DJ-TC je napisao:
Isto kao što je samo masturbirao vizijom o Bosni u XIV i XV vijeku kao "najjačoj državi na Balkanu" (neobjašnjeno - "dokazano" samo loše nacrtanom mapom), isto tako sada, kada govori o staroj Bosni, masturbira tuđim dokazima (Nada Klaić) koje ne može da predoči.
Prva teza je svakako slaba.
Druga... ne odbacujem a priori, ali volio bih čuti dokaze, no čekam već dugo.
dakle pored Klaićke, čitaj malo i neutralne pisce, pusti se svojih srpskih nacionalista, tipa Čirkovića
http://www.camo.ch/povijestbih02.htm- NOEL MALCOLM -Ko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati? Znanstvenici odavno znaju da riječ Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista riječ kao i iransko ime Choroatos, pronađeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grčkoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to područje sjeverno od Crnog mora bilo napučeno u prvim stoljećima naše ere raznim plemenima, među kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljeću prije Krista zaobišli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili političku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj način po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.
Jedna teorija povezuje riječi Hrvat i Choroatos s riječju hu-urvatha, koja je značila "prijatelj" na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena). Jedna druga teorija nagađa da se korijen imena "Srbin", serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat. Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali sličnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljeću nase ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.
Većina naučnika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajućom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. Negdje na početku 7. stoljeća oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi:
"Bijelu Hrvatsku", koja je obuhvaćala dio današnje juzne Poljske, i "Bijelu Srbiju", u današnjoj Českoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.
Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom poviješću. Neki hrvatski teoretičari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmedju ta dva naroda. Ta je teorija također bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali viši položaj u nacističkoj rasnoj hijerarhiji od običnih Slavena. S druge strane, neki južnoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih političkih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima.
Međutim, historijska je istina prilično jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena različiti, ali tijesno povezani, živeći i seleći se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente.
Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni došli na Balkan ondje već postojalo brojno slavensko stanovništvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne može podijeliti na razdvojene subetničke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmišljanja prastarih etničkih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke naroda čiji su preci možda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.
Srbi su se naselili na području koje odgovara današnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raška ili Rascia), i malo-pomalo proširili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina).