|
Mesićevi i Lagumdžijini novinari napravili zasjedu za Dodika
Piše: Denis KULJIŠ
Aca Tijanić neće biti zadovoljan - kralj beogradskih tabloida dobio je u Zagrebu nasljednika, ali taj ne piše, nema duha, ne ubija visprenom frazom, nije megdandžija. Ne ide na grizlija s tomahvakom, nego postavlja stupicu i čeka da divljač u nju padne pa polomi noge. Aca Stanković deset godina na zagrebačkoj televiziji vodi talk-show, a nitko se ne sjeća ni jedne jedine njegove rečenice.
U tom showu sav talk osiguravaju gosti. Aca samo zauzima poze - kao kombinacija Johnnyja Brava i manekena za dezodorans Axe, on tek figurira, mršti se, ili prekriži ruke na prsima da pokaže kako je nestrpljiv, da mu se ne sviđa ono što sugovornik kaže, pa ga zatim ošine non sequiturom. Bio je bokser, što se odražava na njegovu držanju i intelektualnom habitusu. Nikad nije izbacio štos koji će se prepričavati pa ući u legendu, nikad nije sugovorniku uputio kakvu upečatljivu invektivu, dosjetku, šalu, ne daj bože da je pokušao igru riječima, ili našao fascinantnu usporedbu, nije mu pala na um nikakva instantna originalna misao. Beligerentan i neartikuliran, pravi se da ima čvrste stavove, ali zapravo nema nikakvo mišljenje. Aca je tip novinara kakvog možeš naći u svakoj redakciji - stoji u kutu, drži se malo nabrušen, kao da vrti neki svoj film, a u stvari, rukovodstvu ne pravi nikakve problema, jer dok gradi pozu, striktno drži liniju.
Njegove emisije naprosto su mlaka voda, iako on uvijek demonstrira ratobornu pozu, ali ono što izgovori, kao da je prethodno redigirao sam oprezni Mirko Galić, koji je Stankovića izmislio, samo što se taj mudri direktor odavno povukao na rezervni položaj zaslužnog karizmatika hrvatske demokracije u pariskom Četrnaestom arondismanu. Ukratko, Aca Stanković nije Cyrano de Bergerac - neće te probosti na kraju balade, najčešće pušta da se jeftino izvučeš, ako ne pokuša da te uhvati u zamku i zatuče kijačom, zaključi li da je dobra prilika i da će mu to povećati rejting. Ako je pošao na tebe, znači da može, smije ili treba. Ponekad se Aca, naime, mora dokazati. Naprosto, ne bi bilo dobro da se pretvori u dio namještaja u zagrebačkom studiju koji pruža gostoprimstvo kakvim god gostima iz zemlje i regije - nedavno je bio čak i francuski pisac Frederic Beigbeder, pa su razgovarali uz pomoć bubica jer Aco, naravno, ne govori jezike. Možda je pročitao neko Beigbederovo djelo, ali ne bih rekao da puno čita knjige, valjda igra igrice i posuđuje DVD u videoteci, jer taj intervju, zaista, nije bio nikakav tour de force, vidjelo se da na književnike gleda kao na čudake i egzotične pojave. Daj ti njemu političare, njima se divi, pa razne domaće uglednike sitnijeg zuba, s kojima će u nedjelju brzo proći sat vremena popodnevnog sjedenja u fotelji. Emisija, uostalom, ima jako dobar rejting za taj tip televizijskog programa - dobar je termin, nedjeljom u dva, i za goste jako primamljiv format, dva u dva, razgovor jedan na jednoga, u kojemu ti postavlja jednostavna, samo gdjekad malo neprijazna pitanja, o najzanimljivijoj temi na svijetu - o tebi, a kako je domaćin najčešće inferioran ili krotak ako predvidi da bi mu mogao žestoko odvratiti, naškoditi mu, cinkati ga šefovima, dakle, uopće, ako si zaštićen općim poretkom koji Aca nikad ne dovodi u pitanje - provozat ćeš se kroz emisiju kao čarobnom kočijom bez konja kojom te vozaju kroz atrakcije u Disneylandu.
