Damaskin je napisao:
Сви ми "брљамо" и "забрљамо" свакодневно,
али нас то не чини сатанистима.
Podsjetio bih na jedan događaj iz Evanđelja. Prilično zanimljiv kad je u pitanju ova tema o dobru i zlu.
A kad dođe Isus u okoline Ćesarije Filipove, pitaše učenike svoje govoreći: ko govore ljudi da je sin čovječiji? A oni rekoše: jedni govore da si Jovan krstitelj, drugi da si Ilija, a drugi Jeremija, ili koji od proroka. Reče im Isus: a vi šta mislite ko sam ja? A Simon Petar odgovori i reče: ti si Hristos, sin Boga živoga. I odgovarajući Isus reče mu: blago tebi, Simone sine Jonin! Jer tijelo i krv nisu to tebi javili, nego Otac moj koji je na nebesima. A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. I daću ti ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima, i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima. Tada zaprijeti Isus učenicima svojim da nikom ne kazuju da je on Hristos. Otada poče Isus kazivati učenicima svojim da njemu valja ići u Jerusalim, i mnogo postradati od starješina i od glavara svešteničkih i književnika, i da će ga ubiti, i treći dan da će ustati. I uzevši ga Petar poče ga odvraćati govoreći: Bože sačuvaj! neće to biti od tebe. A on obrnuvši reče Petru: idi od mene sotono; ti si mi sablazan; jer ne misliš što je Božije nego ljudsko. (Matej 16, 13-23)
Prvo vidimo da se Petar prilično istakao nad drugim učenicima jer je čuo Oca i Duha Svetog zbog čega je pohvaljen. Nakon toga Petar zabrlja i Isus mu ne kaže ni da je satanista već ga naziva direktno Satanom i govori da je Petar Isusu sablazan. Iz kog razloga? Isus je razlog naveo:
"ne misliš što je Božije nego ljudsko". Koliko mi (svako)dnevno puta "ne mislimo što je Božije nego ljudsko"? Kad je najistaknutiji među apostolima, koji je prije toga i pohvaljen zbog blagodati Duha Svetog, nazvan Satanom...a šta mi?
Ali ovde bih prije svega želio skrenuti pažnju na bitnu stvar o dobru i zlu koja se može vidjeti iz ovih stihova.
Zašto je Petar rekao:
"Bože sačuvaj, neće to biti od tebe"?
Zašto ga je pogodilo to što je Hrist rekao da mu je određeno da strada?
Zato što je imao ljubav prema Isusu Hristu. Osjećao je i veliku odanost prema njemu, to se može vidjeti i iz drugih događaja u Evanđeljima. To što se zgrozio na pomisao o Hristovom stradanju je sasvim razumljivo. To što nije želio da se tako nešto desi je takođe razumljivo. Tu pogođenost od ideje o Hristovom stradanju je osjećao zbog ljubavi i odanosti. I mi bismo se osjećali tako. I mi želimo negirati i zaobići patnju dragih osoba. Ali čime je Petar "nagrađen" za tu ljubav i odanost? Time što mu je rečeno da je satana, i da je na sablazan onome kojeg je volio i slijedio, za kojeg je kasnije dao i život. A zašto? Zašto je "dobio šamar" kada je samo želio sve najbolje? Tu dolazimo do onoga što je po meni jako bitno da se ovde vidi, i što je mnogima kamen spoticanja u duhovnosti i religiji.
To što je Petar mislio da je najbolje, makar iz svojih najboljih pobuda, ne znači da je i po Bogu najbolje, jer Bog vidi cijelu slagalicu a mi samo djeliće. Hrist je vrlo dobro znao da je njegovo stradanje potrebno, i svako skretanje sa tog puta je bez uvijanja nazvao satanskim, makar ono došlo iz najboljih pobuda, jer skretanje sa tog puta nisu bile Božije već ljudske misli.
Isto tako možemo posmatrati mnoga ljudska stradanja kroz istoriju.
