banjalukaforum.com

Kada se pitamo kako je, ustvari, izgledao Isus, otkrivamo, začudo, da jevanđelja ništa o tome ne govore A Galillejac je u njima svuda prisutan; on je centralna ličnost svih njihovih priča i anegdota. Doduše, on ima u naraciji prevagu nad sredinom zbog svoje suverene, nadzemaljske ličnosti, ali je, osim toga, kao i mi svi, običan čovjek s ljudskim slabostima i manama. Putujući stazama Galileje i Judeje, rado priča s ljudima koje slučajno sretne, dolazi u posjete kućama prijatelja i poznanika, a čak i, ako povjerujemo Jovanu, ne vidi ništa nepristojno u tome da učestvuje u bučnoj svadbi. Kao smrtnik, patio je, sumnjao, padao je u unutrašnje nedoumice, a svoj dramatični život zapečatio je strahovitom, mučeničkom smrću na krstu.

Ukoliko čak i pretpostavimo da jevanđelisti nisu pisali i nisu imali namjere da pišu Isusovu biografiju, svakako začuđuje što o njegovom izgledu nemaju ništa, apsolutno ništa konkretnog da kažu. Ne govore nam čak ni u aluziji da li je bio visokog ili niskog rasta, zgodan ili ružan, kakve je boje imao kosu ili oči, kako se oblačio. Isus je u njihovim pričama dematerijalizovan, začuđujuće nevidljiv, kao da je pokriven neprozirnom koprenom.

Da li je ovaj nedostatak Isusovog opisa svjesno planiran? Čini se da on predstavlja još jedan dokaz koja potvrđuje teoriju o izvorima i uslovima nastanka jevanđelja. Njihovi autori, kako to konstatuju mnogi biblisti, nisu bili očevici opisivanih događaja i nisu imali nikakvih informacija o Isusovom izgledu. Oni nisu pisali njegovu biografiju, nego su bili hroničari vjerovanja koja su ih. okruživala, koja su kružila među hrišćanima na prostranim teritorijama rimsko-grčkog svijeta; pisali su otrgnuti od palestinske stvarnosti, gdje je Isus proveo život i gdje su nekad živjeli ljudi koji su ga poznavali kao čovjeka. Njegova slika, prošavši kroz dugi put vremena i prostora, stigla je do svijesti onih bezbrojnih helenskih vjernika koji su ga voljeli, pročišćena od tjelesnosti, zasljepljujuća bljeskom božanstva, jednom riječju: otčovječena.

Što se tiče nekih osobina Isusove spoljašnosti, možemo indirektno izvesti zaključke putem dedukcije iz nekih redaka koji prividno nemaju s tim ništa zajedničko. Zašto je, na primjer, Juda morao da poljubi u Getsemaniji Isusa u obraz, da bi ga prepoznale sluge velikog sveštenika? Ovdje se nameće misao da je to bilo valjda zato što se ni po čemu posebno nije razlikovao od drugih jerusalimskih Jevreja, da je slično njima predstavljao prosječan tip Semite, tako da se po svom izgledu jednostavno utapao u svjetinu koja ga je okruživala.

Isus, kao što znamo, nije bio asketa i volio je društvo drugih ljudi. Takođe, sigurno se nije oblačio kao abnegat, ako su rimski plaćenici, koji su stražarili pod krstom, smatrali njegovu odjeću vrijednom da se baci kocka kome treba da pripadne kao vlasništvo.

Sasvim tačno zapažanje imamo zahvaljujući engleskom piscu H. J. Welsu. U svojoj monumentalnoj "Istoriji svijeta" on skreće pažnju da je Isus raspet na krstu izdahnuo mnogo ranije nego što je to bio slučaj s drugim osuđenicima. Tako brzo da je, Pilat kad su mu to javili, posumnjao da li je zaista umro. Sudeći po tome Wels valjda tačno zaključuje da je Isus sigurno morao biti čovjek slabe fizičke građe.

To što se može pročitati među redovima u kanonskim knjigama Novog zavjeta, stvara, ipak, sve u svemu, Isusovu sliku, samo veoma maglovitu i punu nedorečenosti. Zajednička mašta njegovih priznavalaca, željna informacija o Isusu-čovjeku, nije podnosila ovakvu prazninu. Zato je ubrzo počela da dopunjuje ovu sliku realnijim detaljima. Na taj je način nastala tradicija o njegovom izgledu, vjerovatno zasnovana djelomično na nekim glasinama koje su iz Jerusaliima dopirale do helenističkih gradova.

