banjalukaforum.com

MEMORANDUM SRPSKE AKADEMIJE NAUKE I UMETNOSTI (SANU) 1986. g.

Nakon sto smo se upoznali sa stajalistima sestorice najznacajnijih ideologa velikosrpske ideje: Garasaninom, Vukom Stefanovicem Karadzicem, Nikolom Stojanovicom, Jovanom Cvijicom, Vasom Cubrilovicem i Stevanom Moljevicem, upoznajmo se i sa tezama sto ih je kroz svoj poznati MEMORANDUM zastupala Srpska akademija nauka i umetnosti. Pisan je u vrijeme kada se i u Jugoslaviji pomalo pocinju osjecati demokratske promjene u svijetu, a Srbija pomalo pocinje gubiti moc apsolutne gospodarske i politicke kontrole. To je vrijeme kada Milosevic poziva Srbe na pobunu. Osnovna poruka njegova cuvenog govora na Gazimestanu na Kosovu je da svi Srbi moraju zivjeti u istoj drzavi i da "nitko nece da bije Srbe".

"Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti” (SANU) je izdan sapirografirano 1986. U njemu su dani ideoloski temelji Milosevicevoj daljnjoj politici i upute jugoslavenskoj vojsci o tome sto treba napraviti u ratu koji je neminovan. Procitat cu samo neke ulomke:

"Raspadanje moralnih vrednosti i ugleda vodecih ustanova drustva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke praceni su apatijom i ogorcenjem naroda, otudjenjem coveka od svih nosilaca i simbola javnog poretka. Objektivno ispitivanje jugoslovenske stvarnosti dopusta mogucnost da se sadasnja kriza zavrsi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne iskljucujuci ni tako katastrofalan ishod kao sto je raspad jugoslovenske drzavne zajednice. Pred onim sto se zbiva i sto se moze dogoditi niko nema pravo da zatvara oci. Pogotovu na to nema pravo najstarija ustanova naucnog i kulturnog stvaralastva u ovom narodu.

Srpska akademija nauka i umetnosti smatra se obaveznom da u ovom sudbonosnom trenutku saopsti svoja vidjenja drustvenog stanja sa ubedjenjem da time doprinosi trazenju izlaza iz sadasnjih nedaca. Priroda ovog dokumenta, medjutim, ne dozvoljava udaljavanje od kljucnih pitanja jugoslovenske stvarnosti. U ta pitanja se na zalost mora uvrstiti neodredjen i novim zbivanjima silno aktuelizovan tezak polozaj srpskog naroda..."

"Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju zive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se sluze svojim jezikom i pismom, da se politicki i kulturno organizuju, da zajednicki razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda. Nezaustavljiv progon Srba s Kosova na drastican nacin pokazuje da ona nacela koja stite autonomiju jedne manjine (Albanaca) nisu primenjena kad su u pitanju manjine u okviru manjine (Srbi, Crnogorci, Turci i Romi na Kosovu). S obzirom na postojece oblike nacionalne diskriminacije danasnja Jugoslavija se ne moze smatrati modernom i demokratskom drzavom."

"Jugoslavija se ne prikazuje kao zajednica ravnopravnih gradjana ili ravnopravnih naroda i narodnosti, nego kao zajednica osam ravnopravnih teritorija. Ipak ni ova ravnopravnost ne vazi za Srbiju zbog njenog posebnog pravno-politickog polozaja, koji odrazava teznje da se srpski narod drzi pod stalnom kontrolom. Ideja vodilja takve politike bila je slaba Srbija, jaka Jugoslavija, koja je napredovala u uticajno misljenje: ako bi se Srbima kao najbrojnijoj naciji dozvolio brz ekonomski razvoj, to bi predstavljalo opasnost za ostale nacije. Otuda koriscenje svih mogucnosti da se njenom privrednom razvoju i politickoj konsolidaciji postave sto veca ograncenja. Jedno od takvih, veoma aktualnih ogranicenja jeste sadasnji nedefinisan i pun unutrasnjih konflikata ustavni polozaj Srbije.

Ustavom od 1974. godine Srbija je fakticki podeljena na tri dela. Autonomne pokrajine su u svemu izjednacene sa republikama, sem sto nisu definisane kao drzava i sto nemaju isti broj predstavnika u pojedinim organima federacije.”

Navod nije istina, jer je Srbija u kolektivnom jugoslavenskom predsjednistvu uvijek imala tri glasa kada joj je to bilo potrebno (uza Srbija, Kosovo i Vojvodina), oni dalje kazu:

"Izuzimajuci period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u proslosti nisu bili toliko ugrozeni koliko su danas. Resenje njihovog nacionalnog polozaja namece se kao prvorazredno politicko pitanje. Ukoliko se resenja ne pronadju, posledice mogu biti visestruko stetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj vec i po citavu Jugoslaviju."

"Noseci na sebi duze od pola stoleca pecat i opterecenje da je bio tamnicar drugim jugoslovenskim narodima, srpski narod nije bio u mogucnosti da oslonac potrazi u sopstvenoj istoriji."

"Posle dramaticnih medjunacionalnih sukoba tokom drugog svetskog rata izgledalo je da je nacionalizam naglo splasnuo, da je bio na putu da potpuno iscezne. Takav utisak se pokazao varljivim. Nije dugo potrajalo, a nacionalizam je zapoceo svoj uspon, da bi se sa svakom ustavnom promenom upotpunjavale institucionalne pretpostavke za njegovo bujanje. Nacionalizam je stvaran odozgo, njegovi glavni inicijatori bili su politicki ljudi. Osnovni uzrok visedimenzionalne krize lezi u idejnom porazu koji je nacionalizam naneo socijalizmu. Dezintegracioni procesi svih vrsta, koji su jugoslovensku zajednicu doveli na rub propasti, zajedno sa raspadanjem sistema vrednosti posledica su tog poraza... Zbog toga je kao prvo i osnovno potrebno da se skine hipoteka istorijske krivice sa srpskog naroda, da se zvanicno opovrgne tvrdnja da je on imao ekonomski privilegovan polozaj izmedju dva rata, da se ne porice njegova oslobodilacka istorija i doprinos u stvaranju Jugoslavije."

"Postojece depresivno stanje srpskog naroda, sa sve zescim ispoljavanjima sovinizma i srbofobije u nekim sredinama, pogoduje ozivljavanju i sve drasticnijem ispoljavanju nacionalne osetljivosti srpskog naroda a i reagovanjima koja mogu biti zapaljiva, pa i opasna. Duznost nam je da nijednog trenutka i ni u jednom slucaju ne previdimo i ne potcenimo te opasnosti...

