|
Za mnoge će biti iznenađenje kad saznaju da, slično spoljašnjem izgledu, ni dob Isusova nije nam poznata. Ne znamo sa sigurnošću kada se rodio, niiti koliko mu je bilo godina kada je umro na krstu. Neki će nam na to odgovoriti: Kako da ne? Pa Luka piše da je Isusu, kada je počeo javnu djelatnost, bilo oko trideset godina (Lk 3, 23). Da, ali Jovan, izgleda, poriče to. Čitamo, naime, u njegovom jevanđelju: "Tada mu rekoše Jevreji: Nije ti ni pedeset godina, a vidio si Abrahama!" (8, 57). Isus ih uopšte ne ispravlja, kao da ćutke potvrđuje šta su oni rekli. Između Luke i Jovana ovdje postoji jasna kontradikcija, zato su, kako to biva u takvim slučajevima, neki biblisti nastojali pronaći izlaz iz te dileme. Oni kažu da je Isusu bilo oko trideset godina, samo je izgledao stariji. Argument nije ničim obrazložen. Teško je zahtijevati da se ova igra pretpostavki ozbiljno shvati. Jedna stvar je valjda sigurna: Jovan jevanđelista nije izmislio ovih pedeset godina; izjava Jevreja je odjek glasina i ubjeđenja u izvjesnim hrišćanskim sredinama. Uostalom, za razmišljanje je što čak Luka određuje Isusovu starost približno, dakle nije raspolagao tačnim podacima u tom pogledu.
Osim toga, opravdano se sumnja da glasine o Isusovoj starosti nisu poticale iz Palestine, da se nisu zasnivale na realnim informacijama. One su predstavljale skup reminiscencija iz Starog zavjeta i iz perzijske religije, iz vremena kada su Jevreji bili u vavilonskorn zarobljeništvu. Pod snažnim uticajem ovih izvora u ljudskim se umovima stvorila stereotipska predstava da su vođe naroda, reformatori i oslobodioci, kada su počinjali svoju istorijsku misiju, trebalo da imaju trideset godina, to jest trebalo je da postignu doba muške zrelosti.
Upravo u ovo doba starosti počeo je svoju vladavinu kralj David (2. Sam 5, 4). Josif je postao kralj Egipta (Post. 61, 46), a vjerski reformator Irana Zaratustra (IV vijek prije n. e.) počeo je propovijedati svoju nauku o Arimanu i Ormuzdu. Nije ni čudo, dakle, što su Isusovi priznavaoci, lišeni podataka o njegovom ovozemaljskom životu, primijenili i na njega ovaj u njihovim umovima duboko ukorijenjeni misaoni šablon: Isusu, kao Josifu i Davidu, bilo je trideset godina kada je počinjao svoju javnu djelatnost.
Revnosni čitaoci Biblije, ali oni koji se usuđuju da misle svojom glavom, vjerovatno su doši do zaključka da su o Isusovom rođenju pisali samo Matej i Luka. Obojica, ipak, svoju priču povezuju s drugim savremenim istorijskim činjenicama koje odnekud znamo i koje dozvoljavaju da približno odredimo datum ovog događaja. Kod Mateja čitamo o pokolju nevine dječice, što je naredio Herod, te o bježanju u Egipat. Luka pak objašnjava boravak Svete porodice u Vitlejemu time što je to zahtijevao popis stanovništva koji je naredio u Judeji rimski namjesnik Kvirinije.
Na žalost, može se konstatovati da se obje verzije ne slažu, dakle nisu vjerodostojne. Sto se tiče Mateja, prema njemu Isus se morao roditi za vrijeme vladanja Heroda, za kojega znamo inače da je umro 4. godine prije n. e. Pokolj nevine dječice, koji je naredio, morao je biti, dakle, prije toga datuma, a Isus je tada bio dijete, kome je bilo bar godinu dana. Prema tome, datum njegovog rođenja "padao" bi 6. i 5. godine prije naše ere.
