banjalukaforum.com

Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.

Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.

Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Hocu na jednome svecanom opelu
Da sahranim ono sto prosloscu zovu.
I da ti donesem tada dusu novu,
Bez ijedne pege negdasnje - svu belu.

I hocu da onog casa, kad na mene
Padnu kose tvoje i poljubac jedan,
Budem kao nekad bezazlen i cedan,
Da prvi put poznam car ljubljene zene;

I da sav u tvojoj beskonacnoj moci
Ocaran, bez svega sto me davno gusi,
Osecam pod sjajem ove prve noci
Kako se u mojoj obnovljenoj dusi,

Uz veselu pesmu razdraganih gnezda
Dok susti topola i mirise lipa
I radosno nebo mesecinu sipa,
Tajanstveno radja novo jato zvezda...

Jedan se pogled iskrao kradom
iz plavog sna sa dna tisine,
zasjao iskrom, bljesnuo nadom
i zaziveo usred tmine.

I poput duge u kisnom danu
na tren tama poce da plamti
kad lagan dodir na mome dlanu
ostavi nesto sto se pamti.

Prebrzo sve su prekrile sene,
i sjaj u oku, i to lice...
Ostase reci nedorecene
za neke druge pozornice.

I nista vise. Sve sto je bilo
zacas se pokri velom sutnje.
Sve sakri plavi san svojim krilom
i nesta svega osim slutnje.

Na dnu moje puti ti ceš biti ziva
I kad sve to svrsi. Obdan ti ces proci
Uza me ko sjena nagla, hladna, siva;
A sva sjajna, vrela u san ces mi doci.
Pelin mojih dana i med mojih noci
Ti ces uvijek biti. Sto se sa mnom zbiva,
Necu ni sam znati: - besvjesno cu poci,
Kud ti mrtvo lisce tragove sakriva.
Sjecati se necu vise lica tvoga,
Mirisa tvog prama, zvuka tvoga glasa.
Al u svakoj bolnoj zili tijela moga,
Sve do posljednjega samrtnog mi casa,
Ko ziv korijen, koji nece uvenuti,
Ja cu da te nosim na dnu svoje puti.

Noc te unistava da bih te trazio
kao ludak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost rusi, zivot se zatvorio.

Kakva samoca i mrak, kakav suh mesec na nebu,
kakvi daleki putnici po nepoznatim telesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neocekivanu odsutnost u noci koja raste.

Moje ruke te ne stezu i moje oci te ne poznaju.
Moje su reci uspravne trazeci te utaman.
Spokojna noc u meni, horizontalna i duga,
pruzena kao reka sa samostalnim obalama.

Ali idem da te trazim, otimam te i cupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje secanje.
Tisina gradi tvoju neobjasnjivu istinu.
Svet se zatvorio. Sa mnom ostajes.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Osvajati tvoju ljubav
Osvajati tvoju slobodu:
Isto je
Sto i svjetlost razlamati

Dijeliti mene od tebe,
I onda kada nas nema:
Isto je
Sto i more razdvajati.

Eto me u mom svijetu iza spustenih trepavica. On je tako krhak i strah me da se slomi. Ja taj svijet volim. Zasto? Zato sto sam u njemu samo ja. I ne bojim se biti sam. U mom svijetu nema zidova, koji stezu, vec samo onih na koje se covjek nasloni, kada je umoran, kada treba podrsku. Ima ljudi, koji zele uci u moj svijet, vidjeti sto ima unutra a zatim to iznijeti vani, slomiti ili mozda cak izvrgnuti ruglu. Ja znam zbog cega oni to zele. Ljubomorni su, ne, u stvari boje me se zbog moci, koju imam kada sam u svom svijetu. Oni bi isto tako zeljeli imati svoj svijet, svoj zastitni omotac. Samo ga oni nisu zasluzili, jer ne znaju cijeniti to. A ja cijenim svoj svijet. Shvacam koliko sam bogatiji, dusevno naravno, zbog njega.

Kada sam u njemu dozivljavam ga kao cvijet. Prvi proljetni cvijet, koji se probija iz zemlje kroz ostatke snijega. Snijeg je grub, jak, ali jako je i sunce, koje grije i koje ce otopiti taj snijeg. Sunce grije sve duse, pa zasto nebi moglo i moju?

Ponekad u moj svijet dolaze Neruda i Jesenjin. Druzimo se i tada sam van "zone sumraka". S njima letim i rastem, rastem i letim. I zanimljivo je, tada se ne bojim visine, jer covjek s njima ni ne moze pasti, zar ne?

A Edgar Poe kaze: "Mrzim snove, te djelice smrti!" Ne slazem se s njim. Moj svijet ne bi postojao bez njih. Oni su hrana za dusu, melem koji se stavlja na ranjeno srce, kisik za pluca.

