 |
Majstorski kandidat |
 |
Pridružio se: 01 Apr 2003, 15:53 Postovi: 332 Lokacija: Banja Luka
|
Ево један текст о зилотима:
мало је дужи, али кога занима
Ko su zapravo ziloti? Istorija je zabeležila njihovo postojanje još u 1. veku nove ere, kad su kao jedna od četiri relevantne narodne stranke u Judeji bili noseća snaga ustanka protiv rimskog terora. Simbol i bastion zilotizma u savremenom pravoslavlju - Esfigmen, jedini je od 20 manastira Svete Gore koji ne priznaje jurisdikciju Vaseljenske patrijaršije. Zato jedini nema predstavnika u Protatu, vrhovnom telu monaške republike, i ne učestvuje u donošenju odluka, za razliku od preostalih 19 ravnopravnih epistata, koji zasedaju po unapred utvrđenim pravilnicima - tipicima. Komunikaciju sa pravoslavnom hijerahrijom jednostrano su prekinuli 1965, kad su carigradsko-vaseljenski patrijarh Atinagora i rimokatolički papa Pavle VI, ukinuli anatememe koje su međusobno ustanovljene još 1054. nakon “velike šizme”. “Monasi Esfigmena žive po načelu ‘pravoslavlje ili smrt’ i nisu za ustupke ‘nevernicima’. U veoma strogom su odricanju i nešto više sarađuju jedino sa prvim susedima - Hilandarcima”, zabeležio je u svojoj putopisnoj knjizi “Hilandar” Željko Marković, ugledni novinar “Dnevnika”. Esfigmen, čija je Saborna crkva posvećena Vaznesenju Hristovom, osnovan je u 10. veku uz samu obalu Egejskog mora. Isturen geografski položaj vekovima je mamio razne morske razbojnike, a posebno često su ga u 14. veku napadale bande katalonskih najamnika zaostalih na poluostrvu Kasandra, prvom “prstu” Halkidikija. Nakon brojnih požara i rušenja, manastir je obnovljen 1796. zalaganjem solunskog episkopa. Manstariske riznice čuvaju smaragdni krst vizantijske carice Pulherije, Žičku povelju despota Đurđa Brankovića iz 1429, te mošti brojnih pravoslavnih svetitelja. Imovinski spor sa Hilandarom oko prava na posed dela šume u graničnom području dva manastira jedan je od najdužih u svetskoj istoriji pravosuđa, a traje od 1593. kada je prvu presudu doneo lično sultan. Ipak, to ne remeti vekovne dobrosusedske odnose. O prisustvu, ulozi i značaju zilota u srpskom pravoslavlju raspredaju se razne mitologeme, često ideološki i politikantski obojene. Izvesno je da ih u Srbiji trenutno ima u tri manastira, Svete Trojice na Avali i Svetih Metodija i Kirila u Vrdniku, oba muška, te ženskom na Kučajskim planinama kod Bora, čija izgradnja je u toku. Tiražni beogradski dnevni list sklon senzacionalističkim napisima tvrdio je da su prisutni čak i na Institutu u Sremskoj Kamenici, što, prema rečima sveštenika Branislava Yambića, koji drži službu u bolničkoj kapeli posvećenoj Nektariju Eginskom, ipak nije tačno. - Jedan cenjeni lekar, radiolog, u tom pokretu je značajna ličnost, ali on više ne radi ovde, povukao se u privatnu praksu. Pripadnik je Matejeve frakcije, ali nikad nam nije pravio probleme, niti je bilo šta propagirao, jedino znam da je odlazio u Grčku da se pričesti - kaže prota Branislav, odbacujući bilo kakvu vezu zilota sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Isto tvrdi i sekretar Eparhije sremske pod čijom je jurisdikcijom kapela. Navedeni doktor, čije ime je poznato redakciji “Dnevnika”, tvrdi da “reči tog sveštenika nisu tačne, on ne zna pravu istinu”, i dodaje: - Istina je samo da sam lekar i bavim se privatnom praksom, a ostalo su verovatno iskonstruisali na osnovu mojih povremenih odlazaka u Grčku. U MZ Vrdnik i opštini Irig tvrde da kod njih nisu prijavljena nikakva udruženja građana, niti verske zajednice koje bi se mogle dovesti u vezu sa zilotskim pokretom, ali da u vrdničkom naselju Stara Kolonija u jednoj privatnoj vikendici zaista borave “nekakvi sveštenici”. Kažu, žive povučeno i nikome ne smetaju. Jedan Vrdničanin, koji je želeo da ostane anoniman, tvrdi da se češće