Nesumnjivo je u tom pokretu bilo i drugih manje važnih komponenata, kao sto su, na primjer, revolt paganskih ostataka u zemlji, koji su nedavno bili pokršteni, i doživljaji unutrašnjeg života. A praksa hrišćanske crkve pokazuje kako je ona dualističku jeres radije prešućivala ili je fizički istrebljivala negoli se s njom teološki obračunavala.
O kasnijem razvoju bogumilske jeresi u makedonsko-bugarskom prostoru ima malo vijesti. Ona se proširila i dalje. Tako je jedna grupa bogumila iz redova plemstva, nakon pripajanja Bugarske Vizantiji (971), emigrirala u Carigrad, gdje je našla pristalice u višim društvenim slojevima. Protiv njih su poslije istupili carevi Aleksije i Manuel Komnen. Neki su "pavlićani i Makedonci" prebjegli u Italiju u vezi s ustankom u Makedoniji (1040-41), a krajem XI vijeka mesalijani su se proširili po Balkanskom poluostrvu.
Svojim širenjem morala se dualistička filozofija u dogmatskom pogledu izdiferencirati. Tako se formiralo radikalnije i blaže shvatanje dualizma: razlika se može zapaziti i u Kozminom prikazu (sotona je ili mladi sin božji ili odmetnuti anđeo). Radikalnije gledište zastupala je Dragovićka crkva (Dragovica, vjerovatno u Trakiji) tvrdeći da je sotona od samog pocetka samostalan bog zla, bogu dobra ravnopravan princip zla.
Nasuprot tome Bugarska crkva uči da je sotona sin božji, koji se odmetnuo, tako da je bog ipak začetnik svega, i dobra i zla. Jeretička fronta od Balkanskog poluostrva do italijansko-francuskog područja bila je povezana dualističkom tezom da ne postoji jedan bog već dva.
Jeretici su se javljali pod različitim imenima: bogumili, kudugeri (grčki naziv za bogumile), babuni (u Srbiji uobičajen naziv prema makedonskoj planini Babuni), krstjani (naziv uobičajen u Bosni), patareni (italijanski naziv prema siromašnoj četvrti u Milanu, Pataria), christiani boni ili veri, boni homines, bonomii, katari (naziv uobičajen u Francuskoj i Njemačkoj prema grč.. kataros: čist) kataristi (oblik od katari), katafrigi (iskvareno od katari), Bulgari ili Bougres (naziv upotrebljavan u Francuskoj prema Bulgarus: Bugarin), konkorećani (Concorretii prema mjestu Concorezzo, sjeveroistočno od Milana), popelićani (vjerovatno posprdan naziv iz francuskog područja), tekserani (tkalci prema lat. texo, jer su se tkalci isticali kao pristalice bogumilstva u Francuskoj), garatenses (po Garattusu, jednom od starješina sekte u Italiji), illi de Desenzano (oni iz Desenzana, mjesta na Gardskom jezeru), Sclavini (Slaveni, naziv za one jeretike u Italiji koji su održavali veze s bosanskim bogumilima), caloiani (naziv u Italiji, jer se njihov jedan biskup zvao Kalojan), Bagnolenses (u Italiji po mjestu Bagnolo u blizini Mantove), gazzari (u Italiji, naziv prema njem. Ketzer), albigenses (prema gradu Albi u grofoviji Toulouse), beggini (u njem. podrucju vjerojatno iskvareno od Albigenses).
Papinski Rim je nastojao da bogumile, a naročito njihova sredista, uništi bez mnogo teoloških rasprava. Pape su dobro osjetile da je taj pokret usmjeren protiv njih i njihove nove politike, koja je od druge pol. XI vijeka težila za prisvajanjem svjetovnog gospodstva u feudalnim formama. Prvi izraziti predstavnik te politike bio je Grgur VII (1073-85), a njegovi su je nasljednici nastavili. U ostvarivanju te politike pape pokreću krstaške ratove. Osim Prvog krstaškog rata (1096-99) koji je u zauzimanju Jerusalima imao bar neki uspjeh, svi su naredni završavali ne samo neuspješno već često upravo katastrofalno za hrišćanske vojske. U krstaške ratove bilo je uvučeno i Vizantijsko Carstvo, jer su krstaške vojske prelazile pustošeći i plijeneći preko njegove teritorije. A zauzvrat je vizantijski car Manuel Komnen pokrenuo protivofanzivu na Zapad (1162-80), od koje je narocito trpjela Ugarska, pa onda i naše zemlje.
