Šta Erich Fromm kaže na sve to :
LJUBAV PREMA SEBI13 Premda primjena ljubavi na različite objekte ne izaziva nikakav prigovor, veoma je rasprostranjeno uvjerenje da je voljeti druge vrlina, a voljeti sebe porok. Pretpostavlja se da u mjeri u kojoj volim sebe ne volim druge, da je ljubav prema sebi isto što i sebičnost. To gledište seže daleko u prošlost zapadnjačke misli. Calvin govori o ljubavi prema sebi kao o »kugi«.14 Freud govori o ljubavi prema sebi u psihijatrijskim terminima, pa ipak, njegova je vrijednosna ocjena ista kao i Calvinova. Po njemu je ljubav prema sebi isto što i narcizam, okretanje libida prema samome sebi. Narcizam je najranija faza u ljudskom razvitku, i osoba koja se u kasnijem životu vratila toj narcističkoj fazi nesposobna je da voli; u ekstremnom slučaju ona je luda. 13 Paul Tillich u prikazu »Zdravog društva« u ča sopisu »Pastoralna psihologija«, septembar 1955, su gerirao je da bi bilo bolje ako bismo ispustili dvo značan termin »ljubav prema sebi« i zamijenili ga s »prirodno samopotvrđivanje«, ili s »paradoksalno pri hvaćanje sebe«. Koliko god shvaćam prednosti njego va prijedloga, ipak ne mogu da se složim s njime u toj tački. U terminu »ljubav prema sebi«, paradok salni elemenat ljubavi prema sebi jasnije je sadržan. Izražena je činjenica da je ljubav stanovište koje je isto prema svim objektima, uključujući mene. Ne smije se također zaboraviti da termin »ljubav prema sebi« u smislu u kojem ga ovdje upotrebljavam ima čitavu povijest. Biblija govori o ljubavi prema sebi kad zahtijeva »ljubi bližnjega svoga kao samoga se be«, a i Meister Eckhart govori o ljubavi prema sebi u istom smislu. 14 Johanes Calvin »Načela kršćanske religije« (»Institutes of the Christian Religion«, preveo na engleski J. Albau, Presbvterian Boarđ of Christian Education, Philadelphia, 1928) poglavlje 7, par. 4, str. 622. 78 77 Freud pretpostavlja da je ljubav manifestacija libida, i da je libido upravljen ili prema drugima, tj. ljubav; ili prema sebi, tj. narcizam. Ljubav i ljubav prema sebi se zato međusobno isključuju, i to u tom smislu da ukoliko više ima jedne, utoliko manje ima druge. Ako je ljubav prema sebi porok, slijedi da je nesebičnost vrlina. Postavlja se pitanje: podržava li psihološko promatranje tezu da postoji temeljno proturječje između ljubavi prema sebi i ljubavi za druge? Je li ljubav prema sebi isto što i sebičnost, ili su one suprotnosti? Štoviše, je li sebičnost suvremena čovjeka doista briga za sebe kao pojedinca, sa svim njegovim intelektualnim, emocionalnim i sjetilnim mogućnostima? Nije li »on« postao dodatak svoje socijalno-ekonomske uloge? Je li njegova sebičnost identična s ljubavi prema sebi, ili je ona prouzrokovana baš njezinim odsustvom. Prije nego počnemo razmatranje psihološkog aspekta sebičnosti i ljubavi prema sebi, moramo istaknuti logičnu pogrešnost shvaćanja da se ljubav prema drugima i ljubav prema sebi međusobno isključuju. Ako je vrlina voljeti svoga bližnjega kao ljudsko biće, mora biti vrlina — a ne porok — voljeti sebe, jer sam ja također ljudsko biće. Ne postoji pojam čovjeka u koji ja sam nisam uključen. Doktrina koja proglašava takvu isključenost dokazuje svoju unutarnju proturječnost. Ideja izražena biblijskim riječima »ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« implicira da poštivanje vlastitog integriteta i jedinstvenosti, razumijevanje vlastite ličnosti i ljubav prema njoj ne mogu biti odvojeni od razumijevanja druge ličnosti, poštivanja i ljubavi prema