banjalukaforum.com

Evo nekoliko tekstova koje bi trebali pročitati svi koji se ozbiljnije bave bilo kakvim vidom duhovnog rada, od mainstream religija do najdublje ezoterije (naročito svi oni koji misle da se ozbiljno bave ovim stvarima. ); a nije na odmet i za ostale da ih pročitaju, štaviše, vjerujem da će svakog malo da bocnu i zabole neke bitne stvari preko kojih se olako prelazi, ali bolje je i tako nego ono što ostaje kao alternativa .

Pa da krenemo, prvi text je Bolesti na putu samorazvoja (okultna patologija), autorica je psiholog, veoma bitna ličnost na srbijanskoj ezoterijskoj sceni, osnivač škole Arkona i suvlasnik čuvene izdavačke kuće Esotheria:


Bolesti na putu samorazvoja
(okultna patologija)

Pretpostavimo da si novajlija na
stazi duhovnog samorazvoja. Buktite
od želje da progutate što više
znanja. Zinuli ste za svakom voćkom
nove tehnike ili skrivenog znanja, trpate
sve u sebe i probate direktno na svojoj
koži. Stop!

Ukoliko ne ukočite na vreme, odnosno
ukoliko vam „glava ne bude u oblacima
a noge na zemlji” neminovno ćete
zakačiti neku od manje-više ozbiljnih
bolesti ovog duhovnog podneblja. Bez
obzira na prihvatanje određenog mističkog
ili magijskog sistema, praktikovanje
Istočnih ili Zapadnih tehnika samorazvoja,
patološke promene ega i njegovih
pomoćnih funkcija su uglavnom slične.
Ovde će biti navedeni najčešći „poremećaji”,
koje pronicljivim očima i uz
malo objektivnosti možete prepoznati u
svakoj duhovnoj grupi.


GALOPIRAJUĆA IMAGINACIJA

je verovatno najrasprostranjenija duhovna
bolest. Nastaje kao posledica prirodne
lenjosti, nerada i razbuktale mašte.
Rezultat je debalans između slavoljubivog
i sujetnog ega, s jedne strane i mlake volje
da se realna duhovna postignuća kritički preispitaju.
Jednom rečju, praktikant malo radi a mnogo izmišlja.
U određenim formama je zarazna.
U blagim oblicima je česta i gotovo neizbežna,
ali može postati hronična i onda
je zloćudna i vrlo teško iskorenjiva.


ASTRALNO TROVANJE

Obično nastaje kao posledica prekomernog konzumiranja
meditativnih tehnika za koje
praktikant još uvek nije dovoljno spreman.
Fizički se manifestuje kao vrtoglavica
sa blagim oblicima poremećene ravnoteže.
Osoba oseća blaženstvo i zadovoljstvo
različitog stepena koje se zatim
transformiše u filmovanje, čitaj uobrazilju,
o velikim duhovnim postignućima, spiritualnim
moćima i slavnim delima.
Oboleli obično ne može da se sastavi sa zemljom,
a kada ga stvarnost mučki raspali po osetljivom mestu
svojom neprofinjenom profanošću i vulgarnošću,
sledi period lake depresije i uzdaha za nebeskim
omamljujućim prostranstvima
od kojih se oboleli grubo i neželjeno izlečio.


EMOTIVNA DIAREJA

Bolest se razvija kod osoba koje bukvalno shvataju
koncepcije slobode i emotivne otvorenosti.
Može se pojavili i kao nus-produkt
grupnih duhovnih tehnika koje rade na emotivnom
pražnjenju. Na primer: skoro nepoznata osoba
vam se iz čista mira obesi oko vrata i
suznih očiju kaže kako oseća vašu toplinu
i duhovne pulsacije. Zatim primećuje
da ste zatvoreni i imate energetski oklop
na grlu. Posle četiri minuta prelazi u napad
i bukvalno vas izbacuje govoreći da ste
energetski vampir koji svoju duhovnu prazninu
ispunjava kradući tuđu energiju. Varijacije su mnogobrojne . . .


STRUČNJAČKA OMNIPOTENCIJA


Poremećaj se ispoljava kod osoba
koje su specijalisti za određenu oblast.
Predstavlja ego tendenciju da proširi
svoj autoritet i stavi šapu sujete ne samo na
određenu, već i na sva ostala područja
duhovnog znanja i moći. Imaćete prilike
da često upoznate specijaliste koji
nepokolebljivo tvrde da su vrhunski
majstori ne samo, na primer u Tarotu,
već i u jogi, magiji, regresiji, psihoterapiji,
ženu, borilačkim veštinama,astrologiji . . .


MESIJANSKI KOMPLEKS

Ovaj tip poremećaja se javlja kod praktikanata
koji su duže na stazi. Započinje bezazleno
ali ima tendenciju da se maligno razvija.
Vrlo često pušta korene u spiritualnim grupama,
a lako se i brzo širi.
Ugrožena osoba sa napasla dovoljno
znanja i stigla je do određenog duhovnog
nivoa. Pojavljuju se novajlije - pačići
mali, koji gutaju svaku reč i savet
našeg junaka. On je avanzovao na nivo
domaćeg Gurua, te je raspustio svoj ego
da raste i cveta do neslućenih razmera.
Oh, kako to prija! Posle izvesnog vremena
počeće da priča kako više nema
vremena da radi svoje duhovne prakse
jer se potpuno predao prosvećivanju
i dobrobiti svojih sledbenika.
I verovaće u to.
Samo je pitanje vremena kada će se samom
Učitelju ili nekom od njegovih vernih satelita,
kroz proročki san, zaslepljujuću viziju ili neoborivu
poruku sa višeg plana otkriti izvanredno poslanstvo
njihove grupe i karmički zadatak značajan za
duhovnu evoluciju celog čovečanstva.


INKARNACIJSKA IDENTIFIKACIJA

Ova bolest nastaje iz gladi ega da
se poistoveti sa subjektivno odabranom,
ali slavnom i moænom ličnosti iz prethodnog
života. Virus hara među svim
tragaocima koji prihvataju postavke
reinkarnacije. Blagi oblik se ogleda u tome što svako
sebi, pomoću regresije, sna po principu
„što je babi milo . . .” ili samo na
osnovu poslušne i uvek verne mašte,
odabere omiljeni lik i bogato mu nadodaje
poželjne karakteristike. Ukoliko
malo zagrebete, većina duhovnjaka će
vam ispričati o nekoj svojoj inkarnaciji
u kojoj su posedovali neopisivo visoke
okultne moći, hijerofantski autoritet,
slavu velikog junaka ili kraljevsko dostojanstvo.
U poverenju će vam prišapnuti.
da još uvek u njima čuče (ali šta
tamo rade?) zablokirane moći i duhovna
znanja koja samo treba da se probude
i aktiviraju. Često ćete imati priliku
da natrčite na čitave grupe zaraženih
Atlantiđana, Algolijanaca ili Tibetanaca.
Ukoliko blaži oblik koristi ličnosti da
se povremeno malo „osokoli” i nagoji
svoj ego slojem masnih i grejućih naslaga,
teži oblik se ispoljava u poistovećenju
sa vrlo određenim istorijskim ličnostima
ili duhovnim bićima. Oboleli se
veoma trude da oponašaju svoje uzore i
ponekad, uz pohvale dostojno ulaganja
napora, studiranje literature i precizno
oponašanje, postižu čak i zapanjujuću fizičku
sličnost. Pre ili kasnije ćete upoznati
osobe koje tvrde da su potvrđena
inkarnacija Aiwasa, Trismegistusa, Blavatske,
Lao Cea, Junga . . .

Odgovorno tvrdim da mi je bila čast da u ovom
gradu (Beogradu) upoznam dva pretendenta
na inkarnaciju Alistera Kroulija, jednog Štajnera,
tri Kleopatre i Hrista.

Maja Mandić

_________________
conquering the darkest places

Još jedan izuzetan tekst, već sam ga postavljao jedan dio negdje na ovom forumu ali repetitio est mater studiorum

Egoizam
Članak iz knjige Israel Regardie "Zlatna Zora"

Jedna od najvećih opasnosti naslijeđenih unutar prakticiranja magije te svih ostalih okultnih vještina – jest razvoj ogromnog egoizma kojeg karakteriziraju mesijanski osjećaji, infantilna svemoćnost i potpuno uništenje mogućnosti efektivne samo-kritičnosti. Čini se da kako student postaje sve više vješt u vještinama meditacije, vidovitosti, ili ceremonijalnog rada, on postaje sve više otvoren prijetnjama utjecaja ega. To u njemu raste polako i podmuklo, bez jasnog upozorenja. Samo oni ljudi koji su blisko povezani sa studentom postaju svjesni suptilne metamorfoze koja se događa. Student je rijetko svjestan nesvjesne transformacije. Pokušaj da se kod njega osvijesti taj egoizam je osuđen na propast, to je kao da pokušavate kucati po kamenom zidu.
To pogađa aspirante koji funkcioniraju izvan granica okultnog reda ili legitimne magijske škole. U tom smislu, većina studenata spada pod ovu definiciju. Oni koji prakticiraju njihov okultni rad pod pokroviteljstvom legitimnog magijskog tijela ili pod vodstvom iskusnog ili mudrog učitelja čini se da su više zaštićeni od ove nadutosti – osim ako sam učitelj nije potpao pod čaroliju svojih vlastitih mesijanskih fantazija i utjecaja. Ako jest, tada on predaje svoju fatalnu bolest svojim studentima, ili je pak potpuno slijep na debakl koji će se desiti njegovu studentu.
Trebamo samo pogledati u povijest najmodernijih okultista – i ja ih radije spominjem jer je njihova povijest jače autentičnija od onih ranijih vremena – kako bi uvidjeli valjanost ovog fenomena. Stoga mnogi od njih razvijaju fantastične predodžbe njihove jedinstvene važnosti i uloge u ovome svijetu ili čak šire kozmičke slike. Upravo nedavno sam čuo o jednome koji je tvrdio da je bio Isusov učitelj. Postoje gotovo bezbrojne varijacije na ovu temu.
To je definitivna i stalno prisutna opasnost i svi studenti okultnog, unutar ili izvan okultnog reda, moraju postati svjesni ovoga fenomena. Inače su osuđeni. Njihovo iskustvo koje se čini isprva kao povećanje životnog-osjećaja, bogata sjetva prijašnjih nepoznatih informacija i znanja te spoznaja kako je sudbina odjednom uzela novi smjer; samo kako bi se kasnije desio kolaps u totalnu frustriranost, sramotu i egzil cijeloga društva.
Iz teoretskog gledišta, postepeno širenje granica ograničenog ega magijskim praksama vode do neke vrste kontakta s 'nesvjesnim'. Novi izvor energije je otvoren. Energija koju vidimo kako nosi sa sobom ne samo nove osjećaje nego i novo znanje i veći kapacitet samo-sigurnosti zajedno s mogućnosti da se impresionira i motivira neki naš sudrug. Ovakva energija preplavljuje nepripremljen ego s gotovo beskrajnim obećanjima. Ukoliko kandidat nije ispravno pripremljen za ovakav fenomen, ili ako nije vođen i čuvan od strane kompetentnog učitelja s iskustvom, vrlo je vjerojatno da će sve to uzeti ozbiljno. Efektivna samo-kritika čini se da se raspršila kao dim u zraku.
Neki okultisti upoznati s praktičnom stranom stvari dali su upozorenja. Helena Blavatsky u njezinoj knjizi Glas Tišine upozorava da "ispod svakog cvijeta zmija je ovijena". A kao komentar ovoga upozorenja nadodaje: "Astralna regija, psihički svijet izvanosjetilne percepcije i varljivog viđenja -- svijet medija. To je velika 'Astralan Zmija' Eliphasa Levija. Niti jedno cvjetanje uzeto iz ove regije nije doneseno dolje na zemlju bez da je zmija ovijena oko njezine stabljike. To je svijet Velike Iluzije".
Samo dobar učitelj, gotovo nadljudskih moći efektivnog samo-prosuđivanja i samo-ispitivanja, može osigurati sredstva izbjegavanja nadutosti i posljedične katastrofe. Sljedeće sredstvo za sprečavanje ovoga je gotovo bilo koji oblik dobre psihoterapije. Čini se da to može iscrpiti masivne nekontrolirane količine energije koje su oslobođene i usmjeriti ih u nove i konstruktivne ciljeve. Slijednici psihologije Willhelma Reicha koji su se razumjeli u 'okultne' stvari čini se da su bili efektivniji od drugih u nošenju s tim fenomenom.
Jung je također to opisao opširno u izvanredno dobrom eseju u knjizi naslovljenoj "Dva eseja analitičke psihologije". Svaki student okultnog ne bi trebao samo pročitati tu knjigu nego je i posjedovati, u svrhu kako bi imao prilike čitati više puta poglavlje koje se bavi napuhavanjem ega.
Sadržaj koji tamo analizira, pacijenta koji pohađa terapiju -- analogan je smionom studentu koji započinje svoj okultan rad -- pokušaj da identificira svoj ego s kolektivnom psihom. On to čini kao sredstvo bijega od boli i nemira koji rezultiraju kolapsom njegove svjesne ličnosti, koja je primarni efekt analize. Da bi se oslobodio od zavodničkog zagrljaja kolektivne psihe, umjesto da je poriče kako su drugi napravili, on ju prihvaća tako totalno da ga ona potpuno preuzima, postaje izgubljen u njoj i stoga ju više nije u mogućnosti percipirati kao odvojeni entitet. Kako je jedan student to jednom rekao, umjesto da shvate kako su postali osvijetljeni Božanskim, oni tvrde kako su oni Bog.
Tu napuhavanje započinje. Završava katastrofalno kada, ili ako, "Bog" otkrije da nije sveznajući ili svemoćan. Ali tada je generalno već prekasno.