S vremena na vrijeme, da se emisija ne pretvori u puko televizijsko ugostiteljstvo, Aca uznastoji nadvladati gosta, pa koristi silu, jer se ne može osloniti na rječitost, inteligenciju, znanje, stav ili intelektualnu superiornost. Okomit će se na žrtvu kao pravi poluteškaš - pognute glava, serijom kratkih udaraca, samo da suparniku poremeti ravnotežu, pa da dođe do naguravanja u kutu, gdje možeš i laktom, mangupski, kao u uličnoj šori, pa poslije primaš čestitke u birtiji: "E, jesi ga, majstore, bravo..." To novinarstvo, zaista, kao da je okrenuto stručnoj publici iz nekog kafića na Trešnjevci ili u Dubravi. Nema veze s malograđanskim duhom HTV-a, u koji se Aca Stanković ionako nikad nije uklopio, pošto nema ni ono malo građanskog štiha koji je za to potreban.
Najveći uspjeh stoga mu donosi televizijski spektakl, tabloidno novinarstvo intervju iz zasjede, kad nije važno o čemu se govori i što je rečeno, nego cipelarenje oborene žrtve. Kako dolazi do žrtve na koju će nasrnuti iz zasjede, odnosno put narudžbe, nije sasvim jasan. Zna se da Aca ima oslonac kod predsjednika Mesića, koji selektivno štiti neke prominentne kadrove na HTV-u. Ranije je također slušao Galića, ali je imao i svoje kalkulacije - kad je mene bio davno pozvao u emisiju, htio se istodobno okoristiti tiražnim potencijalom kontroverznog gosta, a istodobno, htio me naguziti iz zasjede da se dodvori mojim neprijateljima iz "Nacionala", hrvatskog mafijaškog tjednika, s kojima je bio u dosluhu. Ispalo je polovično - dosta me prostački napao, a ja sam se dosta bezobrazno branio. Lako se zezneš kad te pozovu - misliš, evo, napokon su se sjetili da dođem pa da malo prođemo kroz sve one moje neprolazne zasluge... Opustiš se, a on te zaskoči. Nije baš pametan, ali je krvoločan kao mungos, što znači da ga ne smiješ potcijeniti čak ni ako si kobra duga četri metra. Aca Tijanić ga je satro - Stanković je baš proračunao da će mu se lako napiti krvi - šta, pa bili ste Miloševićev ministar, pa Mira Marković s kojom ste pili kavu, pa napisali ste ovo, pa ono, a Tijanić se uspravio na stražnje noge kao tyrannosaurus rex s frizurom Arnolda Scwartzeneggera i udri - šta, Stankoviću, bogati, zar se ti kao Srbin iz Sremske Mitrovice moraš ovako nedostojno ulagivati i dokazivati da sačuvaš posao na Hrvatskoj televiziji?
Stanković ima staklenu bradu. Sa dva dobro upravljena udarca sastaviš ga sa zemljom - no on reagira jedino na čistu agresivnost, a takva bespoštedna borba isplati se samo profesionalnim kečerima. Ako moraš štititi neki svoj ugled ili poziciju, nastradao si. Kad je mene isprovocirao, bacio sam mu u lice da su se svi novinari HRT-a koji su poput njega preživjeli Vrdoljaka, ulizivali Tuđmanu, pa sad nešto seru protiv žute štampe i tabloida, zapravo tadašnjeg nezavisnog, antirežimskog novinstva, ne bi li dokazali kako smo svi bili isti. E, nismo! podviknuo sam mu, mi smo se borili, a vi ste kolaborirali... Odmah je podvio rep, ali ako ne drekneš, nego staneš objašnjavati, gotov si - on te i ne sluša ako je naumio da te satre, nego stalno prekida, a pritom se odvratno, podrugljivo i pobjednički ceri.