Nereseno pitanje drzavnoti Srbije nije jedini nedostatak koji bi trebalo otkloniti ustavnim promenama. Jugoslavija je sa Ustavom iz 1974. godine postala veoma labava drzavna zajednica u kojoj se razmislja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslovenskoj, kao sto pokazuju skorasnje izjave slovenackih javnih poslenika i raniji stavovi makedonskih politicara. Ovakva razmisljanja i temeljno izvrsena dezintegracja navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastocavanja. Srpski narod ne moze spokojno ocekivati buducnost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim teznjama i namerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes. Takav razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava. Naravno, pri tome Srbija ne bi smela zauzeti pasivan stav, iscekujuci samo sto ce drugi reci, kao sto je to do sada mnogo puta cinila."

Svoj Memorandum Srpska akademija nauka i umetnosti ovako je zakljucila:

"Srpska akademija nauka i umetnosti i ovom prilikom izrazava svoju spremnost da se svesrdno i celokupnim svojim snagama zalozi na ovim sudbonosnim zadacima i istorijskim nalozima nase generacije."

Vrijeme je da nastavimo sa ovom temom.

Ovom prilikom zelim ukazati na propagatore Nacertanija u Bosni, prije svega na Teofila Petranovica pravoslavnog vjeroucitelja, koji je iz Drnisa doveden u Sarajevo, samo sa jednim ciljem, da siri ideje Nacertanija, preobracanjem bosanskih pravoslavaca u Srbe. U tome mu je svesrdno pomagao Vasa Pelagic.

Naravno, bit ce tu rijeci i u propagatorima hrvatstva medju bosanskim katolicima, ali i o bosnjastvu uopste, njegovom historijatu, itd.

Pozdrav Zah

-------------------------------------------------------------------------------------

UVOD: Sve do dolaska Osmanlija, stanovnici Bosne bez obzira na vjersku pripadnost (heretičku, katoličku, pravoslavnu) nazivali su sebe Bošnjanima. Ovaj stari oblik imena našeg naroda, vremenom se, kao i jezik, mijenja u moderni oblik Bošnjaci, baš kao i oblici imena susjednih naroda - Srblji (Srbi), Horvati (Hrvati), Albanezi (Albanci) itd. Od sredine XIX. stoljeća, zbog slabljenja turske prevlasti i brzog osamostaljivanja Srbije i Crne Gore i jačanja autonomije Hrvatske (unutar Austro-Ugarske), Bošnjaci-pravoslavci, sve češće se izjašnjavaju kao Srbi, a Bošnjaci-katolici kao Hrvati. Bošnjaci-muslimani ostaju pri svom imenu, koristeći naziv Bošnjak.

Pogledaj, Letopis Matice srpske iz 1825.godine

http://64.233.169.104/search?q=cache:Tb ... pis+Matice

Pogledaj, Kako se postaje Srbinom

http://64.233.169.104/search?q=cache:CA ... d=17&gl=us

BOŠNJACI i BOŠNJAŠTVO: Bošnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno - političkim kontinuitetom. Razne seobe, progoni, i ratovi utjecali su na geografsku rasprostranjenost Bošnjaka, kako na Balkanu, tako i po svijetu. Najveća koncentracija Bošnjaka (oko 2 miliona) je u Bosni i Hercegovini i Sandžaku (Srbija i Crna Gora), a veliki broj Bošnjaka (oko 300,000) može se naći i na američkom kontinentu (SAD i Kanada), zapadno-europskim zemljama, te u Turskoj (oko 5 miliona potomaka Bošnjaka, koji su se iselili za vrijeme Austro-Ugarske okupacije).

U srednjovjekovnoj Bosni, Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja i nisu priznavali ni katoličku ni pravoslavnu crkvu. Šta više, od ovih crkava im je konstantno prijetila opasnost progona; sam rimski papa je tijekom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko križarskih ratova na našu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-38, 1358 i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, su postepeno uzimale svoga maha. Slomom Bosne od strane Turaka 1467 godine i kroz period Otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju Islam. Nacionalni identitet Bosanskih Srba, odnosno Bosanskih Hrvata se formira veoma kasno, tek polovinom 19 stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim srbima, odnosno katoličkim hrvatima. Tijekom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast, iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa srbima, i katolika sa hrvatima, bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora -Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik, 1907 godine.

Prof. Dr. Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci "i to tokom cijele naše povijesti, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19 stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike." Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i "katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima." Prof. Dr. Mustafa Memić se slaže, i ističe: "Od sredine XIX stoljeća od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci... Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline."

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Kao plaćenik srbijanske Vlade, Petranović je 60-tih godina 19 stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom Bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim Zapamćenjima navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi - Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Novak Kilibarda piše da je Petranović "cijenio ukazano povjerenje [vlade Srbije], pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 godine neprekidno širio srpsku propagandu..." Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović "kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik."

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade - Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svom životopisu, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca postigao da predaje o tkz. "pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se Bosanski Muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju hrvatima u narodnom i političkom smislu." Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslati upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka. Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi "Pjesma Bošnjaku," koju je objavio list Bošnjak 2. VII. 1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima:

Znas Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj,
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrate,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome šire,
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Naše ime ponosno i drago.

Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."

Milovan Đilaš svjedoči o bošnjacima iz Sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije:

Taj naziv... je tradicionalan vec od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavo u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naucio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar...uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžic je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci. (Milovan Ðilaš i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašic; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. Dr. Darko Tanasković, najpriznatiji jugoslovenski orijentalist, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je "suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime." (Polje, br. 36).

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na Načertanije (1844), Ilije Garašanina. U svom programu Načertanije on narod Bosne naziva bošnjacima - bez obzira na vjersku pripadnost - i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji::: "Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva..." Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19 stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem su pisane Načertanije, i sjedinjenju istih sa Srbijom: "...ako bi se pre ovog opšteg sojedinjenja Srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo....K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate..." Nadalje, predlaže da se: "nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi...obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u djelo privesti mogli." Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opšta historija Bosne gdje se "ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavsi Bošnjaka" i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo "u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka" i od strane "čoveka vrslo sposobnog i duboko pronicavajućeg." Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: "Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri."

Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska - ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19 stoljeća, bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu, po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić u svome djelu "SREDNJOVJEKOVNA BOSNA - POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA DO TVRTKOVE KRUNIDBE" (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je po Dr. Nadi Klaić potpuno posebna i po narodu i po kulturi i po svojemu postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija:

"No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća".

Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila BOSANSKA.

