Znaju svoje porijeklo, a kriju. Zašto?
MorganaJJ (mora i rijeke) - 21. april 2008. u 07.00
Interesantna ispovijest jednog starog Prijedorcanina
Odrastao sam u jednom selu u okolini Prijedora. Selo kao i svako drugo u ovim krajevima reklo bi se, ali ipak nije. Par kuca kraj puta, nekih dvadesetak, a ostale rastrkane po brezuljcima sa desne strane puta. Na vrh jednog brezuljka, velika i lijepa bijela crkva. Sa one lijeve strane, prema Ahmetovom brdu, zbijene jedna uz drugu, nalazi se par niskih kucica sa uskim prozorima kroz koje su uvijek virila natmurena i prerano izborana lica žena sa sarenim maramama na glavama. Buljile su u nas dok smo se igrali po svojim prostranim dvoristima i nerijetko bismo vidjeli kako im se usta cudno krive dok nas posmatraju kao da mrmljaju neku nama nepoznatu molitvu, ili kletvu, ko zna. Jednom sam pitao djeda zašto nikad ne pricamo sa njima i zašto nikada nismo prolazili kroz njihovo selo kada bismo isli u varos? I zašto je stric tada još sasvim mlad ukrao pistolj od mog tate i otisao kod njih u kafanu da u doba poslijeratnog komunizma i ‘cvrstog’ bratstva i jedinstva popije pice u ‘bratskoj’ kafani? I zašto je poslije pricao da su mu prvo prosuli piće, a onda su potegli cakije na ‘pregambera’ i tek kad je izvadio pistolj, razbjezali su se i on se vratio kuci? Djed je dugo bio ljut, a tata je rekao da bratstva i jedinstva sa njima nikada ne može biti i da se među njih bez oruzja nikada ne treba ići i podsjetio da su oni u ratu napadali zajedno sa Ustašama. Djed mu je rekao da cuti. I onda sam saznao istinu. Od strica. Djed je htio da se o tome ne prica i da mu bar unuci ne budu optereceni prosloscu. Tata je rekao saznacu kad porastem, ali moj stric nije dijelio njihovo mišljenje. Ispricao mi je ubrzo gledajuci kako se u kucu kraj dzamije skupljaju cudni ljudi sa bijelim ‘kapicama’ na glavama. Sve mi je rekao. Rekao mi je da smo nekada bili iste vjere i nacije. Mi i naše smezurane komsije prekoputa. Prezimena su nam bila skoro ista, Kovač i tamo i ovamo, Puskar takođe, Kesar i još neka.
Kada sam rekao djedu da znam sve, nije se puno iznenadio. Podigavsi obrvu prosaputao je da je možda tako i najbolje. Ozbiljnim glasom mi je ponovio pricu. Kaže, njemu je njegov djed pricao kako se pronio glas po selu da Srbi u gradu uzimaju novu vjeru i tako ne moraju placati ogromne poreze, a zemlju koju su im oduzeli vracaju, njihovoj djeci dozvoljavaju da idu u skole. Već se znalo da su veleposjednici bili među prvima koji su prihvatili tudju vjeru sa prvim konjanicima tudjinske vojske na vidiku. Ali ovo sada je bilo nešto novo. Ljudi, čije su porodice trpile turski jaram vijekovima, povlacili se u zabacena sela da bi se sklonili od turskih zulumcara i begova, poceli su da primaju tudju vjeru gubeci svaku nadu da će ikada vise doći vrijeme kada će biti slobodni. Govorilo se da će Turska ostati ovdje dovijeka i ko želi dobro svojim porodicama treba da prihvati njihovu vjeru. I tako su se lagano i u nasem selu pocele vidjati zamotane žene, a njihovi muzevi i ocevi bi samo oborili pogled u stranu pri prolasku kraj nas koji nismo ništa mijenjali. Neke od naših njiva odjednom postadose njihovo vlasnistvo. Malo, pomalo, nice i prva dzamija u nasem selu a zlokobni glas na nerazumnjivom jeziku je unosio nemir i strepnju u preostalo srpsko stanovnistvo. Nas pradjed je otisao kod komsije Mirka da vidi šta se desava, da ozbiljno porazgovaraju o problemu i da ga upita kakva je to nova vjera zbog koje je sklonio ikonu krsne slave Sv. Nikole, Sv. Save i čak uklonio raspetoga Hrista sa istocne strane na zidu sobe u kojoj su se često okupljali uvece da pricaju o kosovskim junacima i buducnosti bez tudjinske cizme i konja. Nije ga dugo bilo, a kada se vratio, plakao je. Kaže, moracemo i mi. Rekli su da će sve pripasti njima. Postacemo kmetovi na svojoj zemlji i robovi po svojim oranicama. I Mirko nije vise Mirko nego Safet, a njegova Jelena je Dzemila. Rekao je i to da se zavjetovao pred cijelom porodicom da će obicaje i ikone sacuvati i da će kad dodje nasa vlast ponovo biti ono sto i jesu i čega se nikada neće istinski ni odreci. Rekao je, šta ćeš, Dusane, mora se, vidis da nam sve oduzese. I djecu i zemlju i svo imanje. Zar ćeš gledati svoje sinove kako umiru od gladi, svoje kceri kako ih napadaju turski vojnici, a možeš da ih spasis? Nego, ajde prijatelju da mi to prihvatimo, ali ne srcem, nego samo onako jer se mora, a svoje da ne zaboravimo.