_________________
conquering the darkest places

Biće još koji tekst, dok se narod načita

_________________
conquering the darkest places

Ego je opaki brijač.
Emotivni otklon? eh kamo puste sreće...

Zanimljivo, ali možda je moglo malo kraće i konciznije, da se ne pretvori u monolog.

_________________
meet me on the other side
where as a rose I will wake
though blind I'll follow every step you take...

Hehe, nema veze, neka tekstova - nisam ih ja pisao, a da kojim slučajem jesam sigurno ne bi bili kraći i koncizniji (zašto jednostavno kad može komplikovano ... stvarno, zašto? ). Biće još koji tekst a ako ima komentara u svakom slučaju su dobrodošli. Takođe ako neko ima još kakav prigodan tekst, nek' kači

_________________
conquering the darkest places

prepoznala sam se u EMOTIVNOJ DIAREJI, samo ja nisam toliko luda

_________________
nisam ja luda, mene su samo proglasili ludom

Dostojan protivnik
Mislim da tek kad njega savladamo dobijamo pravo da kažemo "Neka bude volja tvoja!" to jest tek će tada naša volja biti jedno s Istinskom Voljom.



Dobro je da prepoznaješ, odlično štaviše. Sve su to faze koje se trebaju prevazići.

_________________
conquering the darkest places

Dobri textovi. Na određen način sam znao da postoje takva oboljenja.
Ovdje su ona malo pojašnjena. Spiritualni ego je fakat.

naravno da postoje takvi poremecaji i bice ih dok je ovakvog svijeta, to je jedan od razloga za nastanak sekti i kultova gdje jedan npr. egoista vodi grupu osoba koje su nesigurne u sebe i isklompleksirane a taj egoisticki vodja im daje neku sigurnost i utociste. Takve bolesti su ceste, uglavnom bezopasne osim kada takve osobe postanu agresivne, pa kao sto citamo u vijestima ubijaju i sakate ljude pocev od ubistava po skolama, trgovackim centrima, masovnim samoubistvima. Najgori oblik po drustvo je kada se pojavi neki Harizmaticni, bolesni genije koji lako manipulise narodnim masama, primjer je Hitler, Staljin, i neke vjerske vodje i vode svijet u neko mracno doba...

_________________
ginekolog, doktor za sve i dozivotni romanticar i opozicija vecini svuda od politike preko religije do novca i zabave

Kad već govoroimo o grupisanju što je offtopic treba znati da su Hitler,Staljin i slični manipulisali masama na direktan,neposredan način koji je bio primjeren tom vremenu. To bi se ironično moglo nazvati i pošteno jer je svako ko je bio žrtva znao na čemu je. A šta se danas dešava ? Manipulacija je poprimila takve razmjere da se ne vidi granica između stvarnog života i onog što je nametnuto. Kao priča o orlu koji je odrastao sa kokoškama. Sekta je uopšten izraz koji je nabijen emocijama i predrasudama u ovom narodu do te mjere da se sektašima proglašavaju vegetarijanci,rokeri,filozofi,ekstremni sportisti i svi oni koji nisu dio većine. Izgleda da je najveća sekta toliko jaka da je sebe proglasila apsolutom. Tu mislim na medije,crkvu,politiku,palanački način razmišljanja,konzumerizam,modu i sva moderna grupisanja. Prema onom što nam nudi današnji svijet Hitler i Staljin su mala djeca. Samo što su metode suptilnije i fino upakovane.

pa postoje samo velike i male sekte, i slazem se sa tobom

_________________
ginekolog, doktor za sve i dozivotni romanticar i opozicija vecini svuda od politike preko religije do novca i zabave

Još jedan tekst koji govori o zanimljivoj problematici, dosta je kratak pa ću dati i svoj komentar.

Alan Ričardson, iz knjige "Uvod u mističnu Kabalu"

Vrlo često podliježemo tvrdnjama samozvanih Adepata, tvrdnjama koje se izriču sa nevjerovatnom iskrenošću. Svaki put sami sebe pitamo: „Zvuči kao da stvarno govori istinu, zašto bi lagao?; Mora da govori istinu! Zašto bi lagao?..." Zbog moći, želje da mu se divite, zbog bogatstva, idolopoklonika... U ovom materijalnom svijetu pitanje treba da glasi "Zašto ne bi lagao?" Prije nego što postanu samozadovoljni, okultisti su najneviniji ljudi u tom pogledu. Naravno da ljudi lažu. Ili uzimaju droge, ili zavaravaju sebe.

Ono što izgleda da se često događa je da „Veliki Majstor” - početnik doživi određno vizionarsko iskustvo. Međutim, on počinje da vjeruje da takva vizija ima samostalnu spoljašnju realnost, i na taj način podliježe obmani nečega što je samo simbol nesvjesnih elemenata u njegovoj sopstvenoj psihi, i u najboljem slučaju ima kvazi-validnost. Vizije se događaju u Jesodu (sefira br. 9 na Drvetu Života, između ostalog se odnosi na Astral i na Mjesec, moja primjedba) - sjetite se Mjeseca i Sfere iluzija, čije grube nivoe izazivaju psihodelične droge i sirove prirodne parapsihološke moći. To je možda i razlog zašto neki od ovih kultnih ličnosti zvuče toliko iskreno i kad vam predaju najapsurdnija učenja, jer su stvarno vidjeli nešto. Povrh svega, ako za sljedbenike imaju lakovjerne ljude koje je lako uzbuditi, taj grupni um je dovoljan da kultnom vođi stvori neke od moći za koje on tvrdi da ih zaista posjeduje. Vjerujem da je to razlog zašto je Zlatna Zora u svojoj mladosti izumila tehniku poznatu kao „Testiranje duhova”, koja je imala za svrhu da provjeri takve samoobmane. Da je dotični „adept” izvršio analizu svojih vizija kao čistih simbola, možda bi zaista otkrio nešto vrlo moćno, umjesto što se uhvatio u zamku na nižim nivoima.

_________________
conquering the darkest places

Ovaj tekst vapi za komentarom, koji će, već vidim, biti duži od teksta, budući da je prilika za mene da prosipam mudrost . Sam tekst je zlata vrijedan jer dotiče, iako površno, veoma bitnu problematiku o kojoj se tako malo piše, a to je vrijednost i ispravan pristup vizijama, kontakatima s „entitetima“ iz duhovnog univerzuma i sl. Iako je izvjesno i neporecivo da se takva iskustva stvarno dešavaju, upada u oči njihova raznolikost i česta kontradiktornost – koliko samo ima ljudi koji su „medijumi“, kojima su se javile „više sile“ itd...

