|
Malo se priča o košarkaškim događanjima, jer je praktično sva pažnja usmjerena na Partizan i Evroligu, ali valja progovoriti i o najlošijoj sezoni Crvene Zvezde, još od vremena one velike krize i borbe za opstanak...
Ova sezona se jednom rječju može okarakterisati kao katastrofalna. Za tim koji na tržištu vrijedi nekoliko miliona eura, koji ima vjerovatno najveći budžet na ovim prostorima, poražavajuća je činjenica da se nalaze tek na 6. mjestu regionalne lige, sa praktično samo teroteskim šansama da iduće godine ostanu u istom rangu evropskog takmičenja i izbore vizu za ULEB kup, te da u finišu regionalnog takmičenja, vjerovatno najskuplji tim u toj ligi ima 12 pobjeda i čak 11 poraza...
Ova sezona je pompezno najvljena kao prekretnica. Pominjao se gotovo siguran juriš na titulu u jadranskoj ligi, velika borba sa Partizanom za titulu u Srbiji, a oni najsmjeliji su čak najvljivali i samo osvajanje ULEB kupa. Sezoan je počela šareno, ali su početni porazi shvaćeni olako, uzimajući u obzir neuigranost tima i veliki broj povrijeđenih igrača, međutim... Kako je sezona odmicala, sve je jasnije postajalo da će Zvezda teško da opravda velike najave uoči sezone. Pojačanja koja su došla, nisu bila garant uspjeha. Aleksandrov je došao kao renkovalescent, Kovač je stigao povrijeđen, a i pored silnog uloženog novca, nije pronađen adekvatan plej, već je odnekud iskopan američki polovnjak Burks, a kao alternativa trebalo je da posluži nezreli Milošević. Tim je naizgled bio dobro selektiran, ali su nedostaci brzo isplivali na vidjelo. Doduše u uvodnim utakmicama sezone sve mane tima su pokrivali fenomenalni nastupi Milana Gurovića, ali je već tada mnogima bilo jasno da tim koji je apsolutno zavisan od jednog igrača, nema šanse za uspjeh. Ne zato što je Gurović sebičnjak koji nemilice troši lopte, već zato što jednostavno nema nekog drugog da mu pruži podršku. Kvalitet tima je upitan, a Šakota, kome je ostavljena sloboda u dovođenji grača, brzo je počeo da gubi sve konce. Nemilice je dovodio igrače, gomilao ih na spoljnje pozicije, ne vodeći pritom računa da dovodi igrače prilično sumnjivog kvaliteta. Vučurović, Burks, Rajs, Postel. Igra se izgubila u vihoru Gurovićevih sjajnih igara, jer je ostatak tima djelovao kao tim koji čeka da jedan igrač sve radi sam. I da skače, igra odbranu, poentira i asistira. Svi nedostaci pokušavani su da se pokriju dovođenjem novih igrača, dok je stvarni kvalitet sjedio na klupi ne dobijajući pravu šansu (Aleksandrov i Dragićević). Povremene odlične partije, služile su kao bacanje prašine u oči, da bi vrlo brzo tim ponovo bio grubo prizmeljivan. Konačan raspad je trebalo da bude brukanje na finalnom turniru kupa Radivoja Koraća, ali nije. Nastup i proalzak protiv Himkija ponovo je stvorio iluziju da se ove sezoen može nešto napraviti, ali je slijedilo još jedno otrježnjenje u vidu poraza od Reala, Hemofarma i konačno od raspadnute Olimpije. Šakota defintivno niej uspio u svojoj namjeri i još uvjek nikome nije jasno, kako opstaje na klupi. Bio on velik trener ili ne, morao je makar da kao moralan čin podnese ostavku, makar bila istina da je igračka krivica za ovosezonski krah ista koliko i njegova, ako ne čak i veća...
_________________
"Your dad always said that one day Del Boy would reach the top. Then again, he always said Millwall would win the cup."
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