Bosna i Hercegovina maternja država autohtonog bošnjačkog naroda (ma gdje on živio), dok je bosanski jezik maternji jezik svih Bošnjaka, bilo da oni žive u Bosni ili izvan nje. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su maternje države srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bošnjačkog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osuđene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bošnjačkih velikana srpskom, odnosno hrvatskom nacionalnom korpusu, kao i korištenje historije u nacionalno-romantičarske, političko-ideološke, svrhe uperene protiv naše zemlje i našeg naroda. Upravo, takvi potezi su me i ponukali da napravim ovu stranicu. Pošto su planovi ostvarivanja etnički čiste Velike Srbije odnosno Velike Hrvatske još od početka bili osuđeni na propast, šovinistički nastrojenim intelektualcima i nije preostalo ništa drugo nego da prisvajaju bošnjačko nacionalno blago i niječu historijsko pravo bošnjačkog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, književnost, tradiciju, i dr. Ukratko rečeno, svako kreiranje lažne historije i nacionalni romantizam - u cilju asimilacije bošnjačkog naroda i pripajanja bošnjačkih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu - je krajnje rečeno suludo i ništa drugo nego propagandni terorizam neviđeno podmuklih razmjera. Projekat Poznati Bošnjaci je direktan odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuća bošnjačkog naroda Bosne i Hercegovine i šire.

BOŠNJACI i BOŠNJAŠTVO: Bošnjaci su autohtoni narod Bosne sa milenijskim kulturno - političkim kontinuitetom.






Пре или после амеба.

_________________
Nikad Srbin kukavica nije,
smrt ga gleda , on se na nju smije.

Glupo ti je pitanje skroz...naravno prije...

_________________
If you can`t find something TO LIVE for...

...you best find something TO DIE for!!!

Svako ima pravo na svoje misljenje i na svoj smijeh, pa cak i kad se smije svome neznanju.

Ne znam da li ste procitali ono sto pise u Letopisu Matice Srpske iz 1825.godine, i ono drugo vezano za Zakon iz 1835.gdoine, kako se moglo postati Srbinom, i sta je predlagao V. Pelagic, kako treba uciti djdcu da kazu "ja sam Srbin". Sta vam to govori, da li mozete zakljuciti. Prezentirao sam orginalna srpska izdanja, orginalni srpski Zakon.

PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867.GODINE
Uvodna napomena

Ovaj tekst u osnovu predstavlja sazeti rad Safeta Bandzovica objavljen pod istim naslovom, uz neke manje nadopune, nastale na osnovu koristenja dostupne literature. U radu nema opisa pojedinacnih i grupnih zlocina koji su cinjeni prema muslimanima Srbije sve do 1862.godine, to jest do Medjunarodne konferencije u Kanlidzi-predgradju Istambula. Do ove Medjunarodne konferencije muslimani Srbije su se protivili iseljavanju sa svojih ognjista, ali poslije Medjunarodne konferencije, svima je bilo jasno, da im opstanka u Srbiji nema, jer je to bila volja medjunarodne zajednice, koja se pokolopila sa voljom srpskih vlasti, a scim se saglasila i sve slabija Turska. Tako je poceo masovni egzodus muslimana u: Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a jedan veliki broj naselio je prostiore sjeverne Bosne od Zvornika do Orahove kod Bos. Gradiske.
Iako se cesto upotrebljavamo izraz “Beogradski pasaluk”, to je pogresan izraz ,jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postijao. Postojao je samo Smederevski sandzak u cijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburskog carstva, pa iako netacan, kasnije se udomacio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o cemu je opsirnije pisao M. Pelesic, Manipulacije srpske historiografije o BiH.
-------------------------------------------------------------------------------------

Muslimansko stanovnistvo na prostoru Beogradskog pasaluka u kojem je bilo veoma malo etnickih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandzukama, pocetkom 19 stoljeca cinilo je vecinsko stanovnistvo, narocito u Beogradu, Sapcu i Uzicu. U jedanaest nahija ovog pasaluka oni su predstavljali 58% stanovnistva. Jezgro muslimanskog stanovnistva formiralo se kroz jedan dugotrajan i slozen proces, dijelom islamizacijom domaceg slavenskog stanovnistva, raznorodne etnicke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnjim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani cinili cetiri petine u odnosu na drugo stanovnistvo, a u Uzucu 96,7% od ukupnog broja stanovnistva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Sapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je pocetkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimaska i 3 romska domcinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujic u svom “Putesestviju” navodi da je u Uzicu 1826.godine bilo 1200 muslimaskih kuca, 20 dzamija i 80 srpskih kuca, dok je engleski putopisac Andreja Arcibalda Patona navodi da je Uzice 1834.godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuca, dok Vladimir Karic pise da je u Uzicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (citaj muslimana) I samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovnista sa ovih prostora zakljuceno je 1876.godine, a iz jugoistocne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Medjunarodna konferencija odrzana 1862.godine u Kanlidzi, isambulskom predgradju, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajednickom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti sto je moguce brze”. Ostetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 grosa Srbija je trebala ispaltiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjistima, zadrzati sva svija dobra, ali samo pod sledecim uslovima:
-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to nece onda mogu
-da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
-onda moraju da da se pisu u vode kao Cigani, a ako i to nece
-onda moraju da se isle iz Srbije.

Masa se odlucila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate “veri pradedovskoj”, ili da “budu Srbi islamske vere”, pa smo u pocetku imali, a mozda i danas imamo “ciganske male” ili mahame u:Beogradu, Uzicu, Sapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglasenih “Cigana” kasnije su isli istim onim putevima kojim su ranije isli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je dosao i Bosnu.Oni su dolazili pojedinacno i u grupama i tako su u manjim varosima nastajala manja nasalja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira sto su imali isti ili slican zivot kao starosjedioci, bez obzira sto nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obiljezeni kao “bijeli cigani” a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuca.Puno puta sam cuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, “zasto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuce, baste, avlije, vole da rade, skoluju svoju djecu itd”.Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Nisa, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebnou sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orasje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiska.Tako su nikla naselja:Kozluk kod Zvornika,Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiske, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena.Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranicna mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.
Muslimansko stanovnistvo iz Uzica i okoline iselio se najvise u Bosnu i dugo od srpske vlasti trazilo naknadu za svoja dobra, ili potrazivanje prihoda sa svoje zemlje, ali naknad nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napustena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starijesina, dok su napustene kuce palil, kako se slucajni povratnici ne bi imali na sta vratiti.

Opisujuci selo Bascaluci kod Loznice L. Sopalovic 1903.godine pise, “Ime Bascaluci pricaju da je doslo otuda sto su u staroj varosi Loznica oko reke Sire stanovali Turci (citaj muslimani), cije su baste bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabucnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krce sume, vec su imali gotovo zemljiste sa bastama”.