Uzmimo npr. neku osobu koja apsolutno vjeruje u Bibliju (ili u Kur’an, ili u vanzemaljce, ili u Teosofsku doktrinu, ili u Deda Mraza ); recimo da se radi o vjerniku, pripadniku neke od mnogobrojnih hrišćanskih konfesija, koji bezrezervno vjeruje u učenje svoje Crkve. Recimo da se ovakvom čovjeku, iz nekih razloga, otvori „duhovni vid“ (spontano ili praktikovanjem molitvi i sličnog duhovnog rada), da počne da ima neke vizije: pitamo se šta će on vidjeti? Veoma lako se može desiti da vidi upravo stvari u koje vjeruje: možda će pričati s Anđelima, s Bogorodicom, možda čak i sa samim Isusom, možda će vidjeti Raj a možda i Pakao. Moguće da će mu ta iskustva još više učvrstiti vjeru u „pravu stvar“ a možda će zbog njih promjeniti mišljenje i napustiti dotadašnju religiju. Ovo važi i za sve ostale: poklonici Islama možda će sresti Alahovog poslanika, sljedbenici UFO kultova pričaće s duhovno uznapredovalim vanzemaljcima s Kasiopeje, neki drugi će da pričaju s legendarnim duhovnim učiteljima, a neki, bogami, i sa pejotl kaktusima . Naravno, može se desiti i suprotno, da priroda „objava“ bude suprotna od prirode dotadašnjeg duhovnog usmjerenja, ali se može reći, u opštem slučaju, da su vizije najčešće obojene u boje duhovne paradigme pojedinca koji ih doživljava.

Ono što je veoma česta greška je da pojedinci, koji su imali vizionarska iskustva, pripišu svojim vizijama atribute objektivnog postojanja; uvjereni da su vidjeli realnost svijeta „s one strane“ takvi ljudi često pomisle da imaju neku značajnu misiju, da moraju da svijetu otkriju „istinu“; samo je pitanje dana kad će početi da okupljaju sljedbenike, prodajući im priču u koji su i sami uvjereni je su stvarno „vidjeli nešto“.

Naravno da se sada mnogi pitaju da li su sljedbenici „naprednih“ duhovnih usmjerenja na neki način pošteđeni ovakvih problema? Nažalost, nisu. Možda čak zapadnu i u veće probleme jer su im predubjeđenja o višim realitetima često veoma jasno definisana. „Što je babi milo, to joj se i snilo“. (Dobra strana medalje je da razvijeni sistemi nude sljedbeniku mogućnost samoprovjere i tjeraju na stalnu samokritiku i preispitivanje.) Još je veći problem ako se, uz vizionarska iskustva, kod pojedinca probude i neke konkretne moći (npr. moć iscjelivanja, predviđanja budućnosti i sl.) – onda je praktično nemoguće da mu ne povjeruje neko od poklonika, da ne pominjemo njega samog.

O čemu se ustvari radi? Moguće je ponuditi jedan zgodan model kao objašnjenje (ili, bolje reći, kao radnu hipotezu): bez predubokog ulaska u metafizičke doktrine, možemo reći da se između više svijesti i „normalne” tj. niže svijesti kontakt ostvaruje preko posrednika („Astralni plan”) u kojem se sadržaji više svijesti (za koje niža svijest nije direktno prijemčiva) „oblače u ruho simbola”, slika i misaonih konstrukcija koje imaju svoj izvor u nižoj svijesti ali se unutar „posrednika” pojavljuju u funkciji „glasnika” više svijesti. Vizionarska iskustva su upravo to. Ona su intimna i različita za svakog čovjeka, ali to ne umanjuje njihovu vrijednost za nekog ko zna kako da ih „čita”. Ovakva iskustva su od velike vrijednosti kad im se pristupa na ispravan način, kao simbolima i predstavama kojima se nespoznatljivo prikazuje u obliku spoznatljivog, ali predstavljaju strašnu opasnost jer mogu lako da zavedu u zabludu ako ih se pogrešno posmatra (Anđeli su glasnici Boga, ali od Anđela su nastali Đavoli). Astralni plan ima mnogo sinonima, među njima i neke ne baš laskave: Sfera Iluzija, Astralna Zmija (jasna aluzija na Zmiju iz Edena koja je prevarila Adama i Evu), Satanino dvorište. Ovo je, kako Ričardson kaže „zamka na nižim planovima“; kad se razgrne taj veo iluzija, jedan korak smo bliže višim planovima i višoj svijesti.

_________________
conquering the darkest places

Warrior, и ја сматрам да ''текст ...dotiče... veoma bitnu problematiku o kojoj se tako malo piše...'' па из истог разлога, прилажем и ја нешто.

НА НЕБЕСЈЕХ

Разорише храм, ни камен на камену не оста,
безљубовници. Разорише храм,
тражећи златни камен ,
тражећи тежиште,
тражећи туђе !
Спуштајући га
ка земљи,
к себи,
све ниже…
Тражећи семе !
Тражећи - разрешење !…

Јер несавршено мисли тајна је у семену !

Јер нада несавршених не иде у висине;
окреће се на доле,
ка праху;
ка атому, ка камену…
Безљубовни не гледају у небо;
не покушавају да воле …

И убрзивачи стихија увек мисле
кључ је у семену…

А Емануил рече наш: - “Оче наш…”!

д.б.м.

T.83 Isus reče: "Ljudima su vidljive slike, a svjetlo u njima skriveno je u slici Očeva svjetla. Ono će postati razotkriveno, ali njegova slika skrivena je njegovom svjetlošću."

_________________
conquering the darkest places

Primjetno je da se gornji tekstovi odnose prije svega na osobe koje se bave okultnim radom, jedan je razlog taj što su tekstovi pisani od strane osoba koje imaju takav pristup radu na sebi (i drugima) pa su vidjeli kako stvari idu po tom pitanju. Drugi razlog je taj što mislim da među njima zaista ima puno više zamki da se skrene u to nego kod onih sa čisto nekakvim religioznim pristupom, iako svega toga ima i kod njih, a razlog je taj što ako neko zaista ozbiljno (naglašavam ovo: ozbiljno) radi duhovni rad kroz svete spise, prvenstveno mislim na Sveto Pismo, mogao bi naučiti puno toga o postavljanju prema nekim ličnim postignućima, npr. znaće za ono "što si veći to se više ponizi", znaće i za ono što je gore već navedeno "ispitujte duhove", jer se i "Satana pretvara u anđela svjetla" i mnogo toga sličnog. Znaće i kako da se postavi prema ovome




Ovde je autorica navela slučajeve kada neko umisli da je bio neka "faca" a da zapravo nije bio ta osoba, i to je OK. Ali nije ništa napisala za slučaj da neko zaista jeste bio neka "faca" pa se sada uzdigao zbog toga. Jer neko je morao biti neka "faca", pa još ako takvi pojedinci to saznaju ili spoznaju...

