banjalukaforum.com

Hvala dalmi, cijenim ovako lijepu kritiku, naročito ako to nisam očekivala.

Nema na čemu.....
Ja ću morati da prestanem da pišem ovako na brzinu,
nego da spremam u napred stihove....

_________________
Carpe Diem,spavaćeš kad umreš...

A kako se to stihovi slazu unaprijed ? Slobodno pisi onako kako ti se svidja. Mislim da je sustina u pisanju, ne u prici koliko se tvoja poezija nekome svidja ili ne... Da je drugacije, pisanje bi bilo zanat.

Monalisa, zasto ne postavis nesto od proze ? Mozda i jesi, ali ja ne mogu da nadjem .

Evo nesto sto nije ljubavno... Ja sam pisao prozu u stihu.

JEBES SMRT

nema milosti i mira u
ovoj dolini suza

to je samo mitski pojam

iluzija

jebeni
san

i
oko tebe nema
niceg

samo
gruvanje masina u noci i

borba

neprestana
borba.

a posto
nista
izuzev Adamsovog "Autostoperskog vodica..." ne traje vjecno
i
ti ces
danas ili
sutra
morati da
umres;
mozda ces otici na prirodan nacin a
mozda to dodje kao
plod uspjelog
samoubistva...

"no smrt je tek pocetak" - tvrde egipatski mudraci i

okej, kazes sebi, nemam nista protiv
tog
vida oslobodjenja
jedino bih volio da se sve to
zavrsi sa shto manje
tjelesnog
bola.

i tako
ugasices se jednog dana kao
iznemogli motor nekog starog
traktora i osloboditi ovaj cudesni djevicanski svijet
svog
gorkog i cinicnog i patogenog
prisustva

i tvoje tijelo dezintegrisace se
u
zlatni prah a
tvoj sludjeni duh
oslobodjen svih okova nastavice da
tumara unaokolo
plaseci
starije gospodje
po
parkovima.

i pokopace
te

a sve tvoje stvari licne prirode -
dakle tvoje gace i papuce i carape i
tvoj heroinski pribor i nekoliko
tananih svesaka pjesama -
spakovace u kartonske kutije i skloniti na
tavan.

i ti ces se onda
neko vrijeme izlezavati
spokojan pod zemljom
i uspomena na tebe pocece polako da blijedi i
svi ce te uskoro zaboraviti tako da
se vise nece zahtijevati da svakog jutra
podizes svoju zadnjicu iz
groba i odlazis na posao.
maksimalno ces
uzivati u prostoru vjecnog mira koji se ispred tebe
iznenada
otvorio i shvatices
da
na kraju
krajeva
pakao i nije
toliko lose mjesto da se u njemu obitava i gori.

ali
onda
ce se pojaviti neki dokoni knjiski moljac koji ce iskopati
neke tvoje manje poznate pjesme iz mraka zaborava
i provalice koliko si duhovit i sveobuhvatan
ponekad
bio i
dace to prvom uredniku da
procita a
ovaj ce
naravno
ostati
fasciniran...

prvi urednik dace odma drugom nekom
uredniku to da
zdrakne i ovaj ce takodje odlijepiti od srece i sve to
ce neizbjezno proizvesti domino-
efekat sa
pogubnim
posljedicama

i
i dok si reko keks
stvorice se ogromna nepotrebna fama
oko tvog lika i djela

formirace se afirmativna percepcija o tebi

kriticari i citaoci i usamljene uciteljice srpskog
otkrice
te
konacno u punom sjaju i ovu tvoju sobu
pretvorice u muzej, nekakav memorijalni centar i
tvoje pjesme uci ce u obaveznu skolsku lektiru i
osnovci ce te
obozavati slijepo kao neki nakazni drveni totem iz dalekih
paganskih vremena i
bubace tvoje stvari napamet rame uz rame sa stvarima
D.Maksimovic i O.Davica i ostalih svjetskih velicina...

