banjalukaforum.com

»Preobraćenici su prilazili stolu, jedan po jedan, unezvijereno i skrušeno. Don Ilija bi smrmljao nešto, mahnuo novovjernom krstom iznad glave i, da ga cjeliva, pod nos mu prinio Jevanđelje. Sve bi trajalo ne duže od pola minuta i u tom se sastojao sav obred kojim su ti zaplašeni ljudi stresali sa sebe pravoslavnu jeres i padali svetoj rimskoj crkvi pod okrilje... Znao je da ga mrze, i da ga ljube iz straha, i da vjeru iz straha za goli život mijenjaju. Mjerkao ih je s visine, sebi samome je ličio na Boga: držao je sve njihove živote u svojoj šaci, sve mu je bilo dopušteno, sve je mogao...

- Mi sada - bubnjao je njegov glas u crkvi - oremo novu njivu, pošto hoćemo da posijemo novi plod, ali dobro čujte: dok se god iz te njive ne istrijebi pirevina u potpunosti, nema ploda na toj njivi, upamtite ovo što vam govorim!... U ovoj zemlji ne može da živi više niko osim Hrvata, pa ko se neće pokatoličiti, mi dobro znademo kuda ćemo sa njima. Ja sam gore u ovim krajevima - pokaza rukom na obližnja sela - davno očistio od pileta sve do starca i vlastoručno sam mnoge zaklao i zadavio... Nije grehota, danas nije grehota ubiti ni dijete u bešici, zaklati ga još u majčinoj utrobi, samo ako ono smeta ustaškom pokretu, katoličkoj vjeri i svetom cilju koji smo pred sebe postavili! Slušali su razrogačenih očiju: čuo je kako im cvokoću zubi i kako im drhte koljena...

- Varate se - pokuljaše s krova njegove riječi - ako mislite da je naša namjera bila da vašim prevođenjem u rimokatoličku vjeru spašavamo vaše kuće, vašu stoku i vaše prtljage. Nije nam namjera ni da spašavamo vaše živote. Prevodeći vas u rimsku crkvu, imali smo jedino namjeru da spašavamo vaše duše! Da pred Gospodina stignete kao rimokatolici, kao pravovjerni.

Govorio je još nešto, ali od kuknjave, cike i vriske koja nastaše u crkvi preobraćenici nijesu ništa razumjeli.« - Literarni je to opis prisilnog vjerskog prijelaza srpskopravoslavnih vjernika u katolištvo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iz pera srbijanskog književnika, koji je zbog svojeg osebujnog pristupa, ne samo temi »pokrštavanja« Srba nego i svim drugim temama iz srpsko-hrvatskih odnosa, postao iznimno popularan među srpskim čitateljstvom. Riječ je o nekadašnjem ministru vanjskih poslova Srbije i Crne Gore Vuku Draškoviću i izvatku iz romana »Molitva prva«, njegovoj autorskoj umjetničkoj slobodi i viđenju Katoličke Crkve, njezinih svećenika i postupaka u određenome povijesnom razdoblju (v. Ivica Relković: »Haški recital Vuka Draškovića«, »Susret«, Zagreb, 2004, str. 181-183). Ocjenu o književnoj vrijednosti citiranog uratka najbolje je prepustiti književnim kritičarima ali ga je ovdje dobro spomenuti jer on najbolje oslikava što određeni dio pripadnika srpskog (ne samo njegova, nego, nažalost, i hrvatskog i drugih) naroda pomišlja na spomen »prekrštavanja«. Te su slike duboko usađene u kolektivnu svijest a razlikuju se tek u nijansama, npr. jesu li svi pravoslavni vjernici nakon »pokrštavanja« poubijani ili je netko pukim slučajem ipak uspio preživjeti, je li ljudska nakaza u liku katoličkog svećenika otvoreno iskazivala sadizam i sudjelovala u ubijanju ili ga je uspjela prikriti, jesu li susjedi, katolički Hrvati, patološki uživali u prizoru »prekrštavanja« ili su bili ravnodušni i sl.?

Krivi pojmovi o »prekrštavanju« Srba

Uz onodobnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je bio prvi čovjek Katoličke Crkve u Hrvata, zbog vjerskih je prijelaza u NDH najčešće u povijesti prozivan grkokatolički križevački biskup dr. Janko Šimrak. Komunističkim ideolozima (npr. Jakov Blažević), masonskim (od kojih je najpoznatiji Viktor Novak) i velikosrpskim (koji su jednako brojni kao i komunistički, npr. dr. Dragoljub Živojinović) smetao je već samim time što je bio jedan od ključnih crkvenih ljudi u hijerarhiji Katoličke Crkve. Zatim, zato što je bio jedan od najboljih poznavatelja povijesti, teologije i crkvenoga života, kako grkokatoličkih tako i pravoslavnih istočnih Crkava. Dakako, njegovo imenovanje u Odbor trojice Hrvatske biskupske konferencije u NDH, koji je bio zadužen za ondašnje novonastale, sve učestalije i osjetljive probleme oko vjerskih prijelaza, samo je »zacementiralo« temelje optužbe za zločin.

Razumije se, i to je potrebno na početku svake rasprave o tome jasno istaknuti, kako jedino ne bio smjelo biti rasprave da je neprihvatljiva svaka fizička ili bilo koja druga prisila na promjenu vjerskog uvjerenja, pripadnosti bilo kojoj vjerskoj zajednici ili općenito svjetonazora, jer je to zločin protiv temeljnih ljudskih sloboda. Kroz to se načelno motrište moraju promatrati i vjerski prijelazi u NDH. Međutim, konkretna situacija u kojoj su se našli najviši predstavnici Katoličke Crkve, pa među njima i biskup Šimrak, bila je za razliku od potpuno jasnih načelnih postavaka puno zamršenija i kompleksniija, što će pokušati pokazati i ovaj feljton.

Jednako je tako na samome početku važno spomenuti opće raširenu ali potpuno krivu uporabu pojmova »prekrštavanje« Srba, na što je prilično bezuspješno već više puta upozoravano. Naime, prema nauku Katoličke Crkve, sakrament krštenja je u Pravoslavnoj Crkvi potpuno valjan, pa uopće ne može biti govora o ponovnom krštenju, tj. tobožnjem »pokrštavanju« ili »prekrštavanju«. Također u ovom kontekstu nije najsretnije i nije točno govoriti o Srbima, bez obzira na to što su oni činili najveći postotak (gotovo stopostotni) pravoslavnih vjernika na području NDH, jer u vjerskim je prijelazima prvotno riječ o vjerskoj pripadnosti, tj. u ovome slučaju o pravoslavnim vjernicima, a ne o nacionalnoj pripadnosti, pa je onda ispravnije rabiti izričaj »pravoslavni Srbi«. Osim toga, bilo je Srba koji uopće nisu bili vjernici, kao i pripadnika drugih naroda: Rusa, Ukrajinaca, Rumunja i dr. koji su kao pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve vjerskim prijelazima također pokušali izbjeći progone.

Iskazi pred istražiteljima Ozne

Potpuno drugačiju sliku o vjerskim prijelazima pravoslavnih vjernika, od dosadašnjih općeprihvaćenih u novijoj jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji, daje biskup Šimrak tijekom saslušanja u zatvoru zagrebačke Ozne. Zapisi se sa tih saslušanja nalaze u Hrvatskome državnom arhivu u dosjeu - SDS RSUP SRH br. 310 385, u kutijama 83 i 89. Iskaza je nekoliko s različitim nadnevcima, tipkani su zgusnutim redcima na pisaćem stroju na papirima formata A4, za neke je navedeno u koliko su primjeraka napisani (za neke to nije navedeno), na nekima od njih biskup Šimrak se vlastoručno potpisao na kraju zadnje stranice iskaza, a na jednome od njih na svakoj stranici pri dnu.

Zanimljivo je da ni u jednome iskazu nema imena ili potpisa istražitelja. Prema dosadašnjim dostupnim dokumentima biskup Šimrak je istražiteljima Ozne iskaze dao:

* 15. svibnja 1945. o njegovu imenovanju za križevačkog biskupa i prosvjedu hrvatskih biskupa početkom listopada 1941. poglavniku Anti Paveliću zbog ustaških zločina;

* 22. svibnja 1945. o progonu Židova, posjetu zagrebačkog rabina hrvatskim biskupima i njegovoj zamolbi za zaštitu progonjenih sunarodnjaka, želji pravoslavnih vjernika da prijeđu grkokatolicima, tj. ostanu u svome staroslavenskom obredu, i progonu i ubojstvu nekih grkokatoličkih svećenika od strane partizana i ustaša;

* 31. svibnja 1945. o razlozima primanja pravoslavaca bez prethodne poduke i formalne procedure;

* 11. lipnja 1945. o Hrvatskoj pučkoj stranci, Katoličkoj akciji i katoličkome tisku;

* 20. lipnja 1945, koji je najopširniji od svih, o Križevačkoj biskupije u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske sa svim podacima: župama, broju vjernika, svećenicima, prilikama i, široj javnosti, nepoznatim okolnostima, u kojima su djelovali križevački biskup i svećenici; vjerskima prijelazima pravoslavaca i još puno toga.

Važno je istaknuti kako biskup Šimrak nije ni mogao ni smio, a sigurno to nije ni htio, istražiteljima u vojnome zatvoru dati neistinite podatke, jer su oni bili ne samo dobro pripremljeni za ispitivanje nego su u svojim rukama imali i ključne dokumente iz njegova arhiva, što se vidi iz samih pitanja u kojima citiraju pojedine njihove odlomke i rečenice.

("Glas koncila")

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

O grkokatoličkom križevačkom biskupu dr. Janku Šimraku u novijoj su jugoslavenskoj i hrvatskoj historiografiji objavljene brojne krivotvorine i manipulacije, od njegovog ulaska u javni život 27. svibnja 1913, kada je na skupštini Hrvatskoga katoličkog narodnog saveza izabran za potpredsjednika, sve do njegove smrti 9. kolovoza 1946. u Križevcima. U prvome redu ideološki razlozi, posebice u razdoblju komunističkog jednoumlja, ugušili su bilo kakvu želju i namjeru za objektivnom procjenom njegova djela.

Bulajićeva presuda

Biskup Šimrak je već za života odmah u poraću zbog političkih razloga bio u javnosti proglašavan »zločincem«, »klerofašistom« i »ustaškim ideologom«, što je bitno utjecalo na sva kasnija znanstvena istraživanja i u velikoj mjeri odredilo njihove zaključke. Zato je potpuno očekivana prevladavajuća gotovo jednoglasna ocjena o njegovoj ulozi u vjerskim prijelazima u NDH kao najtežem zločinu. Isključivo u tim okvirima o biskupu Šimraku pisao je najveći broj autora, od kojih vrijedi spomenuti barem najpoznatije i njihova djela: Viktor Novak »Magnum crimen«, dr. Dragoljub Živojinović i Dejan Lučić »Barbarstvo u ime Kristovo« (Varvarstvo u ime Hristovo), dr. Milan Bulajić »Ustaški zločin genocida« I. i II, Vladimir Dedijer »Vatikan i Jasenovac«, Branimir Stanojević »Alojzije Stepinac - zločinac ili svetac?« i »Ustaški ministar smrti«, Veljko Đurić »Golgota Srpske Pravoslavne Crkve 1941-1945« i »Ustaše i pravoslavlje«, dr. Ivan Cvitković »Tko je bio Alojzije Stepinac« (Ko je bio Alojzije Stepinac), Simo Simić »Prekrštavanje Srba za vrijeme Drugoga svjetskog rata« (Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata«) i brojni drugi. U njima je dr. Janko Šimrak »Pavelićev eksponent«, »urednik klerofašističke 'Hrvatske straže'«, »izraziti ustaša unijatski episkop«, »ustaša-vladika križevačke dijeceze«, »u Vatikanu persona gratissima, unatoč svojim labavim moralnim osobinama«, »ustaški biskup famoznog Odbora trojice«, koji »sudjeluje u otimanju srpskih posjeda, crkava i ostale imovine«, koji se »zalaže za fašizam i nacizam«, koji provodi »ustaško-pljačkaške poteze« itd. Naprosto zaprepašćuje ne samo maštovitost u izmišljanju složenicâ i sintagmâ kojima su autori nastojali biskupa dr. Janka Šimraka prikazati »moralnom nulom« i zločincem, nego i količina objavljenih stranica s gotovo nepreglednim mnoštvom krivotvorina, laži, podvala, manipuliranja i prešućivanja činjenica. Čini se, jednostavno, da je nemoguće na sve njih odgovoriti, što je ozbiljan problem hrvatske historiografije, koja kao da je nemoćna pred nadmoćnim »mračnim silama« u objektivnom i istinitom pisanju vlastite povijesti. Za ilustraciju vrijedno je navesti barem jedan primjer. Dr. Milan Bulajić, u svijetu poznati »znanstvenik«, predsjednik Fonda za istraživanje genocida, sudionik brojnih međunarodnih simpozija, direktor Muzeja žrtava genocida, »persona gratissima« u brojnim židovskim i američkim znanstvenim krugovima, i još puno toga, u drugome tomu spomenute knjige »Ustaški zločin genocida« na str. 613 piše da je zbog počinjenih zločina u Drugome svjetskom ratu biskup Šimrak bio osuđen na smrt! Dok naraštaji studenata i znanstvenika čitaju te retke, pitanje je zna li netko od njih pravu povijesnu istinu? Naime, dr. Janko Šimrak ne samo da uopće nije bio osuđen, nego, upravo suprotno - oslobođen je od svih optužaba.

