SVETOM ARHIJEREJSKOM SABORU SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE BEOGRAD
Onome što se u našoj Crkvi događa poslednjih godina, na planu narušavanja crkvenog bogoslužbenog poretka, posebno prilikom služenja Sv. liturgije, u potpunosti odgovaraju riječi
Sv. Vasilija Velikog: „Mnogo me žalosti što su napušteni kanoni Otaca i što je svaka tačnost Crkava izagnana, te se bojim da postepeno, ako takva nemarnost bude napredovala ovim putem, ne dođe u potpuni nered stvari Crkve….” (Sv. Vasilije Veliki, Kan. 89). Ovim problemom bavio se Sv. Arhijerejski sabor na prošlogodišnjem oktobarskom zasjedanju. Donesena je obavezujuća odluka, da se pored obrazovanja Komisije za proučavanje liturgijskih pitanja, u pogledu služenja Sv. Liturgije i durgih bogosluženja, do daljnjeg drži ustaljenog crkvenog poretka (AS. br.8/zap.55/od 6. X 2006).
Ne samo da saborska odluka nije ispoštovana, nego smo na sam dan Rođenja Hristovog ove godine, na TV ekranima mogli pratiti žalosnu novotarsku promociju na istoku Srpskog duhovnog prostora, a na zapadu nevješto psevdovizantijsko hibridno pojanje u polupraznom hramu. Na jugu u Sv. Save dedovini, na Vaskrs smo gledali još nevještije sklopljenu simbiozu jednog i drugog sa primjesom nečeg trećeg.
Ovakvu sliku poslali smo u svijet, na žalost naše Crkve i vjernika i radost naših protivnika. Poruka ovom Saboru, našem sveštenstvu i vjerujućem narodu bila je da su saborske odluke izgubile obavezajuću snagu, a sam Sabor autoritet i da se njegove odluke malo ili ni malo poštuju. Novotarenje se na velika vrata uvuklo u neke naše Bogoslovske škole, sigurno ne slučajno i ne bez plana. Svejedno, da li svjesno ili nesvjesno, proizveden je antagonizam i podvojenost među bogoslovima i studentima. Ostaje nejasno zašto Sveti arhijerejski sinod (koji je direktno nadležan za školstvo) nije preduzeo potrebne mjere da se stanje u našim duhovnim školama, dovede na svoje mjesto i izvrši neophodna selekcija u nastavnom kadru. Prijeti li nam opasnost, da naše škole budu izuzete iz nadležnosti Sv. Sinoda i ovog Tijela, odnosno Crkve.
Evidentno je da su kolovođe novotarenja u našim duhovnim školama, upravo oni nastavnici koji su malo ili nimalo teolozi i koji su kao neofiti zauzeli visoka mjesta u našoj prosveti. Uzalud ih njihove „mecene” nazivaju „studioznim”, oni su ipak fatalni za sadašnjost i budućnost naše Crkve. Naši sveštenici su zbunjeni i razapeti između sopstvene savjesti, svešteničke zakletve i obaveze poslušnosti prema Arhijereju. Neki su već žrtvovani i osuđeni bez suda. Kod drugih je iz straha proizveden podanički mentalitet, vladaju se po opasnoj i neprihvatljivoj devizi „Ćuti i udeni se”. Da smo se kroz našu mukotrpnu istoriju „udevali” u bivale prilike i neprilike, nigdje nas kao naroda ne bi bilo, posebno ne u kalendarskom diptihu svetih.
Na vapaje vjerujućeg naroda na ove anomalije, malo se ko obazire od njihovih pastira, teško nam je i da pročitamo sve njihove žalbe i molbe, a kamoli da ih čujemo i nešto učinimo, a dužni smo i pred Bogom i pred njima. Svjesno ili nesvjesno, s planom ili bez njega, proizvedeno je jedno mučno stanje u Crkvi, pa i ovom Saboru. Grijeh novotarenja otuđio nas je i doveo do izbjegavanja zajedničkog sasluživanja, a ako ne saslužujemo po čemu smo braća i saslužitelji.
Većina arhijereja s pravom izbjegava moguću situaciju, da se nehotično nađe u novom obredu ili da im saslužitelj bude u kamilavci sa obom ili šarenoj skufiji koja neodoljivo podsjeća na nešto umanjenu zapadnjačku tijaru. Ne stoji konstatacija jednog od apologeta ovakvog stanja, da „je to samo dokaz da su unošene neke molitve „po ukusu” čime se ipak projavljivala još uvek sloboda dece Božije - sveštenih služitelja”. Sloboda djece Božije, a posebno sveštenoslužitelja, podrazumijeva punu i svjesnu odgovornost za sve što se čini, a posebno u oblasti Sv. Bogosluženja, prvenstveno Svete liturgije.