Kako su zamišljale Isusa široke mase njegovih ranih priznavalaca? Interesantno je da informaciju o tome imamo zahvaljujući jednom od najzajedljivijih neprijatelja hrišćanstva, poznatom Celzu, prijatelju cara Marka Aurelija. A tačnije, zahvaljujući ne njemu, jer se pamflet nije sačuvao do našeg doba, nego crkvenom piscu Origenu, koji u svojoj polemičnoj repici "Protiv Celza" tako obilato citira svoga protivnika, da danas poznajemo gotovo doslovno sve njegove glavne argumente.

Evo šta piše Celzo onako kako ga citira Origen: "Kad bi zaista božji duh boravio u njegovom tijelu (Isusovom), trebalo bi pretpostaviti da se on odlikovao ljepotom i savršenošću tijela, kao i krasnorječivošću. Jer se ne može povjerovati da se onaj u čijem je tijelu nešto božansko ni po čemu ne razlikuje od drugih. Međutim, ljudi pričaju da je Isus bio malog rasta, a lice mu je bilo tako ružno da je izazivalo gađenje".

Bilo je to tipično mišljenje čovjeka drevnog doba: odgojen na grčkoj i rimskoj mitologiji, nije mogao zamisliti da bi se Bog nastanio u ljudskom tijelu koje se nije odlikovalo savršenom ljepotom. To što je Isus bio ružan, bilo je za njega nesumnjiv argument protiv njegovog božanstva.

Da li su zaista tadašnji hrišćani zamišljali Isusa tako kako ga nama predstavlja Celzo? Da, ovo potpuno potvrđuje crkveni pisac Tertulijan. U svojim polemičkim dijalozima s Pavlovim pristalicama i protivnikom Starog zavjeta Marcionom ovako opisuje Isusa: "Njegov lik bio je potpuno lišen svake ljepote i draži. Zaista, zar bi se našao takav drznik koji bi učinio i najmanju ljagu na tijelu kada bi ono bilo obdareno natprosječnom ljepotom i obasjano nebeskom svjetlošću? Ko bi pljunuo na lice da se Isus Hrist nije isticao rugobom, koja ga je učinila predmetom prezira u ljudskim očima, da nije ovo lice izgledalo kao da jedino pljuvačku i zaslužuje?"

Tertulijan, što je za nas od ogromnog značaja, navodi tom prilikom izvor koji je u ono doba bio inspiracija za predstavljanje Isusovog lika u ovako žalosnim bojama. Dakle, ondašnji Isusovi priznavaoci, u dubokom uvjerenju da su se starozavjetna proročanstva o Mesiji vezana za njega morala sigurno ispuniti u njegovom životu, koristili su ih s najboljom namjerom da anegdotično rekonstruišu ove fragmente iz njegovog života za koje nisu znali ništa ili koji uopšte nikad nisu postojali.

Tako, dakle, Tertulijan, predstavljajući spoljašni Isusov izgled, javno se poziva na čuveni fragment Izaijinog proroštva. U 53. poglavlju čitamo: "Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njemu ljepote ni sjaja da bismo se u njega zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svako lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava".

Ovdje treba naglasiti da su svi maloprije spomenuti pisci živjeli u drugoj polovini II vijeka, dakle iznosili su vjerovanja generacije koju je dijelilo od Isusove smrti čitav vijek i više.

U doba kada je prosječna dužina ljudskog vijeka bila veoma kratka, ovo je označavalo veoma dugo vrijeme. Nije samo, dakle, popuna "helenista", reformatorska doktrina apostola Pavla i razorenje Jerusalima odsjeklo hrišćanstvo od onoga što se stvarno dešavalo u Galileji i Judeji, nego, takođe, i vrijeme koje je odmicalo te sapiralo historijsku memoriju generacija krčeći put legendi. Upravo takvom legendom je maloprije predstavljen Isusov izgled, koji se zasniva na širokoj i slobodnoj interpretaciji starozavjetnih proročanstava.

Nastaviće se...

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

Ne drž'te me za riječ, ali čini mi se da sam nekad negdje čuo da se, kao, ne zna apsolutno ništa pouzdano o Isusovom fizičkom izgledu osim da se češljao tako da je imao razdjeljak na sredini glave...

_________________
conquering the darkest places

Sve u svemu u crkvi su se iskristalisala dva tipa Hristovog lika i to ona koja vode poreklo od lika neurađenog ljudskom rukom već otisnutog od samog Hrista a to je takozvani >>NERUKOTVORENI OBRAZ<<.