Goldsteinova površnost

Namjeru da se barem odupre prevladavajućoj politikantskoj historiografiji u ondašnjoj Jugoslaviji o biskupu Šimraku pokazao je Bogdan Krizman u djelu »Ustaše i Treći Reich«. Međutim, teško je kategorički ustvrditi i iziskivalo bi puno truda da se odgovori na pitanje koliko je on u tome uspio i je li je uopće uspio. Upitno je što veliki dio svojih zaključaka temelji na autorima i djelima koji, nažalost, u ono doba nisu ni mogli ni smjeli služiti objektivnoj istini, nego prvotno vladajućoj (u ovome slučaju protucrkvenoj) ideologiji, npr. Jakov Blažević: »Mač a ne mir«, »Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško križarskim zločincima i njihovim pomagačima«, »Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera« i sl.

Određenom dozom i politikanstva i znanstvenih stereotipa o biskupu Šimraku prožeta je i knjiga Slavka i Ive Goldsteina »Holokaust u Zagrebu«, na što je u više navrata već upozoreno. Usputno, budući da je svojedobno najavljeno njezino inozemno tiskanje, poželjno je dobronamjerno i smireno upozoriti barem na sljedeće (jer ima ih više) nelogičnosti ili nedorečenosti. U poglavlju »Ideološki i društveni preduvjeti progona«, str. 36, iznosi se prilično kategorička tvrdnja: »Tridesetih se godina u mnoge redakcije (hrvatskih glasila, op. S. B.) infiltriraju pristaše totalitarnih ideologija. Pri tome se 1933. godina uistinu ukazuje ključnom. Te je godine u tom smislu promijenjena uređivačka politika Hrvatske straže.« Osim što je vrlo problematična tvrdnja o spomenutom »infiltriranju«, jer se tih godina uopće ne pojavljuje velik broj novih »novinarskih pera« u onodobnim hrvatskim glasilima, teško je i prihvatljiva ocjena o »promjeni uređivačke politike 'Hrvatske straže'«, posebice ako se u »Izvorima« navode godišta od 1933. do 1943. Za tako dalekosežni zaključak bilo bi radi usporedbe potrebno pregledati barem nekoliko godišta »Hrvatske straže« unazad, tj. i prije »ključne« 1933. Ovako se nameće zaključak da je bez ikakvih iznesenih činjenica proizvoljno iskonstruiran dokaz u potvrdu unaprijed zadane teze o »Hrvatskoj straži«, te je svakako ne slučajno izabrana baš g. 1933. jer, kao što je poznato, te je godine Adolf Hitler postao njemački kancelar. Šimrakova je onda uloga u vjerskim prijelazima na temelju ovakvih i sličnih tvrdnja već unaprijed predodređena.

Zabrana javnoga djelovanja

Dr. Janko Šimrak e rođen je 29. svibnja 1883. u žumberačkome selu Šimrakima (zanimljivo je da u »Knjizi ređenika Križevačke biskupije«, u kojoj su vrlo pedantno bilježeni svi biografski podaci o svećenicima, piše da je rođen u susjednom Tisovcu). Kršten je u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Grabru, selu koje je tijekom povijesti dalo dvojicu biskupa i nekoliko svećenika. Nakon osnovne škole u Mrzlome Polju u Žumberku i gimnazije u grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu, filozofsko-teološki studij pohađao je u Zagrebu i Innsbrucku, gdje je g. 1910. doktorirao. Za redovitog profesora istočnog bogoslovlja izbran je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu g. 1925. Administratorom Križevačke biskupije imenovan je 14. listopada 1941. a za biskupa je zaređen 16. kolovoza 1942. Dr. Šimrak je u tom razdoblju bio iznimno aktivan na znanstvenom, medijskom, političkom i crkvenom području: bio je urednik zagrebačkih »Novina« i »Narodne politike«, pisac brojnih znanstvenih studija (posebice o crkvenoj uniji i povijesti grkokatolika i Žumberka), direktor katoličkoga dnevnog lista »Hrvatska straža«, istaknuti sudionik Hrvatskoga katoličkog pokreta, žučni polemičar u mnoštvu novinskih napisa, jedan od čelnih ljudi Hrvatske pučke stranke, član Narodnoga vijeća koje je proglasilo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, uspješni organizator crkvenoga života u Križevačkoj biskupiji, i još puno toga. Za njega se uz sve kontroverze, nedosljednosti i političke oscilacije ukratko može reći da je bio veliki biskup, znanstvenik, političar, rodoljub i humanist.

Prema vlastitom svjedočenju u dopisu od 5. rujna 1945, napisanom u bolnici »Sestre milosrdnice« u Zagrebu, koji se čuva u arhivu Križevačke biskupije pod br. 237/1945, uhićen je u subotu 12. svibnja 1945. u biskupskoj kuriji u Križevcima navečer oko deset sati i tu je noć proveo u križevačkome zatvoru. Ujutro 13. svibnja 1943. u devet sati pod oružanom pratnjom odveden je u zatvor Ozne u Zagrebu, gdje je bio podvrgnut ispitivanjima sve do 25. lipnja 1945. kada je sa skupinom ostalih uhićenika, među kojima su bili o. Kerubin Šegvić, dr. Ivo Guberina, Tomislav Filipović (Miroslav Majstorović), metropolit Hrvatske Pravoslavne Crkve Germogen (Grigorij Ivanovič Maksimov) i dr., prebačen u zatvor Vojnog suda u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Zbog pogoršanog zdravstvenog stanja prevezen je 10. srpnja 1945. prije podne u jedanaest sati u zagrebačku bolnicu »Sestre milosrdnice« u Vinogradskoj ulici, gdje su ga predstavnici Ozne i Vojnog suda izvijestili da je pušten na slobodu. Međutim, u noći od 22. na 23. kolovoza 1945. bez ikakvog objašnjenja ispred njegove se sobe pojavila oružana straža koja je od tog trenutka danonoćno stražarila. Tako je bilo sve do 30. kolovoza 1945. kada je straža povučena uz obrazloženje predstavnika Ozne da je došlo do zabune i nesporazuma. Tadašnja mu je Vjerska komisija zabranila svako javno djelovanje, pa tako te godine nije mogao rediti za svećenike dvojicu bogoslova u zagrebačkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Podnio je zamolbu za umirovljenje, koju je mons. Svetozar Rittig predao apostolskom legatu u Hrvatskoj dr. Ramiru Marconeu neposredno prije njegova odlaska u Rim, ali odgovor nije nikada dočekao. Preminuo je u biskupskome dvoru u Križevcima, smireno, s mislima i molitvom za Križevačku biskupiju koju je neizmjerno volio i kojoj je posvetio cijeli svoj život.

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

Iz svih iskaza grkokatoličkog biskupa dr. Janka Šimraka, koje je dao istražiteljima Ozne u svibnju i lipnju 1945. u Zagrebu, mogu se donijeti sljedeći zaključci, što će u nastavku feljtona potvrditi podatci koje je on iznio:

* Križevačka grkokatolička biskupija našla se pred problemom vjerskih prijelaza, kao i cijela Katolička Crkva u NDH, koji su katolički biskupi nastojali zajednički riješiti, te se on mora promatrati u tom zajedničkom povijesnom crkveno-političkom kontekstu;

* biskup dr. Šimrak odobrio je praksu vjerskih prijelaza nakon upornih i stalnih zamolba srpskopravoslavnih župa, svećenika, skupina i pojedinaca;

* pri tome s njegove strane ne samo da nije bilo prisile bilo koje vrste, nego je čak štoviše bio čvrsto uvjeren kako ima moralnu obvezu pomoći prijelaznicima, jer bi u suprotnom bio sudionik zločina, što je on odlučno odbio;

* biskup dr. Šimrak, kao i svi hrvatski biskupi u to doba pod vodstvom zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, bio je potpuno svjestan stvarnih motiva i osnovnih razloga koji su vodili velik broj podnositelja zamolba za vjerske prijelaze;

* na tzv. prijelazničke župe bili su poslani, svakako ne slučajno, župnici koji su po nacionalnosti u najvećem broju bili: Ukrajinci i Rusini iz Bačke ili same Ukrajine, potom dvojica Srba iz Hrvatske i jedan iz Bosne, dvojica Hrvata, za koje se znalo da su osobe visokih moralnih kvaliteta, te jedan Rus, bivši pravoslavni svećenik, kojega je biskup Šimrak jednostavno ostavio da i dalje bude na svojoj dotadašnjoj župi među svojim vjernicima;

* ono što je najvažnije i što ruši sve dosadašnje desetljećima iznošene tvrdnje i općeprihvaćena kriva tumačenja - nikakvih formalnih vjerskih prijelaza srpskopravoslavnih vjernika u Križevačku grkokatoličku biskupiju nije bilo, što znači nije postojao nikakav obred koji bi podrazumijevao: svečanu izjavu, potpisivanje dokumenta, ljubljenje križa, škropljenje, kađenje, prignuta koljena i glave, plaćanje ili tome sl., jer naprosto ničega nije bilo! Jednako je tako onda besmislica govoriti o nekakvom prisilnom privođenju od strane grkokatoličkih svećenika, ustaškoj vojnoj pratnji, uperenim puškama, oduzimanju osobnih vrijednosti, mučenju, maltretiranju i prisiljavanju na »prekrštavanje« ili klanje i strijeljanje onih koji nisu pristajali. Grkokatolički bi svećenik jednostavno došao u župu i vjerski bi se život nastavio tamo gdje je stao, uz potpuno poštivanje svega zatečenog: od članova crkvenog odbora do vođenja crkvenih knjiga. Potvrde o vjerskom prijelazu izdavane su samo na izričito traženje pojedinaca radi očuvanja radnoga mjesta, intervencija u različitim situacijama, zauzimanja pred vlastima za pojedine osobe i dr.;

* grkokatolički biskup dr. Šimrak i neki njegovi svećenici zbog vjerskih su prijelaza nailazili na protivljenje ustaških dužnosnika (u nekim je slučajevima došlo i do fizičkog zlostavljanja) i na nerazumijevanje nekolicine ekstremnih rimokatoličkih svećenika.

