banjalukaforum.com

„Aikido nije samo skup poluga i bacanja kojim se protivnik može što efikasnije neutralisati i povrijediti. Aikido je sistem koji je ideju viteškog nadmetanja i visokih moralnih vrijednosti kojima je težio svaki samuraj postavio kao imperativ. Ideal čojstva ili zaštite drugog od sebe postavljen je ravnopravno uz ideal o junaštvu, zaštiti slabijeg od jačeg.“

(ne znam autora koji je ovo rekao, ali je neko iz jugoslavenske aikido federacije)



Šta je zapravo aikido? Da li je on prosto rečeno japanska borilačka vještina, ili podrazumjeva i nešto više od toga? Da li je on možda konglomerat, samo skup “poluga“ i bacanja?

Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo se vratiti u prošlost i prošetati zemljom izlazećeg Sunca - Japanom. Danas Japan poznajemo kao visoko razvijenu zemlju, ekonomsku velesilu. Ova država je toliko razvijena da gradi vještačka ostrva da bi na njima pravila aerodrome, treća generacija mobilne telefonije je kod njih prevaziđena pa su uveli četvrtu, a natpis „made in Japan“ na tehničkoj robi je odavno simbol kvaliteta i pouzdanosti. Japan je danas druga ekonomska sila na svijetu, odmah poslije Sjedinjenih Američkih Država. Ali nije uvijek bilo tako. U stvari, Japan je kroz svoju istoriju prolazio mnoge periode građanskih ratova a ratovalo se i sa drugim zemljama. Takva gruba istorija je međutim iskovala jedinstveni japanski duh, ali i još nešto... samuraje. Ratnike koji su dalekoistočni ekvivalent evropskih vitezova. Odani feudalnom gospodaru, ali i unikatnom kodeksu časti poznatom kao bušido, stotinama godina su se borili na tlu kako Japana, tako i Koreje i Kine. Kako su vijekovi prolazili, tako su se brusile njihove ratničke vještine, ali i bušido. Dok su u početku vještine služile preživljavanju u ratu i eliminisanju neprijatelja (dakle, imale su prepoznatljivo vojne ciljeve), s vremenom, kako se stanje u Japanu smirivalo, one su počele dobijati jednu dosta drugačiju osobinu. „Suočeni“ sa dugim periodima bez rata, samuraji su se posvetili tome da svoje vještine uzdignu na nivo na kome će se spojiti sa filozofijom i duhovnim aspektima ljudskog života. Tako su japanske borilačke vještine oplemenjene. Prolazile su godine i vijekovi, i stigosmo do 19. vijeka, kada se rodio tvorac aikidoa – Morihej Uešiba .

Kao mladić, trenirao je nekoliko borilačkih vještina: aiki jutsu (aiki đucu), ken jutsu (ken đucu, mačevanje), ju jutsu (đu đicu), borenje bajonetom... ali ga nijedna nije zadovoljila, jer je smatrao da u njima ima previše nasilja, povrijeđenih pa i mrtvih. Kako je sazrijevao kao osoba, počeo je smatrati da borilačke vještine kojima je za cilj da protivnika onesposobe učinivši ga invalidom ili da ga čak ubiju – treba zabraniti. Zato je odlučio da kreira vještinu koja bi bila daleko iznad tog nasilnog nivoa – aikiDO. Slog „do“ sam napisao velikim slovima da bi se vidjela razlika u odnosu na „jutsu“ vještine. One u sebi nose i nešto više od metoda fizičke borbe, nose BUDO. Tako je 1925. godine, kao spoj ratničke tradicije i filozofije japanskog naroda s jedne, i iskustva Moriheja Uešibe s druge strane, zvanično nastao aikido. Uešiba nije strogo definisao aikido, ali jeste rekao sledeće: „Aikido je put sjedinjavanja sa prirodom. Nema dualizma, nema trvenja, nema protivnika. Postoji samo harmonija našeg djelovanja u skladu sa duhom i zakonima univerzuma. Tehnike aikidoa su materijalizacija ovog principa“. Jednostavnije rečeno, fizički aspekt aikidoa se koristi zakonima fizike i fiziologije. Centrifugalna i centripetalna sila, brzina, snaga, inercija... Ako ih pravilno iskoristimo, moćićemo savladati mnogo većeg, masivnijeg i krupnijeg protivnika. Zato što ga ne savladava naša gola snaga, već ovo što sam nabrojao. Ovo manje – više možemo naći i u nekim drugim vještinama, iako dobijeno kroz različite tehnike od naših. Ali aikido ima još jedan aspekt, koji čini da su njegove tehnike drugačije, da se kroz njih drugačije djeluje na napadača. Na šta mislim?