Da bi se muslimani cim prije iselili iz Uzica srpske vlasti su organizovale podmetanje pozara u gradu, a sve u zelji da optuze muslimane kao navodne podmetace i podstrekace stalnih sukoba sa Srbima. Pozar je iznenadio i same podmetace, ali je posluzio kao dobar izgovor, da se muslimani cim prije isele iz Uzica, shodno ranije postignutom dogovoru na Medjunarodnoj konferenciji u Kanlidzi-istambulskom predgradju 1862.godine. Prema zapisima Miladina Radovica “najveci dio varosi prekrio je pepeo pozara, zatrpane su i pogazene stare drvene cesme na lule, nestalo je vrtova i vocnjaka, platane i jablanove opalio je pozar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Sehova dzamiija, i niko ne misli na turbeta, nisane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepsem kraju Uzica”. Kasnije je srusena i nagorjela Sehova dzamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da ce onaj koji je to srusio ostati proklet. Dzamiju je srusio Ilija Jokanovic trgovac i kafedzija. Iza njega je ostao sin koji se ozenio zenom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna zena je u teskom psihickom stanju vikala na sav glas, i pozivala , “dodjite i uzmite sto je vase, dodjite i uzmite sto je vase”. Odlazak iz Uzica prema kazivanju istog autora bio je tuzan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je cello bilo na Kadinjaci, a zacelje se jos formiralo u samom Uzicu. Slicno je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Sapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjedjivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijedjali su iseljenike, drugi su ih zalili, pa je na jednu takvu uvrdu iseljenik Husein beg Kavadarevic rekao “ako vam je biva car dao da nas sa nasih ognjista krecete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je postenom covjeku preci i od samog zivota”.Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema rijecima zalio iseljavanje muslimana uz komentar “oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi cukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kucu, svoj zavicaj i svoje ognjiste”.

Sta je sve iza Uzicana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadziahmetovica koji je u samom Uzicu imao konak, dvije kafane, 5 basti, 2 vocnjaka, 2 caira, njivu, vodenicu, jedan vodenicki zakup i 7 placeva. Bastu je imao i u okolini u Bugaru i Zabucju. U Vilovini je imao 2 vocnjaka, zemlju i jos jedan vodenicki zakup, a u okolnim selima jos 7 caira, 6 vocnjaka i 2 vodenicka zakupa, ne racunajuci posjede u Pozegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862.godine u krajeve Zvornickog sandzaka dosle su 533 porodice sa oko 1.234 clanova, u Tuzlu je doslo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gracanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Asiziju-Orasje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Uzicanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su takodje protjerani.

Nesto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alic, Corica, Imsirevic, Demirovic, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice:Beganovic, Djonlic, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o isaljavanju muslimana iz Uzica navodi neke od porodica koje su dosle iz Srbije u Tuzlu:Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su dosle 1881.godine kao:Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. UBijeljinu su dosle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orajsjer:Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Uzica, ovi gradovi su nastaviuli normalan zivot zahvaljuci ubrzanom naseljavnju Srba, dok grad Soko nakon rusenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok lezi u tome sto je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen iskljucivo etnickim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rusenjem grada koje su izvrsili ruski strucnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki zivot u grada.

Ispraznjeni prostori od muslimana postal su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa razlicitih strana:Kosova, Sandzaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o dosleljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje,kuca, stoke, odredjene kolicine hrane, oslobodjenje od poreza, vojne obaveze tokom odredjenog perioda, sto je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ogranicenja, sa ciljem da se ne proredjuje stanovnistvo u neoslobodjenim krajevima.

Izgonom muslimana iz Beogradskog pasaluka ostalo je, bolje receno oduzeto je 5 miliona hektara obrdive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 gradjevinskih objekata (kuca znatskih radnji i slicno). Unisteno je, poruseno je 600 vjerskih objekata i opljackano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strain izvjestaci pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragicnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom bastinom, sa svim onim sto su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je je frontalno unistavanje svega onoga sto je podsjecalo na islam i Turke”. Sa promjenom stanovnista Srbije, otpoceo je i proces promjene zivota, zivotnih obicaja i ranije stecenih navika. Strani zvjestaci su zapisali “da se turski jezik vise ne cuje nigdje, grck rijetko, a srpski se cisti i ispravlja svaki dan. Kuce, ducani, nosnja-odijela, sve se to udesava prema onome sto se vidi na Zapadu”.

Svetozar Markovic u svom djelu Srbija na istoku pise. “ Ocedvidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (citaj muslimanima) svojim sugradjanima, clanovima iste drzave, da zive na srpskoj zemlji. Srpski narod je isao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da ucine ma kakvo zlo delo po savremnim nasim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima cinili.Kradju, otimanje i ubistvo, samo kad se ucini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela”.

Tome se ne treba cuditi, jer je i Njegos u svom Groskom vijencu sponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najvis moralni cin. Tako su generacije i generacije pogresno uciene o moralu i moralnosti uopste, zahvaljuci uvrstavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, sto je bilo pogubno za muslimansko stanovnistvo od tada pa sve do dana danasnjeg. Jednostavno receno, pogresno smo uceni o mnogo cemu, pa i o moralu.

Srpski knjizevnik Milan Milicevic ce zabiljeziti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvecim dijelom neobjavljen. “Ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo sto nam podmiruje trenutni jadni racun”.

Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur cesmi o kojem smo svi ucili kao izuzetno znacajnom istorijskom dogadjaju. Pravi istinu o ovom dogadju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beogradjanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadasnjeg ministra unutrasnjih poslova. K. Dimitrijevic koristeci ove zapise u Politici expres pise “ kako smo godinama uceni na pogresnim istorijskim podacima”, pa navodi primjer Cukur cesme. “ Znacajan je podatak da 1862.godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo tesko ranjen srpski segrt Sava Petkovic, kao sto pokazuje njegov spomenik u Dobracinoj ulici, gdje je uklesan cak i pogresan datum zbivanja. Istina o ovom dogadjuju iz politickih razloga morala se zataskati i drukcije prikazati”. Vidi opsirnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreci o Srbima kaze, “Srbi su bili mnogo zaostaliji cak i od turskog rezima, posto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti”.

Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i histrorijska obmana Sarajevo 1996.godine istice da srpski fasizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fasizma pocinju vec 1804.godine koje 40 gdoina kasnije oblikova Ilija Garasanin u svom Nacertaniju.Vec tada je nastao izrazi etnicko ciscenje, i da su Srbi izvrsili genocide nad nesrpskim stanovnistvom, da se to proteze vec dva stoljeca. U svim pobunama ili mirnim periodima u proslom stoljecu stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovnistvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila ociscena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovnistvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Milosa Obrenovica. Obrazac koji je dao Ilija Garasanin, a koji su usavrsili njegovi sledbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljevanje, pljackanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nozem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljecu ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sledbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba prosirila na: Albance,Bosnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Madjare i Nijemce Vojvodine.

Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog knjizevnika Milana Milicevica iz 1871.godine koji je jos tada otvoreno kazao da “ne mogu nasi potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlazemo, sto nam podmiruje trenutni racun” , pa kaze “ ako je historija umjetnicka galerija puna slika, s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvacala kao orginalne. Mnogi zapadni “eksperti” za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a politicari za svoje prljave ciljeve”.

Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grcka historijografije, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopste na svojim prostorima, posmatrajuci ga iskljucivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih drzava i oslobidjenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a sto je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih drzava. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od hisorigrafije pravio instrument svoje politike, pa su historicari kao sto vidimo postajali logisticka podrska nacionalisticke ideologije prozete ksenofobijom.