»Na poziv naroda«

»Što je dakle Križevačka biskupija u takvom položaju mogla učiniti? Ona je mogla ne udovoljiti želji i volji naroda i tako snositi krvavu odgovornost za strahovite posljedice koje su imale slijediti. Uprava Križevačke biskupije je dobro znala da se u ovom slučaju i ne radi o pravim prijelazima nego samo o momentalnoj zaštiti bijednoga svijeta. Kad Križevačka biskupija ne bi bila u ono vrijeme udovoljila želji naroda, bila bi učinila najveći zločin.«

Kao vrstan teolog već na samome početku ispitivanja o vjerskim prijelazima u NDH, isljednike Ozne morao je upozoriti na njihovu stalnu i krivu uporabu pojma »prekrštavanje«: »Nije se radilo o \’prekrštavanju\’, nego o prelaženju iz jedne kršćanske konfesije u drugu, u ovom slučaju iz srpskopravoslavne u katoličku uz priznanje rimskoga biskupa kao vrhovnoga glavara Crkve (primat).« Što je to u vjerskome smislu konkretno značilo za prijelaznike u njegovu Križevačku grkokatoličku biskupiju, on posve jasno objašnjava: »Koji su pak prelazili na grkokatoličku vjeroispovijest u Križevačkoj biskupiji, zadržali su grčki obred i staroslavenski jezik u crkvi, dakle sve onako kako su imali u srpskopravoslavnoj crkvi bez svake promjene... (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Ostali su svi praznici Istočne Crkve kako je i prije bilo, a kojih nema zapadna Crkva, tj. ne praznuje ih kao: Tri jerarha, Sveti Georgije, Roždestvo sv. Joana Krstitelja, Sv. Ilija, Preobraženije, Usjeknovenije, Vozdviženije Čestnago Kresta, Dimitrije, Sveti Nikolaj, treći dan Božića itd. Prema tomu kod prelaza na grkokat. vjeroispovijest nije se diralo niti u stari obred, niti u crkveni jezik, niti u crkveni kalendar, i prema tomu niti u jednu staru narodnu posvećenu tradiciju i narodni crkveni duh. Dakle ostalo je sve pri starom.«

Po njegovu svjedočenju ozbiljna problematika vjerskih prijelaza u njegovoj je biskupiji započela »prema koncu godine 1941. u prvoj polovici god. 1942«. No, u izjavi odmah podcrtava, jer želi svratiti pozornost istražiteljima i dati im na znanje, »na poziv naroda«. Na brojna pitanja koja se tu odmah nameću: Zbog čega su pravoslavci u tako velikom broju odjednom htjeli prijeći u katolištvo, s kojim namjerama, kakva je pri tome bila uloga grkokatoličkih svećenika i, na kraju, o čemu se zapravo radilo? - biskup Šimrak podrobnije odgovara u nastavku, i dalje primjenjujući metodologiju isticanja (podcrtavanja), za njega ključnih rečenica, zbog što boljeg razumijevanja cijele problematike: »Konstatiram na ovom mjestu činjenicu, da niti jedan svećenik križevačke biskupije nije niti jednoga vjernika pravoslavne Crkve nagovarao, da prijedje na grkokatoličku vjeroispovijest; da je još manje itko u tom pravcu bilo na kojem mjestu vodio bilo ustmenu bilo pismenu propagandu. Svijet je bio silno zaplašen radi ubijanja, radi rušenja crkvi i radi prisilnoga prelaza na latinski obred, pa je tražio svoj spas u Križevačkoj biskupiji, jer se u to vrijeme nije imao na koga drugoga obratiti...«

Biskupija bi počinila najveći zločin!

Sljedeće rečenice njegova svjedočanstva pokazuju svu dramatičnost i povijesnu razapetost, u kojoj se našlo vodstvo Katoličke Crkve u NDH. One su i najbolji i najvjerodostojniji odgovori svim dosadašnjim domaćim i svjetskim zagovornicima optužaba za teške zločine Katoličke Crkve u »prekrštavanju«: »Što je dakle križevačka biskupija u takvom položaju mogla učiniti? Ona je mogla ne udovoljiti želji i volji naroda i tako snositi krvavu odgovornost za strahovite posljedice, koje su imale slijediti. Uprava križevačke biskupije je dobro znala, da se u ovom slučaju i ne radi o pravim prijelazima nego samo o momentalnoj zaštiti bijednoga svijeta. Kad križevačka biskupija ne bi bila u ono vrijeme udovoljila želji naroda, bila bi učinila najveći zločin. Ovako je ona spasila od logora i propasti toliko svijeta; sačuvala jedan dio crkvi od rušenja; sela od pustošenja; parohijske domove od rušenja; zadržala stari obred, stari slovenski jezik u Crkvi i sve crkvene narodne tradicije. Nigdje i nikada, niti u jednom slučaju nije grkokatolička križevačka biskupija dirala u narodnost vjernika, o čemu će oni dati u tisućama svjedočanstvo.«

Stizale su brojne potpisane zamolbe

Biskup dr. Šimrak bio je tijekom ispitivanja u prilično nezavidnome položaju jer pred istražiteljima nije smio imati ni jedan dokument ili zabilješku koje bi koristio u potvrdu svojih tvrdnja. Osim toga, njegova je arhiva u velikoj mjeri već bila »počišćena« od partizanskih vlasti, pa se velikom dijelu tih vrijednih dokumenata izgubio svaki trag. Stoga je odgovarao po sjećanju, počevši od dolaska sve većeg broja ljudi koji su tražili pomoć i zaštitu: »Dolazili su ljudi iz sljedećih sela, kojih se ovaj čas na pamet sjećam - točan popis nalazi se u Križevcima u arkivi: Bolfan, Čukovac, Plavšinci, Veliki i Mali Poganac, Botinovac, Sokolovac, Velika Mučna, Lepavina, Grabićani, Sesvete Velike i Male, Javorovac, Vojkovac, Osijek, Križevački Kloštar, Salnik, Lipovčani, Kapela, Hergovljani, Sv. Ivan Žabno, Rovišće, Kovačevac, Prgomelje, Bolč, Klokočevac, Gudovac, Bjelovar, Sredice, Narta, Lipnica itd. Dolazili su pojedinci u zastupstvu sela. Dolazile su i veće i manje grupe, koje su molile, da ih se zaštiti. Kao predstavnike pojedinih naselja mogu na pamet imenovati: Marko Utješinović, otac mu i mati i sestra Sofija za Velike Zdence. Marko Utješinović je učitelj iz Velikih Zdenaca, a njegova sestra Sofija učiteljica. Obojica su svršili učiteljsku školu u biskupskom konviktu u Križevcima. Za Velike Zdence je predstavnik i Nikola Utješinović, koji je svršio u biskupskom konviktu u Križevcima 6 razreda gimnazije i koji se nalazi u Narodno-oslobodilačkoj vojsci, zajedno sa svojim roditeljima. Pozivam se i na Gjuru Zmijanca, svršenoga studenta šumarskoga fakulteta, sada u Bjelovaru, na njegova rodjaka Gavrana, koji je učio gimnaziju u Zagrebu kao pitomac eparhijskog sjemeništa, i na učiteljicu Zmijanac, koja je učila gimnaziju u Križevcima kao pitomica biskupije. Za Dišnik se pozivam na porodicu Opačića. Za Bjelovar i okolicu se pozivam na: Savu Margetića, njegova oca i mater iz Sredica, na udovu Sirovicu i njezinu kćerku, učenicu gimnazije u Bjelovaru, na Cvijanovića, na Zorića iz sela Narte. Pozivam se na porodicu Nikole Dešića iz Bolča, na Miloša Kovačevića, Milka Popovića iz sela Čukovca, na Gjuru Savića iz sela Bolfana, na Nikolu Nežića i sina mu iz Javorovca, parohija Plavšinci; na Pavkovića iz Velikog Poganca, na Gjuru Osmana iz sela Mali Poganac, na Savića, nadlugara u Velikoj Mučni, na Gjuru Danilovića iz Lepavine, na Luku Devića iz parohije Lepavina, na Nikolu i Gjuru Rakića iz sela Vojakovac, na Simu Marića iz okolice Nove Gradiške... Pozivam se za selo Salnik i Lipnicu na Marka Bubanovića.

Biskupija nije dala niti u jednom selu niti u jednoj parohiji inicijativu za prelaz, nego je tu inicijativu dao sam narod. Udaljenija sela slala su na upravu biskupije i pismene molbe potpisane od velikog broja parohijana, kao na pr. vjernici parohije Bastaji kod Daruvara i vjernici samoga Daruvara. Originali molbe nalaze se u biskupijskom arkivu u Križevcima.«

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

U iskazu od 20. svibnja 1945. biskup Šimrak potanko opisuje na koji je način u svojoj biskupiji dopuštao prakticiranje vjerskih prijelaza u sjeni ondašnjih zakonskih odredaba. Za njega su, mora se reći, zahtjevi pravoslavaca za prijelaz u Grkokatoličku Crkvu bili razumljivi i očekivani: »Iz razloga tradicije Marčanskog vladičanstva, koje je u tim krajevima djelovalo od 1611. do 1750; jer je u crkvi isti obred i isti jezik i isti duh. U ovim krajevima nije htio niko stupati u redove Hrvatske pravoslavne crkve, a samo su pojedinci prelazili na latinski obred.«

Formalnosti prijelaza samo radi sigurnosti

Koja je bila točno određena administrativna procedura za prijelaze, može se saznati iz nastavka njegova iskaza: »Spomenuli smo kako su smjeli prelaziti samo oni kojima su kotarske oblasti, dotično ustaški stanovi, izdavali dozvolu za to, a ta se dozvola izdavala samo na prelaz u rimokatoličku vjeroispovijest... Kotarske oblasti u Koprivnici i u Čazmi nisu nikome dopuštale da pređe na grkokatoličku vjeroispovijest. Radi toga kotarska oblast u Čazmi je zauzela crkvu i parohijski dom u selu Lipovčanima za rimokat. župu u Čazmi, dok se križevačka biskupija, koju je narod željno očekivao, nije smjela u selu niti pojaviti. To mogu posvjedočiti svi tamošnji vjernici. Odredbe vlasti svladao je sam narod svojom voljom i otporom. Sjećam se dobro da je došao u Križevce veliki broj vjernika iz Velikog Poganca u početku godine 1942. sa izjavom da će jedino pristupiti križevačkoj biskupiji, dok na latinski obred ne će nikako prijeći, pa makar svi glave izgubili ili bili poslani u logor.
Među nekolicinom pravoslavnih svećenika, i Venijamin Pavlovsky iz Salnika zatražio je 18. srpnja 1941. Šimrakovu zaštitu
Povećaj

Za prelaz su bile propisane formalnosti: dozvola vlasti, za koju se morala molba biljegovati visokom taksom, zatim neke druge formalnosti. Izdao sam naredbu, da se te formalnosti obdržavaju samo u onim slučajevima, gdje to stranka traži radi sigurnosti, a u ostalim slučajevima da se te formalnosti ne drže. Ogromna dakle većina nije izvršila formalnoga prelaza, niti se to od njih tražilo. Tako se dogodilo, da je biskupija izdala najviše 500 svjedodžbi o prelazu na zahtjev stranaka. (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Po parohijama je nastavljen crkveni i vjerski život gotovo bez svake promjene. Ostali su isti crkveni odbori kao i do sada, koji su imali paziti na crkve i parohijske domove, na crkvenu gibivu i negibivu imovinu. Obavljale su se službe Božje, dijelile svete tajne kao i prije (krštenja, vjenčanja, sahrane). Upisivalo se dalje slučajeve rođenja, vjenčanja, smrti u matične knjige.« Na temelju svih tih činjenica biskup dr. Šimrak je, znajući za što ga se optužuje, ponovno istaknuo: »Ni od koga nikada nisam dobivao direktiva, kako se vidi iz gornjega razlaganja o 'prelaženju Srba' - nego sam u svakom pojedinom slučaju radio prema želji naroda, kako sam gore razjasnio.«

Okružnica »Ponove«

Očiti Šimrakovi humanistički i dosljedni kršćanski motivi, koji su ga vodili u pojavi vjerskih prijelaza u NDH, nisu nailazili na odobravanje ondašnjih vlasti (koje su kasnije ipak »popustile« i promijenile stav prema prijelazima pravoslavaca u Grkokatoličku Crkvu). Posebice je oštar i nesnošljiv prema biskupu Šimraku bio Vjerski odsjek Državnog ravnateljstva za ponovu, koji je vodio franjevac o. Dionizije Juričev: »Politika ustaške vlade bila je od početka da se zabrani prelaženje na grkokatoličku vjeroispovijest u križevačkoj biskupiji. Razlozi te politike javno su se isticali od vođa ustaša, a bili su čisto političke naravi...

