banjalukaforum.com

Zašto placeš draga, svu noc i dan ceo
izgubljena sreca još je uvek sreca!
I taj jad u duši što te na nju seca,
to je jad njezin zaostali deo.

Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko
sreca nikad ne mre, ni onda kad mine.
Taj eho kog jedva cuješ iz daljine,
to još ona zbori u tebi duboko -

u samotne noci, kad zalosno šume
reke pune zvezda, gore pune sena...
Do sluha ta pesma ne dopire njena,
no duša je sluti, cuje, i razume...

Posted - 18 Sep 2002 : 21:48:32
--------------------------------------------------------------------------------

hvala

...

Jednom mi je neko poklonio "mali san o sreci"
Cuvam ga ljubomorno. Cini mi se da bi sve bilo
besmisleno bez njega. Bez boje i mirisa, morske pjene
i onog zlacanog traka sunca na jadranskoj plaveti
u snu sto ga evo i sad cutim
ja izdrzati ovaj dan
ne bih mogao....

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Vec godinama ucim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i restekastu lakocu

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te vise ne prepoznajem izvan pamcenja
Koje te predaje meni, i tako sve teze krotim
Struju vremena sto ne prodje kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjas, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagradjen oko jednog trenutka
Kao plod oko kostice, satkan od nestvarnog mesa
Sto ima ukus munje, ukus prasine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje koze.

Vec godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga secanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu sto puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj nas trenutak
Traje duze od tudje smrti.

Zaljubljeni dan

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca
koju si nosila kroz ulice,
ovaj je dan uhvaćen
u mrežu tvog lica
i ne može izići iz tebe,
ne može se otkotrljati
poput lopte
natrag do mojih nogu,
on je ptica
koja ne diše,
koja se ne čuje,
njega naprosto nema.
Ovaj sam dan izgubio
kao sto se gube ključevi,
kao sto se topi snijeg,
ili zaboravljaju prijatelji,
i ja se vise ne sjećam
njegova okusa
njegove obline,
ti si iz njega sve izbacila,
sasvim si ga očistila,
ispraznila, prozračila,
taj dan zbog toga lagan,
poletio je poput balona
nekamo izvan mene,
da bi postao oblak ili kap kiše,
taj dan,
bez mirisa, trajanja i boje
potpuno se osamostalio
i ostavio je za sobom
samo tebe.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Nikman,

lepi stihovi. Ko je autor?

Poz.

_________________

Iskreno rečeno, ne znam. Pokušat ću otkriti pa ću napisati. Stihove nalazim svukuda po netu i većinom su nepotpisani.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Evo uspio sam otkriti. Uh, ala sam postao zaboravan, jedva sam se sjetio gdje sam to našao.
Autor je beogradska pjesnikinja Irena Vrkljan!
Od nje sam uspio naći još samo jednu pjesmu i evo je:


Žeđ

Nebo upija moju površinu,
gladna vatra
prži razinu mojih očiju,
nebo upija moju mokru kozu
sastavljenu od prozirnih struja,
moje glatko tijelo
ranjeno školjkama,
moju dubinu i miris
slanog krajolika alga,
nebo traži vlagu mojih ostrva
i vuče me bezdan,
u usijani pijesak lave
i razdire mi put.
Sunce je nezasitan nož
zaboden u srediste žeđi,
u ovo more pepela.
Nebo upija moje krošnje
i pali lisnato meso
mog rasta,
na rubovima zemlje,
nebo proždire moje sokove
i suši med u krvotoku debla
i razdire korijenje mojih stopala,
moje prste,
moj mrak,
nebo je gladno među haljinama ljeta
i spaljuje moj potiljak.
Sunce je nezasitan nož
zaboden u srediste žeđi,
u ovu sumu pepela.
Oborena
kao igračka strave,
ja branim ovaj prag
i okus žita,
ja se svijam do mulja
do napukle kore mog čela,
ja vicem,
a nebo je nezasitno,
ono je crno srce
na vratima sunca.