U svemu, Aca Tijanić neće biti zadovoljan nasljednikom. Kralj beogradskih tabloida koji je u međuvremenu postao ozbiljna politička šarža, pripadnik kuhinjskog kabineta premijera Koštunice i jedan od četvorice ljudi koji kontroliraju srpske elektronske medije, ima oponašatelja koji u okrilju Hrvatske televizije što je ranije špilala finoću, ali sad, u općoj konfuziji zbog pada rejtinga i gubitka orijentacije, počinje eksperimentirati, pokušava zasnovati svoj tabloidni obrt, ali bez autorske karizme, kao kukavičku rabotu s nekoliko anonimnih tipova koji će te razmontirati po narudžbama koje ne možeš ni razabrati, u sklopu drugorazrednih intriga previše dosadnih da se čovjek puno trudi da ih pronikne...
Prepad koji je prošle nedjelje Aca Stanković izvršio na Milorada Dodika, predsjednika Vlade RS, egzemplarni je primjer takve njegove ofanzivne taktike. Kad je visoki, samozadovoljni srpski političar, najkrupnija politička figura vaskolike BiH, srpski pezzonovante, maegashira s političke scene tamnog vilajeta, došao u zagrebački studio, nije imao pojma što mu se sprema - a trebalo je da zna... Da ima dobar advance-tim, znači ured s fenomenalnim profesionalcima kakve drži srbijanski predsjednik Boris Tadić, ili dobro ustrojenu mrežu kakvu ima Milo Đukanović, ne bi mu se to dogodilo. Ali, mislio je, valjda, da mu se ništa ne može prigovoriti, te da se ničega na mora stidjeti, a ako dođe do kakve raspre, iako nije naročito rječit, spreman se sa svakim pofajtati. On jako razložno govori kad monologizira, jer mu je sve jasno posloženo u glavi, zna što radi i kako - vrlo je sposoban - a kad se svađa, svađa se onako narodski, prostački, jer nije neki fin, ucifran tip, nego rmpajlija iz Laktaša, rodom zapravo iz jednog velikog sela pored tog malog mjesta blizu Banjaluke, gdje njegov otac, krupni zemljoposjednik, farmer koji uzgaja krumpire, inače nepopravljivi Jugoslaven, ima kuću, a ima je ondje i Mile, jer nije nikad otišao u grad pa uselio u stan, kuću ili rezidenciju. A i zašto bi? U selu koje ga je čuvalo kad je u doba Karadžićeve vladavine to bilo i te kako važno, kao nekadašnji gradonačelnik Laktaša sagradio je sportsku dvoranu, gdje igra njegov košarkaški klub Igokea - i sam je bio košarkaš, a nogomet ga baš ne zanima. Trista metara od njegove kuće počinje pista međunarodnog aerodroma u Mahovljanima na koji nitko ne leti, ali on ondje drži Vladin džet, s kojim može za pola sata skočiti u Beograd ili Dubrovnik. Uostalom, uvijek je bio vezan za zemlju i dok je studirao pravo, pobijedio je na jugoslavenskom prvenstvu u oranju traktorom. Otac i on natovarili bi kola s krumpirima, pa u Zagreb, na plac, odakle bi se vraćali s punim džepovima para. Laktaši su bili poduzetnički kraj - multietnički, uostalom, sve do granice kuće su na četiri vode, džamije s munarama i barem jedan veliki katolički samostan, gdje se također bave nekim biznisom...
Upravo u Laktašima mogla se prvo otvoriti privatna firma u socijalizmu, prije nego u Brežicama, pa se Mišo Kovač prijavio kod Dodikova oca da je može registrirati. Sam Mile Dodik napravio je tada tvornicu namještaja u Dugom Selu, s jednim partnerom Hrvatom, s kojim se na lijepe rastao kad je zagustilo uoči rata. Na prve izbore izašao je kao Markovićev reformist, poštena komunjara, nadasve Jugoslaven, koji je teško ulazio u okvir BiH, kad se raspala bivša država. Ušao je u parlament, koji se rasturio poslije referenduma o samostalnosti, pa su se srpski zastupnici vratili u Banjaluku i ondje zasnovali svoju skupštinu, koja i sad funkcionira. U to doba rata, puno je vremena provodio po Beogradu, gdje je započeo trgovački posao, a u doba embarga, nije se radilo samo s vrijednosnicama američke robne burze. U Banjaluci za vrijeme rata četiri godine nije bilo struje... Kad je poslije Daytonskog sporazuma došao UNPROFOR, a Biljana Plavšić izvršila državni udar protiv Karadžića, Dodika je, kao nepomirljivog protivnika nacionalističkog SDS-a, postavila za premijera. U Sarajevu je bio također jak SDP Zlatka Lagumdžije. No, kad je došao međunarodni guverner Paddy Ashdown, on je dekretom likvidirao sve te socijaldemokrate, vratio na vlast nacionaliste koji su vodili rat, a Lagumdžiji montirao optužbu da priprema državni udar! To je bilo kao da si optužio Račana da namjerava napasti Rusiju i osvojiti svijet.