Franjevac Juričev, koji je vršio dušobrižničku službu kod Pavelića, stavio se na čelo pokreta oko prelaženja i osnovao kod 'Ponove' poseban odio vjerski. (Puni je naziv 'Ponove' bio: Ministarstvo državne riznice NDH. Odjel za novčarstvo, državnu imovinu i dugove, Ured za podržavljeni imetak, op. S. B.) To je on učinio bez ikakva znanja zagrebačkog nadbiskupa kao mjesnog ordinarija, koji je o tom obaviješten iz novina. Taj vjerski odio 'Ponove' pod upravom Juričeva odmah u početku izdao je okružnicu svima kotarskim oblastima, svima županima, stožernicima i logornicima, da je prelaženje dozvoljeno samo u rimokatoličku crkvu, pa se prema tomu ne može prelaziti na grkokatoličku vjeroispovijest. Original te odluke nalazi se u križevačkom biskupskom arkivu i žao mi je, da taj zanimljivi dekret ne mogu od riječi do riječi citirati, jer on najbolje pokazuje, kakvu je politiku ustaška vlada vodila u pitanju prelaza. Te su se naredbe striktno držale sve ustaške vlasti, pa je tako bila uskraćena svaka dozvola prelaza na grkokatoličku vjeroispovijest. Te se odluke osobito strogo držala kotarska oblast u Križevcima, koja je tražila od biskupske kancelarije da se imenično popišu svi prelazi na grkokatoličku vjeroispovijest, da se tako mogu poništiti. Predstavnik iste kotarske oblasti je u toj stvari bio tako zelozan, da je tražio, da i grkokatolici predju na rimokatoličku crkvu! Dne 7. januara 1945, kad sam se u društvu kanonika Spiridona Petranovića vraćao kolima iz Zagreba u Križevce, napao me na putu jedan od ustaških oficira, zašto do sada nismo prešli na katoličku vjeru!«

Potpora nadbiskupa Stepinca Križevačkoj biskupiji

Biskup Šimrak se već 1941. našao u prilično nezavidnoj situaciji, razapet između zamolbâ sve brojnijih pravoslavnih vjernika za prijelaz u njegovu biskupiju i zakonskih odredbi ustaških vlasti, kojima su one pokazale odlučnost da se jednom zauvijek riješe, po njihovu uvjerenju, jednog od stožera velikosrpstva u Hrvatskoj, politički moćnog »stranog predstavnika« i osvjedočenog protivnika hrvatske samostojnosti i državnosti - Srpske Pravoslavne Crkve. U tom silnom nastojanju, koje je s motrišta ustaške ideologije bilo razumljivo (kolikogod se takva ocjena nekima činila šokantnom), bez na to što je njegovo ostvarivanje bilo posve neprihvatljivo, ondašnji su predstavnici vlasti potpuno izgubili »kompas« (kao i u mnoštvu drugih odluka), te su nastojali izbrisati sve ono što je čak i podsjećalo na pravoslavlje: »Ministarstvo pravosudja i bogoštovlja izdalo je nekako u isto vrijeme odredbu da se u mjestima gdje već postoji rimokatolička župa ne može otvoriti crkva za bogoslužje u grčkom obredu i na starom slovenskom jeziku. Ta odluka je praktično značila to da se prelazi na grkokatoličku vjeroispovijest uopće ne dozvoljavaju, jer je rijedak slučaj u gornjoj Hrvatskoj, da u mjestu gdje postoji pravoslavna crkva ne postoji i rimokatolička. Istini za volju, moram na ovom mjestu priznati da se zaslugom dra Radoslava Glavaša, tadanjeg pročelnika u ministarstvu, odustalo od ove odluke.«

Dakako da su takvo ozračje u svagdašnjem životu na »vlastitoj koži« osjećali i grkokatolički svećenici koji su jedino nastojali savjesno obavljati svoje obveze: »U početku godine 1942. pošla su dvojica svećenika križevačke biskupije: Nenad Gavrilović i Mihajlo Jurista na poziv naroda (vjernika) u parohiju Plavšinci da služe službu i da obave blagoslov kuća. Čim su stigli u selo i došli u dodir s ljudima, napao ih je na najgrublji način ustaša Marcapan, otpremio ih pod ustaškom pratnjom do Koprivnice, gdje su stavljeni u zatvor.«

Vrijedno je svakako i Šimrakovo svjedočanstvo o stavovima Svete Stolice i nadbiskupa Stepinca oko vjerskih prijelaza:»Kroz cijelo vrijeme 'rada' vjerskoga odsjeka 'Ponove' po upravo gore spomenutoga Juričeva nije križevačka biskupija razvijala nikakve spomena vrjednije akcije oko prelaza. Ona je samo tražila da se na biskupskim konferencijama god. 1941. udovolji želji Svete Stolice da oni koji žele prijeći mogu prelaziti samo u svom obredu i jeziku (ritus naturalis). Križevačku biskupiju je u tom pitanju podupirao sadanji zagrebački nadbiskup dr. Stepinac, koji je otvoreno osudjivao prelaze na latinski obred, pa je u tom pogledu i izvješćivao Svetu Stolicu.« Isljednici su svejedno bili uporni pokušavajući od biskupa Šimraka izvući priznanje o njegovoj povezanosti s »Ponovom« i njihovoj tobožnjoj zajedničkoj, unaprijed isplaniranoj i korodiniranoj akciji u »prekrštavanju«, što je on ponovno odlučno zanijekao: »Vjerski dio 'Ponove', kao što je gore istaknuto, nije davao nikada nikakve direktive križevačkoj biskupiji za prelaze, nego je samo slao prepis okružnice na sve kotarske oblasti, ustaške stožere i velike županije, kojim se dozvoljavaju prelazi samo na zapadni obred (rimokatoličku vjeroispovijest). Vjerski dio 'Ponove' nije nikada davao križevačkoj biskupiji bilo u kojoj formi kakve pomoći, što se lagano može vidjeti i iz arkiva 'Ponove'.«

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

U nastavku ispitivanja grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak potanko je isljednicima Ozne opisao kako je bilo organizirano upravljanje samostanskim imanjem Lepavine nedaleko od Križevaca i kako se njime raspolagalo: »Manastirskim imanjem je i dalje upravljao spomenuti Milan Zobundžija kao povjerenik Ministarstva Seljačkoga gospodarstva, koje ga je i dalje po svojim organima nadziralo. Dohoci imanja, koje je bilo jako zapušteno, bili su upotrebljavani za uzdržavanje crkve, manastira, groblja, paroha. Što je preostalo, to se upotrijebilo na uzdržavanje pitomaca i pitomica pravoslavnih roditelja iz toga kraja na srednjim, osnovnim i visokim školama u Zagrebu, Križevcima, Bjelovaru, Novoj Gradiški. Redoviti broj tih pitomaca i pitomica bio je 20.

Dakako da dohoci nisu niti iz daleka mogli pokriti troškove uzdržavanja, pa su tako pitomci i pitomice pale na teret same biskupije. Iz računa Lepavine i biskupije to se može točno vidjeti. Na pamet znam, samo to, da je za uzdržavanje pitomaca i pitomica dala Lepavina jednom u godini 1942. nešto oko 50 hvati goriva, u godini 1943. tri voza krumpira i voz kukuruze u klipu i ništa više. Uprava biskupije je u Lepavinu uložila veće svote iz svojih temeljnih glavnica, kako se to može vidjeti iz knjige primitaka i izdataka« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.)

Nevina krv na rukama historiografskih hulja

Dakako, biskup Šimrak je iznio i nekoliko osnovnih vjerskih podataka o lepavinskoj župi: »U parohiji Lepavina bilo je 1942. god. vjernika oko 2000... Niko nije obavio formalnoga prijelaza. Parohiju sam lično pohodio tri puta.« Budući da su u međuvremenu počele stizati i zamolbe pravoslavnih vjernika iz okolnih lepavinskih sela za primitak u Križevačku biskupiju, biskup Šimrak ih je privremeno sve morao staviti pod jurisdikciju župe Lepavina, jer nije imao dovoljan broj svojih svećenika: »Lepavini su priključeni vjernici u Vel. i Malom Pogancu. Formalnih prelaza nije bilo nego se samo nastavio rad u dušobrižničkoj službi. Parohom je postavljen Nenad Gavrilović, rodom iz Gline. On je kao svršeni šestoškolac gimnazije prešao još godine 1926. na katoličku vjeru u zapadnom obredu u Glini, i to sam jedini iz svoje familije. Htjeli su ga poslati na studij bogoslovije u Šibenik biskupu dru Mileti, ali je taj odvratio da on po obredu pripada Križevačkoj biskupiji. Tako je negdje, deset godina nakon prelaza, počeo učiti bogosloviju u Senju i Ljubljani i bio 1939. rukopoložen za prezvitera i bio postavljen za duhovnoga pomoćnika u Sošicama u Žumberku, gdje je ostao do proljeća 1941.

Godine 1941. ubili su mu ustaše staroga oca u Glini. Sestra Nevenka jedva se spasila bijegom i zaklonila u Križevcima u biskupiji. Brat Nenada Gavrilovića Mića bio je od početka u Narodno-oslobodilačkom pokretu.« Citirani odlomak još jednom potvrđuje kako je biskup Šimrak bio u prilično nezavidnom položaju pred Ozninim istražiteljima. Nije se, kao što je već rečeno, smio služiti nikakvim službenim dokumentima ili privatnim zabilješkama, pa je iznosio činjenice tek po sjećanju, što je moglo dovesti pod upitnik njihovu vjerodostojnost. Tako mu se i u slučaju grkokatoličkog svećenika Nenada Gavrilovića, Srbina po nacionalnosti, rođenog 12. travnja 1911. u Glini od pravoslavnih roditelja Josifa i Kate r. Dmitrović, potkralo nekoliko pogrešaka. On je prema Knjizi ređenika Križevačke biskupije, u kojoj su pomno bilježeni svi biografski podaci o svećenicima, njihovim dužnostima, promaknućima, pothvatima i sl. od rođenja do smrti, »katolištvo prihvatio u Celju 31. I. 1925«, a ne 1926. kako je to iznio Šimrak. Nije bio oženjen a za svećenika ga je zaredio 12. srpnja 1938. ondašnji križevački biskup dr. Dionizije Njaradi, a ne g. 1939, kako se to opet krivo sjeća biskup Šimrak.

Mladi je Gavrilović uz silno mnoštvo obveza u Lepavini i okolici morao prema Šimrakovoj odluci od 3. lipnja 1942. preuzeti i župu Bolfan kod Ludberga i njezinu filijalu Čukovec:»Potpisani Apostolski Administrator Križevačke Biskupije ovime određuje da g. Nenad Gavrilović preuzme grkoistočnu parohiju u Bolfanu sa fil. u Čukovcu sa svim njezinim pokretnim i nepokretnim imetkom, tj. crkvom, parohijskim domom, gospodarskim zgradama, zemljištem i raspoloživom imovinom, i da je pripoji Križevačkoj Biskupiji na osnovi želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.«

No, čini se da su te nove obveze ipak prelazile granice Gavrilovićevih mogućnosti, te je ubrzo upravljanje Bolfanom i Čukovcem povjereno Feliksu Bilenkiju, župniku iz Plavšinaca. Svejedno je to bio sasvim dovoljan razlog historiografskim huljama da Nenada Gavrilovića optuže za najteže zločine i opravdaju njegovo hladnokrvno, bezrazložno i pravno potpuno neutemeljeno pogubljenje od partizana 13. prosinca 1944. Nenadu nisu pomogle ni činjenice da je bio Srbin, da je stalno bio sumnjičen od ustaša, da su mu ustaše ubili oca, da mu je brat bio u partizanima, da je pomagao svima koliko je mogao, da je bio uhićen od Nijemaca, da je sestri, koja je bila s njime, prijetila stalna pogibelj i sl. Iako je teško dokazati, izgleda da mu partizani nisu mogli oprostiti najteži »grijeh« - što je kao Srbin bio katolički svećenik! Njegovom nevinom krvlju okrvavljene su ne samo ruke partizanskih egzekutora (koji, dakako, nikada i nikome nisu odgovarali za počinjeni zločin, nego su kasnije, najvjerojatnije, zaslužili »boračku« mirovinu), nego i tobožnjih znanstvenika, od kojih je vrijedno spomenuti »najpoznatijeg«, Viktora Novaka, koji u knjizi »Magnum crimen« na str. 775 piše: »U otimanju srpskih posjeda, crkava i ostale imovine učestvuje i Nenad Gavrilović, koji je po naređenju svoga biskupa Janka Šimraka, jednoga iz Odbora trojice preuzeo srpsku parohiju u Bolfanu sa filijalom u Čakovcu (sic! - tj. Čukovcu, op. S. B.)«, i donosi citiranu Šimrakovu odredbu izostavljajući ključnu rečenicu: »...na osnovu želje žiteljstva te parohije, koja mu je izražena u više navrata pismenim i usmenim putem.« Na tu se krivotvorinu nadovezuje i dr. Dragoljub Živojinović u »Barbarstvu u ime Kristovo«, te s priličnom dozom osebujne mašte na str. 721 »otkriva« tobožnje stvarne razloge Šimrakova preuzimanja spomenutih župa: »U toj jagmi, naprimjer, apostolski administrator grkokatoličke Križevačke biskupije dr. Janko Šimrak pokušava da ugrabi bivšu parohiju u Bolfanu prije nego što se nje dokopaju agresivni rimokatolički svećenici.«

»Za njihovu nevinost posjedujem dokaze!«

Za razliku od toga biskup Šimrak daje isljednicima Ozne potpuno suprotno svjedočanstvo o mučeniku Nenadu Gavriloviću i njegovoj djelatnosti:»Od početka godine 1942. do konca 1943., kako je dugo djelovao u Lepavini u dušobrižničkoj službi, nije po raštrkanoj parohiji, koja je u to vrijeme obuhvaćala tri parohije, vršio zdušno samo crkvene obrede i služio svete liturgije, nego je na svakom koraku i u svakoj prilici zaštićivao narod. Pred Bogom svjedočim da mi se gorko tužio na ustaše i njihov postupak u cijelom onom kraju i da je uvijek strahovao da će njega i sestru mu Nevenku ustaše ubiti. Svaki put, kad je bio u Križevcima, ostavio je uz usmeni izvještaj i pismeni. Svi ti izvještaji nalaze se u biskupskom arkivu. Iz njih se vidi do kakve je napetosti došlo izmedju njega i ustaša. Sva ta njegova izvješća je potpisani prevodio na latinski jezik i slao Svetoj Stolici. Tako je posljednje opširno izvješće poslano u svibnju 1944. Ono je na žalost kasno stiglo na svoje mjesto radi komunikacijskih prilika. Godine 1943. u zimi su Nijemci, koji su u to vrijeme iz Križevaca, vodili akciju u Lepavini, uhapsili Nenada Gavrilovića zajedno s njegovom sestrom Nevenkom i pustili ih na slobodu istom na intervenciju potpisanoga. Optužili su ga da je partizanski špijun.