Kazivanje o otisku lika Hristova koji je Spasitelj poslao knezu Avgaru izlaže Jevsevije u 4 stoleću. Po tom izlaganju, oboleli knez Avgar zamolio je Hrista da mu dođe i pomogne.
Hristos, budući sprečen da dođe, pošalje knezu otisak svoga lika na ubrusu. Knez Avgar dodirnuvši ovaj lik ozdravio je.



Ovaj >>NERUKOTVORENI OBRAZ<< bio je dragocena svetinja grada Edese, koji je postao mesto hodočašća. 944 godine svečano je prenesen u Carigrad gde je dobio ime MANDELIJON.

Godine 1204 krstaška vojska pljačka nerukotvoreni obraz i odnosi ga na zapad. Na ovom liku (otisku) Hristos se pojavljuje bezbolnog lika pun veličanstvenog mira, bez trnovog venca na glavi, duge razdjeljene i talasaste kose i razdvojene brade. Ovaj AVGAROV tip Hrista postao je dominantan u crkvi, naručito na istoku, i naziva se u ikonografiji VIZANTIJSKI tip, MOZAIČKI tip ili SALVATOR tip.

Drugi tip lika Hristova koji je crkva usvojila jeste lik VERONIKINOG UBRUSA. U pozadini ovog lika leže kazivanja o njegovom poreklu.

Po prvom izlaganju koje je iz 8 veka, tvrdi se da se otisnuti lik Hrista nalazio na njegovoj haljini, povodom čega je Hristos otisnuo svoj lik na haljini i kako je došao u posjed Veronike legenda ne kazuje.

Oboleli car Tiberije, čuvši za ovaj Hristov čudotvorni lik, pozove Veroniku u Rim da donese otisnuti lik Hristov, od čijeg dodira Tiberije ozdravi.

Verner iz Niderhajma iz 12 veka govori kako je , po narudžbi Veronike, Jevanđelist Luka tri puta bezuspešno slikao Hrista.

Tada se Hristos sažalio , došao u dom Veronike i posle obeda oprao ruke i obrisao peškirom i otisnuo svoj lik na njemu pa ga Veroniki poklonio.

Treća verzija Veronikinog lika Hrista govori da je Veronika podnela Hristu ubrus na njegovom mukotrpnom putu na Golgotu da obriše znoj i krv sa lica i tom prilikom na ubrusu je ostao otisnut lik.

Ovaj Veronika tip Hristova lika karakterističan je po tome što ima na glavi trnov venac a u licu izraz bola. Ovaj tip lika slikan je mnogo u crkvi na zapadu i došo je do vrhunca svog karakterističnog izraza u slici ECCE HOMO.

http://www.ikone.mokricki.info/religija.html

Opis Hrista postoji u Talmudskoj literaturi u Jevrejskoj nacionalnoj enciklopediji. Opisivali su ga mnogi po viđenju ili po predanju: Plinije mlađi,Svetonije Gaj, Tacit, Josif Flavije ali predlažem da pročitamo šta kaže Publius Lentul u pismu upućenom imperatoru Tiberiju.

,,Vašem carskom veličanstvu i uvženom rimskom Senatu, od senatora Lentula, upravitelja Judeje pozdrav!
Razumeo sam da želite saznati nešto više o onome o čemu Vas sada ovim pismom i izveštavam. Ovde živi jedan čovek koji uživa veliku popularnost, čovek silan u reči i delima, to je Isus Hristos. Narod ga naziva ,prorok istine, a Njegovi učenici tvrde da je On Sin Božji, Sin Onoga koji je stvorio nebo i zemlju i sve što postoji u sveniru. I zaista, o Imperatore, svaki dan se čuje o raznim čudima koje Isus Hristos čini i to da jednom svojom rečju On daje zdravlje bolesnima i mrtve vraća u život.

On je srednjeg rasta i zadivljujuće lepote. Pogled Mu je tako mio i blag da sve koji Ga gledaju ispunjava strahopoštovanjem i prosto primorava da Ga vole i da Ga poštuju....
Ovo je citat iz knjižice ,,Hristos u istoriji'' i vidite opis koji po mom mišljenju nije validan, zašto?
Zato što rimljani nisu mogli znati da je Hrist Otkupitelj već običan čovek koji čini neka čuda i nazivaju Ga Sinom Božjim. Omakla im se reč ,,Hrist'' koja tek posle dolazi do izražaja. Drugo Biblija govori da u Njemu ne nađuše lepote što bi se moglo zaključiti da je bio ispod prosečne lepote.

