Najstariji dokumentovan podatak o srpskom imenu datira iz 69. ili 75. g., u poznatoj knjizi Plinija Cecilija Drugog Poznavanje prirode gde nailazimo na srpsko ime u latinizovanom obliku - Serbi. On doslovno kaže: "A Cimmerio accolunt Maeotici, Vali, Serbi, Zingi, Psesii" (Pored Kimerana stanuju Meotici, Vali, Srbi, Zingi, Psesi). Topografija tla na kome se srpski etnički prvi put jasno imenuje jeste severoistočno od Bosfora kod Kimerana, Sarmata i Međana. Čitav vek posle ovog Plinijevog navoda (najkasnije 175. g.), nailazimo na pomen srpskog imena u delu Geografija velikog egipatskog naučnika koji je svoja dela pisao na starogrčkom jeziku, Klaudija Ptolomeja: Između Keraunskog planinskog venca i reke Ra smešteni su Orineji i Vali i Srbi). Pored ovog antropogeografskog podatka po kome pleme Srba obitava područje Zakavkazja u pontskom zaleđu, on daje još značajniji podatak da u Panoniji postoji i grad-naselje koji se naziva Serbinu). Ovaj "Srpski grad" ili "Srbica" ubeležen je na njegovoj mapi Donje Panonije ili Podunavskih regija negde u savskom porečju, na mestu današnje Gradiške, ili je moguće čak da ide i severo-zapadnije do Siska i Zagreba.
Moderna srpska nacija je mešavina starobalkanskih etnosa i Slovena (Konstantin Jiriček – "Istorija Srba"). Verovatno je da su Srbi biološki više balkanski Romani nego Sloveni (Pavle Ivić – "Srpski narod i njegov jezik"). Srbi su, moguće je, poreklom Iliri koliko i Sloveni. Prva faza etnogeneze srpskog naroda, odnosno stapanje ove dve grupe, dogodila se u vekovima neposredno posle doseljenja Slovena na Balkan. Druga, intezivnija i masovnija faza, posledica je migracija, neposredno pre, za vreme i posle Turskog osvajanja Zapadnog Balkana (Sima Ćirković - "Srbi u srednjem veku"). Tamna kosa, nasuprot svetloj kod drugih Slovena, elementi narodne nošnje i običaji, posebno u dinarskom planinskom pojasu, tragovi su i znaci tog mešanja starobalkanskih etnosa i Slovena. Ovaj proces asimilacije nije karakterističan samo za Srbe već i za gotovo sve narode na Balkanu (Hrvati u dinarskom pojasu, Bugari, Makedonci, Albanci,Mađari, Rumuni itd.) i u Evropi (starorimski filozof Seneka - "Teško da će se naći ijedna zemlja čiji su stanovnici autohtoni. Sve je to izmešano i jedno na drugo nakaljemljeno. Jedni su odlazili, a drugi dolazili").
Na području, koje se gotovo potpuno poklapa sa srednjevekovnom Raškom, u praistoriji je živelo ilirsko pleme Autarijati po kojima su dobili ime planina i reka Tara. Slovenski preci današnjih Srba bili su ekonomski i kulturno superiorni, živeli su u plodnim dolinama, rodovska i plemenska elita koja će kasnije dati kraljevske i velikaške porodice i crkvene jerarhe, bila je iz njihovih redova. Zbog toga je prevladao slovenski jezik koji će u moderna vremena postati, kao i drugde u Evropi, obeležje identiteta. Međutim, krajevi naseljeni Srbima puni su toponima koji svedoče o postojanju balkansko-romanske komponenete srpske nacije: u Raškoj su to planine Tara, Durmitor, Stari Vlah, reke Tara, Ibar, Drina, planina Romanija u Bosni istočno od Sarajeva, reka Neretva i planina Velež u Hercegovini, planina Rumija iznad Bara, planina, reka i jezero Vlasina na granici Srbije i Bugarske. U prezimenima se prepoznaje poreklo predaka: Drakulović-Drakulić (od Drakul), Kračunović-Kračunković (od Kračun - na rumunskom Božić), Radulović (od Radul). Naravno, i slovenski toponimi i koreni prezimena izuzetno su brojni: Bistrica, Morava, Toplica, Morača, Šumadija, Drenica, Kosovo, Slatina, Požega, Rudnik ; Kovačević, Vlastimirović, Crnojević-Crnjanski, Vučković-Vukojević, itd.