U tom pogledu se pozivam kao na svjedoke: Gjuru Danilovića iz Lepavine, Luku Devića iz parohije Lepavina, na dra Gabru Bukatko, kanonika i na druge, koje će ovi svjedoci imenovati. Oni će dati svjedočanstvo o djelovanju i radu Nenada Gavrilovića i njegove sestre Nevenke u Lepavini i njihovom političkom držanju. Poznata je naime stvar da je Nevenka Gavrilović u Križevcima u ustaškim redovima bila sumnjičena kao partizanka i da je u svoje vrijeme bila na partizanskom ženskom kursu u Koprivnici.«

Iz Šimrakova svjedočenja od 11. svibnja 1945. može se saznati kako partizani svejedno nisu poštedjeli ni Nenadovu sestru:»Za svećenika Nenada Gavrilovića svojom glavom jamčim da je nevin ubijen od partizana. A isto je tako nevina osudjena i njegova sestra Nevenka na tri godine prisilnog rada. Za njihovu nevinost posjedujem dokaze u svom arkivu, a to su pisma Gavrilovića upravljena na mene protiv klanja ustaša...«

Drevni lepavinski samostan i crkva nisu, nažalost, uspjeli biti sačuvani jer su ih razrušili bombe njemačkih zrakoplova u ljeto 1943. Biskupa Šimraka ta je vijest teško pogodila a njemu je jedino preostalo da bezuspješno prosvjeduje: »Prosvjed o bombardiranju manastira upravio sam sa opširnim izvještajem na vlasti NDH i to na Zastupstvo kod Poglavnika, na ministarstvo vojske, unutarnjih poslova, veliku županiju u Bjelovaru i t. d.«

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

latinska propaganda

Grkokatolički biskup dr. Janko Šimrak nastavio je u svojim iskazima pred Ozninim istražiteljima s nabrajanjem tzv. prijelazničkih župa i opisom njihovih stanja:»d) Vojakovac, vjernika 500, formalni prelaz izvršilo samo nekoliko osoba iz razloga lične sigurnosti. Paroh Josip Melenjuk. Bio je parohom u bačkom selu Gospodjincima, odakle su ga Madžari kao Hrvata otjerali. Kako se vladao u Vojakovcu, mogu posvjedočiti svi tamošnji vjernici, a osobito porodica Klisurića, zatim Nikola i Gjuro Rakić. Lično sam bio u Vojakovcu tri puta. Jednom sam obavljao blagoslov kuća i dva puta služio liturgiju.« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Josip Melenjuk je rođen 21. svibnja 1911. u selu Šumeće kod Slavonskoga Broda od oca Ivana i majke Teodore r. Šuško. Bio je oženjen s Marijom r. Huminilović, a za svećenika ga je zaredio 19. listopada 1935. biskup Nikita Butka u Lavovu u Ukrajini. Bio je najprije duhovni pomoćnik u Sošicama, upravitelj župe Pećno u Hrvatskoj i župnik u Gospođincima u Bačkoj. Upraviteljem župe Vojakovac postao je 1. prosinca 1942. a umro je u Sibinju g. 1969.

»e) Rovišće, vjernika 500, formalni prelaz obavilo samo nekoliko osoba, jer im je bila potrebita svjedodžba o prelazu. Parohijom se upravljalo duže vremena iz Križevaca. Kasnije je vršio dušobrižničku službu Stanko Višošević, koji je premješten u Karlovac. O njegovu držanju i djelovanju u Rovišću dat će svjedočanstvo porodica Vujanovića.« Grkokatolički svećenici koji su u to doba upravljali Vojakovcem iz Križevaca bili su dr. Tomo Severović i Spiridon Petranović, kanonici Stolnoga kaptola Križevačke biskupije. Dr. Tomo Severović je rođen 8. veljače 1879. u Stojdragi u Žumberku, u obitelji Aleksija i Ane r. Vukčević. Nije se ženio a za svećenika ga je zaredio 28. prosinca 1902. križevački biskup Julije Drohobecky. Za prefekta u biskupijskom sirotištu u Križevcima imenovan je g. 1905. Kasnije je bio rektor biskupijskog sjemeništa u Zagrebu, a g. 1923. imenovan je kanonikom Križevačkog kaptola. Preminuo je u Križevcima 7. veljače 1951. Spiridon Petranović rođen je 24. prosinca 1880. u Trogiru od oca pravoslavnog Srbina Marka i majke rimokatoličke Hrvatice Ivane r. Iljadica. Prešao je u katolištvo 1899. u Zagrebu. Oženio se Julijanom r. Hirjovati a za svećenika je zaređen 2. svibnja 1907. po biskupu Drohobeckome. Bio je župnik grkokatoličkih župa u Slavoniji, od g. 1908. u Piškorevcima a od g. 1917. u Petrovcima kod Vukovara. Zbog uzornog i samoprijegornog pastoralnog rada imenovan je g. 1923. srijemskim dekanom a g. 1926. postaje biskupski kancelar u Križevcima. Umro je 2. siječnja 1958. u Križevcima. Kao što se vidi iz Šimrakova svjedočenja, njih je u Vojakovcu kasnije naslijedio Stanko Višošević, koji je rođen 12. veljače 1900. u Radatovićima u Žumberku od Janka i Zore r. Penić. Oženio je g. 1925. Mariju r. Marić, koja je godinu dana nakon sklapanja braka, tj. samo dva dana nakon poroda, preminula, pa je mladi Višošević ostao sam s jednim sinom. Vladika Njaradi zaredio ga je u Križevcima za svećenika 26. srpnja 1925. Imenovan je upraviteljem župe Grabar a 1936. napali su ga razbojnici u župnome dvoru prostrijelivši mu prsa. Nakon toga morao je otići na oporavak a g. 1937. imenovan je župnikom u Sošicama. Preminuo je 8. listopada 1972. u Križevcima.

I u Bjelovaru je bila slična situacija kao i u svim drugim mjestima iz kojih su biskupu Šimraku stizale zamolbe za primitak u Križevačku biskupiju:»f) Bjelovar sa Nartom, Sredicama, Gudovcem, Prgomeljem, Klokočevcem, Starim i Novim Pavljanima i t. d. 2.000 vjernika. Formani prelaz obavili samo činovnici i dobili o tom svjedodžbu, dok su ostali u parohiji kao vjernici. S parohijom se duže vremena upravljalo iz Križevaca. Slike sa ikonostasa, umjetnička djela Celestina Medovića, bile su odnesene u Zagreb u etnografski muzej. Nakon dugoga traženja i prosvjeda biskupiji je uspjelo da se te slike natrag vrate na svoje mjesto. Isto je tako vraćen stari svijećnjak, stara srebrom okovana evangjelja i drugi crkveni predmeti. Crkveni odbor ostao je kao i prije i imao je istu kompetenciju kao i prije. Od konca 1942. pa dalje bio je parohom Janko Heraković, rodom iz Novih Sela u Žumberku, općina Kalje. Kroz cijelo vrijeme svoje dušobrižničke službe on je spasavao narod Bjelovara i okolice. O tom će dati svjedočanstvo svi vjernici, a osobito Sava Margetić, Cvijanović, Sirovica i drugi. Bjelovarsku sam crkvu pohodio tri puta i služio svetu litrugiju.«

Janko Heraković je rođen 10.V.1881. u Novom Selu u Žumberku od oca Janka i Mare r. Gvozdanović a kršten je u župnoj crkvi u Mrzlom Polju. Nije se ženio a za svećenika ga je nakon završenih teoloških studija u Zagrebu i Stanislavovu zaredio 5.VII.1917. križevački biskup dr. Dionizije Njaradi. Prva dužnost mu je bila u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu a potom odlazi za duhovnog pomoćnika u Mrzlo Polje. G. 1924. imenovan je dušobrižnikom grkokatoličke župe u Kričkama u Dalmaciji a kasnije i biskupskim vikarom za grkokatolike u Dalmaciji. U ratnom vihoru zbog životne pogibelji napušta župu i odlazi u Križevce gdje se stavio na raspolaganje crkvenim vlastima. Nakon rata je osuđen i zatvorsku kaznu izdržao u Kazneno popravnom domu Gradiška. G. 1951. imenovan je kanonikom a šest godina kasnije generalnim vikarom križevačke biskupije. Preminuo je u zagrebačkoj bolnici Rebro 12.IX.1961. a pokopan je na križevačkom mjesnom groblju.

Enigma bosanskoga Srbina

Biskup Šimrak potom donosi prilično zanimljivu i intrigantnu (djelomično još uvijek i nepoznatu) enigmu grkokatoličkoga župnika, bosanskoga Srbina:»g) Veliki Zdenci, vjernika 500. Paroh Gedeon Banjeglav, Srbin iz Bihaća, sa sjedištem u Pavljanima, jer je parohijski dom u Velikim Zdencima postao neupotrebljiv. Gedeon Banjeglav je učio bogosloviju u Cetinju. Borio se na Kozari u redovima partizana. Kasnije je svršio bogoslovske nauke u Zagrebu i bio rukopoložen. O njegovom političkom djelovanju neka se ispitaju vjernici iz Pavljana, u čijoj se sredini kretao. Budući da nisam mogao imati s njime veze niti lične niti preko pisama od rukopoloženja do danas, to ne bih mogao posebno ništa kazati o njegovom djelovanju u javnom životu.«

Gedeon Banjeglav je rođen 15. siječnja 1920. u Glamoču u Bosni i Hercegovini od oca Ljubomira i majke Angeline r. Vuleta. Zanimljivo je da mu je »postriženje«, liturgijski obred prije đakonata, obavio glasoviti patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Gavrilo Dožić. Za svećenika ga je zaredio biskup Šimrak 28. studenoga 1943. Dvanaestoga prosinca iste godine imenovan je upraviteljem župe Dišnik - Veliki Zdenci. Iz dostupne dokumentacije nije poznato što se s njime dogodilo, gdje je službovao nakon NDH i gdje je proveo ostatak života. lovaru i t.d.«

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

Iz Šimrakova iskaza doznaje se da je i ruski pravoslavni svećenik na službi u srpskopravoslavnoj župi u NDH potražio spas u grkokatoličkoj Križevačkoj biskupiji:»h) Bolč, vjernika oko 1.000, paroh Pavao Šamiljski, po rodu iz Odese u Rusiji. Prije je bio na parohijama u Bastajima u Slavoniji, pa je namješten najprije u Prgomelje, a onda u Bolč. Vršio je dušobrižničku službu za cijelo vrijeme partizanske vlasti u onom kraju.« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.)

Pavao Šamljinski je rođen 20. prosinca 1900. u Odesi u Ukrajini u obitelji pravoslavnih roditelja Ilije i Marije r. Lopajenko. Oženio je Anastaziju Dimopulo. Za đakona je zaređen u Zemunu 24. rujna 1922. a za svećenika tri dana kasnije u Srijemskim Karlovcima. Ređenje je obavio pravoslavni kijevsko-galicijski metropolit Antonije Hrapavicki a na katolištvo je prešao 13. rujna 1941.