Totalno je besmisleno uzdizati se zbog neke "znamenite osobe" ukoliko je neko to nekad zaista i bio, a neko je ta osoba morao biti. U duhovnosti ništa ne znači pedigre, gleda se sada, kakav je ko sada, neki su bili negativni pa su se kasnije digli, a neki su padali. Tu se vraćam na učenje Svetog Pisma i samim tim prednost koju imaju oni koji kroz njega rade duhovnu izgradnju, ako je rade ozbiljno, jer će takvi znati da je Hrist rekao: "ima prvih koji će biti posljednji i posljednjih koji će biti prvi". I zašto bi se onda neko uzdizao zato što je nekad bio neka "faca"? Umjesto toga bolje bi mu bilo da se drži još jedne poruke iz Svetog Pisma: "ko misli da stoji neka se čuva da ne padne", ili onoga "oholost ide pred propast", ili narodne "ko visoko leti nisko pada" itd. itd. Sveti spisi mogu dati dozu skromnosti i zrelog rasuđivanja, ali i puno toga drugog, zato smatram da bi prije bilo kakvog okultnog rada trebalo steći veoma jak temelj kroz svete spise, iako znam da se "okultisti" sa tim ne bi složili . Zato me uopšte ne čudi da se upravo kod njih javljaju ove gore nabrojane stvari. Ima toga i kod "religioznih", na svoj način, ali kod "okultista" nalazi jako plodno tlo zbog same prirode tog rada i onoga što on omogućava i nosi sa sobom, npr. zadobijanje neke konkretne spiritualne moći što kod njih ide brže nego kod religioznih kod kojih često do moći nikad ni ne dođe, te moći su generator pumpanja ega jer ako nema jakog temelja kojim bi osoba čvrsto stajala na zemlji - ego će dobiti krila. Čuo sam za ovakve slučajeve, duhovni pad onih koji su zadobili neke moći. Ljudi se inače osile kad zadobiju neku moć, ne samo spiritulanu već i društvenu (slava, ugled, novac, uticaj), onda ide oholost, a onda pad.

Ali moram da dodam nešto za ono kad neko sazna da je bio neka "faca", često se "facama" smatraju...kako da to kažem...osobe iz prošlosti za koje se danas zna jer su eto nešto kao popularni, tj. popularni su samo zato što se o njima nešto zna, i samim tim je mnogima poželjno da ispadne da su oni bili te osobe. Pa su tu razni carevi, carice, vojskovođe, možda naučnici, književnici, umjetnici, razne istorijske ličnosti o kojima su ostali neki zapisi. Meni je jasno zbog čega bi se neko pohvalio sa tako nečim, ljudi vole slavu, vole da su "face", da su "frajeri", da su "neko i nešto"...ali s druge strane, ako se zapitamo: čime bi se zaista bilo opravdano pohvaliti, kakvim životom, kakvim kvalitetima? Svako ima svoj odgovor na ovo pitanje, naravno. Ja lično mislim kao što sam više puta naveo da smo na ovoj planeti zato da bismo radili duhovnu izgradnju. Kratko i jasno. Tu je sve sadržano. Dakle, po meni, ako neki prošli život ima neku vrijednost, stvarnu vrijednost, onda je to život u kojem se kvalitetno radilo na svojoj duhovnoj izgradnji, na ovaj ili onaj način, to je već manje bitno. Dakle mnogo je bolje za nekoga da je nekad bio neko o kome nigdje nije ostao nikakav zapis, koji nije bio neka "faca" o kojoj bi se u istoriji pisalo, koji nije učinio velika istorijska djela, ali koji je radio Veliko Djelo, u miru i tišini. A ljudi k'o ljudi, često se napaljuju na ispraznosti zbog poremećenog i neproduhovljenog sitema vrijednosti pa za "face" smatraju one koji nemaju stvarnih vrijednosti i koji nemaju ništa što bi duhovna osoba poželjela, ali su selebrityji pa se samo zato oko takvih diže sva prašina. Kao i danas, zvijezde iz svijeta filma, muzike, sporta se dižu u nebesa, vrišti se kada se pojave negdje, režu se vene, u sobi se lijepe njihovi posteri, oponašaju se, kopiraju se, ali na njima često nema baš ništa što bi duhovna osoba sebi poželjela: ne rade duhovnu izgradnju, učesnici su raznih skandala, često su u problemima (droga, alkohol, nasilje, seksulani prestupi, brojni razvodi...), a ljudi baš takve kopiraju, takvi su im idoli, od takvih traže autograme...i to samo zato što su selebrity. Tako da ne čudi što bi mnogi voljeli da su bili tako neka "faca" iz prošlosti. A duhovni bi voljeli da su bili duhovni, to im je dovoljno.

Ali ako je neko bio velika osoba iz svijeta duhovnosti, a neki su morali biti i to, njima vrijedi taj duhovni rad, ali taj rad mora biti potvrđen u ovom životu kroz nastavak rada, da ne bi bili među onima "ima prvih koji će biti posljednji", dakle ne mogu se samouzdizati samo na račun stare slave jer u duhovnosti nema stare slave. Dapače, ako je neko bio zaista duhovan postoji mogućnost da je zbog toga za ovaj život dobio veće i ozbiljnije zadatke, a ako se samozadovoljno opusti umjesto da ih radi ...belaj. Baš nedavno sam čitao o osobi koja je kroz živote radila neke duhovne zadatke pa je sličan zadatak dobila i za naredni život, ali da bi zaista upala na taj zadatak morala je u tom životu da se kroz duhovni rad prije toga potvrdi. Ništa bez te potvrde. Kao u sportu, to što je neko pretprošlu sezonu bio odličan mu neće pomoći da ide na svjetsko prvenstvo u reprezentaciji ako je zadnju sezonu ili na samim pripremama bio van forme, jer će se birati samo oni koji su u tom trenutku u najboljoj formi, stara slava ne znači ništa. Zato ako je neko zaista bio Matej, Marko, Luka, Jovan, Petar, Pavle, Filip, Stefan, Ilija, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Abraham, Jakov, Muhamed svaka njemu čast na nekadašnjoj duhovnosti, duhovnom radu i obavljanju poslova za Boga...ali takav treba znati da se sada od njega/nje očekuje bar isto toliko kao nekada , pa bi umjesto samouzdizanja bilo mnogo mudrije ozbiljno prionuti na duhovni rad, jer je to jedini kapital koji zaista vrijedi. A neko je morao biti sve ove i mnoge druge slične osobe.


