Uglavnom sam ''za'' brak, ali se ježim od pomisli na dan stupanja u isti. Ne zbog činjenice da je do samog stupanja došlo, nego zbog svih uobičajenih pratećih fenomena.
Naime, danas je teško zamisliti jednu prosječnu srpsku svadbu bez ceremonijalnog crkvenog vjenčanja. Ono građansko se odradi maltene samo zato što se mora. Ne da imam nešto protiv toga, ali kao jedan pošten bezbožnik, nemam naročitu želju da na taj dan posjećujem crkvu, nosim vijence, ljubim krst, itd. Moja potencijalna buduća ''bračna družica'' dijeli otprilike isto mišljenje, te sa te strane nema nekih problema.
Naravno, na sve ovo se nadovezuju matorci. ''Kakvo je to vjenčanje ako nema crkvenog obreda?'' (kažu moji matorci koji su '93. obnovili svoje bračne zavjete, ovaj put pred popom, uglavnom jer je to tad počeo da biva fazon). ''Šta će ljudi reći?'' I tako dalje.
Tu je i njihova velika želja da na vjenčanje pozovu sve poznate i nepoznate ljude, prijatelje, drugove, rođake, polurođake, poslovne partnere i partijske funkcionere. Shvatam ja da ovaj dan pripada i njima koliko i meni, da su ga dugo čekali, ženi im se stariji sin (ipak će biti nešto od njega, već su bili izgubili nadu), ali svakako ne želim zadnju šušu na vjenčanju, gomilu ljudi koje nisam vidio u životu.
Dalje, cura ide u drugu krajnost. Od prijedloga da se odemo negdje vjenčati sami nas dvoje, te konstatacija kako ne želi veliku svadbu, već desetak najbližih ljudi, užasava je pomisao na uobičajeno vjenčanje, narodnjake, ''moravac'' i dr.
U dotičnoj situaciji, sabijen između dvije vatre, kako i ne željeti, pored svega ostalog, odložiti sudbonosni momenat još neko vrijeme