Nekorektnost »Spomenice« Srpske Pravoslavne Crkve

Šamljinski nije bio jedini pravoslavni svećenik koji je prešao u grkokatoličku Križevačku biskupiju, jer je već otprije spomenut župnik u Velikim Zdencima bosanski Srbin Gedeon Banjeglav. Iz dostupne arhive Križevačke biskupije vidi se da su i neki drugi pravoslavni svećenici podnijeli zahtjev za prijam u Križevačku biskupiju. Tako su Venijamin Pavlovsky, Jovo Vračević i Božidar Vitas uputili biskupu Šimraku posredovanjem kanonika Spiridona Petranovića zajednički dopis za primitak 11. srpnja 1941. Pavlovsky je samo tjedan dana kasnije, tj. 18. srpnja 1941. ponovno sam zatražio Šimrakovu zaštitu, a 30. srpnja 1941. i za sve svoje srpskopravoslavne vjernike župe Salnik. Biskup Šimrak je, prema dostupnim dokumentima, udovoljio tim zamolbama ali izgleda da se svećenik Pavlovsky u posljednji trenutak ipak predomislio. Vjernici župa Salnik su, naime, primljeni u Križevačku biskupiju a njihov župnik Pavlovsky odlučio je nešto kasnije pristupiti Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi nakon njezine uspostave 7. lipnja 1942. u Zagrebu. Njegovo se ime nalazi među sudionicima ustoličenja poglavara HPC-a metropolita Germogena među nekolicinom ostalih pravoslavnih svećenika: jeromonahom Platonom, Vasom Šurlanom, Serafimom Kubčevskim, Jocom Cvijanovićem, Mironom Federerom i protođakonom Aleksejem Borisovim. Odlikovan je također s nekolicinom ostalih svećenika HPC-a za Božić g. 1942. među kojima su osim spomenutih bili još protojereji: Evgenij Jaržemski, Cvjetin Sović, Risto Babunović i Anatolij Paradijev, jeromonasi: Venjamin Radosavljević, Mihaijev Milogradski, Bogdan Popović, Dimitrije Mračkovski, Ivan Mračkovski, Rafail Stanivuković, Evgenij Pogorecki, Amvrosije Veselinović, Cvjetin Popović, Nikolaj Semčenko, Petar Stefanović, Sergij Selimanovski, Ljubomir Svrtilić, Emilijan Šimatović i Petar Popov, jereji Sevastijan Perić, Dositej Todorović, Vasilije Jurčenko i Pavle Kozarski.

Nije poznato kojom je župom HPC-a Venijamin Pavlovsky upravljao, budući da je u međuvremenu Salnik preuzeo Šimrakov grkokatolički svećenik.

Sačuvani su također tragovi zamolbe prote Jovana Nikolića iz Osijeka koja je datirana 27. listopada 1941. i Petra Galogaže iz Petrinje od 28. lipnja 1941. Usputno, kada je riječ o petrinjskom pravoslavnom svećeniku, potrebno je spomenuti kako su i njega srpski povjesničari, u velikom moru sličnih povijesnih krivotvorina, također instrumentalizirali. Nesretnik je prema podacima Srpske Pravoslavne Crkve uhićen u Šapcu i ubijen 25. rujna 1941. od pripadnika njemačke kaznene postrojbe kod Jarka u Srijemu. Prema tome, potpuno je deplasirano njega stavljati u popis »žrtava ustaškog genocida«, što čine pojedini »znanstvenici«, a što, dakako, nimalo ne umanjuje zločin njegova nasilnog izgnanstva iz NDH. Jednako tako ne služi na čast ni povjesničarima Srpske Pravoslavne Crkve kada u njegovome slučaju izmišljaju da je »odmah po proglašenju NDH uhapšen od ustaša i otjeran u ustaški logor u Capragu«.

Hrvatske obitelji udomljuju srpsku siročad

Biskup Šimrak u svome je iskazu vrlo kratko opisao, vjerojatno, i najmanju »prijelazničku« župu koja se nalazila kod Vrbovca, spomenuvši i težak ustaški zločin:»i) Salnik - Lipnica vjernika 300. Dušobrižništvo je vodila uprava imanja na Tkalcu. Koncem godine 1944. provalili su u selo ustaše iz Komina i izvršili pokolj nad starcima, ženama i djecom i izvršili pljačku. Biskupija je protestirala kod vlasti i uzela pod svoju zaštitu sirote i ostavljene. Svjedok toga je Marko Bubanović iz Tkalca.« Biskup Šimrak ne navodi u svome iskazu tko je od svećenika vodio pastoralnu skrb za tu malenu župu, ali iz dostupnih podataka može se sa sigurnošću reći da je to bio Ćiril Mudri, koji je rođen 10. lipnja 1915. u Mikluševcima od oca Janka i majke Ane r. Oroz. U brak je stupio s Jelenom r. Kerekjarto a za svećenika ga je zaredio Aleksandar Stojka, ukrajinski biskup mukačevski i užgorodski 7. rujna 1941. Od 1942. godine postaje upraviteljem biskupijskog imanja na Tkalcu i administratorom Salnika i Lipnice sve do 1945. Za kapelana u Kucuru u Bačkoj odlazi g. 1947, gdje je i preminuo 4. listopada 1997.

Vrijedi svratiti pozornost na spomenute Šimrakove riječi da je njegova biskupija nakon ustaškog zločina »uzela pod svoju zaštitu sirote i ostavljene«. Iza njih se, naime, krije dosada nigdje spomenuta i potpuno nepoznata humanitarna akcija širih razmjera. U njoj su pomagane obitelji koje su preko noći ostale bez ičega, udomljavana siročad i djeca koja su ostala bez roditelja i staratelja iz okolice Vrbovca, ne samo u biskupijsko sirotište i u samostan redovnica bazilijanki u Križevcima, što je djelomice poznato, nego i po hrvatskim obiteljima, što je prekriveno velom tajne i zaborava. Trebalo bi, ako je to uopće još moguće, istražiti koliko je osoba na Šimrakovu zamolbu bilo smješteno, po kojim selima i koje su obitelji primile srpsku djecu. Ova posljednja zadaća nije ni malo jednostavna ni lagana jer je, osim djece koja su po tim selima udomljena izravnom Šimrakovom intervencijom, u hrvatskim obiteljima bio zbrinut i određeni broj »kozaračke djece«. U njihovo je zbrinjavanje izravno bio uključen rimokatolički župnik Matija Kralj u Brckovljanima kod Dugog Sela, tamošnji domaći sin rođen u Lonjici. Jesu li su križevački grkokatolički biskup i brckovljanski rimokatolički župnik surađivali u pomaganju srpske sirotinje ili se svatko od njih snalazio sam kako je znao i umio, zasada je prilično teško pitanje. Kako god bilo, nepobitna je činjenica da su i jedan i drugi bili iznimno angažirani na humanitarnome području i da su obojica učinili puno dobra. Za potvrdu, kao jedan od rijetkih konkretnih primjera, može se navesti slučaj N. Arbutine, nekadašnjeg direktora tvornice u jednome gradu južno od Zagreba, kojega je kao siroče bez oca i majke primila obitelj Ivana i Marice Čačeka iz Prikraja kod Dugog Sela. Malo prije Domovinskoga rata »Mika«, kako su ga od milja u djetinjstvu zvali u selu, otišao je nekamo u Srbiju i više se nikada nikome nije javio.

Grkokatolički svećenik uhićen od Nijemaca

Iz dosadašnjih se Šimrakovih iskaza vidi da je najveći broj grkokatoličkih svećenika na terenu imao problema s partizanima, neki od njih s ustašama, a neki, dakako, i s Nijemcima: »j) Kapela, 600 vjernika, paroh Nikola Erdelji, koji je vodio dušobrižništvo do sredine 1943. kad se morao preseliti svojim roditeljima u Šid, jer su ga Nijemci uhapsili i zabranili mu daljni boravak u Kapeli. U Kapeli sam jednom služio svetu liturgiju.« Nikola Erdelji rođen je 25. studenoga 1914. u Šidu u obitelji Ilije i Jelene r. Luskanci. Osnovnu je školu završio u Šidu, gimnaziju u Zagrebu a bogoslovne studije u Lavovu. Oženio se Olgom Kostelnik, a za svećenika ga je 5. listopada 1941. zaredio u Užgorodu već spomenuti biskup Aleksandar Stojka. Župnikovao je od 1. siječnja do 15. kolovoza 1942. u Grabru, a od 1. listopada 1942. do 15. svibnja 1944. u ondašnjoj Hrvatskoj Kapeli. Nakon toga odlazi u Šid, pa u Đurđevo u Bačkoj, odakle g. 1967. odlazi u Njemačku, gdje je umro 5. kolovoza 1984. u Nürnbergu.

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

Završetak izvješća od 20. lipnja 1945. govori o veličini biskupa Šimraka i njegovoj iskrenoj ljubavi prema svojim najbližim suradnicima - svećenicima, naslućujući kakve im se optužbe spremaju. Htio ih je zaštiti, preuzeti na sebe svu odgovornost i, svjestan kako velik broj njih imaju obitelji, sam snositi sve posljedice: »U samom izvješću naveo sam imena svećenika križevačke biskupije koji su djelovali na prelazničkim župama. Konstatiram da niti jedan od tih svećenika nije vodio akciju oko prelaza, nego sam ja lično kao apostolski administrator od konca godine 1941. do konca 1942. i od toga vremena kao križevački biskup vodio svu akciju oko prelaza i nakon što je taj posao potpuno svršen, postavio sam na pojedina mjesta svećenike koji su izvršavali u svemu moje naloge i naputke (direktive) u dušobrižničkoj službi. Prema tomu, ja jedini nosim odgovornost.« (Sva su isticanja u citatima moja, S. B.) Šimrak je, na što je već upozoreno, bio potpuno svjestan da je dolazak njegovih grkokatoličkih svećenika na srpskopravoslavne župe značio kakvu-takvu sigurnost tim ljudima i njihovim materijalnim dobrima. Zato je u tom smislu i govorio: »Kad se vrati pravoslavni kler, bit će mu u redu predane crkve, parohijski domovi sa svim inventarom.«

Iziskivalo bi puno truda i bilo bi potrebno pregledati sve povijesne dokumente kako bi se utvrdila Šimrakova kršćansko-humanistička širina, tj. njegova velika i nesebična skrb za mnoštvo ugroženih i postradalih u to doba. Za početak je najbolje navesti barem one događaje i imena koje je on sam prema sjećanju iznio Ozninim istražiteljima. U njihovu se vjerodostojnost, dakako, ne bi smjelo sumnjati, ne samo zbog situacije u kojoj se Šimrak nalazio, u kojoj su istražitelji mogli sve bez imalo poteškoća na terenu provjeriti, nego i zbog velikog mnoštva konkretnih podataka koje je on dao i koje jednostavno nije moguće izmisliti. Dakle, u službenim dokumentima Ozne zapisana su sljedeća Šimrakova svjedočenja:

Intervencija za 6000 uhićenih

»Biskupiji je uspjelo nakon velikih napora izbaviti iz logora Simu i kasnije ga namjestiti na upravi biskupijskog imanja u Tkalcu. Njegov sin, koji je svršio maturu, bio je kroz cijelo vrijeme po biskupiji zaklonjen, što u Zagrebu, što u Križevcima. Kćerka je bila pitomica biskupije u Križevcima, gdje je svršavala gimnazijalne nauke. Pozivam se na udovu Angelinu Simić, kojoj je muž ubijen u logoru. Ona je sa troje djece ostala na ulici. Biskupija ju je uzela s djecom pod svoju zaštitu. Ona je sama boravila u biskupskom dvoru u Križevcima zajedno sa svojim muškim djetetom, koje polazi osnovnu školu, sve do dana moga hapšenja. Jedno žensko dijete sklonila je biskupija u konviktu vasilijanki u Križevcima.«

U nastavku također spominje i Nikolu Utješinovića »koji je svršio u biskupskom konviktu u Križevcima 6 razreda gimnazije«, Đuru Zmijanca, »svršenoga studenta šumarskoga fakulteta, sada u Bjelovaru«, njegova rođaka Gavrana »koji je učio gimnaziju u Zagrebu kao pitomac eparhijskog sjemeništa«, učiteljicu Zmijanac »koja je učila gimnaziju u Križevcima kao pitomica biskupije«, Boška Devića, »učenika uč. škole«, Marka Utješinovića iz Velikih Zdenaca, njegovu sestru Sofiju Utješinović te Nikolu Utješinovića. Biskup Šimrak potom navodi Savu Margetića »iz Sredica kod Bjelovara«, snahu pokojnoga Nikole Dešića iz Bolča, Savu Vujanovića iz Rovišća, »čiji je sin Milan bio u biskupskom konviktu u Križevcima i koji je odveden u Staru Gradišku«, Nikolu i Đuru Rakića »iz sela Vojakovac kod Križevaca«, Milovana i Radovana Miletića »iz istoga sela, koji su se u biskupskom dvoru u Križevcima krili pred ustašama gotovo šest mjeseci«, udovicu učitelja Jove Klisurića »kojega sam dva puta spasio iz logora i koji je bio zaklonjen u biskupskom dvoru u Križevcima gotovo dvije godine«, Miloša Vidovića iz Križevaca »komu su ustaše u selu Osunja spalili kuću i sav gibivi imutak, a koji se sklonio na biskupiji sa svoje četvero djece i sa ženom«, Đuru Danilovića iz Lepavine, Nikolu Nežića »iz sela Plavšinci«, Miloša Kovačevića »iz sela Čukovca kod Ludbrega«, Milka Popovića »iz istoga sela«, Bogdana Jagodića »i njegova oca iz sela Čukovac«, Dimitrija Radovanovića »iz Lepavine i njegova brata« Nikolu Čopordu »učitelja u Velikim Zdencima«, Branka Rakijaša »sa svojim roditeljima: ocem Mihajlom Rakijaš i majkom Jelenom i babom«, pitomce u Križevcima nazvane Pavao i Petar Bastašić »koje sam godine 1941. kao židovsku djecu odveo tajno u Križevce i tamo ih držao sve do najnovijega vremena«.

