banjalukaforum.com

SUDBINA

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrasena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrecem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na zici iznad ponora,
ponosna medju obalama ohole rijeke,
ja dozivam noc prisutnih godina,
sav ocaj napustenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.

U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kise
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se gladju,
ranjavam vid na ostrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.

Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kozu
pretvorila sam se u izgorio pejzaz,
ali ti me prepoznajes

Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove rijeci
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svecane,
a kosa jos mlada.

Nisam zaboravila korijenje ociju
na obali onog drugog svijeta
sto me doziva
mrezom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove naseg tijela,
nisam okusila ruze
na snopovima plemenitih ljeta.

Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatisje vjetra,
nosila sam tudje haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od zice.
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjecanja
radujem oblini mladog sljunka,
jer tko ce od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
sto prodiru u pore mog sna?

Tko ce kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?

nocas te tugujem najdraze moje

s nekim osjecajem daljine
jer nema nikoga ovdje kraj mene
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza

nocas te tugujem

a u istom smo gradu
i iste brojimo minute
samo sto usne ne ljube i sute
samo sto oci prosipaju sjaj
u nekim drugim sobama
nekim drugim ljudima

nocas te tugujem i skitam

ne ljubim i pitam
sto je tamo iza jutra
iza zagrebacke zime
postoji li tamo jos tvoje ime
kao sto ti u meni postojis
i ova noc sto mirise
po narancama s juga
govori mi sto je tuga

nisi daleko
a cini mi se kao sto godina
svijetlosti i tame
kao da se ljubav tamo topi
na plamenu svijece



i tugujem te nocas

i tugujem

i tugujem

Veliki pozdrav Secret!
Bas sam bila usamljena i razmisljala sam gdje ste svi nestali.


Da l' to moja glava svice
na ramena tvoga ruzi?
Ili ja to sebe sama
u rukama tvojim drzim?
Da li se to moje srce
u dnu tvoga srca cuje,
il pod slapom kose tvoje
jeze pasom slatke struje?
Ustao bih, ali ne znam
kojom nogom?
Ko bršljan se uz tebe svijam
bijelim logom.
U prozoru zimsko sunce
kroz san sije,
zavlaci se izmedju nas
da se zgrije.

Moja je dusa jesenji oblak,
Oblak rastrgan,
Kao krpa. Bacen na nebo.
Ja volim oblake, u jesen.

Lice mi je, mrko, suncem spaljeno.
Moje oci u oblake gledaju.
A misao?
Misao je upravljena k tebi.

EHO
Ja pjevam,
cuje se to,
kao u opni
jedne
ogromne suze,
koja mozda
nikad nece
kanuti...

Ja pjevusim...
To je
oglasavanje
sjetnih misli
iz dubine
jesenje vlage...

Ja glasom
treperim samo...
To na dnu
sebe samog,
na sopstvenoj
sahrani
sapucem
za utjehu:
"Proci ce
nemiri ovi ..."

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Da li još uvek, nekad,
kad pomisliš da stvarnost
u zaborav sve slutnje zavije,
zivne u tebi iskra
kroz magicnu nestalnost
i obasja lutanja naša
i susret koji još ceka
tamo negde sred guzve
na uglu pored Slavije...

Da li još uvek snivaš
i snima bojiš sve dane
dok sivi dani teku,
razlivaju se i nose...
I da l' još u uglu usana
iste osmehe skrivaš
i isto, nehajno, rukom
otklanjaš pramenje kose...

Da li ti misli još nose
iste nijanse poleta
ili ih sad sece košava
k'o topli dah zimskim rezom...
Da li još uvek pricaš
plamenim krilima poneta...
Da l' još onako zurno
uvece koracaš Knezom...

Da li jos uvek pušiš?
Citaš li iste knjige?
Da li još uvek voliš
da slušaš Baha i Lista...
Da li još uvek vešto
u sebi promaje gušiš,
da li još vedro grabiš
i ne haješ za brige...

Da li si još uvek ista?

Ti uvek imaš mesta
u meni i mojim danima
i zato ne pitaj cemu,
ne pitaj da li mi treba...
Kroz tvoje reci i šapate,
kroz susret koji ne presta,
sa tobom i ja šetam
pod svodom našeg neba...

Ne misli da l' i nad mene
poneki oblak se klanja...
Ne brini da l' ce me mozda
tvoja prica zaboleti...
Dok mi pišeš o svemu
uklanjaš sva rastojanja,
i zato, samo mi piši,
i ne pitaj da li cu voleti...