Ukoliko je neko zaista bio znamenita osoba u svjetskom ili duhovnom smislu bolje je da to sazna tek onda kad dovoljno sazrije da se sa tim saznanjem na pravi način može nositi.

Stoji to sve što kažeš. Sigurno je da ima ljudi koji su zaista bili "face" s tim da oko toga ne vrijedi razbijati glavu. Iako je reinkarnacija izvjesna, sam model po kojem se ona vrši nam ostaje prilično skriven, tako da joj ja dozvoljavam da bude dio mog načina posmatranja, ali pitanjima kako i zašto do nje dolazi ne bavim se previše. Sama metodika regresije sigurno je bar malo "šupljikava" i veliko je pitanje koliko je pouzdana...
Sjećam se svojih tinejdžerskih dana i jedne grupice prijatelja unutar koje smo praktikovali neke tehnike, prilično naivno (ah, godine divljeg eksperimentisanja ); pokušavali smo i s nekom metodom regresije, naravno nikom nije uspijevalo, osim jednom tipu - ispostavilo se da je on bio ni manje ni više nego Alister Krouli Naravno, na svijetu sigurno postoji mnogo ljudi koji tvrde to isto; to važi i za ostale slavne ličnosti, sve te ličnosti danas "imaju" gomilu reinkarnacija - otkud gomila reinkarnacija jedne ličnosti istovremeno???; tu je odmah jasno da nešto gadno smrdi. Objašnjenja je bezbroj a najbolje je ono "što je babi milo to joj se i snilo" .
A neko sigurno postoji ko je nekad zaista bio "neko", drugačije ne može - jednostavno, daleko je bitnije da neko živi "u sadašnjem trenutku" i da je u tom trenutku dobra osoba i okrenuta ka duhovnom razvoju - nego da je nekad u nekakvom životu bio/la nekakav Hermes Trismegistus... Problem je što se često dešava upravo obrnuto (i to naročito kod "duhovnih" osoba poistovjećenih s nekim velikim duhovnim učiteljem iz prošlosti).
Znači, ono bitno je:
a) na svijetu ima mnogo "duhovnih učitelja" (i uopšte osoba koje sebe predstavljaju kao "duhovne") koji se hvalisaju svojim prethodnim reinkarnacijama: ne vjerujte nikom od njih, onaj ko stvarno nešto zna nikad se neće hvaliti i uzdizati zbog takvih stvari.
b) pazite dobro da ne postanete jedan od takvih!


Zašto se ne bi složili? Ja sam primjetio da mnogi značajni okultni autori itekako preporučuju proučavanje Sv. Pisma i religija uopšte kao veoma bitan faktor za samorazvoj (s druge strane, nisam primjetio ni jednog teologa da preporučuje proučavanje okultne literature u istom cilju... pa sad vi vidite u kom grmu leži zec ). Pored toga okultni sistemi imaju više nego dovoljno teorije i prakse koja će dati jak temelj i ispravan stav svakom aspirantu koji na pravilan i postepen način ide kroz sve to. Problem nastaje kad se neko zaleti i preskoči osnovnu školu kako bi što prije mogao na fakultet, a onda spektakularno poludi a o tom će biti rječi u narednom textu koji planiram postaviti.

_________________
conquering the darkest places

Juče sam čuo jedan komentar na ovo što je Maja Mandić napisala o tim "inkarnacijskim identifikacijama", i složio bih se sa tim. Uopšte nije toliki problem ako neko misli da je bio neka faca iako to nije bio, tj. samo to vjerovanje nije prevelik problem, glavno je šta će proizaći kao rezultat toga, ako će nekoga potaknuti na duhovni rad to što misli da je bio Krouli onda je to super, a on će kroz duhovni rad jednog dana možda dobiti spoznaju da nije bio Krouli, ta spoznaja će mu možda biti bolna, ali nije toliko problem u zabludi u kojoj je bio već je bitan duhovni rad koji je radio...ili nije radio.

To je ono "nije bitno u šta neko vjeruje već šta je ta vjera od njega načinila".

To se već dotiče fenomena vjere tj. zakona atrakcije i analogije, a to je već druga, duuuuga priča.

_________________
conquering the darkest places

Evo još jednog teksta, koji je, doduše, "pro-magijski" ali je, bez obzira na to, veoma primjenjiv jer su problemi kojih se dotiče veoma slični (ako ne isti) s problemima koji se mogu javiti unutar praktikovanja bilo kojeg duhovnog usmjerenja. Ako neko iz bilo kojeg razloga osjeća odbojnost prema "magijskoj" terminologiji, primjetiće da se tekst veoma lako da prilagoditi i primjeniti i na religije pa i na mnoge "egzoterne" stvari


Pazi gde gaziš
Napisao Milosh

Stereotipi postoje u svim oblastima života, tako da nije začuđujuće što su prisutni i na magijskoj sceni; ipak, zanimljivo je primetiti da se nekoliko stereotipa (među kojima su najizraženiji "Veliki Majstor," "Mag u Fotelji" i "progonjeni Mag") veoma često pojavljuje u doslovno svim tradicijama zapadne magije. Ovaj tekst je nastao iz želje da se taj fenomen, bar u određenoj meri, objasni, i da se na njega i njegove uzroke obrati pažnja početnicima na stazi Nauke i Umetnosti.

I - Početak staze

Postoje, generalno, tri osnovna načina na koje ljudi počinju da se bave magijom. U prvom slučaju, čovek jednostavno naleti na događaj, osećanje ili čak (ređe) prosto razumevanje neke ideje, koje dovede do toga da se njegovo shvatanje sveta iz temelja poljulja ili čak potpuno sruši. Ostavši bez okvira u kojima je navikao da posmatra svet, čovek je prinuđen da traži odgovore u novim pravcima razmišljanja, koji obično vode ili u religiju ili u okultizam.

U drugom slučaju, do magije se dolazi sa početne pozicije skeptične provere. Mlađi ljudi često maštaju o moći koja će im doneti neka konkretna dobra, ili (ponekad) moći koja će ih izdvojiti iz gomile i dati neki viši smisao životu koji je pred njima; stariji ljudi, kao efekt kontakta sa nekim praktičnim magovima ili prosto iz sopstvene znatiželje, odluče da provere "da li tu ima nešto".

U oba slučaja, u magiju se ulazi polako i pipavo, čitajući raznorazne tekstove, isprobavajući razne stvari. Neki od ovakvih početnika nemaju sreće, nalete na tekstove ili "učitelje" koji magiju predstave u svoj dubini i značaju prosečnog kaubojskog romana, razočaraju se i napuste čitavu stvar; drugi pak nemaju dovoljno volje da ikada zaista prate neku liniju prakse do stvarnih rezultata, tako da odustanu nedugo nakon što su i počeli; ali jedan broj počne, naiđe na rezultate... i rodi se novi mag.