To je zaista neviđena i nebivala samovolja u svetom bogosluženju u nekim Eparhijama naše Crkve. Ovo je, nažalost, danas stanje naše Crkve i ovoga Sabora. Ne smijemo zatvarati oči pred nepobitnim činjenicama, niti se uklanjati od postojećih problema. Moramo ih rešavati i možemo ih riješiti samo ako bude dovoljno crkvene svijesti i dobre volje. Gordost i grijeh su proizveli rušenje bogoslužbenog poretka, želju da se bude originalnim, boljim i pametnijim od drugih. Za to se uvijek nađe „naučno” opravdanje - tako je nekad i negdje bilo. Kao da će nam pomoći uporno kopanje po crkveno-liturgičkoj arheologiji, a zanemarivanje onoga što imamo, ovdje i sada, i sa čim se spasavamo u ovom vremenu.
Oni koji svoju braću nazivaju „neznavenim”, samo zato što ostaju u vjeri, predanju i tradiciji Otaca, sami sebe izobličavaju i sude. Zaboravlja se osnovna pravno- kanonska aksioma, da svako novo pravilo, po istom pitanju, staro stavlja van snage. Ovakvo pravno dejstvo proizvode samo one odluke koje su donesene od pravnih subjekata i crkvenih autoriteta: Sv. apostola, Sv. otaca, vaseljenskih i pomjesnih sabora. U danom slučaju, u našoj Crkvi, radi se o ličnom proizvolu koji sam u sebi nalazi pokriće i opravdanje. Tu nikoga ne može opravdatini jednotomna napisana ni najavljena nova debela Apologija ličnog proizvola. Očekivali smo da će biti zaštićen naš osveštani vjekovni bogoslužbeni poredak, a ne branjeno ono što je suprotno tome. Ako se htelo nešto reformisati onda je trebalo polaziti od sebe - našeg pristupa Sv. liturgiji, a za to je bilo dovoljno pažljivo isčitati i usvojiti „Izvjestije učiteljnoje” koje se dotiče svih sfera života i priprema sveštenoslužitelja koji namjerava bogoslužiti. Nažalost, mlađe generacije sveštenoslužitelja, jedva da su i čule, a još ređe čitale i u liturgičkoj pripremi primjenjivale ovo sveobuhvatno pravilo koje je na volšeban način nestalo iz novog srpskog služebnika. Da li baš slučajno? Možda, ali prije će biti zato da bi se „popravljala i ispravila” Sv. liturgija, a ne onaj koji je služi - sveštenoslužitelj. Tu bi najbolje pristajale riječi Sv. pisma: „Ljekaru izliječi se sam” (Luka 4,23). Valja napomenuti, da nedopustivo dugo nema u prodaji srpskog Služebnika, sinodskog izdanja. Imamo pravo misliti da se čeka, novi reformisani, preko koga bi se pokušavalo ozakoniti u bogosluženju ono što ne može i ne smije biti legalizovano.
Sa kakvom i zašto baš sada, krenuše samozvani reformatori u sklanjanje i zanemarivanje onoga što je naše i čime smo se vjekovima spasavali mi i naši oci i očevi naših otaca i najnovija plejada srpskih novomučenika, sveštenomučenika, ispovjednika vjere, prepodobnih i pravednih…i počeše uvoditi tuđiništinu, nama stranu i neprihvatljivu? Sažaljenja vrijedni kopisti i imitatori koji nikome ne mogu biti ideal i niko ih neće oponašati, kao besplodni hibridi koji se sami zatiru već u prvom pokoljenju, ipak su sposobni da proizvedu smutnje i zablude i nanesu duhovnu štetu sa nesagledivim posledicama.