Ali, neprijateljstvo između hrišćanskog Istoka i Zapada dostiglo je vrhunac kad su krstaši 1204. osvojili Carigrad i osnovali tu Latinsko Carstvo. Zbog tih je neuspjeha savremenike, koji su mislili u religioznim kategorijama zahvatilo duboko razočaranje: umjesto brze i lake pobjede nad nevjernicima, koju su im obećavale pape, slijedio je poraz za porazom; umjesto sloge hrišćanskog svijeta, došlo je do razdora među hrišćanskim narodima; umjesto obećanog bogatog plijena i obilja zemalja na Istoku na evropki su se svijet srucile nevolje, i on je i dalje ostao u neimaštini.
Za tadašnje je shvatanje to značilo da je Allah jači od hrišćanskog boga. Time je pokoleban autoritet hrišćanskog boga, ali je odgovornost za sve zlo pala na papu. I tu je bio pravi čas da se interpolira dualističko učenje o bogu dobra i o bogu zla. A kako je zapadni svijet, polazeći na Istok, tu mnogo vidio i naučio, on je upoznao prolazeći Srbijom, Bugarskom i Makedonijom, pa i u samom Carigradu, dualističku nauku, koja je tako jednostavno mogla razjasniti odakle zlo na ovom svijetu.
Dualistička jeres na evropskom Zapadu (bez Bosne) ima dinamički karakter od polovine XII vijeka do polovine XIII vijeka, a taj se vremenski raspon pokriva s neuspjelim krstaškim ratovima. Pojave dualističke jeresi na Zapadu spominju se 1143. u Kelnu (pod imenom siromasi Hristovi), 1144-45. u Ližu, 1147. u francuskoj Dordonji, 1162. ona prelazi u Englesku, gdje nije mogla uhvatiti korijena. Učvrstila se u grofoviji Tuluz u južnoj Francuskoj i u lombardijskim gradovima.
Već u drugoj polovini XIII vijeka snaga dualističkog učenja slabi, ono degeneriše, postaje predmet teoloških raspravljanja i postepeno nestaje na Zapadu u drugoj polovini XIV vijeka, te prestaje biti živom snagom istorijskih kretanja. Dualistički jeretici na Zapadu neprekidno su upozoravali na Istok, na Bugarsku, a naročito na Bosnu, kao na maticu i na izvor tog učenja, a odatle su im dolazili učitelji i organizatori.
U južnoslovenskim krajevima jeretičko djelovanje jača krajem XII vijeka. U Srbiji je tadašnji veliki župan Stefan Nemanja brzom intervencijom spriječio daljnje širenje bogumilske jeresi. U Poljićima su 1180, pod vodstvom Kačića, poznatih bogumila, kamenovali splitskog nadbiskupa Rajnerija, a ubice je primio zahumski knez Miroslav, oženjen bogumilkom, sestrom bosanskog bana Kulina. Splitski sabor od 1185. nišani na te jeretike, kad u svom prvom članu proklinje sve "sekte heretika" koje "ocrnjuju nauku" rimske crkve.
U to vrijeme u Zadru je boravio došljak iz Apulije Zarobabel sa svojim sinovima Matejem i Aristodijem. Obojica su bila istaknuti "patareni", koji su širili jeres u Splitu i imali dobre veze s Bosnom. Nesumnjivo je Zadar 1202. onako stradao od krstaša i zbog veza s bogumilima. Zadrani su u posljednjoj borbi na zidinama istakli krstove ne da uvjere krstaše da su hrišćani već da nisu bogumili, koji ne poštuju krstove.
Koliko je bogumilska jeres zahvatila Dalmaciju i Humsku zemlju, pokazuje i slučaj Visena Šubića i Petra, zahumskog kneza, koji su bili jeretici.
Nastavak slijedi...
_________________ Gdje se krije naš Radovan: http://tinyurl.com/29rf9j
|