|
Ivica Osim
Niti jedna igra u historiji ljudskog roda nije promijenila svijet kao ona sa, zapravo, malo pravila. Fudbal, dakle. Putujući za kožnom loptom, crnci su stigli na Karpate, siromasi iz bivšesovjetskih republika na Mediteran, djeca iz favela u raskošne vile na španskoj obali, Bosanci u Japan... Informacije koje su danas dostupnije - čak i tamo gdje je upotreba interneta strogo kontrolirana - više nego ikada prije, postigle su manje, puno manje, na razumijevanju među ljudima, od jedne jedine pobjede izvojevane, recimo, golom tamnoputog igrača tamo negdje gdje se tamna boja kože smatra oznakom niže rase. Nogomet, kako glasi naslov jedne od najboljih knjiga o ovom sportu, objašnjava svijet mijenjajući ga. Istovremeno, fudbal je promijenio i sebe. Jednako nabolje i nagore. Nikada se, što je lako dokazivo, nije igralo bolje i atraktivnije. I nikada fudbal nije bio beskrupulozniji; surov kao i svaki veliki, jako veliki biznis. U tom i takvom fudbalu je zato moguće da Liverpoolov Dževdo Alihodžić, dakle Peter Crouch, u jednoj sezoni bude najbolji, a drugoj prekobrojni. Ili da se treneri, kao što je rekao Giovani Trapatoni, bivši talijanski selektor, dijele na one koji su dobili i one koji će dobiti otkaz.
Možda nije tačan, ali tako zvuči - ko misli drugačije, neka se pokuša sjetiti - podatak da Ivica Osim nikada nije dobio otkaz! (Epizoda u Panathaniakosu se može dvojako tumačiti). On je uvijek odlazio, ali tek kada više ne bi nalazio niti jedan, prije svega ljudski, pa tek onda rezultatski, razlog da ostane u nekom klubu. No, nikada u sred sezone... Ivica Osim je, prije svega, hrabar čovjek, u onom smislu u kojem je hrabrost pitanje etike, a ne ludosti.
Švabo za sve ove godine, a trener je skoro tri decenije, nije postao robom novca oplođenog tuđim talentom. Mogao je, recimo, trenirati Real iz Madrida umjesto malog Sturma iz Graza. U Španiji bi ga, sigurno, više platili, ali mu nakon što bi postigao najviše što može, ne bi, bez obzira na rezultat, zahvalili transparentom: Thanks for memories. Mogao je, umjesto Japana, biti selektor... Ma nije važno. Sreća je kada čovjek radi ono što želi, a ne samo ono što se od njega očekuje.
Po rezultatima, Ivica Švabo Osim možda ne spada među najbolje trenere na svijetu. On je, međutim, junak iz druge priče: genijalni ters raskošnog znanja i svijesti da se dobra djela čine zato što tako treba, a ne zato da drugi znaju.
Ivica Švabo Osim (6. maj 1941.), bori se za život u Japanu, nakon moždanog udara dobijenog poslije gledanja utakmice. Neki, govorio je Bill Shankly, misle da je fudbal pitanje života i smrti - ne, on je puno više od toga. Fudbal Ivice Osima za njega je bio pitanje života, proživljenog tako da i nas, oguglale na loše vijesti, brine svaki ljekarski izvještaj iz Azije. Jer, još je rano da posljednji puta Švabi kažemo: Hvala ti za sjećanja... Na Želju, posljednju jugoslavensku reprezentaciju, na godine nakon kojih i za najbolje trenere kada pokažu dušu, puno humora i šarmantni bezobrazuk, kažemo: Evo ga ko Švabo! Možda se ne može objasniti, ali je tako: kad bi svako, makar jedan dan u životu, bio kao Švabo, ovo bi bio puno, puno bolji svijet. (Emir Imamović)
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