njoj. Ljubav za moju vlastitu ličnost nerazdvojno je povezana s ljubavi za bilo koju drugu ličnost. Sada smo stigli do osnovnih psiholoških premisa na kojima su izgrađeni zaključci našeg dokazivanja. Te su premise općenito ove: nisu samo drugi nego smo i mi sami »objekt« svojih osjećaja i shvaćanja; stavovi prema drugima i prema sebi, daleko od svakog proturječja, u osnovi su povezani. S obzirom na problem o kojem se raspravlja to znači: ljubav prema drugima i ljubav prema sebi nisu alternative. Naprotiv, stav ljubavi prema sebi bit će utvrđen kod svih onih koji su sposobni da vole druge. Ljubav je, u principu, nedjeljiva ako se radi o vezi između »-predmeta« i čovjekove vlastite ličnosti. Istinska je ljubav izraz produktivnosti i ona implicira brigu, respekt, odgovornost i znanje. Ona nije »afekt« u smislu da je netko po nekome »aficiran«, već aktivno nastojanje za rastom i srećom voljene osobe, nastojanje ukorijenjeno u vlastitoj sposobnosti da se voli. Voljeti nekoga je aktualizacija i koncentracija ljubavne moći. Temeljna afirmacija sadržana u ljubavi usmjerena je prema ljubljenoj osobi kao utjelovljenje bitno ljudskih osobina. 78 79 Ljubav prema jednoj osobi implicira ljubav prema čovjeku uopće. Određena vrsta »podjele rada«, kako ju je nazvao Williams James, koja navodi čovjeka da voli svoju porodicu, ali je bez osjećaja za »stranca-«, znak je temeljne nesposobnosti da se voli. Ljubav za čovjeka nije, kao što se često pretpostavlja, apstrakcija koja dolazi nakon ljubavi za određenu osobu, već je ona njezina pretpostavka, premda se, genetski, ona stječe voljenjem određenih pojedinaca. Iz toga slijedi da moja vlastita ličnost mora biti isto toliko objekt ljubavi kao i neka druga osoba. Afirmacija čovjekova vlastita života sreće, rasta, slobode, ukorijenjena je u čovjekovoj sposobnosti da voli, to jest u brizi, respektu, odgovornosti i znanju. Ako je neki pojedinac sposoban da voli produktivno, on tada voli i sebe; ako on može da voli samo druge, tada ne može da voli uopće. Ako su ljubav prema sebi i ljubav prema drugima u principu povezane, kako onda objašnjavamo sebičnost koja očito isključuje bilo kakvu istinsku brigu za druge? Sebična osoba zainteresirana je jedino za sebe, želi svime obdarit samo sebe, ne osjeća nikakva užitka u davanju, nego jedino u uzimanju. Okolni svijet promatra jedino sa stanovišta koliko se može njime okoristiti; njoj nedostaje interes za potrebe drugih, kao i poštivanje za njihov dignitet i integritet. Ona ne može vidjeti nikoga osim sebe. Ona procjenjuje svaku osobu i svaku stvar prema njihovoj koristi za sebe. Ona je iz osnove nesposobna da voli. Ne dokazuje li to da su briga za druge i briga za sebe neizbježne alternative? To bi bilo tako kad bi sebičnost i ljubav prema sebi bile identične. Ali upravo je ta pretpostavka onaj pogrešan zaključak koji je doveo do tolikih neistinitih shvaćanja našeg problema. Sebičnost i ljubav prema sebi nisu nipošto identične, one su zapravo suprotnosti. Sebična osoba ne voli sebe previše, nego premalo; zapravo, ona sebe mrzi. To pomanjkanje ljubavi i brige za sebe, što je samo jedan znak njezine neproduktivnosti, ostavlja je praznom i prikraćenom. Ona je nužno nesretna i tjeskobno zabrinuta kako bi od života ugrabila što više zadovoljstva, a sama osujećuje da to postigne. Njoj se čini da se brine i previše za sebe, a zapravo vrši samo neuspio pokušaj da prikrije i kompenzira svoj neuspjeh u vođenju brige za svoje istinsko ja. Freud drži da je sebična osoba