DA SE PAMTI!!! [youtube]http://www.youtube.com/watch?v=h2Q8EGFiYUQ[/youtube] Boško Drljić je verovao da tajnu spasenja ovog sveta zna nirdala, džinovska zmija apokalipse, koja se krajem devedesetih godina prošlog veka pojavila u okolini Lazarevca. Tako je pisalo u Politici ekspres. Kada je pročitao taj tekst u kome je pisalo da se u šumama oko sela Šopići u okolini Lazarevca pojavila neobična životinja, napustio je svakodnevicu sarajevskog mesara i došao u Srbiju, započinjući misiju lova na nirdalu ili spasavanja sveta, kako je on to shvatao. Moćnu nirdalu predstavljao je kao ključ zemlje i svemira: "Ona je zmija apokalipse i spektakularnija je od otkrića Tutankamonovog blaga, kineskih glinenih vojnika i deset nivoa ispod Keopsove piramide. Zato jer se na njenoj strani nalaze hulje, a ona zna ključne tajne čovečanstva". Poput Don Kihota Boško se radi spasavanja sveta odrekao svakog komoditeta i za svoj dom bira pećinu pod natkrivenom stenom u Brusnici, na putu između Gornjeg Milanovca i Čačka, pored Ibarske magistrale. Neko vreme po dolasku iz Sarajeva živeo je u kolibi u Semedražu da bi bio bliži lokaciji na kojoj je zabeležena nirdalina pojava, ali brvnara je izgorela.
Božidar Mandić, osnivač ekološke komune "Porodice bistrih potoka" na Rudniku, ovih dana je objavio zbirku kratkih priča "Plavi mag" o Bošku Drljiću. - Boško je bio pojedinac i individualac koji je sedamnaest godina živeo za trenutak kada će uhvatiti nirdalu, džinovsku zmiju, verujući da će tako spasti svet. Nirdala je ime, koje mu je kako je tvrdio, ona sama saopštila. Verujem da je njeno ime složenica od reči nirvana i mandala (skup filozofskih crteža i slika u indijskoj filozofiji) - objašnjava Mandić.
Pre godinu i po dana misija je okončana, Boško je umro. Našli su ga na nekoj livadi kako spokojno sedi, a priča se u narodu da mu je preko levog ramena ležala zmija. Boško danas živi u legendi i brojnim umetničkim ostvarenjima. Malo je reći da je ovaj čovek bio lutajuća inspiracija, jer ko god da je u njegovoj blizini imao kameru ili aparat snimao je slikao, pisao... Posetioci sajta YouTube mogu da nađu njegovo autentično svedočanstvo o susretu sa nirdalom.
Mandić je bio prijatelj Boška Drljića Upoznali su se tako što je Drljić pokucao na vrata doma Porodice bistrih potoka i rekao: "Ja sam Boško". - Odgovorio sam i ja sam Boško. On je dalje rekao: "Ja sam mesar", a ja odgovorio da sam vegetarijanac - seća se Boža Mandić, kako je pre više od dvadeset godina neobičan čovek Boško, mesar, lovac, misionar, "autentični filozof" prvi put prešao prag njegovog doma. Pričali su tada trideset i šest sati i tek u trideset i šestom času domaćin ga je shvatio. - Čitao je u novinama o "Porodici bistrih potoka" i pojavio se. Kasnije mi je rekao da je došao da on i ja napišemo novu bibliju, koja bi se zvala MIGI. Objasnio mi je da je ova reč skraćenica od Munje i gromovi istine - kaže Mandić.
Pisac kaže da nema ko Boška nije voleo. Kaže da je malo podsećao na klošara, ali da nema čoveka koji ga je poznavao, a da nije želeo da ga zagrli. Nosio je na sebi dva-tri sakoa, jednu bundu, dvadeset džempera i govorio da ga sve to štiti od spoljnjeg sveta. Osim vizionarskog poduhvata ovaj čovek imao je još jednu sličnost sa lutajućim vitezom. Vitez od Manče bio je pasionirani čitalac viteških romana, a Boško Drljić pasionirano je čitao novine. Tako je čitajući Arenu i saznao za "Porodicu bistrih potoka", do koje je dolazio uvek pešaka prelazeći petnaest kilometara od svoje stene. - Bio je u stanju da osam sati bez prestanka, naslonjen na trafiku čita novine. Kada bi mu se neki tekst dopao, čuvao bi i po deset primeraka lista u kome je objavljen. Prodavci su ga voleli, a on je važio i za najboljeg prenosioca novinskih bala. Čim bi novine stizale dostavljao bi ih do prodajnog mesta - seća se Mandić.
Kada je prestao da bude mesar i postao misionar, pomagao je seljacima u poslovima. Predstavljao se kao stručnjak za ograđivanje, stručnjak za cepanje drva, stručnjak za kršenje vrzine, stručnjak za čišćenje štala i kokošinjaca. Dodatni dinar zarađivao je na pijaci kao prorok. Naravno, nije gledao u dlan, već u nokat. Jedna od priča u Mandićevoj knjizi, knjizi dijaloga dva prijatelja, priča nam kako je jednog jesenjeg dana stigao u Porodicu mokar, slepljene kose, mršav kao Don Kihot. Kijao je i pisac ga je pitao što je tako omršavio. Odgovor je glasio: "Pročitao sam u novinama da će i proroci morati plaćati porez, a pošto sam ja najveći prorok ovde, ja ću morati plaćati najveći porez. Eto zašto sam toliko izmršavio".
Boško je voleo da ga zovu Gandor. Kada bi ga pitali, po stizanju u Porodicu, da li je gladan, govorio je da je gladan polera (skraćenica od porcije lepog razgovora). Imao je sposobnost da peva i govori unazad. Tako neobičan nedostaje onima koji su ga poznavali, jer kako govori Mandić, bio je osveženje i uveseljavao je ljude, bio je baš ono što nedostaje današnjem čoveku otuđenom od čoveka.
_________________ Once you're grown up, you can never come back!
|