Zakljucak
Ako se vratimo u sadasnjost, nije tesko zakljuciti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverene Bosnene:Bos. Samac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezobo Polje, Brcko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiske, kao i dijerlove istocne Bosne I Hercegovine:Visegrd,Foca, Trebinje, Nevesinje,Ljubinje,Srebrenica i itd, dozivjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do koze opljackanih, ponovo su opljackani na isti nacin, od potomaka onih koji su pljackali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovu su primjenjivane 1991, 1992, 1993.godine na isti nacin prema potomcima protjeranih iz Srbije.Stvorena je cito etnicka teritorija koja danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogucom prilikom prikljuci Srbiji, sto ne krije ni jedan iole ugledniji politicar u RS, na zadovoljstvo politickog vrha Srbije.
Gdje je kraj ovoj suludoj rasistickoj ili fasistickoj politici, nazovimo je kako god hocemo, ali sigurno necemo pogrijesiti, koja ima podrsku medjunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bosnjacima namijenila medjunarodna zajednica, koristeci velikosrpsku i velikohrvatsku rasisticku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bosnjaka u BiH, ili u najboljem slucaju sabijanje Bosnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome nece moci opstati iz ekonosmskih razloga, jer ce njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istocnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne proslosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvastke, bolje receno Slavonije i Like.

Ono sto ozbiljno zabrinjava kod Bosnjaka je nespremnost da iz nesto ranije i skorasnje proslosti izvuku bilo kakvu pouku. Bosnjaci jos uvijek nemaju svoj “Nacionalni program”. Bosnjaci jos uvijek ne znaju sta hoce od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude medju Bosnjacima, da se uradi “Nacionalni program Bosnjaka”, da svaki bosnjacki politicar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u odredjenoj situaciji. Kako sada stavri stoje, to je prepusteno volji vodje (ili vodjama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bosnjake.Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bosnjaka odredjuju jedan ili dva covjeka, bez obzira ko je on ( ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil onii. Bosnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist nasih isticnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bosnjackim politicarima, a u korist nasih istiocnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na stetu Bosnjaka. Tako ce biti dok Bosnjaci ne izvuku pouke iz nesto ranije i skorasnje proslosti, i ne naprave “Bosnjacki nacionalni program” koga treba da sprovodi svaki politicar koji zastupa interese Bosnjaka. Taj Program treba da pruzi odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bosnjake zastiti od medjunarodne zajednice, i od aspiracija nasih istiocnih i zapadnih susjeda, kako bi Bosnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle,taj “Nacionalni program Bosnjaka” ne bi podrazumijevao, nikakvu otimacinu tudje zemlje i tudjih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bosnjaci ne urade, ceka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bosnjaka sa prostorora danasnje RS.

...a sta je trebalo da se desi posle 400 god. zuluma...

_________________
...i cime od svijeta da se branis
kao ruza sa dva smjesna trna ili snom...
...na jednom grobu u australiji piše:duša bogu, telo australiji, srce srbiji...

DJ KRMAK
...i vrapčići...

nevidljivi problemi sada znam i koji neko nam je stavio drogu u heroin

Cijeg zuluma. Izgleda da ti Zaoka ne znas rasliku izmedju muslimana i Turaka. Nije ni cudo, jer mnogi Srbi i ne znaju razlike medju muslimanima. Za njih je svaki musliman Turcin.

Osim toga ja tebe jako dobro razumijem. A zasto te dobro razumijem, odgovor ces naci u nekom od narednih priloga, vezano za kolonizaciju Lijevca polja.

Cek,cek...zelis reci da muslimani nisu podrzavali tursku vlast i da su se protivili zulumu koji je provodjen nad srpskim narodom!?

_________________
Растветали яблони и груши,
Поплыли туманы над рекой.
Выходила на берег Катюша,
На высокий берег на крутой.

...prvi si pitao...

_________________
...i cime od svijeta da se branis
kao ruza sa dva smjesna trna ili snom...
...na jednom grobu u australiji piše:duša bogu, telo australiji, srce srbiji...

DJ KRMAK
...i vrapčići...

nevidljivi problemi sada znam i koji neko nam je stavio drogu u heroin

Da muslinani Srbiuje su podrzavali tursku vlast, ali tu vlast su podrzavali i mnogi Srbi.

Ako mislis drukcije, kazi mi, koliko su ustanaka Srbi napravili za vrijeme od oko 500 godina turske vladavine. Kad ih izbrojis na prste jedne ruke, onda izvedi zakljucak. Necu da ti pominjem:turske rijeci u srpskom jeziku, turska jela u srpskoj kuhinji, oblacenje Srba toga vremena. Eto do skoroa smo mogli vidjeti i sliku Milosa Obrenovica sa turbanom na glavi.Naravno te slike vise nema. Pogledaj kako su se oblacili neki hajduci toga vremena. Nosnja ista kao kod Turaka.

Jedno su price koje vi pricate, a drugo je stvarnost, koji retusirate zavisno od potrebe.

Podrzavanje nekoga nije isto sto i stvari koje si ti naveo. Srbi su bili primorani da prihvataju takve stvari...sto zbog terora sto zbog duzine okupacije... Razmisli malo o tome.

_________________
Растветали яблони и груши,
Поплыли туманы над рекой.
Выходила на берег Катюша,
На высокий берег на крутой.

Srbija je u startu imala minus jedan glas. Glas Srbije je redovno bio ponistavan glasom Siptara sa Kosova i autonomasa u Vojvodini.

Paradoks republike Srbije je bio taj da su obije autonomne oblasti bile totalno nezavisne od Srbije sa svojim sopstvenim parlamentima i glasom u federaciji koji je bio jednak glasu republika. (Uza) Srbija, kako rekoh, nije imala nikakvog uticaja u autonomnim oblastima a autonomne oblasti su mogle da uticu na odluke u samoj uzoj Srbiji u republickom parlamentu. Srbija je bila jedina republika koja nije imala kontrolu nad cijelom svojom teritorijom.

Radojica

_________________
Ko se stidi svog bosanskog porijekla, bosanskih imena i bosanske kulture nije dostojan zvati se Bosancem

Radojica, ovaj tvoj komentar nije u skladu sa naslovlkjenom temom. Najvjerovatnije si ga ovdje greskom napisao .

Valter, Bosnjaci i Srbi su imali obavezu da ratuju na strani Tursaka. Okolnosti su takve bile, da su Bosnjaci bili angazovani u borbama sa Srbina u korist Turske. Nece valja Turska dovoditi svojevojsku iz Anadolije, Sirije, Egipta, Tunisa. Angazovat ce one koji su tu najblize. Tako su angazovali i srpsku vojsku u borbi protiv Rumuna, pa i Madjara.

tad su bosnjaci bili hriscani, a vi ste im uzeli taj naziv da se mozete ponositi kako vase ime potice jos iz davnih vremena.... ja predlazem srbima da se zovemo vikinzi, evo od sada

_________________
Plans are made to be broken.

Moram ti kazati Badzo, da sam ja ucio istoriju mahom iz sprskih udzbenika, tako da su mi tvoje price jako dobro poznate.

