Citiraj:
Cvikcanglama su mi čupali nokte!
Žarko Đorđević iz kosovskog sela Čerkez Sadovine, koji je pred raznim domaćim i stranim istražnim organima već osam puta svedočio o šestodnevnom paklu kroz koji je zajedno sa sinom Milanom prošao kao zatočenik OVK, svoju poslednju izjavu na sudu za ratne zločine dao je pod pretnjom!?
- Da mi nisu zapretili kaznom od 100.000 dinara, ne bih otišao u Beograd da svedočim, jer sam se uverio da su to ćorava posla, od kojih ja i moja porodica nemamo nikakve koristi. Ali pošto nemam para da platim kaznu, praktično sam bio primoran da ponovo prođem kroz pakao koji već 10 godina bez uspeha pokušavam da zaboravim. Bilo bi mi lakše da o tome ne govorim, ali malo, malo, pa me neka delegacija pozove da im ispričam kako su me Šiptari mučili - priča Žarko Đorđević, koji je u rodnom selu ostavio devet hektara obradive zemlje i tri kuće, a danas sa suprugom Radmilom (55) živi u 20 kvadrata u izbegličkom kampu u Kaleniću.
Sredinom novembra, u beogradskom sudu za ratne zločine, pred tridesetak stranih posmatrača, Đorđević je poslednji put ispričao kako su se u junu 1999. godine, neposredno po povlačenju vojske Jugoslavije s Kosova, šest dana i noći na njegovom i telima još petorice Srba iživljavale njihove komšije Albanci, obučeni u uniforme OVK, koji je tada predvodio Agim Čeku.
- Tukli su me na smenu, skidali golog i pretili da će me uštrojiti, polivali me mokraćom, terali da pevam srpske pesme, pa me posle zbog toga prebijali motkama i lancima. Cvikcanglama su mi čupali nokte, nožem ubadali u noge i ruke, izvodili na streljanje i pucali iznad glave... Preživeo sam pravi pakao. Zbog tog stravičnog šestodnevnog mučenja godinama nisam mogao da spavam, a danas imam teške psihofizičke posledice - ogorčeno priča Đorđević.
Iz zatočeništva su ga spasli vojnici Kfora kada ih je o mestu na kome se nalazilo logor obavestio njegov tada dvanaestogodišnji sin Milan, koga su mučitelji, posle dva dana žestokog batinjanja, ipak pustili na slobodu.
- U vojnoj bazi „Bondstil“, gde su me prebacili, sve vreme sam bio pod oružanom prismotrom. Jedan crnac me je držao na nišanu čak i dok sam se, sav crn od batina, s polomljenim rebrima, bukvalno vukao do improvizovanog poljskog klozeta. Odatle sam prebačen u Vitinu, gde sam samo uz pomoć supruge prezdravio. Jedno vreme sam se zanosio da će moji mučitelji biti kažnjeni, da će mi biti vraćena imovina koju sam godina mukotrpno sticao, da će mi neko na bilo koji način nadoknaditi muke kroz koje sam prošao. Danas sam izgubio svaku nadu. Čak sam stekao utisak da svi ti ljudi koji su me ispitivali samo perverzno uživaju u priči o torturi koju sam preživeo - razočarano zaključuje Žarko Đorđević.
Krvavi pir na putu do logora
Žarko i njegov sin Milan bili su zarobljeni 15. juna nadomak njihovog sela. Već na putu do logora vojnici OVK su počeli svoj krvavi pir. Pošto su mu vezali ruke, a na glavu stavili torbu, mučitelji su Đorđevića komandama, uz gromoglasan smeh, navodili na stabla koja bi mu se našla na putu. Ukoliko bi zastao, usledilo bi kundačenje. U logor koji se nalazio u selu Vrbane, gde je nastavljeno iživljavanje, nesrećni Žarko stigao je već potpuno krvav, sa slomljenim rebrima, nosem i obe arkade.