Hvala na pozdravu bla bla. I tebi jedan

Evo jedna pjesma koja je meni jako draga.
Nina Badric

OSTAVLJAM TI SVE




Nošena dahom snova
putujem sad kroz oblake sjećanja
i živim da budem tvoja
jer samo sam tebe jedino voljela
al' tu u meni još prkosa ima
da te nikad ne pogledam
i tu u meni još ljubavi ima
još ima me
to nije kraj

Sad ostavljam ti sve
sve one ružne riječi zaboravljam
i ovu tugu što krijem u sebi
ja nikom ne poklanjam
jer ostavljam ti sve
i pogrešno bi bilo ponoviti
jer ovu tugu što krijem u sebi
ja neću ti priznati

Na kraju svakog puta
kada se ljubav ruši i ostavlja
puno je teških riječi
a svaka boli,boli k'o istina
al' tu u meni još prkosa ima
da te nikad ne pogledam
i tu u meni još ljubavi ima
još ima me
to nije kraj

Sad ostavljam ti sve...

Svaki bih ton ponoviti mogo
Od dazda tvojih rijeci,
Al da me pitaš za njihov smiso?
Ni slova ne znam reci.
Evo, ko dijete u tebe gledam
Koje govoru uce,
Gledam kako iz tvojih usta
Moj glas u tebi guce.


Stvarno predivna pjesma Secret, a i tvoja Nicman...
Treba malo da Vas hvalim, nadam se da vise necete biti odsutni ovako dugo vremena

Sva neskromnost moja
i zedj nabujale mladosti
bubnjale su mi u grudima.

Jurio sam kroz vjetar
i tu proljecnu kisu,
sto dalje,
za leptirastim snovima
pruzao sam ruke...

Posustavsi,
sletjeo sam
u tvoje krilo
da bih se
tvojim plamom
ogrijao malo
i u rukama njeznim
potkrijepio zrackom
tvog pogleda,
napio vedrine
tvoga osmijeha,
pa se vinuo
u letove nove...

Ali, u sjeni tvoga oka
usidrio se oblacic
moga sna
i ostao sam
kraj ogromnog sunca,
sto u tebi sam otkrio
i ciji sam zrak i sam postao...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Htio bih, da si miris ciklame,
Ja da sam lahorac sneni,
Došla bi noc otajstvena, silna,
Ti bi se svijala k meni.
Il da si cista molitva djeve,
Vedra ko bozija miso,
Mene bi našla sunca u zraci,
Zlatom bih stazu ti riso.
Htio bih, da sam plavetno nebo,
Ti da si svjetlica mala,
Uvijek u mojoj skrita bi grudi
Nocu ko zvjezdica sjala.
Il da si kruna drhtava srebra,
Ja da sam talas ledovit,
Bura bi divlja, raznijevši mene,
Rasula zivot tvoj skrovit.
Htio bih, da si sva samo duša,
O kojoj mašta mi snila,
Moju kad svijet bi ispio dušu,
Dušom bi ti mi tad bila.

Divno je, divno
Sklopiti oči, a tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz trepavke tanke,
Draškajuć blago zavjesu svilnu
Između mene i između svijeta.
O ala je hitra ta šarna igra,
Što mi je sunce stovrsnim vezom
Veze i šara ko vir i oblak
Na tamnoj mreži mojega oka.
I igra tako: u crvenom moru
Pliva i tone u zeleni kotač
I bude odjednoć žutijem dimom,
Iz kojeg pršte srebrne iskre - -
Kao kad rumen zlaćane zore
Struji niz greben alema samih.
A od te pjene da bude magla,
Što trepti za blage sutoni majske
Nad mladim žitom.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Nemoj, draga, nocas da te san obrva
I da sklopiš oci na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodice se mlado proljece! I svuda
Prosuce se miris plavih jorgovana;
I pahulje snjezne padace sa grana
U naš bistri potok što bastom krivuda.
Uzvice se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki ce prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dodji, i u bašti budi ruza prva,
I na mome srcu miriši do zore!

SANJAO SAM

Sanjao sam vile.
Sanjao sam jezera obojana kao kistom
što mu boje daje šumski, zeleni svijet.

Šum slapova i cvrkut ptica
načini u mome srcu prostora za slet na cvijet...

...za sreću u trenutku što traje, još, još i još...

Kao što rekoh;
sanjao sam vile, sanjao sam jezera,
sanjao sam neki sretni svijet.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Odakle dolazis? Iz kojeg svijeta?
Sto radis tu sa ovim robom?
O, mozda te je k meni poslalo nebo
Da Bog ne zgrijesi s tobom.