Postoji i opis od strane Pilata takođe pažljivim čitanjem primećuje se mnogo propusta i žena Pilatova takođe opisuje Isusa i viđenje Hrista u snu pred raspeće.
Ovo sve napominjem da nesmemo svaki opis prihvatiti kao verodostojan.

Lično mislim da je tema dobra i korektno predstavljena prilično neutralno i nepristrasno što svima otvara mogućnost mišljenja i govora.
Logično je da Hrist ne beše naočit već ponizan i pravedan zbog veličine dela koje treba da obavi. Od rođenja do smrti trebalo je tako biti da niko nebi mogao reći lako je Njemu kad se rodio bogat ili u carskoj porodici, ili imao najbolje učitelje ili bio izuzetno lep i dopadljiv jer su to sve aduti druge strane. Nvala bratu na iznetoj temi.

Ovako prorokova prorok Isaija za Hrista:

"Jer iznice pred njim kao sibljika, i kao korijen iz suhe zemlje; ne bi oblicja ni ljepote u nega; i vidjesmo ga, i ne bjese nista na ocima radi cega bismo ga pozeljeli."( Isa. 53,2)

Do koje je mjere ovaj izgled komponovan od imaginarnih elemenata, lišen dakle bilo kakve izvorne osnove, pokazuje nam crkveni historičar Euzebije. On priča kako apostol Juda Tadej u razgovoru s kraljem Edese Abgarom opisuje Isusa kao čovjeka niskog rasta, ružnog, koji podsjeća na poniznog siromaha.

Sv. Ciprijan i sv. Augustin, svakako, obrazovani ljudi, ponavljaju za njim ovu karakteristiku s naivnim vjerovanjem i ozbiljnošću. A čitav razgovor apostola Jude Tadeja s kraljem Edese, kao i riječi koje Euzebije sa sebi svojstvenom bezbrižnošću stavlja u Judina usta, jednoglasno su priznati kao tipično apokrifni, ili, drukčije govoreći, kao izmišljotina. Eto, takva je u ono vrijeme bila lakovjernost Isusovih priznavalaca.

Origen je, polemišući s Celzom, polazio od pretpostavke da upravo u Isusovoj ružnoći treba vidjeti dokaz njegovog božanstva. Prema njemu, bio je to znak supremacije duha nad slabošću tijela u njegovoj osobi. Uostalom, upravo u ovoj koncepciji on je postao blizak i shvatljiv bezbrojnim masama njegovih tadašnjih pristalica koji su živjeli u siromaštvu i poniženju. Bio je to Isus koncipiran slično njima, priznavan kao Bog i voljen, ali svojom vanjskom skromnošću simbolizovao je njihovu vlastitu bijednu sudbinu.

Ipak su došla vremena kada su u umovima hrišćana počele prevladavati predodžbe porijeklom iz grčko-rimske mitologije; Isus je bio Bog, morao je dakle, da bude lijepe, plemenite vanjštine. U hrišćanstvu je jednostavno iznova nikla paganska ideja o savršenoj harmoniji tijela i duha. Početak novoj tendenciji dao je sv. Jovan Hrizostom jednostavno izjavljujući nasuprot tradiciji da je Isus bio lijep.

Najsavršeniji izraz ova nova tendencija našla je u renesansnoj umjetnosti. Mikelanđelo, vatreni priznavalac platonizma, predstavio je u Posljednjem sudu u Sikstinskoj kapeli Isusa kao mladića bez brade, što je naišlo na oštru kritiku mnogih dostojanstvenika papinog dvora. Još karakterističniji je u tom pogledu njegov nedovršeni kip koji se nalazi s lijeve strane oltara u rimskoj crkvi Santa Maria sopra Minerva. Hrist je predstavljen tamo kao go, skladno građen mladić s krstom u ruci, nalik na grčkog boga. Kip je izazvao zgražavanje među naivno pobožnima, zbog čega su mu dodali smiješni bronzani pojas. Među širokim masama postao je ipak predmet kulta, tako da je trebalo jedno stopalo takođe pokriti slojem bronze, da se sačuva mramor od bezbrojnih poljubaca vjernika.