Treća, i nažalost najčešća grupa, su ljudi koji polaze iz svih mogućih pozicija (često i iz pozicija prethodno navedenih grupa), ali imaju za zajedničko da u svojoj potrazi ne žele da postavljaju pitanja, već žele da dobiju odgovore. Pripadnici ove grupe obično odaberu (ili češće, bezglavo nalete na najbliži) sistem magije u koji od tog trenutka slepo veruju, fanatično brane, i (osim jako retkih) nikada ozbiljno ne praktikuju. Ekvivalentni najzadrtijim protestantskim hrišćanskim fundamentalistima u odbrani svoje vere, "magičari" ove vrste su oni koji daju loše ime svima ostalima.

Opasnost samog početka bavljenja magijom se, otud, može definisati kao "pazi u šta veruješ". U početku istraživanja magijskih puteva početnik je okružen stotinama različitih sistema, svaki od kojih nudi svoje tehnike, poglede na svet i verovanja. Mnogi na ovoj tački odu u jedan sistem, i onda misle da moraju tu svoju odluku da brane po svaku cenu - tako nastaje treća gorenavedena grupa. Za ovo postoji jednostavan lek: pre nego što prihvatiš bilo šta kao istinu, zapitaj sebe "da li imam razloga da u ovo verujem?"

Od početnika u, recimo, Bardonovom sistemu se zahteva da prihvati prima facie postojanje elemenata, njihov sveobuhvatni uticaj na svet, kao i postojanje raznih klasa duhova, elementala i natprirodnih bića. Onaj ko ne misli će to i prihvatiti kao istinu, i baciti se u rad sa fanatičnom verom u njegov ishod; onaj ko drži do sebe će, međutim, uvek zadržati trunku sumnje u sebi - "Ja sada počinjem sa prizivanjem elementala. Pročitao sam Bardonove knjige, i čini mi se da one imaju smisla; sistem gledanja na svet koji one daju mi se čini potpun, i primenjiv. Sada treba da vidim da li će efekti mojih eksperimenata zaista biti onakvi kakve Bardon predviđa". Takav početnik može otvorenog srca da se zaputi u evokaciju nekog elementala, sa duhom čoveka koji istražuje neku novu teritoriju; on je čuo da "u tom moru ima zmajeva", i veruje da bi ih zaista moglo biti, ali ih neće držati za činjenicu dok ih ne vidi sopstvenim očima. On se zapućuje u nepoznato svestan da je to zaista nepoznato, i zadržava integritet svog razuma.

Dodatna stvar koju je važno razmotriti je sindrom "Maga u fotelji" ("armchair magician"), što je situacija u kojoj se nađe većina početnika - nakon što je pročitao gomilu knjiga, neofit sada zna sve rituale, sve tehnike vežbanja, i ima lepu količinu znanja u glavi. Sada samo treba napraviti taj mali korak i početi sa izvođenjem svega toga. Ovo je u stvari prvi test magije, i jako veliki broj ljudi ga nikada ne položi. Ima ljudi koji decenijama sede, čitaju knjige i zamišljaju šta će jednog dana sve moći da urade; taj "jedan dan" nikada ne dođe, pošto večiti početnik stalno nalazi izgovore ("Šta će komšije da misle ako me čuju da vibriram sve te čudne reči? Šta ce moja žena da pomisli ako me vidi sa tri crne i tri bele sveće u krugu oko mene? Uradiću tu inicijaciju, samo kada budem imao malo više vremena, sada imam previše posla"). Za ovo ne postoji nikakav savet osim: digni svoju mnogopoštovanu pozadinu, i radi! Mag bez prakse je samo još jedan čikica koji sedi i troši vazduh na prazne priče.

II - Zamke na putu

Početnički problemi, međutim, su retko opasni. Najveća opasnost koja preti bilo kom početniku jeste da će upasti u neki kult ili organizaciju koja će ga postaviti u poziciju na kojoj će biti (finansijski, duhovno ili čak seksualno) iskorištavan. Ali, mala količina pažnje i ličnog integriteta je dovoljna da spreči ovakav ishod. Ostali gorenavedeni problemi kao najveću opasnost imaju nedostatak progresa u magijskom radu; čovek neće uspevati da se razvija, ali nije ni u opasnosti da nazaduje.

Posle samo par godina ozbiljne prakse, stvari postaju znatno opasnije. Dve zamke u koje magi najčešće upadaju su megalomanija i paranoja.

Megalomanija je verovatno najčešća, i daje magiji najviše zlog glasa, a u nju je izuzetno lako upasti sa samo malo nepažnje. Naime, čim mag prevaziđe svoje prve početničke probleme, on dobija prve plodove svog rada, znanje i sposobnosti koje (u većini slučajeva) ni on sam nije potpuno verovao da će dobiti (mada im se nadao); kao posednik tog znanja, on postaje izdvojen, važniji od ostalih - i to mnogima udari u glavu. Mag počne da "obične ljude" gleda sa visine, počne da drži pridike svima oko sebe o svakoj temi koja makar koliko slabo dotiče njegovo novo superiorno znanje, i generalno počne da sebe smatra "Velikim Majstorom". Neki ne zapadnu potpuno u ovo stanje, ali počnu da se podsvesno ponašaju po istim linijama, držeći predavanja svima oko sebe, i ponašajući se očigledno "misteriozno" ne bi li nekome to palo u oči i izazvalo ga da pita (kako bi imao opravdanje za novo predavanje). Ovaj preterani ponos je stadijum kroz koji skoro svaki mag prođe pre ili kasnije. Oni koji nastave sa praksom obično uspeju da ga prevaziđu (pošto u praksi obično naiđu na nešto što im baci u lice činjenicu da ne samo što ne znaju sve, već i ne znaju koliko ne znaju); mnogi, međutim, postanu toliko ponosni na svoj napredak da prestanu sa svakim radom. Neki od tih ostanu na mestu na kom su bili i ne mrdnu se sa njega do kraja života; drugi, međutim, počnu da zahtevaju priznanja od ljudi oko sebe, posebne tretmane i posebne titule, i posle nekog vremena počnu da mrze svet oko sebe pošto im uskraćuje njihove "zaslužene" privilegije. Ovo je jedan od najdirektnijih i najčešćih puteva u ludilo kroz magiju.