leti nego zimi mogu videti ljudi u mantijama koji se ne razlikuju od drugih pravoslavnih sveštenika. - Bilo nam je nelogično da dolaze do hotela “Termal” na telefonsku govornicu, kad je u blizini manastir Ravanica. Tako smo saznali da oni postoje. Predstavili su nam se kao autokefalna crkva i zaista nikakvih problema sa njima nismo imali - reči su “Dnevnikovog” sagovornika. Da nije reč ni o kakvim “bauku koji kruži pravoslavnim Balkanom” može se zaključiti i iz objašnjenja vrsnog poznavaoca istorije i sadašnjosti hrišćanstva Živice Tucića, koji kaže da pojava zilota u Srbiji nije nikakva tragedija. - Reč “zilot” znači biti revnosan, dosledan, nepokolebljiv, a to se ne mora nužno povezati samo sa religijom, jer ekstremi postoje i u politici i u svemu drugom. I katolici imaju svoje zilote, to su lesevristi čije je sedište u Švajcarskoj. Pravoslavnih zilota ima najviše u Grčkoj, to su starokalendarci, dok su u Bugarskoj to sledbenici episkopa Fotija. Puno ih je i u Rusiji i u rumunskoj Bukovini. Zilotizam kao pojava ne ugrožava jedinstvo crkve i ne treba ga se plašiti. To nije sekta, mada ima oblike sektaškog ponašanja, a najčešće se regrutuju mladi, frustrirani i nedavno kršteni. NJihov cilj nije da se odvoje od crkve, nego da pridobiju što veći broj vernika, a veruju da jedino oni znaju šta je istinsko pravoslavlje, zbog čega ih neko naziva fundamentalistima. Takvih egzotičnih neobičnosti je bilo puno u Vizantiji i biće ih uvek, ne mogu se iskoreniti, ali i ne predstavljaju opasnost - kaže Tucić. Zilotsku versku zajednicu u Srbiji duhovno predvodi jeromonah Akakije, koji tvrdi da je pokret na ovim prostorima začet u 7. veku, kada su se pravoslavni vernici pod parolom “pravoslavlje ili smrt” borili protiv jeresi ikonoborstva koja je zavladala na dvorovima i u crkvama. - To znači da će svaki pravoslavni mučenik dati svoj život da bi se očuvala prava vera, kao što su to činili naši preci, svetitelji, carevi i kraljevi, koji su, radije odlazili u smrt umesto da se pokatoliče ili poturče. Tu devizu namerno pogrešno tumače da bi nas ocrnili, baš kao što se pogrešno predstavlja i naša zastava. Na njoj se, osim natpisa, nalazi još samo beli krst, ne postoje nikakve mrtvačke lobanje ili nešto drugo. Istaknuta je na svetogorskom manastiru Esfigmenu gde borave mnogi revnitelji, čestiti borci za očuvanje pravoslavlja. Oni su prvi priskočili u pomoć kada je goreo Hilandar, a nekolicina, bivši specijalci, izuzetno vešti i obučeni, ulazili su na najopasnija mesta i rušili upaljene grede da bi se zaustavila stihija. Tvrdnje da se u Esfigmenu gaji antisrpski duh su klevete i laži - kaže otac Akakije i takođe odlučno odbacuje pojedine tvrdnje da je zaštitnik zilota vladika Amfilohije, ili bilo ko drugi od članova Arhijerejskog sabora SPC. - Prekinuli smo svako opštenje sa SPC na prvom mestu zbog njenog aktivnog učestvovanja u ekumenskom pokretu koji šteti pravoslavlju i dokaz je koliko se daleko otišlo kako u svetovnoj, tako i u religijskoj globalizaciji. Mi ne verujemo da je moguće jedinstvo svih svetskih religija i priznanje da su ravnospasonosne, jer bi to bio presedan u istoriji. Zbog toga nas napadaju i da nemamo versku toleranciju, a to nije tačno, jer smo sa mnogim katolicima i muslimanima u najboljim svetovnim odnosima, ali kada je u pitanju pravoslavlje - tu nema kompromisa, ono je za nas jedini pravi put spasenja i tako ga ispovedamo. Srpska crkva je posle Drugog svetskog rata potpala pod vlast komunista, bogoboraca, koji su se na čelu sa Titom trudili da unište pravoslavlje. Zato su na ključna mesta postavljali svoje ljude koji su i omogućili prodor ekumenizma u SPC. Mi danas imamo ulogu probuđene savesti pravoslavlja, govorimo o tome, i zato nas, prisiljeni od strane te ekumenske organizacije, otvoreno progone
|
|