Nadam se da će ti se i ova svidjeti. Ako uspiješ naći nešto od nje, javi mi!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

SANJAH TE JEDNE LJETNE NOĆI
LJEPŠA SI BILA OD ATENE
KLEČALA SI NAGA
NA CRVENOM POKRIVAČU
DOK TE MJESEC OBASJAVAO
SVOJOM RADOZNALOŠĆU
JEDINO JE BOJA TVOJE MEKE PUTI
BILA SVJETLIJA
OD TRAKOVA SVJETLOSTI
KOJI SU NEUMORNO DODIRIVALI
SVE ONO ŠTO TE OKRUŽUJE
TAKO SE TVOJA BJELINA
JOŠ VIŠE ISTICALA
DOK SAM TE CJELIVAO
SA VLAŽNIM USNICAMA
TVOJE VITKO TIJELO
SE GIPKO UZDIZALO
SVE DOK TE NE BI PRESJEKAO
BLAGI GRČ U STOMAKU
ZBOG KOJEG TI SE OTE UZDAH

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Dragi Nicman,
pronadjoh kod sebe neke pjesme od Irene Vrkljan, pa evo sve cu ih napisati ovdje.
Mala ispravka oko njene biografije. Ona je jedna gospodja od 70-ak godina koja je rodjena u Beogradu, ali je vecinu zivota provela u Zagrebu. Ne znam gdje je tacno sada, mislim da je u Svicarskoj ili Austriji, ali nisam sigurna.
Ali dosta vise pisanja, citaj i uzivaj...


GODINE PROLAZE


Medju pogledima
koji su do ruba puni poruge i zime
nismo znali sacuvati
malu skrinju
s nasim rukovanjem,
nismo se trazili
pokraj predmeta
sto postaju zli, ubojiti i opasni
i mrze nase tijelo,
zastali smo
da beznadne
i tako sumorne slike
objesimo na zidove
sto izdaju
sudbinu ove bezimene price,
dok vrijeme ljusti naslagu uspomena
i gradi maglu,
i gradi saonice,
kada je snijeg odavno zaboravljen,
i kada lavine donose nove brodove,
a onih starih
ima vec previse
da bismo na svima mogli ploviti.


SUDBINA

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrasena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na zici iznad ponora,
ponosna medju obalama ohole rijeke,
ja dozivam noc prisutnih godina,
sav ocaj napustenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na ostrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgorio pejzaz,
ali ti me prepoznajes.


Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove rijeci
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svecane,
a kosa jos mlada.

Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
sto me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove naseg tijela,
nisam okusila ruze
na snopovima plemenitih ljeta.

Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatisje vjetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od zice.


Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjecanja
radujem oblini mladog sljunka,
jer tko ce od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?

Tko ce kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?


KAO MORE

Zeljela sam biti krotka pred sudbinom

Kao more

I kupiti joj vjetar,
Suncan obruc snova,
Zeljela sam kao more
Mnogo topline za moj glas
Zaledjen na dnu opake noci,
Zeljela sam i trazila
Okomite sjene na mom tijelu
Malo umora u mojoj kosi
I jedno sasvim malo sunce
Za moje oci
Nagnute u sebe,

Kao more,

Zeljela sam
I zaustavila
Krhki stroj srca,
Koji postavlja zamke
Nalik na magicne predjele,
I koji opominje ove zjene
Da ne lutaju neumitnim nebom,

Kao more.


CAROLIJA ZABORAVA


Nadjite me

vezite me

spalite moje sjecanje,

zakopajte moje sunce

u jezero najtamnijeg korijenja

otvorite moje dlanove od soli

i oduzmite mi taj lik

koji i sljunak pretvara u ljubav.


VRIJEME LJUBAVI

Kad prodje ova neobicna mjesecina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plasljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja zivi od topline
moje ruke, i jos me osvaja,
sitnim koracima priblizava nebo
mojim otvorenim ocima,
kad prodje ovo sporo i tesko ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove
poslije tople kise,
kada sve prodje,
pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar
prema sredistu usamljene zvijezde
bit cu voda koja ispire sljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa
stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene,
samo sjecanje na samu sebe,
u casu umiranja,
jednostavna rijec zaboravljena u grlu,
nikad izgovorena,
pokusaj smijeska koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati
ni prozivjeti.

'bla bla', hvala ti za ove stihove.

*
*
*
*
*
*
*
*
*
VRIJEME LJUBAVI

Kad prodje ova neobicna mjesecina
koja je prevalila daleki put od mene do tebe,
plasljivo obojena srebrom,
kad odleti drhtava ptica koja zivi od topline
moje ruke, i jos me osvaja,
sitnim koracima priblizava nebo
mojim otvorenim ocima,
kad prodje ovo sporo i tesko ljeto
vezano svojim remenom za jesen,
kad stanu svi satovi koji su otkucavali
opojne i bujne vrtove
poslije tople kise,
kada sve prodje,
pretvorit cu se u zrna pijeska sto ga nosi vjetar
prema sredistu usamljene zvijezde
bit cu voda koja ispire sljunak
i od toga postaje mutna
i umorna,
bit cu prazan trg sa sjenom necijih stopa
stablo obraslo sutljivim brsljanom sto vene,
samo sjecanje na samu sebe,
u casu umiranja,
jednostavna rijec zaboravljena u grlu,
nikad izgovorena,
pokusaj smijeska koji se hrani
podnebljem jedne pjesme,
koju nisam znala ispjevati *
ni prozivjeti. *

19.09.2002

_________________

Hvala bla, bla! I ja sam malo poradio na pretraživanju i vidjeo da se da naći dosta njenih stvari na netu. Vidjeo sam i biografiju i shvatio svoju grešku. Ubuduće neću ništa raditi na brzinu, nego polako. Evo i kod zadnje pjesme mi se podkrala greska. Pustio sam prvi dio pa cu sada ispraviti grešku. Nadam se da niko neće biti ljut na mene.

SANJAH TE JEDNE LJETNE NOĆI
LJEPŠA SI BILA OD ATENE
KLEČALA SI NAGA
NA CRVENOM POKRIVAČU
DOK TE MJESEC OBASJAVAO
SVOJOM RADOZNALOŠĆU
JEDINO JE BOJA TVOJE MEKE PUTI
BILA SVJETLIJA
OD TRAKOVA SVJETLOSTI
KOJI SU NEUMORNO DODIRIVALI
SVE ONO ŠTO TE OKRUŽUJE
TAKO SE TVOJA BJELINA
JOŠ VIŠE ISTICALA
DOK SAM TE CJELIVAO
SA VLAŽNIM USNICAMA
TVOJE VITKO TIJELO
SE GIPKO UZDIZALO
SVE DOK TE NE BI PRESJEKAO
BLAGI GRČ U STOMAKU
ZBOG KOJEG TI SE OTE UZDAH

ALI JA NE SUSTAH
NEGO JOŠ POLETNIJI
KRENEM JURIŠATI NA TVOJE
MLADE GRUDI
SPUŠTAJUĆI SE POLAKO
SVE NIŽE I NIŽE
KLIZIO SAM PO TEBI
SVE DOK MI SE JEZIK NIJE UPLEO
U TVOJE TAMNE KOVRČE
TADA TI JOŠ JAČE UZDAHNEŠ
I POVIJEŠ SE POD MENE
U JEDNOM TRENUTKU
NESVJESNO SI ZABOLA NOKTE
U MOJA LEĐA
I JA SE PROBUDIH

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Koliko bi se
riznica kraljevskih
ljepotom tvojom
okititi htjelo.

Kolike bi se vile
u svile pretvorile
samo da ti dodirnu tijelo.

O koliko bisera
na dnu mora
o vratu tvome sniva.

Al ruke se moje
kao dvije zmije,
sklupcane gnijezde
oko tvoga krila.


Ma ako pogrijesimo u pisanju, to nista nije strasno, nemoj se zamarati oko toga. Vazno je pisati...

U tebi me ima
Mnogo više
Od prolaznosti dana
I zagasitih obrisa
dolazeće noći
U tebi me ima
Mnogo više
Nego što ti srcem
Protiću
Vrčevi čežnje
I mnogo više
Skriveno je
Iza tvojih drhtavih
Trepavica
Zatajeno u tvojim
Dalekim očima

U tebi me ima
Mnogo više
Nego priznaješ
Sebi

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Pamtim kakva si bila one posljednje jeseni.Bila si siva kapa i mir u srcu skrusen. Plamenovi sutona u tvom se oku borili i lisce je padalo u vodu tvoje duse.

Poput kakva brsljana uz moje ruke pripita, lisce je sabiralo tvoj glas tih i skrusen. Krijes zaprepascenja u kom je zedj mi gorjela. Umilan plavi zumbul savijen vrh moje duse.

Osjecam, oci ti putuju i jesen je daleko: Siva kapa, pticji glas i srce kuce prema kojoj su se selile moje duboke ceznje i gdje sam slao poljupce vesele ko zar i vruce.

Nebo s nekog broda. Polje sa bregova. Spomen na te je svjetlo, dim i mir jezera skrusen.Tamo za ocima tvojim sutoni su izgarali.Suho jesensko lisce kovitlalo usred tvoje duse.

Nedostaješ mi
U noćima
Predugih sati
U jutrima
Slomljene nade
U danima
Plačljivih
Kiša

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Kad jutros, jedva krijuc zlobu
i u klopku me navodeci,
Demon u moju udje sobu,
upita: " Da l' mi mozes reci
sta je od sviju lepih stvari
kojim je oko zasenjeno,
od crnih il' rumenih cari
sto cine ljupko telo njeno,
najsladje? " - Ali dusa rece
Gnusniku: " Svaki deo greje
isto, iz svakog melem tece
i podjednako drago sve je.
Ne znam, kad sve me ocarava,
sto posebno me tu privlaci.
Ona me kao noc stisava
i kao Osvit na me zraci;
i saglas je preveliko
sto njenim lepim telom vlada
da obujmiti moze iko
sve sastojke tog divnog sklada.
Preobrazaj me tajni pleni,
sva cula se u jedno slise!
Muzika struji dahom njenim,
kao sto njezin glas mirise!"

U životu je sve moguće:
i da te vole i da te mrze
i da te ljube i da te gaze.

Moguće je da sanjam otvorenih očiju,
da te volim i mrzim u isto vrijeme,
da sunce sija i da bude tama,
da je toplo, ali i hladno,
da bude mir, ali i rat,
da želimo i da se nadamo,
da se rađamo i da umiremo.
Sve je moguće!

Da dajemo i uzimamo,
da imamo i nemamo,
da kiša pada, ali i suša vlada.

Sve je moguće!

Da čujemo krik galeba,
ali i prijeteću tišinu,
da se pojavi duga
i da nas uhvati tuga

U životu je SVE moguće,
samo jedno ne -
da živimo dva života.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Cekam u senci jednog starog duda
Da mesec zadje i, skrivena tamom,
Po uskoj stazi sto kroz noc krivuda,
Da sidjes k meni ceznjivom i samom.
Cekam, a lenjo prolaze minuti,
I sati biju na tornju daleko.
Vec zora svice, blede mlecni puti,
A ja jos cekam, - i vecno bih ceko!
O, sta je to sto mene vece sada
Za jednu put, za jedan oblik tela,
I sto mi dusa zatreperi cela,
I sva nemocna izdise i pada,
Kad me se takne jedna ruka bela!
I sav zasenjen pred cudesnim sjajem
Lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
Kao da svakog casa zivot dajem,
prilazim tebi pun poboznog straha,
Posrcem, klecam, dokle me privlace,
ko provalija tamna i duboka,
I dok se strasnim prelivima mrace,
Tvoja dva crna neumitna oka...

Svjetlo sa tamom,
oblak sa modrinom,
vatra sa krstom sto se rusi,
suza sa okom koja place
ti spavas sa mnom,u mojoj dusi.

Camac sa morem,
hleb sa vinom,
pjesme sa grlom presjecenim,
ruza sa sjenom u tvom krilu
ti spavas sa mnom,negde u meni.

Jedro sa vjetrom,
snijeg sa planinom,
jesenje magle s nespokojem,
trava sa rosom,otok sa morem,
ti spavas,spavaj milo moje.

Usna sa usnom,
srebro sa zlatom,
usnula ptica ispod granja.
Probudis li se,probudit cu se
i zato sanjaj...da te sanjam...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Svaki cas dok sam budan
ziv sam, znam.
Ono što je jucer bilo,
vec je san.
San-pauk mi mreza oci:
mah na mah.
Al je budno moje srce
i moj dah.
Spavaj, drugo, suzo slatka
s usana
Raja na toj zemlji nema
osim sna.