To je opis mog danasnjeg dana.
Nekad imam vise, nekad skoro nimalo slobodnog vremena.
Ali buduci da imam bolesnu majku, nerodjenu sestru sa daunovim sindromom koja zivi sa mojim roditeljima, radim honorarno ankete (nimalo statican posao

), imam i stalni posao, uglavnom imam prilican broj obaveza.
Realno gledano ja jako malo spavam.
Ali ta buka koju prave je stvarno velika i gledala sam sa balkona, nisam jedina koju probudi, pale se svjetla okolo, ljudi izlaze na prozore ili balkone, gledaju sta se desava...
Doduse, ja imam lak san.
Jos dok sam zivjela sa roditeljima kraj moje zgrade bio je kiosk koji je moja mama tada drzala (prije bolesti, dakle negdje '95 - '96), ali izmedju naseg ulaza i kioska je jos jedan ulaz. U neko doba noci pokusali su obiti kiosk. Ja sam cula udar i probudila majku, te izasla vani (dovoljno brzo da lopovi nisu ukrali bas nista).
Udar koji sam cula bilo je kidanje katanca (vjerovatno polugom).
U ovom stanu na Mejdanu sam cula obijanje stana u 3:25 u sred noci, dok je moj dragi, koji je bio kraj mene spavao kao top. Njega bi lopovi s krevetom mogli iznijeti vani, a da ga ne probude (mada se on dosta vrti kad spava, a ja spavam jako mirno, dok me nesto ne probudi).
Bio je to jedan udarac, taj prvi, koji me probudio. Nije bio prejak, mislila sam da je najvjerovatnije nesto od sudja (ostavljenog u onoj plastici da se okapa nakon pranja) skliznulo.
Medjutim, za svaki slucaj, otisla sam u kuhinju da provjerim, kad sam shvatila (kad se cuo sledeci zvuk) da to dolazi od vanjskih vrata.
Cak izgleda da niko u ulazu nije registrovao nista neobicno. A i dragom je trebalo neko vrijeme nakon sto sam ga probudila da shvati sta se desava.