Život nijednog čovjeka nije protekao u potpunoj harmoniji sa sredinom, društvom, pojedincima oko njega. Ponekada se javljaju tenzije, nesuglasice, svađe pa i otvoreni sukobi. Aikido nas „uči“ da je njegov cilj prvo savlađivanje nas samih, pa tek onda protivnika. Pobijediti sebe je zapravo mnogo teško. U eventualnom sukobu, dobro je ostati hladne glave i stvar pokušati riješiti na miran način, radije nego fizički. Umjesto dreke, galame, psovki, možda je bolje blago se nasmiješiti oponentu (naravno, ne ironično i izazivački) – vrlo lako je moguće da će ga to smiriti. Pregovori su uvijek bolji od rata. Ali ako se radi o nerazumnom čovjeku, ili osobi pod uticajem alkohola ili droge, takav će i dalje ići silom. Tada se treba braniti, ali opet tako da mu pokažemo da je nasilje besmisleno. Tehnike aikidoa u rukama dobro uvježbanog čovjeka mogu biti jako opasne po zdravlje protivnika. Zato je potrebno da takav čovjek uvijek bude svjestan onoga što je rekao tvorac ove vještine, Morihej Uešiba:

„Ako pokušamo da protivnika savladamo samo silom, makar to i uspjeli, mi ćemo samo sebi stvoriti novog neprijatelja. Potpuno negiranje i odricanje od nasilja je krajnji cilj aikidoa“

Ako smo danas savladali protivnika (na svirep i obeščašćujući način), to ne znači automatski da je on naučio lekciju za cijeli život. Lako se može desiti i da nam se osveti. A kad se to desi, možda će on biti pobjednik u borbi/tuči a ne mi. Zato i u tuči treba tehnike borenja primjenjivati sa aikido principima – nanijeti protivniku „neophodni minimim štete“ . I najuporniji će poslije nekoliko bacanja na asfalt shvatiti da je džaba nasrnuo na vas. Podrazumjeva se ovde da moramo istinski vladati tehnikama, zato ovo između ostalog i jeste vještina. Same tehnike su takve da je on trošio svoju energiju i snagu, kao i bijes, a mi smo sve to okretali protiv njega. Ako smo tehnički pravilno djelovali, on je umoran, mi nismo. Njega boli, nas ne.

Iz ovoga se vidi da tehnike aikidoa moraju ujediniti psihičku sa fizičkom komponentom u čovjeku.

Vidi se i da cilja aikidoa nije da stvorimo sebi još neprijatelja. Čovjek koji trenira aikido trebao bi stvarati svojim djelovanjem prijatelje a ne neprijatelje. „Kad izađemo na ulicu, ne treba da vidimo 1000 neprijatelja, već 1000 prijatelja“, kako je to rekao naš sensei Jugoslav. Ako smo mi prvo savladali bijes koji nama usključa kad smo napadnuti, mi smo savladali i ego, a onda će razum da gospodari našim fizičkim djelovanjem. Čini mi se da je čuveni samuraj Musaši rekao „Najbolja je ona borba koja se ne desi“...


Aikido je znači stvar duha koliko i fizičke komponente. Jedno bez drugog ne može, vještina biva osakaćena i šepava ako joj oduzmete bilo jedan, bilo drugi dio. Uskratite aikidou njegov duhovni aspekt, i to više nije aikido. Danas nažalost često srećemo ljude koji smatraju da duhovna komponenta nije potrebna, pogrešno je poistovjećujući sa kako oni kažu „mistifikacijom i smiješnim ritualima sa Dalekog Istoka“ .

Njihovim djelovanjem, nastaje vještina koja je gruba i čudna, a da bi je napravili efikasnijom, izmišljaju toplu vodu i ubacuju u nju tehnike iz drugih vještina, poput điu đicu-a. Takvih pokušaja je bilo i prije, npr. Sensei Tomiki koji je pokušao spojiti aikido i džudo (mada on nije tvrdio kako je „stvorio“ autentičnu vještinu, valjda mu ego nije bio baš toliki). Tehnike aikioda su po njima nedovoljno efikasne, pa ih je potrebno učiniti efikasnijima (iako će upućenoj osobi biti jasno šta može uraditi npr.obični irimi-nage i da je tu priča o napadaču zaršena). Što se fizičke komponente tiče,izbacuju i vježbanje sa bokenom (drveni mač koji oblikom i težinom liči na katanu), navodeći kako nas niko danas neće napasti mačem, pa da moramo znati mačevanje.

Doduše, oni nekad jako dobro znali da se vježbanje sa bokenom radi „ da se dobro nauci sinhronizacija sopstvenih pokreta, da se nauci sinhronizacija sa pokretima oponenta, da se uvezbaju brza kretanja, pa i da se shvate neki bazicni principi aikidoa" (Ljuba Vračarevič, 1987. god.), a ne zato što će nas neko napsti mačem. Inače, njega sam parafrazirao na još par mjesta u ovom tekstu, ali iz nekih drugih vremena, a ne ovih sadašnjih, tako „realnih“.

