Iz ovoga se vidi da tehnike aikidoa moraju ujediniti psihičku sa fizičkom komponentom u čovjeku.
Vidi se i da cilja aikidoa nije da stvorimo sebi još neprijatelja. Čovjek koji trenira aikido trebao bi stvarati svojim djelovanjem prijatelje a ne neprijatelje. „Kad izađemo na ulicu, ne treba da vidimo 1000 neprijatelja, već 1000 prijatelja“, kako je to rekao naš sensei Jugoslav. Ako smo mi prvo savladali bijes koji nama usključa kad smo napadnuti, mi smo savladali i ego, a onda će razum da gospodari našim fizičkim djelovanjem. Čini mi se da je čuveni samuraj Musaši rekao „Najbolja je ona borba koja se ne desi“...
Aikido je znači stvar duha koliko i fizičke komponente. Jedno bez drugog ne može, vještina biva osakaćena i šepava ako joj oduzmete bilo jedan, bilo drugi dio. Uskratite aikidou njegov duhovni aspekt, i to više nije aikido. Danas nažalost često srećemo ljude koji smatraju da duhovna komponenta nije potrebna, pogrešno je poistovjećujući sa kako oni kažu „mistifikacijom i smiješnim ritualima sa Dalekog Istoka“ .
Njihovim djelovanjem, nastaje vještina koja je gruba i čudna, a da bi je napravili efikasnijom, izmišljaju toplu vodu i ubacuju u nju tehnike iz drugih vještina, poput điu đicu-a. Takvih pokušaja je bilo i prije, npr. Sensei Tomiki koji je pokušao spojiti aikido i džudo (mada on nije tvrdio kako je „stvorio“ autentičnu vještinu, valjda mu ego nije bio baš toliki). Tehnike aikioda su po njima nedovoljno efikasne, pa ih je potrebno učiniti efikasnijima (iako će upućenoj osobi biti jasno šta može uraditi npr.obični irimi-nage i da je tu priča o napadaču zaršena). Što se fizičke komponente tiče,izbacuju i vježbanje sa bokenom (drveni mač koji oblikom i težinom liči na katanu), navodeći kako nas niko danas neće napasti mačem, pa da moramo znati mačevanje.
Doduše, oni nekad jako dobro znali da se vježbanje sa bokenom radi „
da se dobro nauci sinhronizacija sopstvenih pokreta, da se nauci sinhronizacija sa pokretima oponenta, da se uvezbaju brza kretanja, pa i da se shvate neki bazicni principi aikidoa" (Ljuba Vračarevič, 1987. god.), a ne zato što će nas neko napsti mačem. Inače, njega sam parafrazirao na još par mjesta u ovom tekstu, ali iz nekih drugih vremena, a ne ovih sadašnjih, tako „realnih“.
Zbog nepoštovanja nužnosti rada sa bokenom i štapom (koji se zove đo, dugačak oko 127 cm), tehnike u realnom aikidou gube na kvalitetu u kretanjima, postaju drugačije i dosta se oslanjaju na snagu. Meni zapravo uopšte nije jasno zašto je Vračarević sam sebe demantovao i izbacio aiki - oružje. Sve to ukombinovano sa arogantnim stavom i nastupom je tako daleko od duha aikidoa da je to nevjerovatno. Ko zna, možda je problem krenuo sa izbacivanjem "nepotrebne mistifikacije i smiješnih istočnjačkih rituala"