Ali vratimo se mi naslovljenoj temi. Vidjeli smo sta je u svom Nacertaniju predlagao Ilija Garasanin, a sto su kasnije predlagali njegovi sledbenici, podcev od V. Karadzica, Cvijica, Cubrilovica, pa do SANU.

Isto tako imali smo priliku procitati kako se to realizovalo na teritoriji Crne Gore, kroz odnose Srbije i Crne Gore, kakav je eho Nacertanija bio u Crnoj Gori u odnosu na muslimane:Pokrstavnje muslimana Plava i Gisinja, Zlocini u Sahovicima, Iseljavanje muslimana iz Srbije, itd.

A sad da vidimo kako se ideje Nacertanija realiziraju kroz agrarne reforme, koje su imale za cilj osiromasenje drugih u korist Srba. Ovdje obratite posebno paznju na problematiku Banja Luke i Lijevca Polja, to jest, ko je, i do kada zivio u Lijevca Polju, a ko zivi danas.

Ovaj tekst prezentiran je na Medjunarodnm naucnom skupu posvecenom Velikosrpskom nacionalnom programu.
Pozdrav Zah
--------------------------------------------------------------------------------------

AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA 1918. GODINE
Pise Dr. Ivo Banac

Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina prosiri svoj drzavni teritorij i protjera nesrpske narode, kao sto su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovarackim stolovima, uz podrsku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvacala Beogradski pasaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine prosirila se teritorijalno na Kosovo,dio Sandzaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim podrucjima pocinile zlocin genocida nad Albancima, Bosnjacima i Makedoncima. Palili su citava naselja ubijajuci civilno stanovnistvo na najprimitivniji nacin, nozevima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zlocin nije bio zabiljezen u Europi od Selidbe naroda.Progon nesrpskog stanovnistva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je doslo do masovnog iseljavanja, sto je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provodjenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.Prvo navedeno prosirenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja pocetak realizacije politickog programa, koji je definiran u "Nacertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garasanina.

Srpska ideologija osvajanja teritorija

Srpski nacionalni program u "Nacertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dusanova carstva iz XIV. stoljeca, uz odredjene promjene koje su bile posljedica politickih dogadjanja sredinom proslog stoljeca. U stvari "Nacertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od cinjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da ce nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Nacertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidzbeni i obavjestajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj drzavi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predvidja prikljucenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Backe. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij ukljucuju podrucja bosansko-hercegovacka i vojvodjanska, koja nisu bila obuhvacena Dusanovim carstvom. Kasnije "Nacertanije" ce postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovica i Karadjordjevica, vec i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih cetnickih Stevana Moljevica i Draze Mihailovica, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

Prema tome, velikosrpska hegemonisticka politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i unistvanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi zive u jednoj drzavi". Zbog toga se vrsi promjena etnicke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim podrucjima radi kolonizacije srpskog stanovnistva. Mi cemo se u nasem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

Promjene vlasnistva nad zemljisnim posjedom 1918. godine

Radi boljeg uvida u stanje vlasnistva nad zemljisnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrasticniji nacin provedena, koristit cemo se posljednjim popisom zemljisnog posjeda i stanovnistva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bosnjaci-muslimani su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljisnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bosnjacki narod je dosao u podredjeni polozaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politicka i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan nacin proveden je genocid nad Bosnjacima oduzimanjem zemljisnog posjeda, uz simbolicnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplacena. Preko noci su mnoge obitelji bogatasa zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za zivot. Nekim obiteljima su cak uzeli gospodarske zgrade i okucnice. Poceo je proces masovnog osiromasenja bosnjackog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bosnjackih obitelji dobile su srpska domacinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljisnje knjige upisali su se kao vlasnici koji nista nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to sto pripadaju povlastenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu nacertanijevskog programa. Naime, pod svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu prikljuciti Velikoj Srbiji.

Omjer genocida nad Bosnjacima mozemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasnicke strukture zemljisnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bosnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i sumskog zemljista. Od akcionarskih drustava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljista.

Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, medju kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a narocito "solunasi". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po cetiri clana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljista i znatno se obogatio. Ostrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najvise je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog ozivljavanja svetosavske ideologije, cija je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj drzavi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan nacin provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su zivjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljista, koji su dodijeljeniu vlasnistvo 48.267 srpskih obitelji.

Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala cetiri clana, proizlazi da je skoro 200 tisuca clanova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnicka i etnicka struktura stanovnistva. Proces iseljavanja i sa tog podrucja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovnistva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine provedena je u znatno blazem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na podrucja u kojima su zivjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljista, sto prema statistickim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u drzavi. To iznosi 406.981 hekatara zemljista, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretezito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom podrucju skoro 1.200.000 clanova obitelji dobilo zemlju u vlasnistvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivseg Beogradskog pasaluka do 1912. godine, sto je dokaz povlastenog polozaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919.godine oduzeto bivsim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito, srpske obitelji. Primjenivsi usvojenu metodologiju da obitelj ima prosjecno cetiri clana, proizlazi da je oko 2.450.000 clanova obitelji dobilo uvlasnistvo i posjed zemlju, a da za nju nisu nista platili. S povijesnog gledista, agrarna reforma je doprinijela najvecoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politicki koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveci stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bosnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljista po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda ivlasnistva.

Povijesno, Banjaluka nije srpski grad

Pred kraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bosnjacima, koristene su i teroristicke metode, kao poznati "mars smrti" u 1919. godini na Bosnjake iz Lijevce polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravnicarskim podrucjima Lijevce polja zivjelo je pedeset tisuca Bosnjaka, od kojih su vise tisuca vlasnika zemljisnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom "marsa smrti", a preostali dio civilnog stanovnistva su protjerali sa stoljetnih ognjista. Duga kolona stradalnika isla je pjesice do zbirnih logora na Kosovu i Sandzaku, odakle su prebaceni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bosnjaci izgubili zemljisni posjed u opcini Banjaluka na najbrutalniji nacin, genocidom.

Srpske obitelji, bezemljasi i solunasi su se naselili u kuce i zaposjeli otetu zemlju Bosnjaka. Doslo je do nagle promjene demografske i vlasnicke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statisticki pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljisnog posjeda u Lijevce polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovnistva u opcini Banja Luka. Prema prvom popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bosnjaci muslimani su bili apsolutna vecina stanovnistva od 67,71 % a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35 posto.

Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povecavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadrzao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je doslo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovnistvo obuhvaca Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povecava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostize 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja moze se zakljuciti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zlocinac Radovan Karadzic, jer se srpsko stanovnistvo u taj grad pocelo naseljavati u XIX. stoljecu.

Nagli porast srpskog stanovnistva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bosnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvecem broju dobili posao i novosagradjene stanove. Uz to povecanju udjela srpskog stanovnistva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuca vojnika i 700 casnika, od porucnika do generala, koji su pretezito iz Srbije i Crne Gore.

Povijest se na jedan nacin ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bosnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovnistva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnicki cistom hrvatskom vecinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuce i zemljiste zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljisnog vlasnistva vrsi se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci cinili apsolutnu vecinu stanovnistva. Buduci je povijesno Banjaluka bosnjacki grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano trazi da se izvrsi njegova demilitarizacija i da mirnim putem dodje pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, medjunarodna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rjesavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.

Simbolicna naknada za otetu zemlju

Zastupnik u Saboru ' parlamentu - Narodnoj skupstini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radic u svojim govorima i napisima odupiruci se hegemoniji, izmedju ostalog kritizirao je i nacin sprovodjenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Punisa Racic izvrsio zlocin pucajuci u hrvatske zastupnike u njihovim zastupnickim klupama, ubivsi Pavla Radica i Djuru Basarickog i ranivsi Stjepana Radica, Ivana Pernara i Ivana Grandju, pa je dr. Stjepan Radic od posljedica teskog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928.godine. Poslije je odluceno da se Bosnjaci muslimani obestete za oduzeta imanja, pa je drzava priznala da je bilo "nepravilnosti" u provodjenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odstete za oduzeto zemljiste poslije 1928. godine s kojima se pocinje regulirati isplata zemljista.

Zemljiste je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne trzisne vrijednosti, a isplata se je vrsila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa cetiri posto kamata godisnje. Isplata je vrsena dva puta godisnje pocevsi od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bosnjacima muslimanima je isplacivana naknada za oduzeto zemljiste po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do pocetka Drugog svjetskog rata bivsi vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, sto novcano izrazeno iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaceno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaceno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obestecenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je iskljucivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predvidjenih 650 milijuna dinara u 36 polugodisnjih rata, isplacenesu samo cetiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaceno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivsim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti placena, pa nije mogla postati vlasnistvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema misljenju pravnih eksperata pravo na neisplacenu zemlju nikada ne zastarjeva, a zemljisna dokumentacija oprovodjenoj agrarnoj reformi sacuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Becu.

Sazetak

Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. poceo se primjenjivati nacertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovnistva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandzaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovnistva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Medju prvim zakonskim aktima nove drzave bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasnicke strukture stanovnistva. Ona je najdrasticnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bosnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i sumskog zemljista kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji.

Na isti nacin postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji suzivjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandzaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljista, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, sto ih je dovelo u tezak ekonomski polozaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljista, sto je ispod 1/4 ukupnog zemljista, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljista i podijeljeno na 614.603, pretezito srpske, obitelji. Na taj nacin, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 clanova obitelji dobilo u vlasnistvo i posjed obradivo i sumsko zemljiste, pa je time izvrsena prva kolonizacija srpskog stanovnistva, s cime je izmijenjena demografska i vlasnicka struktura nad zemljistem u prvoj Jugoslaviji.

Zah procitaj svoj licni post "Memorandum srpske akademije nauka i umjetnosti" pa pogledaj svoj komentar koji si uputio meni

Radojica

_________________
Ko se stidi svog bosanskog porijekla, bosanskih imena i bosanske kulture nije dostojan zvati se Bosancem

Nakon ovoga na pocetku,ne mora se dalje ni citati;svaki iole nacitan covjek zna da su Srbi uvijek gubili za pregovarackim stolom,uvijek su se morali povlaciti sa teritorija koje su osvojili/oslobodili.

_________________
democraticus artis crastis individibidualis artis crastis libertas

Laoce, procitaj jos jednom, i nemoj povrsno izvoditi zakljucke. Tekst je jako dobar, i opovrgava sve one propagandne price nastale pred pocetak posledn jeg rata.

Radojice, nemam vremena da se vracam, ali sve mi se cini da ti govoris o automnomnim pokrajinama, a mi nismo dosli do tog perioda. Iz toga razloga sam i napisao onaj komentar.

O zlocinima cetnika Draze Mihalovica i njegovih komandanata po BiH naopsirnije je pisao Vladimir Dedijer u svojoj knjizi "Genocid nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu". Iz tog razloga ovdje cu prezentirati samo Instrukcije Draze Mihajlovica, i neke brojcane podatke o stradanju muslimana:Visegrada, Gorazda, Foce itd, ali samo brojcano. Opsirnije svako moze porcitati u knjizi V. Dedijera ciji sam naslov naveo.
Pozdrav Zah
-------------------------------------------------------------------------------------

Muslimani su strahovito stradali od cetnickih masovnih genocidnih pokolja, a ogroman procenat ih je protjeran sa svojih ognjista. Draza Mihajlovic je u stvaranju homogene Velike Srbije vidio najvecu zapreku u bosnjackom narodu i Bosnjacima Sandzaka, pa je zato u instrukcijama cetnickim komandantima Djordju Lasicu, komandantu cetnickihj odreda vojske u Crnoj.Gori i kapetanu Pavlu Djurisicu, komandantu limskih cetnickih odreda jugoslavenske vojske, sa vlastitim potpisom istakao ciljeve borbe:

1.Borba za slobodu cjelokupnog srpskog naroda pod skriptom N.J.V.Petar II;
2.Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnicki cistu, u granicama Srbije, C.Gore, BiH,Srema,Backe;
3.Borba za ukljucivanje u nas drzavni zivot i svih jos neoslobodjenih slovenackih teritorija pod Italijom i Njemckom, kao Trs, Gorica, Istra i Koruska, kao I dijelovi bugarske I Sjeverne Albanije s Skadrom;
4.Ciscenje drzavne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata, a narocito po Srbe najopasnije-muslimane;
5.Stvoriti neposredne zajednicke granice izmedju Srbije I C.Gore, kao iizmedju Srbije i BiH, ciscenje Sandzaka od muslimanskog zivlja, te BiH od muslimana i hrvatskog zivlja;
6.Kazniti sve one koji su krivi za nasu aprilsku katastrofu;
7.Kazniti sve ustase i muslimane koji su u tragicnim danima nemilosrdno unistavali nas narod;
8.U krajevima ociscenim od narodnih manjina i nacionalnih elemenata izvrsiti naseljavanje Crnogoraca, a u obzir dolaze siromasne, nacionalno ispravne i postene porodice;
9.Osiguranje jednog takvog politickog tijela koje ce voditi drzavni brod smjerom opstih narodnih teznji i interesa;
10.Ciljevi su ogromni i zato je borba toliko zahvalnija za one koji se bore za njihovo ostvarenje.