I tako je, nas pradjed potpisao nekakav papir i iz naše kuce se sklonila ikona, prabaka je obukla neke cudne halje, a ostatali ukucani su mogli bez straha da se krecu po varosi.
Pradjed je umro, a djed je stekao porodicu i cetvoro djece. Najstarije je imaolo 8 godina kada se već uveliko govorilo da je turska na izmaku. Pricao je da su sve rijedje zalazili u naše selo turski vojnici, a i po varosi su se lagano kupili i negdje odlazili. Vijesti su sporo pristizale, ali se pricalo da je Srbija sve jača, o bunama protiv Turaka i da će Rusija i Austrija otjerati turskog cara. Gledao je ozarena lica prvih komsija, ali i zabrinuta lica onih koji su bili blize dzamiji. Donio je odluku i otisao u crkvicu koja je bila u zaseoku na brezuljku. Sat hoda od naših kuca. Drugi dan je odveo djecu i krstio ih, a baka je povadila ikone koje su drzali u ormaru. Vidio je da su i komsije uradile isto. Ponovo su se poceli skupaljati uvece uz gusle i bilo ih je svaku vece sve vise. Komsije uz dzamiju su zatvarali kapije kad ih ugledaju, a njihove žene su ih cudno gledale kroz prozor i nešto mrmljaje.
Turski zeman je prosao, osjetilo se to i vidjelo na svakom koraku, ali neki od komsija su i dalje klanjali namaz, žene su im bile umotane i djeci su zabranjivali da se igraju sa djecom iz naših kuca. Skupilo se nekoliko djedovih komsija koji su im bili najblizi i zaputili se kod Mirkovih potomaka. Nisu im otvorili. Viknuli su iza zatvorene kapije da će se turski zeman opet vratiti i da ne žele ništa vise sa Srbima da imaju. Dzaba podsjecanje na rijeci pokojnog djeda Mirka da će sve svoje obicaje sacuvati i povratiti ih čim dodje vrijeme za to. Nije odrzao riječ? Nije je prenio na svoje potomstvo? Ili su oni pljunuli na starceve rijeci?
„I tako”, zavrsi moj djed pricu,„Kako Mirkov unuk Ismet rece djedu tada, tako se ponasaju njegovi nasljednici i sada, nakon toliko godina i čini mi se da nas mrze sve vise i vise jer ih podsjecamo na ono sto su oni nekada bili”. I još rece, „Vidis cedo, tamo u onim kucama žive neki od naših daljnjih rodjaka i rodjaci naših komsija Topalovica i rodjaci…” Tu zastade, nije bilo potrebe. Pogledao sam u nisku kucu sa uskim prozorima tik uz dzamiju. Iz nje istrca bosonogo dijete. „Safete”, viknu ga žena grubog lica u podvrnutim dimijama do koljena…
Nakon par godina, umro je djed. Ja sam se obreo u Prijedoru. Stekao porodicu. Zaposlio se. Ne mogu a da ne spomenem jednog starog muslimana iz okoline Foce koji je dugo radio kod nas u Prijedoru. Cesto bih mu tutnuo stogod jer je stedio od svojih usta da prehrani sedmero djece. Jednom uz moju krsnu slavu, Sv. Nikolu, donio sam mu svega sa naše bogate sofre, a on mi je u povjerenju ispricao da oni sve naše svece postuju. Kaže da po nasem Bozicu gledaju hoće li im godina biti rodna, a na Sretenje određuju kakvo će vrijeme biti u prvoj, a kakvo u drugoj polovini godine. Rano ustaju na Djurdjevdan da se umiju u rosi radi zdravlja. A žena na Mitrovdan potajno pali svjecu za dobrobit porodice, kaže valja se, zemlja nas duzi. Nisam se iznenadio. Oni znaju, ali kriju. Neki poput porodice kukavca iz Foce ponesto još uvijek cuvaju.
Protutnjao je i ovaj zadnji rat. Već odavno su vecina mojih vrsnjaka otisli dolinom smrti. Neki su mi govorili da sam taj sramotni cin svog pretka trebao pokopati zajedno sa sobom i prepustiti zaboravu taj dio naše tuzne istorije.Ali ja sam ispricao pricu svojim unucima, a i praunuci su mi već poodrasli. Svake godine uz krsnu svijecu prvo se pomolim za gresnog Dusana koji je u jednom trenutku pokleknuo i prihvatio tudje i u isto vrijeme zahvaljujem Bogu sto je bio milostiv i vratio nas na put pravoslavlja.
Ponekad se zapitam da li neko iz onih kuca kraj dzamije u malenom selu prica svojim potomcima davno započetu pricu naših predaka? Da li nekoga od njih u najskrivenijim djelovima duse progoni zavjet djeda Mirka?
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
