari vratio u staru formu. I pored radikalnog dizajna auta za 2007. – s međuosovinskim razmakom produljenim za ček 10 centimetara radi poboljšanja aerodinamike – Ferrari je i dalje važio za favorita.
Ali, onda se dogodilo ono najbolje. Veliki dvoboj pretvorio se u – troboj. Na scenu je, naime, stupio Lewis Hamilton. Nakon 17. utrke u Brazilu, i pored činjenice da je naslov prvaka na kraju ipak odnio jedan od dvojice originalnih favorita, cijelom je svijetu bilo jasno da je Hamilton, zapravo, izgubio prvenstvo, zbog vlastite pogreške u pretposljednjoj i mehaničkog problema u posljednjoj utrci.
Bez ta dva tilta mladi tamnoputi Britanac napravio bi ono što još nikome nikada nije uspjelo, ali i ovako je učinio dovoljno da uvjerljivo obilježi sezonu što ostaje za nama. Da, 2007. ostat će upamćena godina u kojoj se u Formuli 1 pojavio Lewis Hamilton, baš kao što je 1984. bila godina dolaska Ayrtona Senne, ili 1991. godina dolaska Schumachera.
Na žalost, Svjetska automobilistička federacija, odnosno njezin predsjednik Max Mosley, učinili su sa svoje strane jako puno i uspjeli ispuhati puno uzbuđenja i dinamike iz jedne sjajne natjecateljske sezone svojim patetično bahatim ponašanjem, željom za svjetskim publicitetom, samovoljom, arogancijom i jednostavnim, prizemnim terorom. Priča o dvije špijunske afere iz 2007. predobro je poznata, kao i pozadina te priče kojom je dominirala glupava proizvoljnost i nedosljednost FIA-inog Svjetskog vijeća, tijela pod hipnotičkom kontrolom Mosleya. Ono što nakon svega ostaje je tek gorak okus propuštene prilike Formule 1 da iskoči iznad svih drugih svjetskih sportova čistom natjecateljskom kvalitetom i uzbudljivošću jedne od najboljih sezona svih vremena.
Smire li se egoi u tamno plavim blejzerima iz Pariza, 2008. bi mogla donijeti šansu za popravni ispit. Alonso je pobjegao glavom bez obzira iz McLarena i od Hamiltona, i vratio se u Renault, ekipu koja je bez njega ispala iz kruga tri vodeće sile Formule 1. Možda se s Alonsovim povratkom stvari vrate na staro. Bio bi to svakako poželjan – makar možda optimističan – scenarij. Tri najbolja vozača, naime, bit će u tri različita automobila i tri ekipe vođene radikalno različitim filozofijama. Tko zna, možda nam 2008. donese još veća uzbuđenja nego 2007.?
S druge strane, možda i ne. Mosley je uložio nadljudski napor da skreše krila McLarena na ono što (samo) on misli da je razumna mjera, pa je pitanje koliko je stvarne slobode ostalo u glavama i kompjuterima McLarenovih inženjera. Također, ne treba zaboraviti i da McLaren starta 2008. s budžetom osakaćenim za vrlo konkretnih dvadesetak posto, također zahvaljujući Mosleyu. Uistinu, iduća će sezona biti definitivni ispit stvarne veličine ekipe Rona Dennisa.
Za Ferrari bi iduće sezone posao trebao biti lakši točno za onoliko koliko će McLarenu biti teže. Hoće li, međutim, sadašnja garnitura u Maranellu uspjeti spriječiti jedno od onih zloglasnih periodičkih klizanja u prosječnost, nakon nekoliko briljantnih sezona, sada kad je bič teutonske marljivosti Schumachera i željezne radne discipline Rossa Brawna (i, da, Nigela Stepneya) za još 12 mjeseci dublje u prošlosti, ostaje nam da vidimo. Upravo zato 2008. će biti godina ispita i za Ferrari.
O Renaultu i Alonsu da i ne govorimo. Vrijedi li uistinu Španjolac šest desetinki sekunde i ako da, može li to biti dovoljno da se Renault vrati među velike? Odgovor ćemo znati relativno brzo.
Odgovor sigurno žele znati i vrijedni mravi iz BMW-a. Pad Renaulta u 2007. donio je relativno neočekivani uzlet ekipe iz švicarskog Hinwila, a iduća će sezona dati odgovor je li BMW to stvarno zaslužio, i mogu li Nick Heidfeld i Robert Kubica jedan drugog natjerati i u elitni krug Grand Prix pobjednika.
2007. bila je, dakle, briljantna sezona, unatoč mračnoj sjeni Maxa Mosleya. Može li 2008. biti još i bolja, pod uvjetom da se ovaj nesuđeni političar malo smiri i makne tamo gdje mu je oduvijek i mjesto – u drugi plan? Odgovor ćemo početi nazirati za dva i pol mjeseca.
Mladen Jergović