Nikolaj Velimirović, Molitve na Jezeru
Odaja duše moje nije izvjetrena, a Ti kucaš na vrata, Strašni Duše Sveti. Samo jedan trenutak, dok izvjetrim odaju svoju od nečistih duhova, pa ću Ti otvoriti. Jer ovako i da otvorim, Ti ne bi ušao u odaju punu ružna zadaha, i udaljio bi se od mojih vrata za navek. Samo jedan trenutak, molim Te, najveći goste moj!
Ah, stide moj i žalosti moja, kako se oteže ovaj jedan trenutak! Još malo malo, i cijeli moj vijek na zemlji smjestiće se u ovaj trenutak. A Ti strpljivo čekaš pred vratima, i osluškuješ moj dah.
Drski su neznani gosti u meni, drski i veoma namnoženi. Pođem li da otvorim prozor, oni mi zatežu ruke nazad. Pođem li k vratima, da osjetim Tvoje životvorno prisustvo, oni mi se sputavaju oko nogu. Vezaše me navikom na njihov gadan zadah, pa strepim od svježine i drhtim od novine. Ah, samo da ne odocnim da Tebi vrata otvorim!
Siromah ore svoju njivu i odmahuje glavom kad mu govorim: bogataše, duboko ispod tvoje jalove njive počiva jezero rastopljenog zlata. Ne odmahujte glavom, osirotjeli carevići, kad vam govorim, da je tijelo dragocjenije od odijela, i duša od tijela, i Plameni Car od duše.
Sluge dolaze i prave se gospodarima. Gospodar dođe i napravi se slugom. Slugarski gospodari pašte se da zagospodare nad što više ljudi i stvari, a gospodarski Sluga pašti se da posluži što većem broju ljudi i stvari.
Vi što stradate za pravu vjeru, stradate za ono što vaš duhovni vid vidi. Vi što stradate za krivu vjeru, stradate za ono što vaše tjelesne oči vide. Vi prvi stradate za vjeru u javi i istinu; vi drugi stradate za san i prizrak.
Svoja znanja duhovni vid nazvao je skromnim imenom - vjera. Svoju vjeru tjelesne oči nazvale su gordim imenom - znanje. I jedno i drugo je viđenje; prvo: viđenje mirne i blješteće suštine stvari; drugo: viđenje treperenja te suštine u tami.
No zaista, neće me uzdržavanje od jela spasiti. Ma se hranio pijeskom iz jezera, Ti mi nećeš doći, ako post ne uđe dublje u dušu moju.
Saznadoh kroz molitvu svoju, da je tjelesni post više simbol pravog posta, vrlo koristan za početnika u nadi u Tebe, no i vrlo tegoban za onoga, ko samo pri njemu ostane.
Zato unesoh post i u dušu svoju, da je očistim od mnogih drskih vjerenika i kao djevojku spremim za Tebe.
I unesoh post u moj um, da odagnam iz njega maštanja o svjetskim stvarima i razorim sve vazdušne kule, sazidane od tih maštanja.
Da bi um moj bio ispražnjen od svijeta i spreman, da primi Mudrost Tvoju.
I unesoh post u srce svoje, da bi njime umorio sve strasti i pristrasnosti svjetske.
Da bi nebeski mir neiskazano vladao srcem mojim, kada burni Duh Tvoj naiđe.
I naložih post na jezik svoj, da se oduči od beskonačnih priča i da uzdržano govori samo one riječi, koje krče put dolasku Tvome.
Nikakvo mi zlo ljudi ne mogu učiniti, ako u meni nema ranjavog mjesta.
Vidjeh dvije pećine, od kojih jedna odavaše eho, a druga bijaše nijema. I prvu posjećivahu mnoga radoznala djeca i nestašno se nadvikavahu s pećinom. A iz druge se posjetioci brzo vraćahu, jer im ne odgovaraše ehom.
Ako je duša moja ranjava, svako zlo svjetsko odjekivaće u njoj. I ljudi će mi se smijati, i navaljivaće sve jače sa svojom vikom.
A zaista neće mi nauditi zloreći ljudi, ako je jezik moj zaboravio izgovarati zle riječi.
Niti će me ožalostiti pakost spolja, ako nema pakosti u srcu mom, da odjekuje kao kozji bubanj.
Niti ću moći gnjevom odgovoriti na gnjev, ako je gnijezdo gnjeva u meni ispražnjeno, te nema šta da se budi.
Niti će me strasti ljudske zagolicati, ako su strasti u meni pretvorene u pepeo.
Niti će me ožalostiti nevjerstvo prijatelja, ako sam ja Tebe izabrao za svog prijatelja.
Niti će me nepravda svjetska moći skrušiti, ako je nepravda istjerana iz misli mojih.
Niti će me zamamiti prevarni duhovi svjetske slasti, časti i vlasti, ako je duša kao prečista nevjesta, koja samo Svetog Duha prima i za Njim čezne.
Nikoga ljudi ne mogu u pakao otisnuti, ako se sam ne otisne. Niti ljudi mogu nekoga dići na ramenima svojim do prijestola Božijeg, ako se sam ne digne.
Ako duša moja nema otvorenih prozora, nikakvo se blato u nju ne može ubaciti.
|