i
mnoge prekrasne i rosne cure odjevene samo u lagane suknje
listajuci debele monografije o tebi
uvidjece
najzad sve tvoje visoke ljudske kvalitete i vrline

i
pohodice u serijama mjesto tvog
sahranjenja

prchkace svojim njegovanim lila lakiranim noktima
svetu zemljicu iznad tebe

polagace na crni mermer nad tvojim nosem mirisne bukete
ruza i nevena i lala

i poremetice tvoj ustanovljeni vjecni mir
tihim uzdasima i mrmljanjima u stilu - boze,
boze, zasto li smo bile toliko slijepe, zasto li ga
nismo imale
dok je
jos uvijek bio
ziv ?!...

tako da ni
mrtav
neces

imati
dovoljno mira

i shvatices
onda
da si ponovo vracen na
pocetak i reci ces sebi - e, jebiga, jebes smrt, smrt ne
predstavlja nikakav
pomak unaprijed !...

ne :

bio ti ziv ili mrtav

nema milosti i mira u ovoj dolini suza

masine neprestano gruvaju u noci

sve se rusi

i sunce nestaje u velicanstvenoj eksploziji

a milost je samo
mitski
pojam

iluzija

jebeni
san.

08.01.'05.

Ja u prozi ne mogu da pišem jer 60000 karaktera je malo.
Ipak reći ću kratko,
Smrt tela,večni život duše,
Kuću moju zbog autoputa ruše,
Nisam cinik,već se smaram
Kada umrem,ja ću da odmaram.
Neću verujem biti slavan
Moje stvari neće na tavan
Jer stvari nemam bar dragih srcu mom
Ja sam dete propalog braka,ja nemam dom.
Nisam ponavljam cinik,ali takvim me prave
Onda cinično kažem,sve će da zaborave.

_________________
Carpe Diem,spavaćeš kad umreš...

@Hari: Zaista nešto najneobičnije što sam u zadnje vrijeme pročitala.

Kad pišem, pišem šta mi je na pameti, i nekako mi je to previše intimno pa ne volim da neko čita. Ali gledaću da nešto izvučem iz arhive.

Evo malo ljubavne proze da ubacimo među ovu poeziju (pošto mi je zadnjih par dana ionako svaki drugi post off topic ).
Dakle, za dalmija, Harija i sve ostale, jedan moj pismeni rad.

Zimska čarolija

Ima nešto u ovom zraku koji zima donosi.
Nešto teško, sjetno, a opet opčaravajuće i mistično. Nešto što me svako jutro podsjeti da negdje u ovom svijetu beskraja postojiš ti u svom zaštićenom prostoru, daleko od svega ostalog. Gradiš sebi svoj svijet maštanja i ne daš nikome da tvoj mir remeti.
Ima nešto u ovoj hladnoći koju zima donosi.
Nešto nemilosrdno i opsjedajuće, a opet ispunjavajuće i neobično. Nešto što, iako je hladno, srce obavije toplinom. Tjera me da zastanem i osvrnem se, živim za prošlost i momenat, a ne mislim na posljedice i greške.
Ima nešto u ovim noćima koje zima donosi.
Nešto mračno i usamljeno, a opet čarobno i primamljivo. Nešto što zanosi i donosi prazničku sreću, ali i tugu. Nešto što me tjera da se na krilima mašte vinem u visine i pređem ovu strašnu razdaljinu između tebe i mene. Da stanem na kraj vrtlogu i kažem ti sve, sve a da niti jednu riječ ne progovorim a ništa ne ostane nedorečeno.
Ima nešto u ovoj bjelini koju zima donosi.
Nešto prazno i hladno, a opet nježno, nevino i svjetlucavo. Nešto što me ispunjava i smiruje, ali ipak budi nemir. Podsjeti me na tople ruke, topli dodir, tople poljupce. Na sve što je nekada izmamljivalo osmijeh.
Ima nešto u ovim pahuljama koje zima donosi.
Nešto neizrecivo, nedokučivo, a opet blizu i nadohvat ruke. Nešto što me inspiriše da u svojim mislima oslikam ovaj svijet nekim posebnim bojama. Budi uspomene i iznova otvara začarani krug kojim prolazim. Podsjeća na tvoje oči i osmijeh, taj neobičan izraz koji je teško razumjeti. Da li se raduje, da li shvata, da li tješi ili skriva nešto drugo?
Ima nešto u tebi kojeg mi zima donosi.
Nešto komplikovano i zbunjujuće a opet tako prosto i definitivno. Bezizlazan put koji vodi kroz magle prošlosti i kiše suza davno prolivene.
Nešto mi u toj zimi ne da mira jer me uvijek na kraju iznova podsjeti da tebe čeka neko novo proljeće i ostvarenja, a meni samo ostaju zime i mrazivi da me vječno na tebe sjećaju.