Govoreci o upotrebi cetnickih odreda u C.Gori u datom trenutku Draza Mihajlovic dosloce kaze:
1.Jednim dijelom snaga dejstvovati sa doline Lima, pravcem Bijelo Polje. Sjenica i Pestar da se ociste od muslimanskog i hrvatskog zivlja;
2.Dijelom snaga dejstvovati pravcem ka Metohiji, sa zadatkom da se na tom pravcu ociste teritorije nastanjene Arnautima, kao i da se presretnu oni koji ce biti prognani sa Pestara i Sandzaka.
3.Dijelom snaga iz podrucja Niksica dejstvovati u pravcu Juznog primorja ka Dubrovniku sa zadatkom da se ovi oslobode. Jednim dijelom snaga djelovati ka jugu u cilju zauzimanja Skadra. U svakom slucaju obezbijediti C.Goru od upada arnautskih elemenata iz Albanije.
Zlocin I genocid

Najmasovnije zlocine genocida nad Bosnjacima cetnici su izvrsili u istocnoj Bosni, istocnoj Hercegovini i zapadnom Sandzaku. Samo u istocnoj Bosni, u periodu od augusta 1941. Do januara 1942. Godine, ubijeno je preko 18 hiljada Bosnjaka.

O kakvim se zlocinima radi, vidi se iz svjedocenja "Hadzere Bijedic-Catovic", bacene u jamu Cavkaricu u septembru 1941. Godine. Ona kaze: "Kada su nas cetnici uhvatili, tj. nase komsije Srbi, rekli su nam da nas vode u Stolac. " Na pitanje 'Je li vas koliko bilo', ona je odgovorila da ih je bilo preko 6 stotina, sto zena, sto djece i staraca. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle vratili govoreci da ce nas vratiti kuci, dok su oni, u stvari, trazili jamu, u koju ce nas moci baciti. Najzad im je poslo za rukom i nasli su jamu, koja je bila povoljna za njihovu zlocinacku namjenu. Nas su malo dalje od jame zadrzali dok sa puskama okrenutim prema nama pazili da neko ne bi pobjegao. Jama je od nas bila udaljena oko 100 metara i nalzila se iza jednog omanjeg brezuljka. Odvodili su nas grupu po grupu tako da mi koji smo ostali nismo mogli vidjeti kako ih bacaju u jamu. Najzad je dosao red i na mene. Poveli su me sa jednom zenom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Cim sam prisla jami i vidjela sta me ceka, ja sam se od straha onesvijestila. Kada sam pala u jamu potres me je osvijestio, a ja sam se odmah pomnakla u stranu, da na mene ne bi pali oni sto si ih poslije bacali. Osjecala sam pored straha i veliki bol u lopatici, jer sam prilikom pada iscasila ruku u lopatici. Uz mene, bila je jos ziva i jedna zena, koja je bila noseca. Ona je mnogo jaukala i previjala se od bolova zadobijenih pri padu. Umrla je slijedeci dan. Ja sam prezivjela hraneci se hljebom koji sam imala uza se. Nasla sam prilicno mnogo hrane i kod drugih koji su bili mrtvi. Spasili su me seljaci iz Nevesinja. Kada sam izasla iz jame nisam tezila vise od oko tridesetak kilograma, a prije toga sam imala 70 kg." (Izvod iz fonda arhive Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu A-3769. Str. 20/21).

Korijen hrvatsko-srpskog genocida u istrebljenju Bosnjaka-muslimana lezi u tradiciji balkanskih vlastodrzackih krugova da tim putem stvaraju etnicki ciste teritorije. Srbi su svoja klanja Bosnjaka u najvecoj mjeri izvrsili na mostovima Foce (8 hiljada zaklanih u februaru 1941.), te Gorazda i Visegrada.

U izvjestaju kotarske ispostave Gorazde pise: "Na most su dovodili cijele grupe ljudi od 300 osoba pa i vise. Tada bi na jednoj strani mosta donijeli harmonike i svirali a na drugoj bi postavili motor, te bi ga upalili i dodali puni gas da bi prigusili vrisak nesretnih zrtava koje bi za to vrijeme klali i mucili na najsvirepiji nacin. Samo na tri mosta u Gorazdu poklano je preko 7 hiljada Bosnjaka, a na relaciji Foca-Ustipraca Drina je progutala oko 20 hiljada Bosnjaka-muslimana." (Iz knjige prof. Dr. S.Cekica "Genocid nad Bosnjacima u II Svj. Rata", izdavac MAG, Sarajevo 1996.godine).

Poseban vid zlocina nad Bosnjacima bilo je pokrstavanje, o cemu ima veliki broj dokaza. Tako Devla Hadzimusic, kci Muratova iz Potpeci, opcina Dragacevo kod Foce, prica: "Cetnici Milan , Acim, Ljubo i Milovan Perisic iz Potpeci, ti nasi susjedi pokrstiuli su oko 80 muslimana iz naseg sela. Medju njima je bilo najvise zena i djece, a bio je i jedan starac Hasan Kovac. Spomenuti cetnici su najprije izdali proglas, pozivajuci sve muslimane sela Potpec da se pokrste, naglasivsi pri tome da ce svi oni koji se prekrste uzivati sve povlastice i da ce biti spaseni, dok ce svi koji to odbiju biti poklani ili protjerani."
(Izvod iz knjige Muhameda Hadzijahica "Posebnost BiH i stradanje Muslimana", 1991.)

U kojoj mjeri se srpski nacionalizam bio infciran mrznjom prema muslimanima, nalazimo u raznim dokumentima, korespondencijama . Milos Jovanovic, komandant Ozrenskog cetnickog korpusa 13.februara 1943. Godine, pise komandantu Zenickog cetnickog odreda Golubu Mitrovicu: "Sjetite se velike borbe za oslobodjenje pod vodstvom velikog Karadzordza. Srbija je bila puna Turaka (muslimana) u Beogradu i ostalim srpskim varosima. Strsile su muslimanske munare, a pored dzamija su muslimani vrsili svoja smrdljiva pranja, kao i sad u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana je bilo tada preplavilo i nasu domovinu, a prodjite danas kroz Srbiju necete nigdje naci niti jednog muslimana, necete naci cak ni njihovog groba, ni jednog siljka (nisana-nadgrobnog spomenika), jer je svjesni sprski narod jos davno sve to zbrisao sa zemlje zive, a isto tako dosljedno i potpuno unisten je i posljednji trag mrskog muslimana, te je srpski narod ostao cist, sposoban za velika djela balkanskog i svjetskog rata za oslobodjenje svih srpskih zemalja. To je najbolji dokaz i jamstvo da cemo uspjeti u ovoj danas svjetskoj borbi i da cemo istrijebiti sve muslimane iz nasih krajeva. Nijedan musliman nece moci medju nama ostati."