Hertzogov ''omiljeni'' poznavalac F1
Citiraj:
Zagreb, dan nakon Utrke stoljeća, kako su neki već prozvali Veliku nagradu Brazila, koja nam je donijela tridesetog svjetskog prvaka u Formuli 1. Na ulici me zaustavljaju različiti ljudi, gotovo svi s jednim istim pitanjem: je li Timo Glock namjerno propustio Lewisa Hamiltona i omogućio mu osvajanje naslova prvaka? Zapravo, neki, oni koji navijaju za Ferrari, niti ne pitaju. Sigurni su. Čvrsto u to vjeruju. Ipak, žele (još jednom) čuti moje mišljenje, malo zbog nade da ću naznačiti potvrdu njihovog uvjerenja, malo zbog toga jer jednostavno misle da se valjda u životu ništa ne može osvojiti bez muljaže i varanja. Na ovim prostorima, na žalost, takvo uvjerenje prirodno je stanje stvari.
Dakle, ne, ja ne mislim da je Glock namjerno omogućio Hamiltonu osvajanje ključnog petog mjesta u utrci. Četiri su razloga.
Prvo, Glock, ili netko u Toyoti, morao bi biti istinski strateški genij da bi u potpunosti shvatio i kontrolirao događaje na stazi u Interlagosu u 70. i 71. krugu ove utrke. Recimo, Sebastian Vettel je kasnije rekao da nije imao pojma na kojem je točno mjestu bio u tim krugovima, niti što je učinio Hamiltonu onim pretjecanjem u 69. krugu. Ako to nije znao Vettel (s kojim u utrci komunicira čovjek bliži genijalnosti od mnogih u Formuli 1, Giorgio Ascanelli) , vjerojatno je da niti Glock – koji se usto morao boriti s neupravljivom Toyotom – nije bio svjestan što se događa.
Drugo, Glock se borio s autom koji je uistinu bio skoro nemoguć za vožnju u uvjetima posljednjih krugova. Nitko od nas nikada nije vozio automobil Formule 1 od 750 konjskih snaga po kiši koja pada sve jače, na gumama za suhu stazu. Ako Glock kaže da je Toyota kockala s mogućnošću da kiša ne padne jako – mogućnošću koja se naprosto nije ostvarila – ne vidim razloge zbog kojih netko treba smatrati da čovjek laže. Kiša je padala dovoljno jako da najbolji, na gumama za kišu, voze i do 12 sekundi sporije po krugu nego po suhom. S gumama za suho, a Toyote su jedine ostale na tim gumama, jednostavno se moralo voziti 30 sekundi sporije. Ako ne vjerujete, pronađite i pogledajte vremena Hamiltona i Masse, na gumama za suho, u posljednjem krugu u Belgiji, i usporedite ih s vremenom, recimo Nicka Heidfelda, koji je, znamo, utrku završio na kišnim gumama.
Treće, Glock je svoj posljednji krug u Interlagosu vozio minutu i 44,731 sekundi. Jarno Trulli, također na gumama za suho, vozio je taj isti krug minutu i 44,800 sekundi. Nije samo Glock izgubio pozicije u odnosu na Vettela i Hamiltona, već je i Trullija u tom posljednjem kugu prešao Heikki Kovalainen, koji je samo krug ranije bio šest i pol sekundi iza Talijana. Dakle, pretpostaviti da su oba vozača Toyote namjerno usporili do tempa istovjetnog gotovo u desetinku sekunde malo je ipak previše.
Četvrto, i možda najvažnije, nitko se iz Ferrarija nije bunio, a kamoli spomenuo nekakav protest. Pretpostavljam da se nitko, od Luce di Montezemola naniže, ne bi dugo ustezao potegnuti svu silu instrumenata da ospori rezultat iz Interlagosa ukoliko su smatrali da se na stazi u posljednjem krugu dešavalo nešto što smrdi na namještaljku. Osobito ako znaju, negdje kad su sami i da to nitko ne čuje, da FIA-inim sucima ne treba puno da McLaren, i osobito Hamiltona, zveknu nekakvom kaznom za makar i najmanji, makar i navodni, prekršaj. Umjesto toga, poslane su čak i čestitke Hamiltonu, ako već ne i McLarenu.
Ali, ovo je bio tek uvod. Drugo, pitanje koje (mi) ovih dana svi postavljaju jest: je li Hamilton uistinu toliko bolji od Masse?