Zlo nije uvijek zlo, i
dobro nije uvijek dobro. Razlikovati dobro od zla nije tako lako kako mnogi misle. A od tog razlikovanja je sve i počelo, od branja sa drveta poznanja dobra i zla. Nije čak dovoljno ni poznavati same zakone Svetog Pisma. U njemu imamo zapovijest "ne ubij" a onda zapovijest da se istrijebe okolni narodi. Nekima je ovo kontradikcija. A neki to "ne ubij" ne vide kao apsolutni zakon već kao pravilo koje važi sve dok ne dođe izuzetak. A onda važi izuzetak, do daljnjeg, i u svojim okvirima. Problem je što ljudi kroje neko svoje "dobro" i svoje "zlo", i sve što se ne uklapa u te njihove definicije smatraju pogrešnim, kontradiktornim.
Ovde je mnogo toga rečeno:
Moguće je da vi nešto mrzite, a to vam je dobro. Moguće je da vi nešto volite, a to vam je zlo. Bog zna, a vi ne znate. (Kur'an 2,216)
Poenta ovog gore slučaja iz Evanđelja, i ovog stiha iz Kur'ana, i mnogih drugih poučnih događaja iz raznih svetih spisa je ista, da ljudi često ne znaju razlikovati stvarno dobro od stvarnog zla, već da umjesto toga prave neke svoje definicije onoga šta je dobro i šta je zlo i sve pokušavaju ugurati u te definicije. To često rezultuje nezadovoljstvom, mrzovoljom, osuđivanjem, razočaranošću oko ovoga i onoga ("šta sam ja zagriješio pa da...", "šta je on zgriješio da mu se desi..."). Mnogi čitajući svete spise kažu: "ako je Bog stvarno ovako nešto uradio onda je on loš". A zašto bi bio loš? Samo zato što neko ima neku takvu svoju definiciju "dobrog" i "lošeg"? A zapita li se koliko je dobra ili loša ta njegova definicija, koliko je (ne)potpuna, jednoslojna? Ima jedan super stih u tom smislu:
"Dom Izraelov veli: Put Božiji nije prav. Moji li putevi nisu pravi? Dome Izraelov, nisu li vaši putevi nepravi?" (Ezekiel 18,29)
I psiholozi kažu da ljudi najviše uče iz patnji a najmanje onda kad im je dobro, da loši događaji služe za buđenje a dobri samo čine život prijatnim. A koliko to tek Sile Nebeske dobro znaju.
Uz to da loši događaji ljude prodrmavaju i ne daju im da se uspavaju, i uz to da nas provlače kroz sito i rešeto različitih situacija kroz koje trebamo proći da bi se vidjelo kakvi smo u svima njima, dobar dio "loših" dešavanja na planeti i u životima služe za čišćenje nagomilanih negativnih poena (čišćenje karme). Svi moraju da izravnaju svoje račune, to je proces koji stalno traje. O tome piše i u Svetom Pismu, kada se radilo nešto loše to loše mora da se "otplati" kroz određene vremenske periode koji će se sastojati iz "loših" i teških događaja. To se dešava prije svega na ličnom ali i na nacionalnom planu. Ali ti "loši" događaji, iako iz ljudske perspektive jesu loši, kada se sagledaju sa te strane da služe za nuliranje negativnih poena onda zapravo ispadaju "dobri". Nije dobro što je došlo do toga da se negativni poeni moraju nulirati kroz "loše" događaje, ali ako je već do toga došlo (a uglavnom dođe) onda je dobro da se ti poeni smanjuju i nuliraju. Nema druge. I što prije to bolje. Mislim da se i u religioznoj praksi kaže da je blagoslov ako se brzo "dobije po ušima" za greške, i da nije dobro kada se sa tim razvlači. To uostalom piše i u Svetom Pismu. Ako se brzo nakon greške dobija po ušima onda je veća šansa da čovjek poveže jedno i drugo pa da ubuduće pazi. A ako je vremenska razlika veća onda je manja šansa da čovjek poveže uzrok i posljedicu zbog čega se može "osloboditi" da čini loše misleći da mu se to neće vratiti. Više ljudi je dobilo spoznaju da se ovaj interval u zadnje vrijeme smanjuje, kao da se "karma ubrzava".