Kad je taj stravični engleski muljator napokon otišao, a s njim i gnusni poslovni ljudi koji su dobivali nevjerojatne ugovore za eksploataciju izvora energije, kakvi nisu postojali ni u Južnoj Rodeziji, na novim izborima Dodikova stranka osvojila je vlast u Republici Srpskoj. On je odmah pokrenuo silnu poslovnu aktivnost, prodao "Telekom" za neusporedivo veći iznos od svote koju je Hrvatska dobila za svoj, a zatim Rusima uvalio brodsku Rafineriju, što će zaista promijeniti ekonomske odnose na Balkanu, gdje se, prikriveno, vodi veliki rat za energetske mreže. Politički nemiri na površini samo su odraz tog strateškog sukoba koji podsjeća na doba uoči balkanskih ratova, ili na stvaranje željezne zavjese, koja se i sada spušta, ali, kako je primijetio jedan analitičar, sad je prozračna, pa osmotski propušta novac, naime ruski kapital, iako su političke linije, kao, čvrsto utvrđene. To je tema koja se uopće ne obrađuje u hrvatskim medijima, jer bi značilo postaviti pitanje porijekla imovine najvećih domaćih konglomerata, i to onih nespornih, za koje znaš da nisu nastali s parama što su ih pokrali tuđmanovci pa odnijeli u Austriju, Švicarsku, Luksemburg i Lichenstein. U općoj konfuziji i natezanju, Dodik je dobro pozicionirao i učvrstio vlast, s milijardu eura na državnom računu u banjalučkim komercijalnim bankama. To je, naravno, izazvalo strahovito neraspoloženje u Sarajevu, gdje se ljudi ponovo osjećaju kao gubitnici. Ondje je, osim toga, opozicija na izborima totalno propala. Dodik je u Sarajevu vodio rat s Harisom Silajdžićem, a kad ih je obojicu pritisnula međunarodna zajednica, s njim se stao dogovarati, pa su Lagumdžijini esdepeovci potpuno marginalizirani, što ih je navelo da zakuhaju napade na Dodika preko medija koje kontroliraju, žešće i od onih koje je trpio od islamskih nacionalista. Taj nesretni Lagumdžija neviđeni je svađalica bez jasnoga smjera djelovanja, koji nema koncepciju, a postavlja se kao da je njegov lik najveća vrijednost bosanskoga SDP-a. Okružen sikofantima koji s njim ponavljaju da su svi ostali govna, malo podsjeća na Budišu, iako je sasvim drukčijeg idejnog predznaka... Sačuvaj nas bože političara sposobnih negativaca, ali i nesposobni pozitivci pretežak su teret za ovako kratak život i ono malo prilika što ih pruže povijesni ciklusi.