narcisoidna, kao da je svoju ljubav od drugih povukla i upravila je prema vlastitoj ličnosti. Istina je da sebične osobe nisu sposobne da vole druge, ali one nisu sposobne ni da vole sebe. Lakše nam je razumjeti sebičnost ako je usporedimo s pretjeranom brigom za druge, kakvu, na primjer, nalazimo u previše brižne majke. Dok ona svjesno vjeruje da naročito voli svoje dijete, ona stvarno posjeduje duboko potisnuto neprijateljstvo prema objektu svoje brige. Ona nije odviše brižna zato što voli svoje dijete pre- 80 Umijeće ljubavi 81 više, već zato što mora kompenzirati svoj nedostatak sposobnosti da ga uopće voli. Ta naša teorija sebičnosti rođena je iz psihoanalitičkog iskustva s neurotičnom »nesebičnošću «, tim simptomom neuroze što je promatran kod nemalog broja ljudi koji obično ne boluju baš od tog simptoma, nego od drugih, s njime povezanih, poput potištenosti, nesposobnosti za rad, neuspjeha u ljubavnim odnosima itd. Ne samo da se nesebičnost ne osjeća kao »simptom-«, ona je često neka spasavalačka karakterna osobina kojom se takvi ljudi ponose. »Nesebična« osoba »ne želi ništa za sebe«, ona živi »samo za druge« i ponosna je što sebe ne smatra kao važnu. Zbunjena je kad utvrdi da je usprkos svojoj nesebičnosti nesretna i da njezini odnosi prema bližnjima ne zadovoljavaju. Analiza pokazuje da njezina nesebičnost nije nešto odvojeno od ostalih simptoma, nego jedan od njih, zapravo od najvažnijih — da je ona paralizirana u svojoj sposobnosti da voli, ili da uživa bilo šta; da je prožeta neprijateljstvom prema životu i da se iza fasade nesebičnosti skriva suptilna, ali zato ne manje intenzivna usmjerenost na sebe. Takva osoba može biti izliječena samo ako se i njezina nesebičnost interpretira kao simptom, zajedno s ostalim simptomima, kako bi se njezin nedostatak produktivnosti — što je korijen njezine nesebičnosti i ostalih smetnji — mogao ukloniti. Karakter nesebičnosti postaje naročito jasan po svojem djelovanju na druge, a najčešće u našem društvu po učinku »nesebične« majke na njenu djecu. Ona vjeruje da će po njezinoj nesebičnosti njezina djeca osjetiti što to znači biti voljen i, zauzvrat, naučiti što znači voljeti. Učinak njezine nesebičnosti, međutim, uopće ne odgovara njezinim očekivanjima. Djeca ne pokazuju zadovoljstvo osoba koje su uvjerene da su voljene; ona su uznemirena, prenapregnuta, u strahu od majčina neodobravanja i u brizi da ne žive prema njezinim očekivanjima. Ona su obično obilježena majčinim skrivenim neprijateljstvom prema životu, koje ona više osjećaju nego što shvaćaju i, naposljetku, ono i njih same prožima. Sve u svemu, učinak »nesebične« majke nije mnogo drugačiji od učinka sebične. Zapravo, često je i gori, jer majčina nesebičnost sprečava djecu da je kritiziraju. Oni su dužni da je ne razočaraju; pod maskom vrline njih uče da preziru život. Ako netko ima priliku da prouči učinak majke s autentičnom ljubavlju prema sebi, taj će uvidjeti da nema ničega što će više pomoći djetetu u dobivanju iskustva o ljubavi, veselju i sreći, od ljubavi majke koja voli i sebe. Te se ideje o ljubavi prema sebi ne mogu bolje sumirati nego citatom Meistera Eckharta: »Ako volite sebe, vi volite svakog drugog kao samoga sebe. Čim volite druge osobe manje nego sebe, vi nećete stvarno uspjeti da volite sebe, 82 83 ali ako volite sve jednako, uključujući sebe, voljet ćete ih kao jednu osobu, a ta osoba je i bog i čovjek. Tako je on velika i pravedna osoba koja, voleći sebe, voli jednako i sve druge.
_________________ 
|