Mislim da je teško naći pravilo jer ima svakakvih slučajeva. Npr. u mom omiljenom bendu (Dire Straits) vlada teška diktatura. Mark Knopfler piše sve pjesme, producent je, pjeva i svira gitaru. Neko je spomenuo da mu ostali muzičari trebaju samo zato što ima samo dvije ruke
Slično važi i za Jethro Tull - Ian Anderson piše sve pjesme, pjeva i svira flautu koja je dominantan instrument.
(However, valja napomenuti da nijedan od ove dvojice lidera nije bolesnik-egoista, tj. dozvoljava ostalima da dođu do izražaja, ako ne kod pisanja pjesama, ono bar u sviranju.)
Sa druge strane spektra imamo bendove koji su godinama funkcionisali po principu čiste demokratije i uspijevali ne samo da ostanu godinama u istom sastavu nego i da izdaju strašne albume. Prvenstveno mislim na CAN, bend gdje su svi zajedno učestvovali u pisanju pjesama, a bogme i u sviranju daleko od toga da je gitara bila dominantna (actually, bend je poznat po genijalnoj ritam sekciji). Jedino što se u ovom bendu mijenjalo nekoliko puta jeste pjevač (ali to nije zbog nečijeg egoizma - prvi pjevač je bio alkoholičar, a drugi je ostavio bend da bi se pridružio Jehovinim svjedocima

).
Još "demokratskih" uspješnih bendova - Deep Purple, Genesis (bar mi se čini, mada kažu da gitarista nije imao prostora da se razmahne), Emerson, Lake & Palmer, Yes itd. itd. Mada, mislim da su najljepši primjer demokratije Moody Blues - sedam sjajnih albuma u potpuno istom sastavu, gdje su svi članovi benda pisali pjesme i svi osim jednog imali priliku da pjevaju.
A ondak imamo i primjere kad se u jednom bendu nalaze konfliktne ličnosti i dolazi do međunacionalnih sukoba - Pink Floyd, Traffic i tako dalje.
Ili bendovi sa dvojicom lidera: Rolling Stones (Jagger - Richards), Family (Chapman - Whitney), Simple Minds (Burchill - Kerr), Focus (Van Leer - Akkerman) i tako dalje.
Dakle, mislim da je za dobro funkcionisanje benda osnovno da imate dobrog flautistu.