Međutim, od Luke spomenuti popis stanovništva po naređenju rimskog namjesnika Kvirinija, kako to sigurno znamo zahvaljujući vjerodostojnim istorijskim izvorima, bio je proveden u Judeji tek 6. ili 7. godine NOVE ere. Drugačije rečeno, ukoliko bismo povjerovali Mateju, Isus je već tada bio dvanaestogodišnji dječak. Dakle, nije tada mogao da leži u vitlejemskim jaslicama, kako to, kao u bajci, opisuje jevanđelista Luka.
Krajnju nepodudarnost u relaciji obojice jevanđelista pokušali su, naravno, uskladiti hrišćanski mislioci služeći se, na žalost, i u ovom slučaju nemotivisanim pretpostavkama. Daju, naime, kao mogućnost da je takav popis stanovništva izvršen takođe i za vrijeme Herodovog vladanja i da je specijalni komesar za provođenje ovoga popisa mogao biti Kvirinije delegiran iz Rima. U tom slučaju popis stanovništva i pokolj nevine dječice pripao bi istovremeno na godine 7. do 6. prije n. e.
Argumentacija je, na žalost, lišena svake dokazne osnove; u istorijskim izvorima nema ni najmanjeg traga da je ovakav popis zaista izvršen. Uostalom, kako ćemo se ubrzo uvjeriti, svi ovi spekulativni napori u stvari su bespredmetni, jer i jedna i druga relacija već svojim meritornim sadržajem izaziva ozbiljne sumnje.
Veoma je sumnjivo još i to da je Herod stvarno naredio pokolj nevine dječice. Doduše, bio je to monarh koji je naredio da se pogube njegova žena, punica, tri sina i mnogi drugi rođaci. Posljednje godine njegovog vladanja bile su pravi niz svireposti, dvorskih intriga i krvavih obračuna. Uza sve to, jevrejski šovinisti i ortodoksni sveštenici smatrali su ga odmetnikom, jer je u odnosu na Rim vodio politiku saveznika. Dakle, nije ni čudo da je bio opšteomražen, da su o njegovim ekscesima kružile najgore priče. U ovoj atmosferi užasa mogla se roditi, naravno, spletka o pokolju nevine djece. Interesantno je ipak da Josif Flavije, skrupulozni historičar, koji je mrzio Heroda i nije izostavio ni jedan zločin koji je on učinio, ovaj pokolj uopšte ne spominje. Zar je moguće da bi on, neumoljivi neprijatelj jevrejskog monarha, mogao da propusti ovakvu priliku? Čini se da nikad nije bilo pokolja nevine djece, to je valjda jedna od onih legendi koje susrećemo kad pažljivo čitamo jevanđelja.
Može se čak i ukazti na izvore ove legende. Pomaže nam u tome Matej, koji se uvijek brine da to što priča bude ostvarenje proročanstva Starog zavjeta. Bol porodica djece koju je pogubio Herod opisuje služeći se odlomkom iz Jeremije (31, 15), u kojem judejske majke plaču nad sudbinom svoje djece koju je Nabukodonosor odveo u Vavilon poslije zauzimanja Palestine 586. godine prije n. e. U drugom poglavlju (17-18) čitamo: "Tada se ispuni riječ proroka Jeremije: Glas u Rami ču se - plač i jauk mnogih: to za djecom Rahela tuži - neutješna što ih nema."
Osim toga, ovdje imamo jasnu analogiju s Mojsijeviim rođenjem. Legenda kaže da je tom prilikom faraon sanjao nešto što su magi interpretirali kao upozorenje da Egiptu prijeti uništenje od strane izraelskog djeteta. Naredio je, dakle, da pobiju svu mušku jevrejsku djecu, ali se Mojsije - kao što je poznato - spasio.
Jasno je da se ovdje opet susrećemo s nama poznatom pojavom traženja uputstava u Starom zavjetu radi rekonstruisanja izgubljene ovozemaljske Isusove biografije.
Nastavlja se...
_________________ Gdje se krije naš Radovan: http://tinyurl.com/29rf9j
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
)