Odgovor je, osobito ako je suditi po Interlagosu: ne. Molim? Reći ćete odmah: ali kako, pa ovaj oduvijek tvrdi da Massa ne zaslužuje naslov prvaka. Da, točno,to i sada mislim. Ali, u Brazilu je Ron Dennis toliko osedlao Hamiltona taktičkim utezima važnosti osvajanja tog famoznog petog mjesta, da klinac jednostavno nije uopće bio onaj Hamilton koji, u normalnim okolnostima, može hodati po vodi. Pretpostavljam da je iza sve one Dennisove fasade nakon Japana, fasade koja je opravdavala Hamiltonov prvi zavoj u Fujiju pričama da ne možete obuzdati pravog trkača i njegov borbeni instinkt, ipak stoji neumoljiva želja da svog vozača uškopi vlastitom sterilnošću i disciplinom. U Brazilu, da nije bilo Toyotine neuspješne kocke s gumama za suho, ova bi se taktika Dennisu i McLarenu obila o glavu u upravo suludom obimu.
Dakle, Hamilton u Brazilu, bilo zbog Dennisovog brain-washinga, bilo zbog ziheraške podešenosti McLarena broj 23, nije bio onaj iz Silverstonea ili Hockenheima. Dobro, ali je li on stvarno bolji od Masse?
Pogledaju li se neki vrlo neumoljivi i čvrsti podaci iz protekle sezone, pronalazi se zanimljiv odgovor. Hamilton je u utrkama bio ispred Masse u 385 krugova, Massa ispred Hamiltona u 622 kruga. U kvalifikacijama svih 18 utrka Massa je u prosjeku bio brži od Hamiltona za 66 tisućinki sekunde (!). U najbržim krugovima u utrkama Massa je opet u prosjeku bio brži od Hamiltona, za 167 tisućinki sekunde. Massa je i kvalifikacijama i u utrkama bio brži od Hamiltona po 10 puta, Hamilton od Masse po 8 puta. Pogledaju li se njihovi međusobni dvoboji u 18 utrka sezone, subjektivno bi se moglo reći da je Hamilton od Masse bio brži u njih 8 (Australija, Turska, Monako, Kanada Britanija, Njemačka, Belgija, Kina), a da je Massa bio brži od Hamiltona također u 8 utrka (Malezija, Bahrein, Španjolska, Francuska, Mađarska, Evropa, Singapur, Brazil). U Italiji i Japanu moglo bi se reći da su, sveukupno, bili podjednaki.
(Prije nego mi itko spomene i to da Massa pobijedio u 6 utrka, a Hamilton u 5, rekao bih da je u utrci u Belgiji koju sam ja gledao na pobjedničkom postolju bio Hamilton.)
Što nam ovo govori? Jednostavno da je Massa u 2008. bio brži/bolji od Hamiltona. Činjenice i brojke su prilično neumoljive. Zašto je, međutim, Lewis Hamilton zasluženi svjetski prvak? Zato jer je u izravnim okršajima na stazi prestigao Massu tri puta (u Turskoj, Njemačkoj i Japanu), dok je Massa prešao Hamiltona samo nakon onog fenomenalnog starta u Mađarskoj. Zatim, Hamiltona je FIA u 2008. kaznila ravno pet puta (Malezija, Francuska dva puta, Belgija i Japan), Massu samo jednom (Japan). U bar jednoj od svojih ˝grješnih˝ utrka Hamilton je izgubio zarađenu pobjedu, i ta je pobjeda onda administrativno darovana Massi.
OK, treba spomenuti i čudesnu šlampavost Ferrarija ove godine, što u mehaničkoj nepouzdanosti njihovih automobila (treba li spominjati Mađarsku?), što u odrađivanju rutinskih operacija u boksovima (treba li spominjati Singapur?). Massa (ali i Raikkonen) bili su izravne žrtve tih šlampavosti i, u krajnjoj liniji, upravo su ti lapsusi stajali Ferrarija naslova prvaka u konkurenciji vozača.
Na jednoj strani vage, dakle, autogolovi Ferrarija, s druge strogoća FIA-e prema Hamiltonu. Na drugoj vagi, i to treba reći, s jedne je strane lagana tehnička superiornost Ferrarija u 2008., s druge strane čudesno vozačko umijeće Hamiltona (u usporedbi, recimo, s Kovalainenom u istom tom McLaren-Mercedesu). Obje su vage bile vrlo fino izbalansirane, i onda nije uopće čudno da je konačni rezultat bio posljedica gotovo nadnaravnih okolnosti u posljednjem pravom zavoju sezone.
Sezona, dakle, koju ćemo dugo pamtiti. Sezona u kojoj je, na kraju, pobijedio vozač koji je i "trebao" pobijediti, koji je u McLaren-Mercedes generacije 2008. izdigao gotovo do razine Ferrarija generacije 2008., ali u kojoj on još uvijek nije nužno pokazao baš sve što može. I sezona koja će ostati upamćena i po senzacionalno sportskom prihvaćanju poraza od strane Felipea Masse. U ovo čudno doba u kojem se (i) u sportu porazi prihvaćaju ekstremno teško, Massa je svojim ponašanjem nakon utrke u Interlagosu, od svih mjesta, pokazao cijelom svijetu da se može i drugačije. Nisam siguran da bi ijedan drugi vozač u Formuli 1 danas poraz prihvatio s toliko digniteta i stila.