Ti i ne slutis
moj povratak i moju blizinu

U noci kada sumi u tvom uhu tiha mjesecina
znaj:
ne koraca mjesecina oko tvoje kuce
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajuci cestom kroz mrtvo svijetlo podne
stanes
preplasena krikom cudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidis crnu sjenku sto se mice
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svecan
kao pored tebe

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Digli se laki leptiri bijeli,
Pali na tvoju valovitu kosu,
S mladoga drvlja pozdrav se cvjetni,
Mirisni snijeg na rame ti prosu.
Sunce je svoje najljepse zlato
Svilo u vijenac na prame ti guste,
A ti si cista, plaha i stidna
Svila se k meni od bojazni puste.
Rukom o ruku isli smo k sreci,
Ko da nevidljivo nosi nas krilo,
Proljet u dusi, u oku ljubav. -
To je dakako sve u snu tek bilo.
Nema na javi leptira lakih
Ni cvijeca, magla se slegla naoko
Na pusti kraj i goletne svrzi,
Na moju dusu i na tvoje oko.
Uvijek sam za tobom ceznuo tako,
A kad smo opet se nasli i sreli,
Zasto si tako hladna i strana
Ko da nas dalj i nedoseznost dijeli!
Gledam, gdje ti se uklanjas meni,
I kako magle put juga se krecu,
Ljubim te bolno, zarko ko nikad,
Al ljubav ne znam prosjacit i necu!

Ponudi me vremenom, riječima i dodirom
ponudi me s društvom, sa tijelom i sa snom.

Ja primam sve što nudiš,
ja primam sve što daš.

Al' ne ostajem ti dužan
sve ti vraćam natrag.

Ponudi me suncem, morem i vedrinom
ponudi me glazbom, stihom ili rimom.

Ponudi me smijehom, susretom u sumrak,
ponudi me zorom, daj mi neki znak.

Ja primam sve što nudiš,
ja primam sve što daš.

Al' ne ostajem ti dužan,
sve ti vraćam natrag.

Ponudi me svjetlom, možda mrakom ili tminom,
ponudi me strahom, fobijom il' plimom.

Ponudi me dobrom, lošem ili zlom,
ponudi me s nečim kao nervni slom.

Ja primam sve što nudiš,
ja primam sve što daš.

Al' ne ostajem ti dužan,
sve ti vraćam natrag.

Ponudi me s pićem, sa gitarom, ali pazi!
ponudi me s kruhom, ili rukom koja mazi.

Ponudi mi krila, kao ptica što ih nosi
ponudi mi avet što se smije svojoj kosi.

Ja primam sve što nudiš,
ja primam sve što daš.

Al' ne ostajem ti dužan,
sve ti vraćam natrag.

Ponudi me krajem, onda možeš i početkom
ponudi me svrhom, plačom ili metkom.

Ponudi mi sebe, ja bih htio biti moćan
ponudi se meni, ali moraš biti tačna.

Ja primam sve što nudiš,
ja primam sve što daš.

Al' ne ostajem ti dužan,
sve ti vraćam natrag.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ostale su strasne reci nerecene,
Samo tvoje oci, mirne kao tmina,
One su gledale i slusale mene;
Moj bol na tvom uhu pevase tisina.

Kakva himna srca, ta rec nerecena!
Ta rec sto ne pozna bespuca i bludnje!
Kad tisina zbori mesto nas, rec njena
Ima svu cistotu sna i bolne zudnje.

Ta blaga muzika ljubavi sto cuti,
Ima mir molitve u dubini duha:
Nikada se recju lazi ne pomuti,
Nit’ se glas porocni dirne naseg sluha.

Ideja u nemi kamen uvajana;
Vera sva u suzi sto nece da kapi;
Ta zakletva sto je u neznan cas dana;
I najvisi zakon bola koji vapi.

Covjek sam, i nista ne znam.
Mozda bih ti vise mogao reci
Da sam svjetlo sto se gnijezdi
U ocima tvojim;
Jer da sam i jelen, i jasen u planini,
Zbog tebe bih sisao medju ljude,
Zbog tebe bih pozelio imati ovo tijelo
Koje sve manje nosim kao teret.
Dobro je sto nisam niknuo
U nekom poljupcu prije,
Ili poslije tvoga daha.
Dobro je sto sam se zadesio
U istom svijetu sa tobom.
Ovaj kratki izlet na zemlji
U meni vec prerasta
U jedno sveopce vidjenje s tobom.
Ma gdje bila na svijetu
Dobro je znati da jesi.
Krikom me moja roditeljka
K tebi donijela,
I krikom cu nebo prepoloviti
Kad se budem otkidao od ociju tvojih.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.

Napisati, na primjer: "Noc je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".

Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu, kao rosa na livadu.

Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Kao da je hoce pribliziti moj je pogled iste.
Moje je srce iste, a ona nije uz mene.

Ista noc odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.