|
Fabrika Birač: Korporativno upravljanje na litvanski način
TEZA da tehnika, ekonomija i politika na našim prostorima nikako ne mogu zajedno uspješno funkcionisati, najbolje se potvrđuje na primjeru poslovanja Fabrike glinice Birač, iz Karakaja, opština Zvornik.
Dio predratnog Energoinvesta, veliki izvoznik, jedan od nekadašnjih stubova privrede BiH, je nastao plodom briljantne ekonomske ideje i tehničke izvedbe. Uistinu pravi privredni gigant, instalisanog godišnjeg kapaciteta 600.000 tona, prostirući se na preko 100 hektara površine, Birač je pravi primjer konstante degradacije vlastitog potencijala u dugom nizu godina, a u prvom redu zbog nesretnih ekonomsko-političkih odluka.
Pred rat, Birač je brojao oko 2.800 radnika, i bio pretežno izvozno orjentisana firma. Oko 70% godišnje proizvodnje je išlo na tržišta Njemačke, Italije, Španije, Belgije. U to vrijeme Birač je kupovao preduzeća po Evropi planirajući dalju ekspanziju shvatajući da se do uspjeha na tržištu može doći samo snižavanjem troškova, odnosno cijene koštanja proizvoda.
SUNOVRAT POČINJE 1994.
birac-stariSunovrat počinje 1994. godine sa kadrovskim promjenama u Upravi preduzeća. Ukratko, sve inostrane investicije su rasprodane sa ogromnim gubicima, svakodnevno poslovanje se nije obavljalo po principima ostvarivanja profita već po principima punjenja džepova odabranih lica iz tadašnje Uprave. Posljedice toga su bile gomilanje ogromnih dugova, propadanje preduzeća i pred-kolapsno stanje 1999. godine. Sve to je potvrđeno 2000. godine u izvještaju Njemačkog udruženja za tehničku saradnju, koje je kao konsultant Vlade RS tada procijenilo da je stvarna vrijednost Birača – nula KM. Takođe, ta institucija je predložila hitnu privatizaciju Birača metodom međunarodnog tendera jer su smatrali da Birač do prijeko potrebnih obrtnih sredstava može doći samo inostranom investicijom kompanije koja se bavi takvim poslom (dakle ne preprodavaca i trgovaca već investicijama preduzeća iz metalne industrije).
POBIJEDILI LITVANCI
Na tenderu je ponuđeno 63% državnog kapitala. Izabran je litvanski investitor ”Ukio banko investicine grupe”. Ugovor o prodaji državnog kapitala je potpisan 4. oktobra 2001. godine. Umjesto početka proizvodnje i direktnih investicija, fabrika je zatvorena mjesec dana nakon potpisivanja ugovora, uz obrazloženje novog vlasnika da se u roku od tri mjeseca trebaju obezbjediti svi uslovi za početak proizvodnje, a u prvom pogledu na reprogramiranju dugova firme. Od obećanih 10 miliona KM, Litvanci su uplatili samo tri miliona, a onda počeli postavljati nevjerovatne uslove koje je Direkcija za privatizaciju RS 2003. prihvatila, a riječ je o smanjenju investicija iz ugovora (sa 50 na 25 miliona KM), povlaštene tarife za elekričnu. energiju, povlaštene tarife za transport željeznicom, koncesije za eksploataciju boksita, itd. Nakon mnogo peripetija, proizvodnja je napokon pokrenuta, a od tada (2003. godina) se broj radnika u Biraču svake godine smanjivao. Ovakva privatizacija, vidjećemo kasnije, je u stvari, privatizacija samo na papiru, a u suštini se radi o upropaštavanju firme do konačnog kolapsa.
TOKOVI NOVCA
birac5Litvanci su pokrenuli proizvodnju, a onda osmislili ‘zanimljivu’ finansijsku šemu, u kojoj Birač ad Zvornik nema veze sa nabavkom sirovina i plasmanom finalnog proizvoda, već, kao što je mnogo puta objavljivano, vrši samo uslužnu preradu, i to za Balkal ad Banja Luka, (povezano?) pravno lice čiji je osnivač sa off-shore destinacija na Britanskim Djevičanskim ostrvima. Balkal, dakle, nabavlja sirovine, prodaje ih Birču po tržišnim cijenama, a Birač isporučuje finalni proizvod Balkalu po cijeni nižoj od tržišne. Balkal dalje, ili isporučuje Birčev gotov proizvod dalje u inostranstvo po tržišnim cijenama (ostvarujući zaradu), ili, izvozi glinicu u inostranstvo takođe po nižim cijenama od tržišne, nekoj trećoj firmi (sa istim krajnjim vlasnikom), koja onda prodaje dalje po tržišnoj cijeni, ostvarujući profit van BiH. To je nemoguće vidjeti jer bilansi Balkal ad Banja Luka nisu javno dostupni. Da je ova teza tačna govore i podaci iz Spoljnotrgovinske komore BiH gdje se, nekoliko godina unazad (od 2005.), Balkal ad Banja Luka navodi kao jedna od pet firmi sa najvećim izvozom u BiH (a ne Birač)!