Koliko ti imaš godina,kad ovako pišeš....
Zanimljivo,intrigantno,a opet jednostavno i ipak se čini ne dorečeno......
Siguan sam da je rad iz perioda kraj osnovne početak srednje škole.....
Tada se pišu najbolje stvari......
Ja imam zbirku pesama iz tog svog perioda.....

_________________
Carpe Diem,spavaćeš kad umreš...

A ja u to vrijeme nisam ni pomisljao da brljavim po poeziji... Imao sam zajebanog profu srpskog koji mi je smanjivao ocjenu za svaku psovku u tekstu. Tako se cesto desavalo da odem u debeli minus .



Samo pisi, kad god osjetis potrebu. A prije ili kasnije osjetices i potrebu da to pokazes ljudima. Ono, tebi je samo malo neprijatno u startu, a mozda nekome popravis dan ili nesto.

I meni je uvijek bilo frka da drugim pokazem sta sam napisao. Znalo se nekad desiti da me neki bas uporni likovi ubijede da odem na knjizevno vece u Sa. Ja bih, naravno, ponio par nazvrljanih stihova, ali mi nikad ne bi palo na pamet da izadjem pred raju i kao citam ili recitujem... Ne mogu to ni danas uraditi, ali pronasao sam druge metode .

Evo malo osnovne skole, kad je Dalmi pomenu (mislim, napisano je mnogo kasnije)...

O suicidu

Stari vuk Artur Sopenhauer negdje je zapisao da samoubistvo predstavlja ne odsustvo, vec naprotiv, visak volje za zivotom. Isto tako, Alber Kami izjavio je da je suicid jedina filozofska tema iole vrijedna rasprave... Iskreno, brdo vremena sam proveo mozgajuci o toj problematici, ali do ovog trenutka nisam mnogo puta izvodio u praksi pokusaje takve vrste. Dogodilo mi se samo jednom, nekad tokom osnovne skole, a razlog je bio krajnje prozaican : nekoliko keceva, iz matematike i njemackog i tehnickog i, cini mi se, likovnog sranja… U to vrijeme imao sam jako zgusnut raspored u skoli : smarajuce gradivo sa jedne, i uzbudljivi svijet djevojcica u koji sam svakako zelio malo da udjem, sa druge strane. Nisam imao snage da se paralelno nosim na ta dva fronta, pa sam tako posustao sa ucenjem. Naravno, nesto kasnije se ispostavilo da sam ga ispusio i kod djevojcica, ali to nije tema ove genijalne opservacije.

I tako, cak i sama pomisao da bi starci eventualno mogli saznati za moje lose ocjene ledila mi je krv u zilama. Dan prije roditeljskog sastanka ostao sam sam u stanu okupiran tmurnim razmisljanjima i samoubistvo se u jednom trenutku nametnulo kao najatraktivnija solucija. Ne znam otkud mi je sinuo taj neslavni naum, s obzirom da sam bio vedar i nasmijan mali seronja… Bilo kako bilo, otisao sam do ostave, rovio malo po kutijama i pronasao kutiju otrova za miseve. Na omotu je bio nacrtan mis prekrizen kosom crvenom linijom. Mis se podigao na zadnje nozice tezeci da dosegne, valjda, neki imaginarni sir u visini svojih ociju. Djelovao je vrlo poslusno, krotko; mozda su proizvodjaci misomora imali posebne miseve koje su dresirali da poziraju za omot otrova i nakon uspjesne vjezbe castili ih malim kockicama secera… Vrlo vjerovatno.