Karakteristično svjedočanstvo ove tendencije je "Lentulova poslanica". To je, navodno, izvještaj podnesen rimskom senatu od prokonzula Palestine. Evo šta javlja svojim pretpostavljenim o Isusu: "Ovaj čovjek je uspravnog stava, srednjeg rasta i veličanstvenog, plemenitog lica. Oni koji ga gledaju mogu da ga vole i da ga se istovremeno boje. Njegova je kosa boje zrelog oraha, pada mu prosto do ušiju, a dalje se uvija u kovrdžama malo svijetlijih i svjetlucavih, na ramenima je zamršena, na sredini glave razdijeljena - kao što je to obično kod Nazarećana; čelo mu je svijetlo i vedro, a lice bez bora i fleka, odlikuje se mirnoćom i snagom. Ne može se dati nikakva primjedba na oblik nosa i usta, brada je gusta, iste boje kao i kosa, ne mnogo duga, po sredini razdijeljena. Pogled prav i pronicljiv, a oči plavozelene, jasne i žive. Kada se ljuti, strašan je, kada opominje - prijateljski je i nježan, veseo u svojoj ozbiljnosti. Ponekad je plakao, ali nikad se nije smijao. Držanje tijela ponosno i uspravno, ruke i ramena pune ljupkosti, u razgovoru ozbiljan, skroman i ćutljiv, tako da tačno prema proroku može biti nazvan: 'Najljepši po ljepoti među ljudskim sinovima.'"

Ovakav panegirik imao je, navodno, da napiše visoki rimski činovnik svojim pretpostavljenima u senatu. I čudna je stvar da su čitave vijekove, čak i u nekim krugovima obrazovanih ljudi, vjerovali u autentičnost "Lentulove poslanice", širili su je, naime, štampom radi izgrađivanja vjernika s veoma ozbiljnim komentarima. Danas se zna da je apokrif, ili, bolje rečeno, debelim koncem šiveni falsifikat, nastao tek u XIII vijeku, a prvi put objavljen je 1474. godine.

U vezi s tim zaslužuje da se spomene jedna veoma zanimljiva ličnost: Lorenzo Valla, humanista i papin sekretar za vrijeme pontifikata Nikole V. Svjetovna papina vlast u Italiji dokazivala je svoju pravosnažnost darovnim aktom cara Konstantama. Ovaj dokument, pisan na velikim pergamentnim arcima zlatnim slovima i bogato ukrašen iluminacijama, čuva se u Vatikanu. Lorenzo Valla, koji je živio u prvoj polovini XV vijeka (1405-1457), objavio je traktat, dokazujući pomoću striktno naučne analize teksta i poznavanja rimskog prava da je ovaj dokument s dalekosežnim historijskim posljedicama falsifiikovan. Papina vlast u Italiji bila je, prema tome, uzurpacija.

Lorenzo Valla je, takođe, kao jedan od prvih istraživača primijenio u ispitivanju Biblije metod kritike teksta i otkrio je u njoj mnoštvo nesaglasnosti. Njegov racionalistički metod ispitivanja biblijskih tekstova primjenjivao je poslije njega veliki humanista Erazmo Roterdamski.

Valla je takođe ocijenio vrijednost "Lentulove poslanice" i javno žigosao kao fikciju, kao tvorevinu nečije bujne mašte. Ipak ovaj hrabri i obrazovani čovjek uza samog papu nije naišao na razumijevanje: ljudima je bilo suviše prijatno i ugodno vjerovati da je Isus bio takav kako ga predstavlja u svome izvještaju dostojanstvenik Rimske Imperije, nepristrasan svjedok.

(Kraj)

_________________
Gdje se krije naš Radovan:
http://tinyurl.com/29rf9j

U novom broju "Politikinog zabavnika" postoji članak na ovu temu.

_________________
Ko pročita VO!

Evo kako je izgledao: http://www.popularmechanics.com/science ... 82186.html

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

Hmmmm, gdje li sam već vidio tu sliku???

_________________
conquering the darkest places

Bila je davno objavljena u nekom našem časopisu, pa sam se sjetio i odlučio da potražim na Net-u.

_________________
"I'd take the awe of understanding over the awe of ignorance any day."
- Douglas Adams

Ma ne zaj.....j, to je tvoj cale kad se vratio sa pijace!

Ne mora to ništa značiti, čova je samo rekonstruisao tipično lice semitskog čovjeka koji je živio u to vrijeme na tom prostoru.
Ali je potrefio suštinu, a to je da je Isus bio tamnoput (naravno, ne u smislu crnca već u smislu stanovnika bliskog istoka) i vrlo vjerovatno skromne spoljašnjosti.

_________________
conquering the darkest places