Zbog nepoštovanja nužnosti rada sa bokenom i štapom (koji se zove đo, dugačak oko 127 cm), tehnike u realnom aikidou gube na kvalitetu u kretanjima, postaju drugačije i dosta se oslanjaju na snagu. Meni zapravo uopšte nije jasno zašto je Vračarević sam sebe demantovao i izbacio aiki - oružje. Sve to ukombinovano sa arogantnim stavom i nastupom je tako daleko od duha aikidoa da je to nevjerovatno. Ko zna, možda je problem krenuo sa izbacivanjem "nepotrebne mistifikacije i smiješnih istočnjačkih rituala"

Bravo, jako korisne informacije za one koji nisu znali a ima ih dosta. Pozdrav i samo tako nastavi

Све ово што си написао је у великој мјери корисно и тачно. С тим што се ја никако не могу сложити с тим да је аикидо борилачка вјештина која служи за борење. Али, срећеом, она томе није ни намијењена...

Мада, мене занима на који начин се у аикидоу остварује јединство физичког и психичког (духовног)?

_________________
Cause I'm tired of this scenes...

Samuraj: hvala, trudiću se:)

Daljac, dobro pitanje sa nimalo lakim odgovorom.
Sam Uešiba je težio da stvori vještinu koja bi pripadala budo-u (da ne spada u bu-jutsu tip vještina). Termin „budo“ je pomalo težak za definisati, i mislim da njegovo značenje varira u zemljama dalekog istoka. Pošto je ovde riječ o aikidou, trebalo bi reći šta budo znači u Japanu. Riječ se može razložiti na dva sloga „bu“ (ratnički, borilački pa i rat) i „do“ (put, ali u smislu načina- znači ne neki fizički put naravno. Što bi Englezi rekli „the way“). Ovo se ne smije grubo i bukvalno prevesti kao „način borenja ili ratovanja“, već kao put kojim se kreće naše sazrijevanje u životu kao osobe, a kroz vještinu koja nam u tome mora pomoći. Uhh, sad sam zakomplikovao, ali mislim da ćeš skontati šta sam htio reći.
S druge strane, bu- jutsu ima samo fizički aspekt, i njegova je svrha samo izučavanje tehnika koje koristi tijelo u savladavanju neprijatelja/protivnika.
Kažemo da budo danas kao jedinog pravog neprijatelja vidi naš sopstveni ego. Njega je najteže pobijediti, a aikido nas kroz svoje principe to uči. To je svakako i vrsta introspekcije i borbe protiv svojih vlastitih mana kao što su ljenost, tvrdoglavost... ali i jedan način izgrađivanja potpunije i zrelije ličnosti. Aikido bi nam trebao između ostalog pomoći u tome da se izborimo sa svojim unutrašnjim konfliktima i sumljama, i da lakše živimo.
Sama riječ aikido bi se mogla prevesti kao „put ka unutrašnjoj/duhovnoj harmoniji“. Ova vještina ima svoj moralni kodeks sa jasno definisanim i propisanim odrednicama. Jednu od njih sam pomenuo u mom prethodnom postu- zabranjeno je ponižavati protivnika. Zabranjeno mu je i nanijeti povrede koje bi bile nepotrebne.
Aikido je tako tehnički koncipiran da namjerno nema tzv. „prljavih tehnika“, iako opet kažem, neke tehnike ako se grubo i silovito izvedu, mogu da izuzetno ugroze zdravlje pa i život napadača. Zato jedna ovakva vještina mora imati „siguronosnu kočnicu“ a to je upravo njena duhovna komponenta, koja "smiruje" i izgrađuje karakter. Treba se ponijeti viteški, što nije nimalo lako ako se uzme da je današnji svijet prestao da cijeni takve stvari. Danas možemo čuti kako su huligani napali nekog na ulici, a možemo čuti i komentare tipa „Ma ja bih ih pobio da mene napadnu“ (mada je vjerovatnije da bi taj što to kaže u najboljem slučaju pobjegao, sem u slučaju da nosi vatreno oružje). Čini se da sam se odmakao od postavljenog pitanja; ali htio sam reći da u današnjoj krizi društva neke duhovne vrijednosti koje su uz to ukomponovane ili bolje rečeno sjedinjene sa fizičkim tehnikama dobro dođu. Ni jedna strana se ne smije izgubiti, stalno se mora biti svjestan da jedno bez drugog ne može i izgrađivati se kao kompletna osoba i aikidoka. To nije nimalo lako, to je težak put, ali do većine dobrih stvari u životu se i dolazi na teži način.
Nadam se da sam odgovorio na tvoje pitanje, a ako nisam, slobodno reci pa cu pokusati bolje.

Све је јасно...
То ми је била једина непозната у твојим горњим постовима...

_________________
Cause I'm tired of this scenes...