I tako sam u potaji strpao pola sake bijelog praha u usta. Kao Ema Bovari... Kao G.K. Cesterton... Progutao bijelo njesra. Otrov me malo grebuckao u grlu, pa sam popio casu vode, tako da je onda misomor kliznuo niz grlo puno bolje, kao hladno pivo, recimo... Obrisao sam rukavom ono sto je ostalo na krajevima usana i 15 minuta samo stajao, potpuno ukocen, nepomican, stisnutih ociju, stisnutog dupeta, cekajuci smrt… Nisu me opsjedale nikakve velike konacne misli, a ni griza savjesti. Znao sam da sam uradio pravu stvar. Zivot mi se sve vise cinio kao besmislena udaljena blijeda zvijezda, a tijelo sam vec poceo da dozivljavam kao sputavajuci faktor koji ne dopusta dusi da se oslobodjena vine u nebesa...

No, kao sto vidmo iz prilozenog, ipak nisam umro, barem ne organski. Jebiga... Bice da je tom misomoru istekao rok upotrebe, ili su mozda starci imali takav raspored u ostavi da su u kutiji od misomora drzali brasno, a u posudi za brasno, otrov za miseve... Sve je moguce. Nesto me je, u svakom slucaju, zajebalo, unistilo mi trud... Okej, nabacio sam neki mnogo gadan proliv, ali to je bilo sve... Plus to sto me stari poslije sravnio sa zemljom, kad mu se razrednica pozalila na moje niske ocjene. Vrlo temeljno me olesio, a sve to ukrasio sa pregrst moralnih pouka. Zbog par bijednih besmislenih keceva, koje ce uskoro prekriti trajni zaborav. Tukao me i paralelno drzao eticke besjede. Vrlo visestran covjek, djelovao je kao neka vrsta raspomamljenog rabina. Bas me smorio svojim vaspitnim mjerama. Osjecao sam da je tu nesto u neskladu sa zdravim razumom : zasto me stari, jebiga, uopste mlati i koga zaboli za nekoliko losih ocjena, - ali nisam to osjecanje nepravde uspijevao tacno da artikulisem, osim kroz vristanje i plac...

Zapravo, još sam u srednjoj i rad je pisan ove zime.
18. godina (lažem, ali imaću za za manje od mjesec ).


Hehe, ovo o suicidu je odlično, sviđa mi se kako uvodiš detalje koje su ti padali na um, tipa:



Ma vas dvojica ste odavno spremni da izdajete knjige, šta čekate!

Zasto, o zasto, dozvoli Irini da te pokrade

_________________
Umro je Džimi Hendriks iz Sijetla,
Klepton i Pejdž su dva matora pijetla,
al' budućnost je ipak svijetla
sve dok nam je Popokatepetla...

Hehe, dobro si primijetio. Znaš kako, moja profesorica ne sluša Irinu, pa sam dozvolila sebi da upotrijebim ovakvu jednu rečenicu. Ali nije to da nisam znala ništa drugo smisliti kao lijep završetak sastava, nego je to zaista jedina misao koju sam tu mogla da kažem, a Irina je to samo rekla onako kako bih i ja. Zato mi to i jeste jedna od omiljenih pjesama.

Nema nista strashno u tome sto se tu i tamo od nekog pozajmi koja recenica... I ja to radim .

(za Anu)

sjedis duboko uvaljen u
plavi kauc kao neki zlocesti transilvanijski zamak
lisen potrebe za osvajanjem olimpijske medalje u triatlonu i tros-
koku,
pijes dzin tonik i
rukujes se sa fikusovim liscem
uz kompakt -disk Azre
upravo ide "Pavel"
mlaka pop muzika uzdize se kroz prostor kao
plavicasti dim cigarete ili neba koje gori,
pratis vise nit teksta
nego
taktove bubnjeva i gitara i basa
shvatas sta je Dzoni
zelio da nam
poruci
i uspijevas da ga
pratis.