Šta bi nam rekao Sv. Sava koji je poštovao i Ruse i Grke ali ne ostade ni u Rusiku ni u Vatopedu već nam podiže srpski Hilandar i učini ga centrom duhovnosti, srpske nacionalne svijesti i autohtone kulture. A da bi sve bilo čino i blagoobrazno, lišeno bilo čijeg ličnog proizvola, napisao je crkvene bogoslužbene ustave - tipike i za Hilandar i za Kareju i za Studenicu i obavezao savremenike i potomke da ih dosledno primjenjuju. Naša Crkva i danas, ima svoj važeći Tipik koji u kontinuitetu održava duh, vjeru, misao i bogoslužbene propise Sv. Sava. Tu nam nije potreban savjet čak ni Meletija Siriga iz Carigrada koji je nekad nekome savjetovao „da je samo u osnovnome i glavnome potrebna jednoobraznost i jedinstvo…a ne u „činoposledovanjima” (= porecima = ustavima = tipicima)”. Za nas je u našim bogosluženjima, a posebno u Sv. liturgiji sve glavno i važno. Treba li govoriti koliko puta nas Sv. kanoni obavezuju, da primljeno od naših starijih neokrnjeno predamo mlađima, a ne samo da nas obavezuju nego i propisuju sankcije (Laodikijski, Trulski, Kartaginski…). Svi smo se mi prilikom prezviterske, a posebno arhijerejske hirotonije, vrlo glasno, zaklinjali, između ostalog, da ćemo čuvati nepovređene bogoslužbene propise.
Iako ostaju nejasni motivi i ciljevi, ovako olakog narušavanja i mijenjanja naše osveštane bogoslužbene liturgičke prakse, posledice su već vidljive i jasne sa tendencijom katastrofalnog ishoda. Kakvo nam je jedinstvo na bogoslužbenom planu, tako nam je stanje Crkve u cjelini. Gospoda koji su bili akteri novotarenja ili su ga dopustili u svojim Eparhijama, biće direktno odgovorni za nastale podjele koje su već evidentne i u budućnosti će se samo produbljavati. Naša Crkva još uvijek ima bolno iskustvo sa američkim i makedonskim raskolom koji su imali političku pozadinu, a naša sadašnja rasprava je daleko teža, ona seže na teren liturgijskog, bogoslovskog i graniči sa dogmatskim.
Sjetimo se kako je bilo kobno djelovanje tzv. obnovljenaca u revolucionim godinama u Rusiji. Treba li nam to? Smijemo li to dopustiti ikada, a posebno sada kada je više nego evidentno političko i nacionalno rastakanje srpskog naroda i njegovih vjekovnih prostora. Naša Crkva je kroz istoriju sabirala i održavala srpski narod, čak i onda kada smo kao sada, bili rasparčani i nismo imali svoju državu. I danas, samo nas Crkva može očuvati u jedno, vratiti izgubljenu samosvijest i naš svenarodni organizam učiniti imunim na sve negativne uticaje i otrovne strijele koje se odapete na nas. Zato nikakve podjele u Crkvi ne može i ne smije biti, posebno ne smijemo se razlikovati u bogosluženjima, obredima, pristupanju i poimanju Sv. tajni… Moramo biti jedinstveni i jednoobrazni na svim Srpskim duhovnim prostorima, da bismo bili jedni drugima svojim - prepoznatljivi i prihvatljivi.
Ovo je poslednji momenat kada to moramo učiniti, sada na ovom Svetom arhijerejskom saboru. U prestup se ušlo kroz gordost, iz njega se izlazi kroz pokajanje. Pokajati se i prinijeti plodove pokajanja i ljudski je i hrišćanski i neophodno je radi našeg spasenja. Sada je to mnogo lakše i bezbolnije učiniti nego dogodine. Sada je pravi čas i vrijeme blagoprijatno. Ko to ne mogne uraditi i pokoriti se odlukama Sabora mora biti označen i prozvan, mora snositi posledice koje će neminovno nastupiti. Kakav je smisao da ovaj Sabor radi i donosi odluke koje pojedinci ne poštuju? Nažalost, da li samo pojedinci, prošle godine na saboru javno je rečeno, da se radi o jedanaestorici koji su prenebregli glas većine, a što je najvažnije, glas većine koja je u pravu. Takvo raznoglasije u bitnim stvarima života Crkve je nedopustivo. Ono mora odmah biti riješeno, inače rad ovog Tijela gubi svaki smisao.
Zašto gubiti vrijeme na nebitnim drugorazrednim poslovima, stvarajući privid da nešto radimo, ako nismo u stanju odbraniti od nas samih, poredak služenja Svete liturgije koja čini sržcjelokupnog blagodatnog života Crkve. Rad saborske Komisije za proučavanje liturgijskih pitanja, vidimo sa zadatkom i mandatom, da zaštiti postojeći osveštani crkveno-bogoslužbeni poredak, a ne da pokušava ozakoniti samovolju u toj oblasti. Ako se nije radilo tako, postoji opasnost unošenja dodatnih razloga za mimoilaženja među članovima Sabora.
