Italija - od sumraka do svitanja
Naš rival je primer da je moguće uspraviti se i kada ste licem okrenuti zemlji. Za to je potreban, pre svega, balans između želje gubitnika da stvari postavi na glavu i potrebe da se sačuva ono što je u porazu valjalo. Prandeli je to uspeo, zato Azuri u petak igraju rezultatski beznačajnu utakmicu.
Pre svega, kada su Italijani u pitanju, dobro bi bilo da odbacite sve predrasude.
Jednostavno, stari kanoni igre više ne važe, i mada su se nakon titule 2006. odlučili na fejslifting, umesto novih lica, pet godina posle, Azuri ponovo nešto znače u svetskom fudbalu.
To, naravno, nije dovoljno da se svrstaju u istu ravan sa ostalim velikim nacijama u svetskom fudbalu, ali svako ko ih je i jednom potcenio u životu, završio je sa ogromnim ušima, repom i glupim izrazom lica.
Erozija italijanskog fudbala u drugoj polovini prošle decenije odrazila se na kvalitet tima. Umorni Lipijevi ratnici nisu doživeli drugo proleće u Južnoj Africi, a Prandeli je morao da razveje preostali pepeo i probudi nadu.
Dramatična promena i nije takva, kada se bolje razmisli.
Prandeli je u Fiorentini za nekoliko godina uspeo da nađe balans između "senatora" i mladih lavova, što je donelo Ligu šampiona, ali ne i potrebna sredstva da se ode korak dalje. Selektorski posao je svakako drugačiji, međutim njegova filozofija je ostala netaknuta.
Bufon, Pirlo, De Rosi, uz mentalno mladog Kasana su videli i vrh i dno, pa je jasno zbog čega su i dalje prvi izbor Italije.
Selektor je gurnuo grupu mlađih igrača, formirao čvrst odbrambeni blok jer svaki dobar učenik na Apeninima, polazi od toga. Ovo nije Italija koja će igrati na 1:0, ali jeste tim koji će se osloniti na to da je 0:0 pozitivan rezultat.
Rehabilitacijom Kasana, ali i eksplozijom američkog Italijana Pepita Rosija, u napadu je dobio nepredvidivost, odnosno neki surogat za činjenicu da nema više Totija i Del Pjera. Modifikovao je igru, u šta će se uveriti Srbija i razbio šablon o 4 - 4 - 2 sa jednim razbijačem kao obavezom u špicu.
Današnja Italija igra brže, napadači se više kreću, šutiraju mnogo češće.
Istina je da sistem zavisi od Pirla, ali je potpuno pogrešna kafanska logika u delu srpske javnosti kako se taj problem rešava "flasterom".
Da su stvari tako jednostavne, Milan bi u poslednjih desetak godina bio dobra, ali ne i velika ekipa, a današnji Juventus ozbiljan kandidat za šesto mesto. Kako će limitirati učinak mozga od koga zavise pokreti čitavog organizma je na srpskom selektoru, ali to svakako nije ona laicima očigledna opcija.
Prandeliju u zasluge treba pobrojati i to što je uspeo da oformi pravu gardu za Pirla, jer i De Rosi i Markisio i bivši "ljubičasti" kapiten, Montolivo predstavljaju savršen sklop za zagonetku na sredini. Tu je i najveća vrednost Italije u odnosu na naš tim.
Pukotina je levi bek, gde bi mogao da se vrati Kjelini, koji je već igrao protiv Milana u nedelju na svom starom mestu. Generalno, leva strana je nakon silnih povreda problem.
Napad? Ako je spreman, Rosi će igrati uz Kasana. To je loša vest jer su mnogo brži od naše odbrane.
I na kraju, ima li mesta nadanju da će Italijani biti opušteni?
Ima, jer u utakmicama koje ništa ne znače, njihov voljni momenat nikada nije najviši. To ni Prandeli, niti bilo ko ne može da promeni, to je genetski kod italijanskog fudbala.
A opet, od toga pa do srpske pobede nije baš blizu, mada, ukoliko budemo igrali na nož i kao da nam život zavisi, to bi moglo da odluči.
Vidimo se u petak uveče, da sumiramo utiske. Ali, iz italijanskog slučaja se već dosta da naučiti...
AUTOR: BORIS JOVANOVIĆ
|