Dr. Šimrak je također uputio dopis Paveliću br. 399-1942. od 14. listopada 1942. u kojemu se zalaže za puštanje na slobodu svih uhićenih iz župa Gudovac, Bjelovar i Prgomelj. U njemu se poimence ne navodi nitko jer je 9. i 10. listopada 1942. bilo uhićeno čak oko 6000 osoba po zapovijedi ustaškog tabornika Rudolfa Srnaka iz Gudovca. Da Šimrakovo čovjekoljublje nije bilo opterećeno baš nikakvim nacionalnim, vjerskim, političkim, svjetonazorskim ili bilo kojim drugim okvirima, pokazuje njegovo spašavanje oca kojemu je kći pobjegla u partizanski odred. Čvrsto uvjeren kako je i tom slučaju dužan pomoći, zauzeo se kod ustaškog logornika u Križevcima: »Kada je Fištrović uhapsio Rösslera, posjednika u Presjiki, radi toga što je njegova kći otišla u partizane, ja sam protestirao radi toga i tako je Rössler bio pušten na slobodu.«

»Ja sam pozdravio osnivanje NDH u početku«

Biskup Šimrak je u tom smislu jako dobro znao da je morao, slagao se on osobno s time ili ne, pokazivati znakove lojalnosti ustaškim vlastima kako bi uopće mogao intervenirati, prosvjedovati ili pisati službene zamolbe u cilju spašavanja uhićenih. Njegova nastojanja inače ne bi imala nikakvog smisla i ne bi polučila sigurno nikakvog uspjeha:»Dakako da je potpisani u takvim teškim prilikama bio prisiljen davati izjave lojalnosti u općim konvencionalnim frazama, ali se kod toga moraju uzeti u obzir i sve njegove predstavke i protesti koje je u pitanju logora, rušenja i razaranja slao ustaškim vlastima i Svetoj Stolici. Prepis svih tih predstavaka i protesta nalazi se u biskupijskom arkivu u Križevcima, pa se lagano mogu pregledati, da se tako o djelovanju potpisanoga može dobiti objektivan nepristran sud.«

Nakon svega nameću se i neizbježna pitanja (na koje je velik dio dosadašnje partizanske, komunističke, velikosrpske i slične historiografije imao donedavna jednoznačan odgovor): Je li davna želja za neovisnom hrvatskom državom, koja se u određenom povijesnom trenutku počela ostvarivati u konkretnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, značila automatski pristajanje i podržavanje kasnijih (uslijedili su, istina, vrlo brzo) zločina, progona, pljačaka, rasnih zakona i dr.? Je li svatko onaj tko je osjetio 10. travnja 1941. radost samim time i zločinac? U Šimrakovoj se nutrini također prelamalo to pitanje, ali je on na njega imao jasan odgovor: »Ne mislim da je pristajanje uz NDH značilo pristajanje uz ustaše ili da je opstanak NDH bio vezan za ustaštvo. Ja sam, a mislim i ogromna većima hrvatskog naroda bio za NDH a protiv ustaša, a to mislim da je bilo ujedno i protiv partizana kojih sam se ja bojao radi vjerskih razloga...« Na drugome mjestu Ozninim istražiteljima odgovara otprilike u istome duhu, samo što podrobnije objašnjava svoje uvjerenje i držanje:»Ja sam pozdravio osnivanje NDH u početku radi svih progona i šikaniranja hrvatskog naroda pod bivšom Jugoslavijom. Medjutim ja sam se sistemom vladavine u NDH razišao vrlo rano, nakon ugovora Pavelića s Italijom po kojem je veći dio Dalmacije pripao Italiji. Daljnji moj odnos prema NDH do njenog konca bio je lojalan. U početku partizanskog pokreta kler se je bojao iz vjerskih razloga pokreta, jer je držao da je oštrica većine partizana uperena protiv vjere i klera, a to se je osobito ispoljilo nakon ubijanja svećenika. Drugi je razlog mojoj bojazni što sam držao da su Srbi u većini u partizanima...«

Zajednički naum srpskih žandara i četnika

Za razumijevanje Šimrakova odnosa prema ideji samostalne hrvatske države svakako je iznimno važno njegovo iskustvo »stare Jugoslavije«, koje je iznio u kraćoj studiji napisanoj 3. lipnja 1941. u Križevcima: »Informacija o konkretnim prijedlozima o Uniji i Križevačkoj biskupiji u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«. U njoj je dao povijesni pregled unije u hrvatskim krajevima, a na str. 3. u točki 2. opisuje postupke ondašnjih vlasti: »Što su imali grkokatolici križevačke biskupije pretrpjeti od 1918. godine do danas, to je općenito poznato. Propaganda je radila i danju i noću. U Maćedoniji u selu Bogdancima, u kojem se nalazi grkokatolička župa, otjerali su srpski žandari s nataknutim bajunetama četvoricu svećenika: isusovca dra Stjepana Sakača, dva franjevca Aljančića i dra Tomislava Firisa. Potpisani je po nekoliko puta nastojao doći medju tamošnje grkokat. vjernike, ali mu je to uvijek bilo zabranjeno. Najgori progoni su bili u Bosni, i to u prnjavorskom kotaru. Tu su otimali crkve, zemljišta, groblja, gonili muško i žensko po tamnicama, da se prisile na izdaju svoje vjere. Posebna navala propagande bila je učinjena i u Bačkoj, gdje su silom narivavali svoje svećenike kao naprimjer u Kucuri i gdje su izdavali i poseban propagandistički pravoslavni list 'Zora'. Propaganda je došla i na sam Žumberak. Kad je 1934. bila u Radatovićima otkrivena spomen-ploča 'hrvatskom pjesniku' Jovanu Hraniloviću, onda su propagandisti preko noći ukrali iz napisa slova 'hrvatski pjesnik'. Ti su isti godine 1935. na 14. srpnja, kad je održavan prvi žumberački kongres u Sošicama, htjeli izazvati krvoproliće pomoću četnika i srpskih žandara. Pucali su na govornicu s koje je baš potpisani govorio.«

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

Novija historiografija nakon polustoljetne nametnute šutnje polako i argumentirano dokazuje da su partizani na području bivše Jugoslavije, dosljedno provodeći u djelo zamisao potpunog uklanjanja svih protivnika, među koje su ubrajani i svi politički i ideološki neistomišljenici, počinili brojne, strašne, masovne i bezrazložne zločine za koje nikada nitko nije odgovarao. U tom kontekstu partizansko-komunističke i velikosrpske patologije, u kojemu ljudski život, dostojanstvo, pravda, nevinost, dokazana krivlja, utemeljena presuda i sl. ne predstavljaju nikakvu vrijednost i nemaju nikakve važnosti, potrebno je promatrati i sve ratne i poratne zločine protiv Katoličke Crkve, pa i protiv biskupa dr. Janka Šimraka i svih pripadnika grkokatoličke Križevačke biskupije.

U očima partizana grkokatolički je najveći zločin bilo »prekrštavanje«, bez obzira što optužbe nisu bile potkrijepljene uvjerljivim dokazima, pa su i zločini prema grkokatoličkim svećenicima, redovnicima, bogoslovima i članovima svećeničkih obitelji bili u najvećoj mjeri time motivirani. O grkokatoličkim žrtvama dosada je sustavno i znanstveno vrlo malo pisano, tek su pojedinci pokušali dati cjelovitije natuknice o njima ili rasvijetliti barem pojedine slučajeve. Dok se netko ne odluči znanstveno obraditi životopise i okolnosti svih grkokatoličkih žrtava u ratu i poraću, dobro je barem (neke) dosadašnje napise sabrati i objelodaniti dostupne podatke na jednome mjestu.

Aleksandar Vlasov-Ovdijenko rođen je 10. XI. 1909. u Petrogradu u Rusiji, u obitelji pravoslavnih roditelja, oca Vasilija i majke Lidije. U boljševičkom je teroru otac nestao a majka je sa sinom pobjegla u selo Zavaljiv u Ternopiljsku oblast u zapadnu Ukrajinu, koja je tada bila pod Poljskom. Aleksandar g. 1931. ilegalno prelazi poljsko-njemačku granicu i odlazi ujaku u Berlin. Tamo je počeo studirati medicinu, a u međuvremenu u njemu sazrijeva odluka da s pravoslavlja prijeđe na katolištvo. To je učinio 28. VI. 1934. u Münsteru, gdje prelazi na studij teologije na tamošnje katoličko sveučilište. Ondje je upoznao i hrvatske studente među kojima je stekao velike prijatelje. Vjerojatno je i to bio razlog da je podnio zamolbu za primitak u Križevačku biskupiju i da je 15. VII. 1935. došao u Zagreb, gdje je završio studij na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Oženio se Natalijom r. Lubencky g. 1936. u grkokatoličkoj župnoj crkvi u Lipovljanima a za svećenika ga je u križevačkoj katedrali 14. II. 1937. zaredio biskup dr. Dionizije Njaradi. Imenovan je upraviteljem župe Grabar u Žumberku, ali je ubrzo teško obolio te je dobio godinu dana bolovanja. Nakon oporavka u proljeće 1938. povjerena mu je župa Prgomelj kod Bjelovara a 1. I. 1939. postaje župnik u Dišniku kod Garešnice. U međuvremenu rodila su mu se djeca: Orest, Oksana i Juraj Rastislav. Petnaestak partizana su oko dva sata poslije ponoći 27. VII. 1942. upali u kuću, opljačkali sve vrijednosti i naočigled supruge i djece odvukli ga van. Ubili su ga s više hitaca u glavu na ledini pokraj crkve. Dva dana kasnije biskup Šimrak predvodio je sprovodne obrede na mjesnom groblju u Garešnici. Tragična priča obitelji grkokatoličkog svećenika Vlasova završena je 22. X. 2004. kada su svi članovi obitelji bili ponovno skupa. Na križevačkom groblju sv. Roka u zajedničku su grobnicu pokopani ekshumirani ostaci iz Garešnice oca Aleksandra i njegova najmlađeg sina Jurja Rastislava, koji je preminuo s pet godina i bio pokopan u Križevcima, te pepeo supruge Natalije, koji je donesen iz Amerike. Pored grobnice stajali su sin Orest i kći Natalija.

Ivan (Julijan) Kuhar rođen je 2. III. 1912. u Kucuri od Petra i Amalije r. Pap. U red bazilijanaca stupio je 4. IX. 1928. a vječne je zavjete položio 26. XI. 1933. Zaredio ga je vladika Njaradi 5. II. 1939. u Velikom Bučkovu u Ukrajini. Tijekom II. svjetskog rata opsluživao je župe: Radatovići, Drage, Kašt; Sošice, Pećno i Pribić, gdje je i »poginuo oko Petrova 1944« - kako je to zapisano u njegovoj biografiji. Zapravo, ubili su ga partizani.