Zato, nepotrebno nastali spor, treba riješiti odmah u duhu već postojeće skoro hiljadugodišnje bogoslužbene prakse naše Crkve i time zauvijek otkloniti vještački stvoreni nesporazum i dilemu u Crkvi i narodu. Niko nema pravo proizvoditi smutnje i zabune, kao što niko nema pravo na ćutanje, ako su ta žalosna nesaglasja već stvorena. Sve je rađeno samovoljno i bez blagoslova Crkve. Crkva mora naći snage i odbraniti svoj vjekovni poredak u bogosluženju i praksu koja se uvijek držala. Sve se to treba dogoditi odmah, kako ne bi nastala još veća duhovna šteta, a ona je evidentna, koliko samo ružnih „narekanija” je izgovoreno i napisano, između ostalog i na episkopski čin. Ovde se s jedne strane gubi duša, a s druge ruši autoritet crkvene jerarhije, pa i same Crkve. Ako odmah ne dovedemo stvari na svoje mjesto, ne smijemo biti u zabludi, da će ovo proći olako i bez posledica. Sjetimo se kako se u naše vrijeme bolno završila reforma kalendara, kod zrelijih i duhovno jačih naroda i organizovanijih Crkava.
Njihovi starokalendarci vršljaju i po našim crkvama i manastirima i zbunjuju sveštenstvo, monaštvo i vjerujući narod. Daj Bože, da oni koji su proizveli starokalendarce, riješe njihov problem i u narednom milenijumu, kao što ni Rusi neće riješiti pitanje svojih staroobrjadaca, koje su izazvale, iako opravdane i potrebne, ali neodmjerene crkvene reforme patrijarha Nikona, koje su ga koštale i položaja i života. Valda i nama, posle navedenih primjera, istorija može biti učiteljica života. U situaciji u kojoj se nalazi naša Crkva i narod, moramo se kloniti svega što nas može dovesti u još teži položaj. Zato sv. ap. Pavle kaže: „…Ako jelo sablažnjava brata mojega neću jesti mesa do vijeka, da ne sablaznim brata svojega.” (1. Kor. 8,13). Neću dakle, činiti ni ono što je dozvoljeno, ako će to proizvesti negativne posledice. Pitanje je šta i kako raditi, da se posledice koje su već na pomolu, spriječe i zauvijek otklone iz života naše Crkve i vjerujućeg naroda?
Predlažemo da Sveti arhijerejski sabor, već na ovom zasedanju, posveti punu pažnju, ovoj potrebno stvorenoj situaciji - smišljenom rušenju važećeg bogoslužbenog poretka i pozove njegove aktere, da se u ime Božije, naše Crkve, svoga čina i položene zakletvek, odreknu svakog „novovedenija” u crkvenom bogosluženju i na to obavežu područno sveštenstvo. Ako imamo dovoljno crkvene svijesti i dobre volje, a vjerujem da imamo, ovo se može bezbolno riješiti jer to želi i očekuje kako većina članova ovoga Sv. tijela, tako i naše sveštenstvo i vjernici.
Najbolje je da to učinimo mirno i dogovorno, sa sviješću da je to zaista jedini način da se stvoreni problemi bezbolno prevaziđu. Ako takve volje, ne daj Bože, ne bi bilo, onda se to u Crkvi uvijek rešavalo sabornom voljom većine koja se mora poštovati, a ko to ne bi učinio sam sebe isključuje iz našeg soslovija. Očekujemo da se to odmah dogodi, ovako ili onako, na opšte zadovoljstvo i duhovnu korist jer svaki novi dan, a posebno svaka godina kašnjenja, problem bi činila bolnijim i teže rešivim. Nažalost čekalo se dugo i naivno mislilo, da će se stvari same po sebi riješiti ali nisu, nisu ni mogle. Ovo što sada imamo, rezultat je neblagovremenog činjenja, a bili smo dužni stvari nazvati pravim imenom i dotične pojedince osloboditi iluzije da Crkva može djelovati kao društvo slobodnih strelaca. Našim odlaganjem problem je samo rastao i još više se umnožio, na putu je da metastazira.
Riješimo ga odmah da ne bude kasno, ako već nije. Svetom arhijerejskom saboru odani,
Episkop banjalučki
+Jefrem
12.05.2007 Banja Luka
Izvor:
http://www.novinar.de/2007/06/22/eksklu ... lucke.html
NA MNOGAJA LJETA, VLADIKO!
PS Gdje su sad ona dva pravoslavna tokmaka sa ovog foruma sto mene stalno napadaju? A progovorice neko od vladika i zbog ekumenizma, samo jos malo! Zivi bili pa citali!
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
: