|
Manastir na Ozenu nije podignut 1282.godine. To je najobicnija sarena laza za malu djecu, ili za zaludjene nacionaliste, koji pricaju propagandne price. Uostalom, tu temu smo vec imali, pa ne znam kako ti pada na pamet da o istoj temi raspravljas po drugi put. Jednosatvo procitaj sta je ranije receno i ne ponavljaj stalno iste price.
Evo sta na tu temu kaze Noel Malcolm, Naseljavanje Bosne: Srbi, Vlasi i Karavlasi
"Sdruge strane cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organizovanmu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni, sve dok kralj Tvrtko nije prosirio bosansku teritoriju u sedamdesetim godina 14 stoljeca na gornji tok rijeke Drine ( jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije, ukljucujuci tu i manastir u Milosevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milosevi, on je bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega, izuzev Ostoje, koji je mozda bio pripadnik Crkve bosanske.
Jedan srpski povjesnicar umjetnosti ustvrdio je, da nekoliko pravoslavnih manastira u sjevernoj Bosni, potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje vrlo nepouzdano. Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve mozda naselili u Bosni. Neki su se bosanski plemici ozenili djevojkama iz srpski vlasteolskih porodica, a u dvadesetim goidinama 15 stoljeca pominje se jedna pravoslavna obitelj u Vrhbosni (kraj oko danasnjeg Sarajeva). Neprijeporno je bilo postupnog prozimanja pogranicnih krajeva Bosne pravoslavnim vjerenicima iz Hercegovine. Neki katolicki izvjestaji iz pedesetih godina 15 stoljeca govore o izravnom nametanju dvaju crkava za duse,o preodiranju franjevaca u Hercegovinu i o pokusaju obje strane da privuku bivse pripadnike Crkve bosanske. Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom razdoblju, doista nema tragova nazocnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne." st.95 i 96.
Medjutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15 stoljeca spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mniogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16 stoljecu ( Tavni, Lominci, Papraci, Ozrenu i Gostovicu ), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515.godine. Te nove gradjevine jos vise iznenadjuju kad se zna da je Zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno graditi nove crkve. Ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.(Fine, Bosnian Church,st.379-380) Premda su pravoislavni vjernici i te kako ponizavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizovao Pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom carstvu, a katolici izvan njega. Bosanski mitropolita ( pravoslavni biskup) spominje se prviu put 1532.godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerovatno je sagradjena tek sredinom 16 stoljeca.
Premda ima mnogo zabiljezenih slucajeva preobracanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16 i 17 stoljeca, jasno je da se to sirenje Pravoslavne crkve ne moze pripisati samo tim preobracanjima. U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvise uspjeha, narocito na sjeveru Bosne, u tom razdoblju se nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je po srijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustila, bilo zbog rata ili kuge.
Vec u prvim tefterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se dekleriraju kao Vlasi, sto su se nastanili u opustjelim krajevima istocne Hercegovine. U tefterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15 stoljeca moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476.godine npr. oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u krajeve oko Maglaja, zajedno sa dvoicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina, nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapdanu Bosnu. U ratovima na pocetku 16 stoljeca, opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni, jer su katolici bjezali u habsbursku monarhiju. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostavi prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan priliv vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17 stoljeca bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.
Od 1530 godine kada je habsburski sluzbenik Benedikt Kuripesic putovao kroz Bosnu, izvijestio je da u toj zemlji zive tri naroda. Jedni su Turci, drugi su stari Bosanci, a treci su Srbi koji sebe nazivaju Vlasima, a doselili su se iz Smedereva i Beograda. Tu je vlaski elemenat bio toliko vazan u nastavku bosanskog pravoslavnog pucanstva, da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" rabio u Bosni u znaku pripadnika Pravoslavne crkve. Dakako, da su u tom procesu naseljavanja, ucestvoivali i Srbi iz Hercegovine koji nisu Vlasu.
Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske imperije, ne samo zato sto su bili pokretni, tipicni su im poslovi bili, stocarstvo, uzgoj konja i organizovanje prijevoza robe za trgovce. Vlsi su imali posebne povlastice, kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu, smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnim podrucjima, a njihovim vladarima su dodjeljivani veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje, i od njih se ocekivalo da obavlkjaju vojnu funkciju. Umjesto placa dozvoljeno im je da pljackaju neprijateljsku teritoriju
Istodobno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred otomanskom najezdom u 15 stoljecu i koji su njegovali slicnu tradiciju, Habzburgovci su poceli koristiti sdruge strane te nestalne i promljenjljive granice. Pridruzili su im se i neki Vlasi iz unitrasnjosti Bosne. Godine 1527. posto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske, Ferdinand I utemeljio je za njih formalni sustav zakupa zemlje i vojnih duznosti. Bili su oslobodjeni feudalnih obaveza, dopusteno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati svoje zapovjednike, mirove sudce-knezove i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru. Na taj nacin izrastao je pod Habsburgovcima poseban sustav drzanja zemlje u posjedu i vojne organizacije, takozvane Militargrence ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvacasla pojas zemljista izmedju tridesetak i stotinjak kilometara sirok i oko tisucu kilometara dugacak. Krajisnici ili Grencer, na sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnickoj odvaznosti i krvolocnosti, zvali su se Vlasi ili Morlaci.