Ko čini zlo, zlo mu se vraća, iako on ne zna odakle dolazi. (Sirah 27,27)
Zato fino piše u Svetom Pismu:
Što nema odmah osude za zlo djelo, zato srce sinova ljudskih kipi u njima da čine zlo. (Propovjednik 8,11)
Iz oba ova stiha se vidi da se govori o "naplati" još za života, kroz ono što se čovjeku vrati. To je ono što istočnjaci zovu zakon karme, a na šta je u Svetom Pismu naglašeno Izraelcima kroz Mojsijeve zakone
"oko za oko...zub za zub...", mada je zakon karme dat i mnogo ranije, još kod Noja:
"Ko prolije krv čovječiju, njegovu će krv proliti čovjek" (1. Mojsijeva 9,6), ali je okajavanje grijeha dato i još ranije, na samom početku, kod Adama, Kajina i Avelja, kod kazne koju je Kain dobio na izdržavanje još za života zbog ubistva Avelja.
Radi tako da izravnaš svoju prošlu karmu, i ne stvaraj novu, tako da, takoreći, knjige budu sravnjene. Dok imaš ili kredit ili dug, ti si i dalje u obračunu sa univerzumom.
(Alister "ozloglašeni" Krouli)
Iz svega ovoga se vidi da su patnje i muke nekad samo ono što nam se vraća za nešto što smo sami posijali (
"Ko čini zlo, zlo mu se vraća, iako on ne zna odakle dolazi"). I ako nam je to potrebno da "otplatimo dugove" da li su ti "loši" događaji zaista loši? I Hristovo stradanje je bilo za otplaćivanje dugova svim ljudima, a Petar je to želio da spriječi, pa je ukoren, jer u tom trenutku nije vidio cijelu slagalicu. Petar kao i mi nije baš uvijek znao šta je dobro a šta zlo jer to nije lako razlikovati, Sveto Pismo kaže da treba dosta učenja da bi se to dvoje moglo razlikovati:
A savršenih je tvrda hrana, koji imaju osjećanja dugim učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla. (Jevrejima 5,14)
Zanimljivo je primjetiti da se ovde za razlikovanje dobra i zla pominju
osjećanja, a ne na primjer poznavanje Zakona. To je i logično. Samo gledanje zakona može da zbuni ("ne ubij" a kasnije "ubij", pa u Hristovoj besjedi na gori "rečeno vam je...a ja vam kažem..." i drugo). Pa i to što je Petar iskazao ljubav prema Hristu sa početka ovog posta, a ljubav je najpozitivnije osjećanje (zapisano je
"Bog je ljubav")...ali opet. Sve upućuje na to da je najbolje biti u stalnom kontaktu sa Ocem, Sinom, Duhom Svetim, i moći prepoznati Njihov impuls/osjećaj o tome šta-kako-kad uraditi, i onda tako postupiti. Oni koji se stalno povode samo za "slovom Zakona", i to samo onako kako ga oni razumiju, makar bili i djelimično duhovni, oni često ne mogu razumjeti one koji se povode za impulsima Duha Svetog, jer je to viši nivo. Zato se desio apsurd nad apsurdima da su "poznavaoci i revnitelji Božijeg Zakona" razapeli Božijeg Sina. A plašim se da i danas ne bi bilo drugačije.
Dakle, koliko znamo šta je dobro a šta zlo?
Po mom mišljenju, dobro i zlo razlikujemo onoliko dobro koliko smo duhovni i koliko smo u skladu sa Ocem, Sinom, Duhom Svetim, onoliko koliko dijelimo Njihovo objektivno gledanje na Stvarnost. A što manje imamo toga a više subjektivnog gledanja time je veća vjerovatnoća da pogrešno vidimo stvari.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