Inokentije Timko rođen je 11. IX. 1906. u Kucuri od oca Ivana i majke Marije r. Šandor. Godine 1922. pristupio je redovnicima bazilijancima u Krečovu u Ukrajini, gdje je 17. IV. 1924. položio vječne zavjete i gdje ga je 23. VIII. 1931. za svećenika zaredio biskup dr. Kocylsky. Od 1933. do 1935. bio je magistar novaka u krečovskom samostanu a g. 1936. postaje prefektom u zagrebačkome grkokatoličkom sjemeništu. Vojni sud u Zagrebu osudio ga je 29. VI. 1945. na smrt strijeljanjem.

Pavao Gvozdanović rođen je 16. III. 1892. u zaseoku Brezovac u župi Grabar od Pavla i Ane r. Bubanović. Oženio je Anu r. Segedi a za svećenika ga je zaredio biskup dr. Dionizije Njaradi 2. VII. 1916. Bio je kapelan u Petrovcima od 1916. do 1917, upravitelj župe u Piškorevcima od 1917. do 1922. i u Radatovićima od 1922. do 1928. Tada odlazi za župnika u Berkasovo gdje su ga partizani živoga spalili kod jednoga drveta u šumi kod Lipovca g. 1944. Još i danas se to mjesto zove »kod popovog duda«.

Nikola Oros je rođen u obitelji Đure i Ene r. Kočiš 18. XII. 1905. u Mikluševcima. U rodnome selu je završio osnovnu školu, gimnaziju u Zagrebu a teološki studij nakon Lavova u Zagrebu. Nije bio oženjen a za svećenika je po biskupu dr. Njaradiju bio zaređen 31. III. 1929. Dan kasnije imenovan je upraviteljem župe u Prgomelju a nakon toga službovao je u Derventi i u Kaniži u Bosni. Nakon rata, najvjerojatnije u travnju ili svibnju 1945, partizanske su ga vlasti uhitile i otpremile u logor gdje je bio podvrgnut teškim mučenjima. Od toga je obolio pa je bio prebačen u bolnicu u Osijek, gdje je ubrzo preminuo 1. VIII. 1945. U službenom liječničkom nalazu zapisano je da je »umro od tifusa«.

Petar Olejar rođen je u Petrovcima kod Vukovara g. 1926. i bio je sjemeništarac Križevačke biskupije. Partizani su ga ubili u dobi od 18 godina zajedno sa skupinom mještana u jesen g. 1944. Na strijeljanje je s njime bio izveden i njegov otac kojega je metak samo okrznuo, te je on okrvavljen i ranjen uspio preživjeti.

Marko Badovinac je rođen 2. V. 1917. u Calumetu, državi Michigen u SAD-u, od Nikole i Ane r. Badovinac. Nakon što mu je umro otac, majka se s dvoje djece vratila u domovinu s kojima je živjela u Suhoru. Marko je klasičnu gimnaziju i bogosloviju završio u Zagrebu kao pitomac grkokatoličkog sjemeništa. Oženio je Miru r. Gvozdanović a za svećenika ga je 6. XII. 1942. u Križevcima zaredio biskup Šimrak. Dan nakon ređenja partizani su mu ubili majku i očuha. Za vrijeme rata službovao je po župama kotara Garešnica i Bjelovar a g. 1946. odlazi nazad u Ameriku u Cleveland. Dvije godine kasnije za njim odlaze žena i troje djece a on preuzima grkokatoličku župu u metropoliji Pittsburg, gdje je i preminuo g. 1984.

Janko Rapljenović rođen je 4. VI. 1895. u Kravljaku u Žumberku u obitelji Petra i Mile r. Severović. U kolovozu 1922. oženio je Febroniju r. Provči, a 19. rujna iste godine zaredio ga je za svećenika križevački biskup dr. Njaradi. Nakon ređenja godinu dana je bio duhovni pomoćnik u Ruskome Krsturu u Bačkoj, te dvije godine upravitelj župe u Grabru, a g. 1925. postaje župnik u Mrzlome Polju. Suprugu Febroniju su g. 1944. partizani odveli u nepoznato i, najvjerojatnije, ubili iste godine u Jazovki.

I ustaše su nad dvojicom sljedećih grkokatoličkih klerika počinili zločine:

Dr. Ivo Šimrak rođen je 22. VII. 1916. u Šimracima u župi Grabar od Dionizija i Malčike r. Milaković. Bio je neoženjen a nakon studija u Zagrebu i Rimu za svećenika ga je zaredio biskup Šimrak u Križevcima 5. IX. 1943. Bio je zaposlen u biskupijskoj kancelariji u Križevcima a 8. III. 1944. biva poslan u župe: Grabar, Stojdraga i Pećno. U noći od 8. na 9. VI. 1944. ubijen je na cesti Jastrebarsko-Plešivica. Pokopan je 12. VI. 1944. na groblju u Grabru.

Mihajlo Lozinski je rođen g. 1920. u Lipovljanima i bio je bogoslov četvrte godine Križevačke biskupije, studirao je u Lavovu i u Zagrebu. U jesen 1944. ustaše su ga sa skupinom od 260-ak Ukrajinaca i Čeha odvele u jasenovački logor gdje je preminuo nepoznatog datuma a nepoznate su i okolnosti smrti.

Šimrakova svjedočenja - ignorirana

Poratne vlasti u novoj Jugoslaviji pune nelogičnosti i nedosljednosti nisu se, čini se, previše obazirale na Šimrakova svjedočenja tijekom ispitivanja, od kojih je prvo bilo 15. svibnja 1945. a posljednje 20. lipnja iste godine. Cijeli je slučaj za njih već na samome početku bio zapravo završen, što pokazuje službena zabilješka »Pregled istraga svećenika koji se nalaze u zatvoru ovoga odsjeka do 6. VI. 1945«. Prokušanom metodom u kojoj optuženi nema nikakve mogućnosti dokumentirano potkrijepiti svoje tvrdnje i u kojoj su službene zabilješke bez oznake, datuma i potpisa, »slučaj Šimrak« je još za vrijeme ispitivanja, tj. prije njihova završetka bio zaključen a djelovanje biskupa Šimraka već unaprijed opisano:»1. Šimrak dr. Janko. Biskup križevački... Po samom njegovom priznanju težio je za zasebnom državom Hrvatskom i kad je Pavelić osnovao NDH vjerovao je da se njegov san ispunio. Prema vlastima NDH kroz čitavo vrijeme bio je lojalan i servilan i u svemu izvršavao naredjenja odjela za bogoštovlje. Išao je na ruku ustaškim namjerama te je njegova crkva, po njegovom odobrenju, nasilno prekrstila 10.000 Srba, a vjerojatno je po matičnim knjigama vršio jurisdikciju nad 50.000 Srba koji su prešli na grkokatoličku vjeru. U svom stanu u Križevcima odgajao je djecu pokrštenih Srba za grkokatoličke svećenike... Član ustaškog pokreta prema vlastitoj izjavi nije bio, ali je bio jedan od nosioca frankovačkog duha medju crkvenim krugovima i jedna od stupova klerikalizma u Hrvatskoj.« Tako se o biskupu Šimraku, bez obzira što mu nije dokazan ni jedan zločin, u javnosti proširio glas da je riječ o »ustaškom biskupu« i zločincu. Isljednici su napokon zadovoljno mogli odahnuti a spis o »slučaju Šimrak« zaklopiti i staviti »ad acta«. Na njihovo razočarenje svaka istina kad-tad ugleda svjetlo dana!


(kraj)

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

Da li si ti svjestan sta si postovao? "Formalnosti prijelaza samo radi sigurnosti" itd, ovo je najgora fasisticka propaganda. Ne znam koji ti je motiv, ali ovakvi clanci iz ozloglasenih novina, po onom principu ralativizacije, nisu samo klali vec su i orali, je degutantan.

_________________
There'll be the breaking of the ancient western code, all the lousy little poets coming round tryin' to sound like Charlie Manson...
-The Future- Leonard Cohen

Čuj - ozloglašene novine... Zašto? Jer se zovu "Glas koncila", a ne "Svetosavsko zvonce"? U čemu je problem? Naveden je izvor, temi je mjesto ovdje jer se sa istorijskog aspekta bavi problemom o kome se na ovom forumu nije moglo baš bog zna šta pročitati. Janko Šimrak je ličnost o kojoj je u literaturi koja se bavila ovom problematikom objavljeno mnogo oprečnih stvari, a ovaj serijal osvjetljava taj problem iz samo jednog ugla. Nekom se taj ugao može sviđati, nekom ne, ali... Da smo svi isti, bilo bi dosadno.

Uostalom, neka neko postuje neke podatke i izvore koji o ovoj stvari govore sasvim drugačije. Ako ih pronađe.

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

glas koncila je desnicharska shtampa koja podrzava ustaski pokret, koja je u dugom nizu objavljivanja redovno bila tema "greatest shits" u feral tribunu.ustashluk nevidjeni.sramota je da se ovakve novine citiraju na ovom forumu

Ajde Manitu, mani se sada propalog Ferala, no baci neki kontraargument u kome ćeš dokazati sasvim suprotno od onoga što je izneseno u serijalu.

P. S.: Ako do sada nisi znao, Glas koncila je vjerski časopis. Osim ako su kod tebe rimokatolici=ustaše?

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

to ima veze sa vjerskim koliko i jure francetic sa bogobojaznoshcu a kojeg ovaj chasopis nesebicno podrzava. prije bih rekao vjersko-ratno-hushkacki = ustashe. nisu svi rimokatolici ustashe. nazalost, dosta ih ima koji jesu a i ti se ubrajash u te shoviniste. stidi se ideja koje propagiras ovdje. kao, zelis dijalog a u stvari samo gledas kako ces poniziti srbe i srpsku istoriju. jedino sto mogu reci da je ova teme obichna propaganda glasa koncila i kao takva ne zasluzuje argumente

Problem je u tome da si ti kompletan idiot! Nabacao si ovde gomilu fasistickog smeca i sad ocekujes da neko s tim polemise. Samo bolesni ljudi mogu i da pomisle da preispituju ovakve stvari. A sto se tice te tvoje "licnosti" Janka Šimraka on u relevantnoj literaturi uopste ne postoji.
Ako hoces ozbiljno da se bavis ovim periodom istorije(sto sumnjam) a ne pamfletaski, uzmi radove Viktora Novaka,Bogdana Krizmana,Vase Kazimirovica, prva dvojica pripadaju tvom narodu, treci je Srbin, s tim sto je Viktor Novak nakon sto je napisao Magnum Crimen poceo da se izjasnjava kao Srbin.

_________________
There'll be the breaking of the ancient western code, all the lousy little poets coming round tryin' to sound like Charlie Manson...
-The Future- Leonard Cohen

Ti bi mogao da, u nedostatku kontraargumenata, prestaneš vrijeđati, jel znaš? To ti tako i kod kuće? Primjedbe o iznesenim stavovima iznesi uredništvu Glasa koncila (E-mail:redakcija@glas-koncila.hr), a ne meni koji sam ih postavio ovdje. Ovo je valjda forum na kome se mogu iznositi različiti stavovi o nečemu, zar ne? Da li su oni tačni ili ne, drugi je padež...

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

A zašto da se ne polemiše, jel to neka tabu tema? I koji je to "moj" narod, momče ti si skroz fulao!

A eto, Novaka i kompaniju (koji nisu ništa manje pamfletistički nego ovaj serijal) postuj ti. Nije mi se dao skenirati, a ovo je bilo na Netu.

I na kraju, niko od ovih dežurnih "pljuvača" nije odgovorio: šta je netačno u gore iznesenom?

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice

za tebe je samo ban jer ti i ne zelis normalno razgovarati. istina te pogodila a onda ti sve okreces naopako, i naravno, ovo nije forum koji moze da trpi ustashku propagandu. nemoj biti smijeshan

Kako da se s tobom razgovara kada samo vrijeđaš i pljuješ? Prvo - proglašavaš me Hrvatom bez ikakve osnove i razloga, a onda ostalo... Pored toga, lažeš, jer tekstovi uopšte ne veličaju ustaštvo nego pokušavaju dati neke razloge i činjenice o procesu pokatoličavanja tokom Drugog sv. rata. Šta je tu sad sporno?

Evo, i tebi pitanje: šta je netačno u gore navedenim podacima o Šimraku i pokatoličavanju?

_________________
Instant kviz "Pronađite pravopisne greške":
--svako ko koristi Hitlerov Majn Kajmf kao izvor je po defoltu nacista--
Nagrada: sedmodnevni kurs opismenjavanja u planinama Wu Tanga kod Piskavice