Godine 1630 Ferdinand II potvrdjio je njihovbe privilegije u dokumentu poznatom pod imenom "Zakoni i Vlasima" ili "Statuta Valachorum". U pojedinim velikim ratnim pohodima, ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca, sastojao se uglavnom od vojnickih okrsaja Vlaha s Vlasima.
Tko su bili Vlasi i gdje su ponikli? To je jedno od najspornijih pitanja u povjesti Balkana. Vlasi su i dan danas rastrkani po mnogim dijelovima Balkana. Najveca njihova koncentracija danas je u gorju Pindus na sjeveru Grcke, ali ih ima i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostatak vlaskog ziteljstva naci cemo i na Istarskom poloutoku. Po tradiciji su bili stocari i pastiri, i moglo bi se reci da su napola bili nomadi, jer su gonili stoku kadkada i na velike udaljenosti sredovite ljetnje ispase u planinama na redovitu zimsku ispasu u drigim mjestima. Neki su se obogatili prodajom svojih stocarskih proizvoda: vuna, sir i marva. Mnogisu se proculi u 18 i 19 stoljecu kao trgovci domaci i medjudrzavni. Jedna bizantijska pjesma iz 12 stoljeca pominje vlaski sir koji je bio na glasu u Carigradu. Neki drugi bizantsijski pisci pominju vlasko tjeranje stoke iz jednih krajeva u druge, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o njima kao pastirima-kjelatorima(rijec potekla od latinske rijeci calator) sto znaci konjovodac, rijec koja se ocuvala i u savremenom vlaskom a u prevodu znaci putnik .
U pisanim zapisima Vlasi se cesto pominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednoig kraja u drugi.ovorili lokalne jezike i stapali se s domacim pucanstvom. U dokumentima kasnijeg Bizanta, govori se o Bugaro-albano-vlasima, pa cak i o Srbo-albano-bugaro-vlasima ( Baratusis, Late Byzantine Army, st.216 i 256). Medju ostalim njihovim imenima spomenimo bizatsko-grcko "Mavrovlachos", sto ce reci crni Vlah, iz cega je i potekao naziv Marlok, pa savremeno grcko ime"Koutsovlachos" ili "Kucovlah", sto doslovice znaci hromi Vlah, a to je valjda inacica koja je puckom etimologijom nastala od turske rijeci" kucuc eflak"-malog Vlaha. Samo ime Vlah potice od rjeci kojim su stari Sloveni nazivali narode sto su govoili latinski ili romanske jezike, pa odatle i " Wallachian" "Waloon" i tek posredno primjenom "Welsh"
Nema pouzdanih zapisa o Vlasima prije desetog stoljeca. Jedini dokaz o njihovom postojanju prije toga lingvisticke su naravi. Vlaski je jezik romanski, vrlo srodan rumunskom, lingvisti ga zovu makedo-rumunski, a romanski koji se govori u Rumuniji "dako-rumunski". Ocito je da je taj jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sacuvan, i da su Sloveni naisli na njih prilikom dolaska na balkan u 6 i 7 stoljecu. Medjutim, Rimsko carstvo obuhvacalo je na Balkanu golem prostor, pa je to dusu dalo savremenim nacionalnim povjesnicarima da tvrde kao Vlasi potjecu upravo s njihova podrucja. Tako recimo Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kazu da su romanizirani Tracani, a rumuni insistiraju da su romanizirani Dacani-potoimsci rimskih legionara u Daciji. Nije vazno jes li potomci jednih ili drugih, vazno je da su bili tu prije dolaska Madjara.
Medjutim pravo porijeklo Vlaha moze se izvesti iz lingvisticke gradje. Vlasko-rumunski jezik, koji je bio jedan jezik, dok se dva glavna obilika nisu pocela racvati negdje na pocetku srednjeg vijeka, ima nis posebnioh zajednickih znacajki s albanskim jezikom. Medju te znacajke spadaju osnovna pravila gramatike i sintakse, odredjen broj posebnih idoma i jezgra vokabulara vaznog za pastirski zivot. Albanski koji je jedini prezivio od jezika ilirskih plemena, sadrzi i znatan broj rijeci posudjenih iz latinskog, pa upucuje na tijesnu vezu sromaniziranim pucanstvom za sve vrijeme rimskog razdoblja. Udruzene snage historijske lingvistike, proucavanje imena mjesta i povjest Rimskog carstva, omogucuju nam da izvucemo prilicno pouzdan zakljucak da je srediste u kojem su se oba ta jezika razvila podrucje sto se porteze od sjeverne Albanije, preko Kosova do jugozapadne Srbije, a mozda je obuhvacala i neke prdjele sjeverne Makedonije, i zapadne Bugarske. Veci dio romaniziranog pucanstva koji govori rumunskim jezikom na tom podrucju, rasprsile se ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, napose najezda Slovena. Ostatak koji se bavio stocarstvom uspio je prezivjeti u gorju nedirnut razvojem slovenske sjedilacke poljoprivrede, a u udaljenim planinama osobito sjeverne Albanije, ostao je u tijesnoj vezi sa jos starijim ostacima koji su govorili ilirski jezik, doduse verzija ilirskog duboko pozeta latinskim nakon stoljetnih doticaja.
Ovo objasnjene prihvacaju svi objektovni znanstvenicikoji su izucavali to pitanje. Na zalost u to proucavanje unio je nepotrebnu zbrku neumjesni nacionalni ponos rumunskih autora, koji se ne mogu pomiriti sa cinjenicom, da su prvi ljudi koji su govborili rumunski, porijeklom juzno od Dunava. do 102
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
