Citiraj:
Budućnost u multietničnosti
Slavko Basara
10.04.2007 21:56
Subotnji derbi Borac - Sarajevo (2:1) pokazao je da fudbal u gradu na Vrbasu nije propao. Banjalučani su ostvarili veliku pobjedu u veličanstvenom ambijentu, pred 8.000 ljudi. Sve je ličilo na nekadašnje dane, kada je Borac bio sinonim Banjaluke, Bosanske Krajine, nekadašnje zajedničke države. Fudbal je natjerao i staro i mlado da zaborave na svakodnevne probleme.
Atmosfera na Gradskom stadionu podsjetila je na nekadašnje srećne dane loptanja na ovim prostorima, ali isto tako navela nas i na razmišljanje. Svako ko iole voli najvažniju sporednu stvar na svijetu reći će da je u subotu pobijedio fudbal. I jeste! Naravno, ako se izuzme sporni jedanaesterac za domaćina, za koji su TV kamere potvrdile da nije postojao.
Borac igra četvrtu sezonu u Premijer ligi BiH, imao je uspona i padova. Organizaciona struktura u klubu je godinama rak-rana. Borac se prepliće između blistave prošlosti, tmurne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Jedan od vodećih bh. klubova u narednom periodu mora da bude vodilja u svakom pogledu. Posebno u pogledu uspješnosti organizovanja, sportskih dostignuća, multietničnosti, zajedničkih ciljeva...
Nije tajna da je Borac trenutno "zatvoren" klub u kojem igraju fudbaleri samo jedne nacije. Banjaluka je otvoren grad, evropskih shvatanja, međutim, ta fudbalska "zatvorenost" šteti prije svega fudbalu, ali i sportu ukupno. Gdje se danas nalazi jednonacionalni sport Banjaluke, nekada trećeg jugoslovenskog sportskog centra?
Primjera radi, BSK Nektar, prvoligaš RS, u svojim redovima ima fudbalera drugih nacija, slična situacija je i u RK i ŽRK Borac... Samo na Gradskom stadionu nema Hrvata i Bošnjaka. Zašto?
Tranzicija možda jeste veliki problem, ali to nije razlog da ne postoji tolerancija i fleksibilnost. Možda Borac ne bi bio, u svakoj sezoni, na takmičarskoj ivici ambisa da u njemu igraju kvalitetni fudbaleri bez obzira na naciju, iz regije, ali i cijele BiH? Ili da ga vode isti takvi ljudi?
Prije nekoliko sezona Tuzlak Alen Mešanović je bio na pragu dolaska na Gradski stadion u Banjaluci. Međutim, transfer nije realizovan, jer "javnost" nije dozvolila "da musliman dođe u srpski Borac"! Nakon toga Borac je napustilo i dijete Banjaluke Damir Memišević, otišao je u Željezničar, a sa "Grbavice" i u Evropu. Zbog čega? Zašto iz Borca nije otišao u Evropu kao preporuka i za klub i za grad?
Zašto Borac kao nekadašnji multietnički klub koji je imao dosta uspjeha ne bi to ponovo postao? Zar je bitno ko se kako zove i preziva? Valjda je u današnjem vremenu mnogo bitniji fudbalski kvalitet nego nacionalna pripadnost. Zato Banjaluka pod hitno mora da se "otvori" i okrene prema evropskom svjetlu budućnosti. U protivnom i dalje će da tavori između bosanskih i hercegovačkih gradića i sela gdje je teže osvojiti bodove nego recimo u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Mostaru...
"Hrvatski" Zrinjski u svojim redovima ima i Hrvata i Srba i Bošnjaka, u Veležu je ista situacija. Mostarce prate Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani, Orašani, Bišćani, Posušaci, Trebinjci, Bijeljinci, Modričani, Žepčaci. Samo su Borac i Široki Brijeg "zatvoreni" klubovi.
Budućnost Banjaluke u BiH je otvorenost i multietničnost u svemu, a tako i u sportu. U Borcu moraju da igraju najbolji sa bh. prostora. Tada bi se ostvarila i želja navijača koji su u subotu istakli transparent: "Banjaluka još sanja uspjehe". Na tom istom "istoku" ima predstavnika svih nacija. Zbog čega je onda teren nešto posebno? Zašto u Upravi nema Bošnjaka i Hrvata?
Kad klub postane multinacionalan, onda se, valjda, neće dešavati da je Vladan Grujić "Turčin" samo zato što igra za reprezentaciju zemlje u kojoj je rođen!