napolju se odvija svjeza novembarska
noc i
narandzasta svjetlost prosipa se po
plocnicima,
covjecanstvo je izgubilo kompas i srlja ka provaliji
mozda brze nego sto bi ti to zelio
zajedno sa svim svojim trivijalnim traumama, sest i po
milijardi ljudi na ovoj planeti uskoro ce biti
duboko
razocarano konacnim ishodom svojih zivota i
ti zelis da
budes koristan i konstruktivan prodajuci naokolo
drogirane ideje o
ocuvanju ljudske vrste
ali
nema pomoci, svi cemo uskoro biti
samo nijemi
ostaci,
fosilizirani u nekoj erotskoj pozi
duboko pod
zemljinom korom. a
kasnije, kroz nekoliko
desetina hiljada godina, kad se ljudski rod ponovo uspravi na noge,
daleki potomci iskopavace nas odatle i
od nas
proizvoditi ugalj ili
naftu ili nase okrnjene skelete
drzati iskezene po antropoloskim muzejima ili nas
trampiti za rizu sa carskom Kinom...

a
dvije ulice nize
u zgradi preko puta murije
jedna osoba
koju nicim nisi
zasluzio
osoba koja je totalno nedokuciva za tebe
osoba koja daleko
prevazilazi tvoje limitirane ljudske k-
apacitete
upravo (pokusavas da pogadjas)
nanosi karmin na usne
popravlja sminku oko ociju
namjesta dupe pred ogledalom i
posmatra se kriticki iz anfasa i profila;

par minuta kasnije cujes zvuk
otvaranja vrata, potom
bat potpetica po tepihu. podignes
oci i eto nje dok nailazi prema tebi kao suluda invazija
neotkrivenih svjetova

mali tuznooki bijeli misevi zrtvuju se u naucne svrhe u
istrazivackim laboratorijama
mladi ljudi umiru na ulicama struzuci petama
kroz nistavilo koje im nudi svakodnevna zbilja a
samo je pitanje vremena kada ce se sunce
ponovo stopiti sa
kaucem na kojem sjedis ali

sada

u ovom
karakteristicnom
trenutku

jebes sve

nista ti vise nije
vazno

nasao si dobar bend

ti bi samo da sviras

da se
otkacis i

to je
sve.

26.11.2005.

Priča

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla,kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Slučajno se setih neveseo
jer volim ;
da sklopim oči i ćutim

Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikada više M.C.

VV

_________________
High and Dusted

Žed


Ostadoh te željan jednog letnjeg dana,

O, srebrna vodo iz tuđega vrela

To je bilo davno –

Svaka mi je staza danas obasjana

Suncem i lepotom. Sreća me je srela.

Iz stotinu vrela žed moja sad pije,

Al` mira ne nađoh nigde, jer me nikad

Vatra prve žedi ostavila nije

VV

_________________
High and Dusted

NE VJERUJ...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime,

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prolije srmom vrh modrijeg krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad nA grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

A.Š.

_________________
pravila su tu da bi ih krsili, i nadredjeni i podredjeni

Neka je blazen dan, mesec i doba,
godina, cas i trenut, ono vreme
i lepi onaj kraj i mesto gde me
zgodise oka dva, sputase oba.

Blazene prve patnje koje vezu
u slatkom spoju sa ljubavlju mene,
i luk i strele sto pogodise me,
i rane koje do srca mi sezu.

Blazeni bili svi glasovi, koje
uz uzdah, zudnju i suze bez broja
prosuh zovuci ime Gospe moje;

i blazene sve hartije gde pisem
u slavu njenu, i misao moja
koja je njena, i nicija vise.

Francesko Petrarka
VV

_________________
High and Dusted

Ja nemam mira


Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uža stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.


Frančesko Petrarka
VV

_________________
High and Dusted

UZALUD JE BUDIM

Budim je zbog sunca što objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom

moja ljubav puna drugih deo je zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu
zauvek sletelu

sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena da rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moči da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku

B.M.

_________________
pravila su tu da bi ih krsili, i nadredjeni i podredjeni

"...dati deo sebe, dati ga drugom, ljudski je i nežno i nikad nam ne uzima onoliko koliko nam vraća." Thomas More

daVVperShD

_________________
pravila su tu da bi ih krsili, i nadredjeni i podredjeni

Nedostaje posljednji stih: "Ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen"

_________________
Umro je Džimi Hendriks iz Sijetla,
Klepton i Pejdž su dva matora pijetla,
al' budućnost je ipak svijetla
sve dok nam je Popokatepetla...