Problem megalomanije je toliki da na njega upozoravaju, u jednom obliku ili drugom, svi važniji autori i učitelji. Mnogi magi prave komplikovane sisteme provera sopstvenog ponosa, i mnoge grupe imaju pravila o uzajamnom posmatranju i upozoravanju. Do danas su razvijeni mnogi veoma kreativni načini za zaobilaženje ovog problema. Recimo, pošto je jedan od najčešćih znakova megalomanije nezajažljiva glad za titulama (kada vam se neko predstavi sa "Gospodar Astraleth, Majstor Hrama, Lord staza Drveta, i Visoki Sveštenik Treće Kuće Anubisa", znate koliko je sati), haotici i Erisijanci imaju običaj da za sebe izmišljaju apsurdne titule, koje ih podsećaju da sebe nikada ne uzmu suviše ozbiljno (prosečan haotik bi mogao u svom potpisu da napiše "Krava koja laje, Apsolutni Gospodar Prevelikog Stomaka, Arhibiskup Crkve Dva i Petnaest Popodne"). Međutim, i pored svih upozorenja i tehnika, magijski krugovi su preplavljeni ljudima koji od svog ega ne vide ništa drugo, i koji su ubeđeni da svakome mogu da sole pamet; rasprava sa njima je u većini slučajeva potpuno bespredmetna, pošto će jedini efekat biti njihova uvređenost što se neko usudio da se suprotstavi njihovom "autoritetu". Apsolutno uvereni u istinitost onoga što govore, oni obično (i ne primećujući) prave budale sami od sebe, tako da obično nije ni potrebno ulagati trud u njihovo "raskrinkavanje". Najbolji pristup je ignorisati ih, uz pažnju da se slučajnim prolaznicima i eventualnim impresioniranim početnicima objasni kako stoje stvari. I, pre svega, paziti da se ne postane jedan od njih.

Druga najveća opasnost magije, paranoja, je daleko ređa od megalomanije, ali je i dalje prisutna u značajnom broju. Počevši od iste pozicije kao i gore, ona odlazi u suprotnom pravcu - mag počinje da zamišlja da to znanje koje je stekao predstavlja strahovitu tajnu, koju mora da čuva od svih ostalih. Ovo može početi potpuno bezazleno, od za dlaku prevelike tajnovitosti, prostog skrivanja od pogleda, i smanjivanja komunikacije sa ostalima, ali često preraste u patološko stanje sakrivanja, nesposobnosti da se izađe iz kuće ili "zaštićenog područja", i potpunog prekidanja bilo kakve komunikacije sa drugim ljudima. Ovo je opasnija od dve zamke, pošto Mag-megaloman, iako uzašavajuće dosadan i samoživ, u većini slučajeva ostaje funkcionalan u društvu, dok paranoični mag pre ili kasnije završava u nekoj od "institucija". Na sreću, ona je i daleko lakša za izbegavanje - jedina stvar koje se treba setiti jeste da se do tih rezultata došlo primenom tehnika koje nisu nikakva tajna, kao i da ti rezultati uopšte nisu ništa jedinstveno (ma koliko oni magu mogli izgledati kao takvi). Takođe, kada se jednom savlada, osećaj paranoje se retko vraća, za razliku od ponosa koji ostaje kao neprestana opasnost.

III - I razne druge neelementarne nepogode

Osim ovih, postoji još nekoliko stvari na koje treba paziti. Kao prvo, ni u kakvoj praksi ne treba ignorisati početničke vežbe isterivanja, uzemljavanja i centriranja. Po sistemu Zlatne Zore, na primer, početnik je celu prvu godinu radio isključivo niži isterujući ritual pentagrama, i bilo mu je dopuštano da ide dalje tek kada bi taj ritual potpuno savladao. Za to postoji sasvim određen razlog.

Praksa magije uvodi čoveka u situacije u kojima se realnost na koju je on navikao iskrivljuje ili čak potpuno razbija. Magija ne prati logiku, a u nekim slučajevima čak ni kauzalnost (uzročno-posledične veze); ovo stavlja ljudski razum na prilično teške muke. Rituali centriranja, uzemljenja i isterivanja imaju znatno različite forme, i naizgled znatno različite ciljeve, ali svi imaju zajedničku tačku da služe magu kao veza sa "stvarnim svetom", kao mesto na kome on "stoji" u toku izvođenja magije. Centriranje ojačava vezu sa sopstvenim telom, uzemljenje stvara vezu sa fizičkim mestom, dok isterivanje jasno deli kosmos na dva dela - spoljni ("normalni") i unutrašnji ("magijski"). Ove reference pomažu magu da se vrati u normalan tok razmišljanja nakon završetka rituala.

Mada mnogi (pogotovo skeptici koji se zapućuju u istraživanje magije da bi "proverili ima li tu šta") veruju da su ovo suvišne predostrožnosti, praksa pokazuje suprotno: ljudi koji izbegavaju ove "početničke" rituale pre ili kasnije spektakularno polude. Od "glasova u glavi", preko vizuelnih i auditornih halucinacija, pa sve do čiste katatonije - u svim okultnim krugovima se vrte priče o ljudima koji su tako završili karijeru, a ako čovek ostane u magijskim strujama dovoljno dugo, pre ili kasnije i sam ima priliku da vidi neki takav slučaj.

Takođe, neke vrste magije zahtevaju veliku stabilnost i snagu volje od osobe. Svako može da počne da se bavi Vikom (koja skoro ništa ne traži) ili Telemom (koja će natenane istrenirati čoveka da postane stabilan ako to već nije), ali postoje tehnike i čitave staze koje definitivno nisu za sve ljude. Čovek koji nema jasno definisan identitet ne bi trebalo da se bavi Vuduom; onaj ko nije u stanju da kontroliše sopstveni strah ne treba da se baci glavačke u prizivanje demona Mitosa; početnik koji za svoju prvu invokaciju odabere Horonzona nije neko ko ima perspektivu dugog života ispred sebe. Primena male količine zdravog razuma u kombinaciji sa iskrenom procenom sopstvenih sposobnosti je najbolji način za odabir staza i tehnika rada.


IV - Zaključak

Ukratko:

Razmisli o svakoj stvari koja ti je ponuđena kao "istina". Razmisli da li imaš razloga da prihvatiš tu "istinu", šta ta "istina" zahteva od tebe, koje ideje o svetu ćeš morati da napustiš a koje da prihvatiš? Nemoj da odbacuješ svoj integritet i svoj razum u ime slepe vere. Ali, odaberi jednu stazu, i radi.

Pazi se ponosa, ne postoji brži način da sebi dođeš glave. Pogledaj okolo i videćeš gomilu prepotentnih ljudi koji misle da znaju sve na svetu i da im niko nije ravan - dok svako, uključujući i tebe, može da vidi o kavim žalosnim praznim ljušturama nekadašnjih ljudskih bića se u stvari radi. Nemoj da postaneš jedan od takvih. I nastavi da radiš svoj Rad.

Uvek ostavljaj jednu nogu u stvarnom svetu, da se ne bi izgubio u sopstvenom umu. Budi iskren kada ocenjuješ šta možeš a šta ne možeš da uradiš, i ne zaleći se u stvari koje su iznad tvojih sposobnosti. Drži se sebe i svog rada iznad svih ostalih autoriteta.

...and you will do good.

Preuzeto sa http://www.haotika.com/

_________________
conquering the darkest places