Kad je došao u zagrebački studio, Dodik se, dakle, osjećao kao čovjek kojemu tu nemaju što zamjeriti - nije nacionalist, nije ratni zločinac ili ratni huškač, politički je i osobno naklonjen Hrvatskoj, u Zagreb dolazi češće nego što odlazi u Beograd, iako ga ovdje baš ne primaju, jer je Mesić slizan s Harisom preko zajedničkog prijatelja Petrača, dok ga je Sanader izbjegavao uoči izbora, iako će poslije lako uspostaviti kontakt preko hercegovačkog HDZ-a i Katoličke crkve, a Zoki Milanović možda donekle tendira ljevljem sarajevskom SDP-u. No, to su male stvari, koje se lako riješe, a što se tiče drugih optužbi na koje političar uvijek mora biti spreman, Dodik se sigurno uzdao u to što ga još nitko nije nadgovorio - nikome nije ostao dužan, čak i onda kad je bilo bolje da možda nešto i prešuti. No, definitivno nije bio spreman na atak televizijskog zamčara, koji je unaprijed iskopao veliku rupu u eteru. Emisija je počela prilogom o Dodiku, pa je rečeno kako je on švercer poznat pod nadimkom Mile Ronhill, te da je sad bog zna otkud namakao silan novac i izgradio sjedište Vlade u državi koju nitko ne priznaje. Zatim da u Banjaluci obožavaju kult Putina, te namjeravaju spriječiti secesiju Kosova organiziranjem nemira. Ukratko, da je on jedan balkanski lupeži smutljivac, s kakvima Aco razgovara samo zato jer mu je to obaveza pred javnošću. Inače, priču o Ronhillu plasirao je pripadnik "zemunskog klana", koji je za šverc duhana optužio Đinđića i Dodika, na svom suđenju za ubojstvo.
Kad se Dodik, šokiran, bijesan kao puma - a on je od ljudi koji srdžbu ne znaju skrivati, ako je i kontroliraju - stao braniti, Aco ga je potcjenjivački sjekao, pa otvoreno vrijeđao i nipodaštavao, čak mu u jednom trenutku dobacio da je sudjelovao u ubojstvu ili prikrivao ubojstvo muslimana u demonstracijama koje su u Banjaluci pokrenute kad se prvi put pokušalo početi obnavljanje u ratu spaljena prekrasne srednjovjekovne džamija Ferhadija. Da ti tako nešto dobaci - to je baš svinjarija, za koju bi u svakom društvu fasovao zaušnicu. Mile je lagano poludio, jedva se suzdržavao, glas mu je gotovo zamukao od bijesa, ali je i dalje govorio i odgovarao, jer iako je on silovite ćudi, pravi bosanski Krajišnik poput Nikoletine Bursaća, zapravo je umjeren u stavovima, i kad je poslije na hrvatskim portalima objavljeno što je pritom rekao, vidiš da ima glavu i rep, i da nije nimalo ekstremistički, jer se nije dao isprovocirati politički, nego su ga samo naveli na krive geste.
No to je bio tek početak. Onda ga je Aca stao šarafiti - da zašto ne voli svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, uobičajeni glupi argument koji moraš stalno slušati po Sarajevu, jer ti je neugodno reći - čuj, Bosna i Hercegovina isto je što i Jugoslavija: sad je vidiš, sad je ne vidiš, to je konstrukt koji postoji samo na temelju Daytonskog sporazuma, pa da u njemu piše da ne postoji, nitko ne bio smio tome prigovarati, kao što sad nitko nema prava prigovarati što postoji, ali nije ona nikakva bogomdana domovina, pa što bi netko trebao biti zaljubljen u Dejtoniju?
Još je desetak tako kompleksnih tema pokrenuo Aca svojim floskulama, pa Dodiku uopće nije dao da odgovara, bezobrazno ga je prekidao, potcjenjivački mu se cerio, a zatim, kao vrhunac, pustio u studio vezu preko unilaterala sa sarajevskim TV studijem, gdje je sjedio jedan bošnjački novinar, Lagumdžijin pristaša, s kojim se Dodik sudi zbog klevete, i kad je Mile vidio da mu ovoga namještaju, totalno je podivljao, valjda bi se bio digao i otišao, ali nije, i dobro da nije, jer je to uvijek krajnji poraz - novine jave da si se digao i otišao, ispadne da su te nadjačali, a svaka druga stvar prije se zaboravi nego datum - "ono kad se Dodik digao, i izašao iz studija..."