Da li cu uspjeti sacuvati svoj svijet, ne znam, jer kao sto kaze D. Cesaric:
"Krhko je znanje -, pa..."

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

POVRATAK

Ko zna ( ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje! )
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.

U moru zivota sto vjecito kipi,
Sto vjecito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Mozda iste kapi -
I kad prodje vjecnost zvjezdanijim putem,
Jedna vjecnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naci
Neka ista usta.

Mozda ces se jednom uvece pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteci da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pisem srcem punim tebe
Ove cudne rime,
Oh, ja necu znati, ceznjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i dusa u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim ce glasom zaglusiti razum
Sve sto slutnja sapne;
Kod vecernjih lampa mi cemo se kradom
Pogledati ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vezu
Neki stari lanci.

No vrijeme se krece, no vrijeme se krece
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut ce oci, naci ce se ruke,
A srca se dici -
I slijepi za stope bivsega zivota
Njima cemo ici.

Ko zna ( ah, niko, niko nista ne zna.
Krhko je znanje! )
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.

Dobrisa Cesaric

Rijeka donosi jesen
Dugo umire grad
I u nama toliko ljeta
Mi smo sirocad svijeta.

Reci, da li ces nocas
Moci ostavit sve
Svoju kucu, navike, ljude
I poci, a ne znati gdje ?

Neka svi mrznjom isprate nas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas.
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to !"

Nikad zaliti neces
Svoje stvari, ime, ni grad
I u hladnoj sobi hotela
Bit ces slobodna sad.

Neka svi mrznjom isprate nas
Ali, draga, zivot ceka, sad je cas !
Citav svijet bit ce nas novi dom
Neka kazu: "Avantura je to !"

Duga, ocajna kisa
Magla zastire zrak
Nekim putem, tijesno kroz jesen,
Nas ce odvesti vlak.

Na mom dlanu
počiva nebo
i ptice pjevaju
u mom glasu
proljeće se kupa
u mojim očima
i rijeke teku
mojom kosom
vjetrovi se igraju
mojim suzama
jutra sviću
na mojim rukama
oblaci rišu sjene
na mom licu
i zov dalekog mora
čujem.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Zelim da sam s tobom stopljena u cutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj setnji...
Probudjena zelja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Sta ako je sve to samo igra cula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daskom vetrometnih frula
sve ovo u nama pocne da se spira...

Zagledam u sebe, trazim tvoje oci,
i plasi me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da krocim
i ne mogu nista osim da te zelim...

Kada promatram tvoje telo ispruzeno
kao reka koja ne prestaje proticati,
kao cvrsto ogledalo gde pevaju ptice,
gde je uzitak osetiti dan kako se radja.

Kada se gledam u tvojim ocima,
koje su kao duboka smrt ili zivot sto me doziva,
kao pesma iz dubine koju samo naslucujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno celo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruze sto odrazavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primicem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja peva u zelenilu,
kao sretna ljubav sto bezi i opet se vraca.

Osecam kako se svet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vecnom odvaznoscu zvezda,
s onom radosnom dobrotom vecernjace,
koja ne trazi niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenadjenje. Svet u iskrama
oseca da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj celik uzaren i pomaman
i da cezne samo za blistanjem svetlosti.

Svemir svetluca. Smirena sreca
prolazi kao naslada koja se ne moze zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gde se vetar opasuje oko slepih cela.

Gledati tvoje telo i samo tvoju svetlost,
tu blisku muziku sto se radja medju pticama,
u vodama, u sumi, u vezanom bilu
ovog sveta apsolutnog sto ga osecam na usnama.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Nicman ovo su stvarno predivni stihovi. Da li znas tko ih je napisao, jer poznati su mi, a ubih se razmisljajuci o kome se radi.
Evo nesto i od mene....

Duboko, u svetistu tajnu
Mog srca, u najciscoj mezgri
Mog zilja, u velu mi sjajnu
Svih sanja, u bica mog jezgri,
Ja te, ko najsladju tajnu,
kroz oblike svih svojih m'jena,
Svedj nosim, a precistu, bajnu,
Sam ne znam od kojih vremena.
O ti, koju ne vidjeh nikad
Al znam te!!!... Pri zelenom plotu,
Jos mlad, il na prasljivoj cesti
Vec pognut i star, hocu l' ikad
Divnu te napokon sresti?
I kad? I u kojem zivotu?