Pošto je glinica (alumina) berzanska roba, tržišna kretanja u navedenom periodu (od početka proizvodnje 2003. naovamo) su išla na ruku novom vlasniku Birača, jer je cijena na berzi konstantno rasla, uz kraće korekcije krajem 2006. i 2007. godine, a znatniji pad se desio krajem 2008. godine kojim je cijena alumine vraćena na nivoe iz 2000. godine.
birac4Nekom nesrećom, ova firma kotira i na Banjalučkoj berzi, te je problem ‘transparentnog’ poslovanja još izraženiji budući da su akcije mogli kupiti mnogobrojni investitori. Osvrnemo li se na finansijske izvještaje, vidimo da Birač nije nikada pozitivno poslovao, izuzev 2006. godine gdje je prikazan mizeran profit. U bilansima su se obaveze konstantno povećavale, gubitak gomilao, a vrijednost imovine smanjivala. U jedinom javno objavljenom revidiranom konsolidovanom izvještaju (nakon privatizacije), revizor daje mišljenje sa rezervom, i saopštava kako su „podaci o transakcijama sa povezanim licima i iznosima potraživanja i obaveze koje proizilaze iz transakcija sa povezanim licima obelodanjeni isključivo na osnovu pravne forme odnosa između Preduzeća i njegovih povezanih lica, ali ne uzimajući u obzir ekonomsku suštinu tih odnosa kako to zahteva MRS 24“. Dalje se konstatuje kako revizor nije mogao da procijeni na koji način bi poslovanje sa povezanim licima imalo efekta na poslovni uspjeh preduzeća. U obim konsolidovanja su ušli Alumina doo Zvornik, Mehanika doo Zvornik i Birač-Energo doo Zvornik. Dakle, ništa bitno. Revizora očigledno nije mnogo zanimalo šta radi Balkal ad Banja Luka i Balkanika ad Banja Luka, isto kao što Direkciju za privatizaciju svojevremeno nije interesovalo pod kojim uslovima će privatizovati državni kapital, kao što ni ostale državne komisije, agencije, tužilaštva, i istražne organe (koji redovno dobijaju plate iz državnog budžeta za svoj ‘rad’) nije zanimalo da li su navodi o iznošenju više stotina miliona KM od 2003. naovamo tačni ili ne. Takođe nikoga nije zanimalo zašto je jedna propala firma kotirana na lokalnu berzu niti je bilo ko bio tako dalekovid da uvidi da bi kotiranjem takvih preduzeća i sama berza mogla da ubrzo postane finansijska ruševina, na isti način na koji su propala ulaganja investitora u ovakve firme, vjerujući navodima iz medija o milionskim ulaganjima i budućem prosperitetu.
POTVRDA
Situacija je postala zanimljiva kada je objavljen finansijski izvještaj poslovanja Birča za 2008. godinu gdje se vidi da kapital iznosi 729 miliona KM a gubitak do visine kapitala 722 mil KM. Skupština akcionara Birča 20. avgusta 2008. godine donosi zanimljivu odluku gdje se smanjuje osnovni kapital radi pokrića gubitaka iz ranijih godina. Novi kapital bi iznosio 15 miliona KM, a 713 miliona KM kapitala se briše i finansijski sahranjuje!
Obaveza svakog emitenta je da svaku bitniju korporativnu radnju prijavi entitetskoj Komisiji za HOV, te se nadležnima u toj instituciji upalila lampica jer je riječ o tričavih 700 mil. KM, te, pronašavši nebitne stavke, a zaobilazeći suštinu kontrole poslovanja emitenta (i saradnje sa ostalim entitetskim tijelima), prijavu druge emisije akcija, Komisija odbija. Kao rezultat rada Komisije za HOV, 27. oktobra 2008. godine Birač ad Zvornik je dostavio informaciju da je izvršio korekciju osnovnog kapitala, sa 729.185.280 KM, na 729.085.280 KM, sa objašnjenjem o daktilografskoj grešci. Igrajući se sa ovakvim nebitnim iznosima, i entitetsko nadzorno tijelo tržišta kapitala i sam Birač se otvoreno smiju u oči javnosti, napaćenih radnika ove nesretne firme kojih je sve manje, budžetskih korisnika RS, malih investitora.
DODATNI ZAHTJEVI
birac6Naravno, dva mjeseca nakon toga dolazi bilans za 2008. godinu gdje je gubitak još dodatno uvećan. Gubitak je dodatno uvećan i prema bilansu iz prvog kvartala 2009. godine.
U martu 2009. Uprava Birča obavještava javnost kako je 2008. bila jako teška godina, te da zbog kretanja cijena aluminijuma i glinice na svjetskim tržištima firma slabije radi, te se navode podaci o uštedama i slično. Da nije tragično, bilo bi smiješno.
Nadalje, po starom dobrom običaju privatizacije bez ikakvog ulaganja, Uprava Birča se obraća Vladi RS sa spiskom želja:
- da se reprogramiraju/otpišu kreditne obaveze,
- da se se oproste dugovi Birča državnoj Elektroprivredi, Željeznici, BH Gasu,
- da država ubrizga milione KM u firmu,
u suprotnom, po već oprobanom konceptu, Birač prijeti stečajem i prestankom rada. Vlada RS većinu uslova ispunjava, čime se ponavlja već ispričana priča iz epizode privatizacije Rafinerije, gdje se naređuje državnoj Elektroprivredi da otpiše/odgodi potraživanja ka Fabrici Birač, koji je privatna firma, i koji iznosi profit u inostranstvo, zaobilazeći državni budžet godinama. Na ovaj način su državna sredstva direktno prelivena u privatne džepove litvanskih preduzeća.
Upravo 2009. godine će gubitak preći visinu kapitala, i pred Vladom će se vjerovatno naći nova lista želja menadžmenta Birča. Da li u ovom društvu postoji ijedan organ, tijelo, agencija, komisija, koja ima namjeru da se prihvati posla i da izvrši kontrolu poslovanja Birača (i ostalih firmi iz ovog niza članaka), ili ćemo nastaviti da tonemo sve dublje u korporativnom bezdanu zvanom „Privreda Republike Srpske/BiH“?
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
