Predestinacija u paganizmu, judaizmu, hrišćanstvu i islamu
Ako je neka Pavlova skriptuarna ekspozicija svojim pristupom i obrazloženjima dala ekstravagantan povod, odnosno široko omogućila raznim 'tumačima' duhovnih Pisama da izvlače rogobatne, neinteligentne i besmislene predestinacione zaključke, onda je to pre svega poslanica upućena Hristovom Bratstvu u Rimu. Osvrćući se na rodoslovno-posvećeničku epizodu u kojoj Gospod (gledajući dominirajuće programe, duševne predispozicije) najavljuje Isakovoj ženi Rebeki da će joj jedan sin (Jakov) nadvisiti drugog (Isava), Pavle iznosi: "... Dok još deca ne behu rodjena, ni učinila dobra ni zla, da ostane onako kako je Bog po izboru odredio, ne zbog dela, nego zbog Onoga koji priziva, reče joj se: Veći će služiti manjemu /'Postanak', 25:23/, kao što je zapisano: 'Jakova zavoleh, a Isava omrzoh' ('Malahija', 1:3) Šta ćemo, dakle, reći? Zar ima nepravde kod Boga?! Nikako! Jer Mojsiju veli: 'Pomilovaću koga pomilujem, i sažaliću se na koga se sažalim' /'Izlazak', 33:19/- Tako, dakle, nije ni do onoga koji hoće, ni do onoga koji trči, nego do Boga koji miluje. /.../ Koga hoće pomiluje, a koga hoće otvrdoglavi." (9:11-16.18) - Kada se kaže da Bog izabira koga hoće , to znači da čoveka izabira po Svojim, a ne ljudskim i svetovnim zakonitostima i podobnostima.
Bog ima slobodu i pravo da po Svojoj volji odabere i uputi pojedince, grupe i narode, da ih uvede u svoje Poduhvate budjenja i spasenja, ali treba znati koga na zemlji Presveti ponajprije poziva i izabira: onoga koji ima Nebeski pečat, zapis i nalog u duši, koji kao čovek hoće i može da prihvati svoj nalog, onoga koji se posvećuje da služi Bogu i bližnjemu. Bog nikoga ne odredjuje i ne izabire unapred da bude rob drugome čoveku, da mu ropski služi. Bog nikome ne odredjuje da se rodi i da živi na zemlji kao rob ili gospodar; to odredjujemo mi sami, odredjuje naša sudbina zapisana u programima i odgovaranjima donesenim iz prethodnih inkarnacija. Ukoliko smo se nekada zadužili kod Tame (koja je uložila energiju da bi bili slavni i moćni), onda i Tama, preko tog duga, koji moramo odužiti (ukoliko ne prihvatamo Božiju milostivu ruku i kružni tok čišćenja duše), odredjuje mnoge korake našeg življenja; ko se preda Tami, njoj će i robovati i služiti, a i satanski programi, duboko usadjeni u duši, odredjuju životne korake čoveka.
Ljubljeni učenik Jovan ukazuje: "... Bog je Svetlost, i Tame u Njemu nema nikakve." ('Prva Jovanova poslanica', 1:5). - Dakle, ni na jednog čoveka ne može pasti Božija sena, jer u Bogu nema sene, nema zla, nema kažnjavanja. Pošto je Bog Ljubav i pošto svako dete podjednako greje Svojom Ljubavlju (stim da oni koji žive po Svetoj Volji tu Ljubav i mogu doživeti i uzvratiti, osetiti se kao miljenici Neba), to On i svakome Svome detetu daje slobodnu volju da bude kovač svoje sudbine, da voli Svetlo ili Tamu, da voli Svetlom ili da potone u samoljublje. Ako bi Bog odredjivao čovekovu sudbinu, onda bi čovek pritisnut nevoljama, bolestima i patnjama mogao s pravom da negoduje i da se ljuti na svoga Tvorca i Oca. Apostol Jakov pronicljivo ukazuje: "Nijedan kad je kušan da ne govori: Bog me kuša; jer: Bog je neprijemčiv za kušanje zlom, i On ne iskušava nikoga, nego svakoga iskušava sopstvena želja, koja ga mami i vara. Tako želja zatrudnevši radja greh, a greh učinjen radja smrt." - Bog je taj koji ispituje naša srca; kao što Otac Nebeski nikoga ne kuša, nikoga ne navodi na zlo, već naprotiv: vodi i izbavlja iz iskušenja koja vojuju na dušu, tako ni nikome ne odredjuje i ne dosudjuje da bude izgubljen i proklet. Nebesko Providjenje ukazuje da će sebe baciti u prokletstvo onaj ko istrajava u grehu, u borbi protiv bliznjih i Boga. Sveto Providjenje vidi ko sam sebe baca u ponor propasti, i ko ce sam sebe sudbinski svezati nastavi li sa bogoprotivnim delima. Onaj ko nema ljubav za sve-Dobroga i ko se ne boji da čini greh, doživeće i da ga greh strovali u patničke kaljuge.
Po zakonu uzroka i učinka svaki čovek drži svoje življenje u svojim rukama, te ga uobličava saglasno svome misljenjum govorenju i postupanju, odnosno saglasno svojim delima. I kako čovek prema svojoj volji uobličava svoje življenje, tako mu se to i vraća.
Bog ni jednog čoveka ne vodi tiranski na uzdi, nikoga ne kažnjava, već svakome vraća ono što je posejao u njivi života, odnosno omogućava da se to vrati počiniocu, kako bi se ovaj mogao na sudbinskom udaru prepoznati i otrezniti. U 'Knjizi Ben Sire' (nastaloj u II stoleću s. e.) ukazuje se za Gospoda: "On je sam u početku stvorio čoveka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj. Ako h o ć e š, možeš držati zapovesti; u tvojoj je moći da budeš veran. On je pred tobom stavio vatru i vodu: za čim hoćeš, pruži ruku svoju. Pred čovekom je život i smrt: što više voli, to će mu se dati." (15:14-17) - No u toj istoj knjizi intertestamentalnog judaizma, pojavljuju se i suprotni, striktni predestinacioni ukazi: "Svi su ljudi od blata, i Adam je od zemlje stvoren. Ali ih Gospod u Svojoj velikoj mudrosti razdeli, i dade im različite sudbine. Neke je blagoslovio i uzvisio, druge posvetio i Sebi približio; neke je opet prokleo i ponizio, i oborio ih s mesta njihova. Kao što je glina u rukama lončara, koji je oblikuje po svojoj volji, tako su i ljudi u rukama Tvorca svoga, koji im daje prema svom sudu." (33:10-13)
Ako je Bog tvorac i roditelj čovekove duše, ako je on u najdublju nutrinu tog duhovnog tela uneo svoje programe, odredio (odredio u smislu uredio, naznaćio) kako duša i čovek treba da žive, to ne znači da On odredjuje i ponašanje čoveka koji je se udaljio od Boga. Bog može da vodi samo onog čoveka koji živi po Njegovim programima, po Njegovim odredbama, po Njegovim zapovestima (Zakonima života). Čovek koji je povezan sa Bogom u svojoj duši, on doživljava da Bog odredjuje njegova dela, jer je svesno sebe podredio i predao Najvišoj Volji, Onoj od koje prima impulse za svoje misli, reči i postupke. Čovek sebe podredjuje Istinitome i predodredjuje u Duhu Istinre za blaženstvo, za ulazak u Radost Nebeskog Gospodara, samo zakonitim, svetlim delima.
>>
|