Zašto ga je Stanković napao baš po tim temama? Nema Aca pojma o bosanskoj političkoj situaciji - ne zna on ništa ni o hrvatskoj - pa bi činjenica što se ovaj lagumdžijski pionir s Federalne televizije volšebno ukazao u hrvatskom eteru i to u emisiji koja baš nikad ne uključuje uključenja, navodi na zaključak kako je cijela stvar bila zakuhana iz dva pravca - možda je ohrabrenje došlo i od Stipe i Stipinih, tijesno povezanih s raznim Harisovim ljudima i interesima, što sigurno nije bilo presudno, jer je očito iz aviona da su se Dodik i Silajdžić načelno sporazumjeli... Ali, zatim, i valjda glavno - tu je taj nezadovoljni, isključeni Lagumdžija, uvijek spreman na neki autodestruktivan potez. Nije li mu, naime, upravo Dodik, uz umjereniji bošnjačko-muslimanski SDA jedini prirodan partner ako misli doći na vlast, ili to uopće ne namjerava, nego naprosto čeka lokalne izbore početkom sljedeće godine, svjestan da će pretrpjeti još jedan poraz, a onda više zbilja neće biti kadar da odolijeva prigušenim zahtjevima u svojoj stranci da se makne, pa prepusti mjesto drugima, možda manje karizmatičnim, ali konstruktivnijim ljudima... Do tada više neće imati ni podršku kapitalnih krugova u Sarajevu koji ga sad podržavaju, jer će oni svoje medijske interese prodati multinacionalnoj kompaniji koja neće imati razloga da opstruira Mileta, a podržava Zlatka.
Kad se sarajevski novinar pojavio na ekranu u zagrebačkom studiju, Dodik je pukao, stao se baš žestoko svađati, protestirati, derati se kao na pijaci, sve je otišlo dođavola, nadasve njegovo premijersko dostojanstvo koje tu više nitko nije čuvao - a Aca se samo kezio, vidjelo se kako trijumfira... Namamio ga je u zamku, jer nije očekivao napad ćelavog, uglavnom bezazlenog trapera. Sad se tu moraš sjetiti Mile Đukanovića koji je također gostovao kod Stankovića. Apartni dugonja u prugastom odijelu, stari Miloševićev drugar koji je za nj pokrenuo "balvan revoluciju", rezerviste koji su gađali Dubrovnik i šverc cigaretama na kojima je srpski režim opstao, naposlijetku se odmetnuo od Slobe, te zametnuo razne svoje priče, pa ga traži italijnski sud zbog krijumčarenja i zbog pogibje krunskog svjedoka kojega su u Stockholmu, u sačekuši, izrešetali iz Kalašnjikova. Prije nego je došao u emisiju, Milo se sigurno javio Stipi, koji je dolazio na Kraljičinu plažu u Miločer, koja se pruža ispred nekadašnjeg ljetnikovca Karađorđevića, gdje i Primakov, ključni Putinov oligarh, bivši šef KGB-a ima vilu, a džipovi sa specijalcima rutinski zatvore pristup kad god se "presjednik kupa". Budo Lončar također drži tu vezu, a zna se da je on po gradu lobirao za Vanju Sutlića kad je trebao postati direktor HRT-a. Možda je i neki ljubazni momak iz advance-teama unaprijed navratio da se detaljno dogovori oko formata i pitanja, pa nisu ni morala dolaziti dva đetića iz pratnje, u prugastim odijelima, da se Aci zagledaju duboko u oči i kažu "Aco, prijatelju, sve će biti kako smo se dogovorili, zar ne?" To uopće nije potrebno s tipovima poput Stankovića. Možda ga je nazvao Bulajić pa rekao da je zadovoljan da Milo gostuje, i pozvao na svoju premijeru, i tako... U svemu, Milo je dobio genijalni tretman, kao da je švedski ministar vanjskih poslova. Prebacivao je nogu preko noge, dugo je razvijao svoje misli, a Aca ga nikad nije prekidao, najviše što je sebi dopuštao bilo je da se malo promeškolji, pa pokaže kako nije odumro nego, evo, novinarski funkcionira. Nije se, naravno, podrugljivo, cinično smijao kao kad je Dodika satjerao u tjesnac - a baš to bio je najružniji prizor u tom tvornom napadu, ujedno slika koja ga dobro definira. Dođe ti da mu ponoviš sve ono što mu je rekao Aca Tijanić, ali bi to bilo ružno, i ne stoji, nema to veze - to kakav je Aca Stanković, samo je njegov problem, što je već iste večeri u Dnevniku demonstrirao fenomenalni Zoran Šprajc, zaštitno lice Hrvatske televizije...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