Ah, ja volim Tvoja stopala kad odlaze,
volim ih kao da mi dolaze!
Jer to su ista stopala u bijegu, u povratku,
ja njih zelim, a ne njihov smjer.
Ah, ja volim Tvoje usne kad mi sute,
svom snagom, kao da mi pjevaju!
Jer to su iste usne u muku, u pjesmama,
ja njih zelim, ne njihove mijene.
Nevidljiva ljepoto, sve je Tebi nalik,
blizina i daljina, vedrina i suza!
Neces me prevariti: plakati bez Tebe,
isto je sto i smijati se s Tobom.
Ljubim Ti zemlju kojom nisi gazio:
sveta je, ista, tlo je zaorano.
Ah, ne ljubim ja zemlju, ja ljubim zemlju,
a Ti budi nigdje ako imas gdje.

Upi se u mene zagljajem jednim,
K'o groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojima žednim.

Kao Hermes stari i s njim Afrodita,
Stopi se u meni strašcu svojom celom
Da sav iznemognem pod vitkim ti telom,
I da duša moja najzad bude sita...

- Kad pomislim, draga, da će doći vreme
Kad za mene nece postojati žena,
Kad ce cula moja redom da zaneme
I strasti da prođu kao dim i pena,

A da ce, još uvek, pokraj mene svuda
Biti mesecine pod kojom se žudi,
I mladih srdaca što stvaraju cuda,
I žena što vole, i voljenih ljudi,

Vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada
Kao bik pogođen zrnom posred cela
Što u naporima uzaludnim pada
Dok iz njega bije krv crna i vrela...

Upi se u mene zagrljajem jednim,
K'o roznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojima žednim...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Jest, nema na tebi nijednoga dela
Da se mome oku mogao da skrije,
Nijednog prevoja blistavog ti tela
Da se moj poljubac na nj spustio nije.

Znam te tako dobro: u rastanka case
Ti preda me stupas sva sjajna i ziva,
Znam kada ce suze oko da ti kvase,
Znam kad ti se dusa milostom preliva,

A kad u njoj nosis svu toplinu Juga...
Pa ipak si svakog dana nova meni,
Uvek nova, uvek tako cudno druga,
I nikada slicna jucerasnjoj zeni.

Ta moc tvoja cudna zaslepljava mene
Raznovrsnim sjajem, mirisom, i bojom.
- Oh, budi jedanput ko i druge zene,
Da odahnem najzad pred lepotom tvojom!...

Bezbrojne su oci po tvom stasu pale
Ko umorna jata na pomorsku ladju,
I, sve ocarane, za trenutak stale
Da na tebi odmor i lepotu nadju.

Bezbrojna su usta rekla da te ljube,
I umukla zatim, da nikada vise
Ne prozbore reci ni nezne ni grube,
Jer tebi recena rec - sve druge brise!

Bezbrojni jauci prate tvoje stope
Kad ti, kao bozanstvo strasno, sidjes k nama,
I bezbrojne strasti zaplamte ko slama,
I bezbrojna srca crnom krvlju lope...

I niko, i nikad, ne dotace vrele
Usne tvoje, niti rec ti neznu zacu.
Samo, ko dve sestre u bezglasnom placu,
Dve se duse nase u milosti srele.

I ja sam gospodar tvoj i tvoga tela.
Ko despoti stari vladam tobom sada,
Sam napajam usta sa svih tvojih vrela,
I sva neznost tvoja samo na me pada.

O kada je tako stari Usud hteo,
Da ja izabranik budem, ja jedini,
I da, uvek uz nju, vek provedem ceo
Ocaran, i bacen u carobne cini.

Podignucu glavu svoju ponosito,
I kao mujezin s tankog minareta,
Dok poda mnom susti nepregledno zito
I na mesecini plavi kukolj cveta,

Uzviknucu gromko kroz predele neme,
Da obuzme svakog nevernika strava:
"Jest, samo je ona lepotica prava,
A ja njezin prorok za vecito vreme!"

Sad je vrijeme kad on prolazi
ispod njenih prozora:
Ona vec stoji skrita iza zastora
(da je on izvana na spazi).

Bezbrizan, dok ide pored prozora,
I ne sluti da za zidom udara
Zaljubljeno srce.. samo za njega.

U mraku zubor, vrelo - slusaj, duso:
To izvor mog zivota romori;
Kroz siprag hihot, vile - miruj, duso:
To moja sreca tebi govori;
U grmu prvi slavulj - cuti, duso:
To moje srce tebi biljise;
U lijesi prvo cvijece - disi, duso:
To moja dusa tobom izdise;
Tisinom struje, sjene - drsci, duso:
To mjesec – zanos - k nama silazi;
Kroz zvijezde ceznje, slutnje - umri, duso:
To smrt i ljubav k nama prilazi.

Citam knjigu o davnoj, tihoj ljubavi.
I svakog casa pomisljam na tebe.
U duhu,
svaki tren,
presav brijeg,
koji nas
rastavlja,
nadjem se
uza te:
Ljubim tvoja usta, celo, ruke, vrat;
Ljubim tvoja crna oka dva.