Ove
krize u pravoslavnoj crkvi: veoma sporo napredovanje građenja vjerskih objekata, ovaj požar na Hilandar (u "srcu Srpske duhovnosti"), jutrošnja vijest o ostavci vladike Artemije zbog lične isfuranosti, i drugi problemi iz skorije prošlosti, te
krize treba na pravi način analizirati.
Pravi vjernici znaju da se ništa ne događa bezveze ni bez razloga, znaju da sve trebaju duhovno analizirati, pogotovo kad su događaji vezani za duhovnost i religiju. A tzv. vjernici će samo kukati, galamiti i opet raditi ono što je loše i ono što je dovelo do tih kriza.
Duhovni velikan, vladika Nikolaj Velimirović koga je SPC prošle godine kanonizovala u sveca je o krizi i krizama napisao odličan tekst u svojim "Misionarskim pismima" i baš taj njegov tekst o krizi sam nedavno postavio na temi "Misionarska pisma" na Čovjek i društvo. Između ostalog vladika kaže da je
kriza grčka riječ koja znači
sud i da bi riječ
kriza koju svi često koristimo trebalo pravilno koristiti tj. mijenjati u riječ
sud. Jer vladika kaže:
"Jer dok se izgovarala razumljiva reč, sud, znao se i uzrok zbog koga je nevolja došla; znao se i Sudija, koji je nevolju popustio; znao se najzad i cilj popuštene nevolje. Čim je pak upotrebljena reč kriza, reč nerazumljiva svima i svakome, niko ništa ne zna da objasni ni zbog čega, ni od koga, ni k čemu?"
Vladika hoće reći da svaka kriza (sud) ima svoj uzrok na duhovnom planu i da svaka kriza (sud) ima svog Sudiju (Boga).
Sve vas pozivam da pročitate cijeli teskt vladike Nikolaja o krizi i sudu na
http://forum.blic.net/viewtopic.php?p=156649#156649
I iz ovoga se jasno vidi da nisam protiv SPC i dobrih ljudi u njoj i njihovih dobrih učenja koja su u skladu sa učenjem Svetog Pisma već sam protiv lažne duhovnosti i pobožnosti koje imamo previše ovih godina i
koja je glavni i osnovni uzrok što nam je ovako loše po svim osnovama, koja je glavni i osnovni uzrok svim našim krizama.
A ukoliko neko ne želi (pro)čitati šta je vladika Nikolaj napisao i ne želi (pro)čitati Sveto Pismo (a bojim se da je takvih mnogo) a smatra se za nekog vjernika onda nema nikakvo pravo da se buni, žali, žesti i negoduje kad ga neko kritikuje, citiraću velikana Sokrata, kad ga kritikuje "što se više stara za blago, slavu, čast a za pamet, i za istinu i za dušu da budu što bolje, nimalo ne mari...što najvažnije stvari najmanje cijeni, a ništavnije više...što se stara više za tijelo i za blago a manje za dušu, da ona bude što bolja...što ne zna da se vrlina ne rađa iz blaga nego da se blago rađa iz vrline..."
Sokrat je bio legenda. I bio je "nezgodan" jer je ljude volio prorešetavati da utvrdi da li više mare za vrlinu, istinu, pravdu ili za bogatstvo, ugled, slavu. A kad bi utvrdio da neko ne mari mnogo za vrlinu onda ga je
dobronamjerno kritikovao. A kritikovati nekoga ko misli da je divan i krasan i pokazati
i dokazati mu da nije baš tako divan i krasan je opasan posao. Zato i samo zato su i ubili Sokrata.
Isto ali potpuno isto je bilo i sa Isusom Hristom, i On je kritikovao površnu pobožnost kroz poštovanje rituala, običaja i tradicije a zanemarivanje čišćenja srca, ljubavi, istine, pravde.
Pa su ga razapeli oni koji nisu mogli podnijeti te kritike.
Ljudi se ništa nisu promjenili, u vrijeme Sokrata su bili kao i u vrijeme Isusa Hrista, a u vrijeme Isusa Hrista su bili kao što su danas - ne podnose kritike bez obzira koliko one bile dobronamjerne.
Mnogi bi da budu nekakvi vjernici i veliki srbi pravoslavci...ali na što lakši način, kroz paljenje svijeća, slavljenje božića, uskrsa i slava, povremen odlazak u crkvu, kukanje za porušenim crkvama a ne mare već se i ljute kad ih kritikuju, kad im se ukaže da trebaju raditi na sebi, da se trebaju odreći loših stvari (koje oni vole da rade) pa se na takvim "vjernicima" i "srbima pravoslavcima" ispunjavaju riječi apostola Pavla koji kaže da oni:
"imaju obličje pobožnosti ali su se sile njene odrekli".