Citiraj:
Okultizmom covjek cini djela da zadobije korist i slavu ovog tjelesnog zivota i to je nagrada od Satane.
Ovo je vrlo jednostrano posmatranje. Okultna znanja se mogu iskoristiti za ostvarivanje ovozemaljskih ciljeva. Ali to je najniži vid njihove upotrebe. Njima se isto tako mogu doseći visoki duhovni nivoi u cilju približavanja sopstvene svijesti ka Univerzalnoj Svijesti ("Carstvo Božje" kako bi ste to vi rekli) i to jeste njihova prava svrha. Put okultizma je brži, kraći ali ekvivalentno tome i opasniji i teži - npr. upravo jedan od aspekata toga je da se može vrlo lako skrenuti na stranputicu. Okultizam nije bacanje čini i prokletstava, niti prizivanje demona, nego je to milenijumima star i do srži razrađen konglomerat znanja, iskustva i prakse.
Da li će neko ovo shvatiti ili ne, to
ne zavisi od inteligencije nego od duhovne zrelosti i od nivoa odgovornosti koji s njom dolazi. I tako treba da bude... Ako slijepcu daš dijamant, za njega je to samo običan kamen... "Ne bacajte bisere pred svinje..."
Inače iz Duginovog teksta se da naslutiti da je prvobitna crkva bila umnogome slična okultnoj organizaciji. Pri tome sasvim jasno objašnjava suštinu inicijacije:
Citiraj:
Treća perspektiva je upravo inicijacija, posvećivanje. To je proces koji na radikalan i trenutni način menja sam status individualnog bića, izvodi ga ispod jarma otuđene fatalne uslovljenosti, uzdiže ga ka radikalno drugačijem stanju, neuporedivom sa prebivanjem u palom svetu. Inicijacija zahteva od čoveka neverovatne napore usmerene protiv bujice fatuma, u koju on zaranja u trenutku rođenja, protiv celokupnog “prirodnog” toka događaja, protiv same fundamentalne logike spoljašnjeg i unutarnjeg sveta. Ponekad inicijaciju odbija i sam spoljašnji “zakon”, egzoterizam, jer je izvorno orijentisan na neradikalnost, “evolucionizam”, postepenost u poboljšanju kvaliteta realnog postojanja. Iako za haotične i duhovno oštećene pojedince sam religiozni zakon može biti spasonosan i pozitivan, počev od nekog trenutka i on sam postaje prepreka za duhovnu realizaciju nekih izuzetnih bića, ograničavajui ih na putu ka centru kosmosa i iza njegovih granica.
Inicijacija ima složenu strukturu i nekoliko etapa. Ali već od samog početka inicijacijski put je veoma specifino orijentisan i razlikuje se od egzoterisjkog puta. čovek koji bira inicijaciju odmah ulazi u posebnu realnost koja je u sprezi sa mnogo veim rizikom nego bivstvovanje profanista i egzoterika. Da bi se realno promenio kvalitet sopstvene prirode, potrebno je podvrgnuti sopstvenu individualnost radikalnoj i opasnoj transformaciji, koja se može uporediti sa takvom graničnom pojavom kao što je fizika smrt.
Prvi korak inicijacije je upravo inicijacijska smrt, umrtvljenje “starog čoveka”, traumatsko odricanje od one stvarnosti na kojoj se bazira individualna, socijalna i prirodna realnost. Takva inicijacijska smrt može se uporediti sa bezumljem, sa gubitkom razuma.
Dalje sledi “novo rođenje”, “drugo rođenje” ili “rođenje odozgo”. To znači da se na mestu “onoga koji je umro inicijacijskom smrću” nastanila nova suština, “novi čovek”, što je praćeno takođe dobijanjem novog inicijacijskog imena, koje odgovara unutarnjem kvalitetu suštine koja se ispoljila u posvećeniku. “Novina” ovog bića sastoji se u tome što ono pripada kvalitativno drugom, višem nivou realnosti i, shodno tome, poseduje neuporedivo veće mogućnosti nego “stari čovek”. “Novo rođenje” je prva etapa inicijacije i spada u ono što tradicija naziva “Male Misterije”.
Kakav opis! Jedan od najboljih opisa svrhe inicijacije na koji sam ikad naletio.
Krštenje je dakle inicijacija, kršteni je "pozvani", on umire i ponovo se rađa u inicijacijskom ritualu (naravno, za uspjeh rituala potrebno je aktivno učešće samog iniciranog, a vjerujem da se tako radilo u prvobitnoj crkvi). Rađa se novi čovjek s novim kvalitetima i novim ciljem, duhovnim ciljem. Kad kroz duhovni rad čovjek dostigne jasno određen nivo, ima uslove za prelaz na sljedeći nivo, u naredni krug, ovdje kroz ritual rukopoloženja.
(svrha svakog rituala jeste da kroz dejstvo simbola pokrene određene mehanizme u čovjekovoj podsvijesti tako da ona može da postane posrednik između svijesti i viših sfera)
Sad u crkvi (Pravoslavnoj) imamo situaciju da su rituali praktično veoma dobro razrađeni (bolje da kažem da su dobro očuvani), ali je sama suština izblijedjela i samim tim je njihova djelotvornost bitno oslabila. Dugin to opravdava "potencijalnom" prirodom rituala kao i nužnošću da se preslika nebeska hijerarhija na crkveno ustrojstvo... Tako za nekog ko je kršten više ne znači da je "ponovno rođen" već samo da ima potencijal da se ponovo rodi... Bezveze, ako mene pitate.
U Katoličkoj crkvi su rituali potpuno zastranili i samim tim vjerovatno nedjelotvorni, ako je vjerovati Duginu.
Dakle, ako je vjerovati Duginu, Pravoslavna simbolika i rituali stvarno relativno dobro odražavaju poredak stvari u univerzumu. Ako se desi ponovno ujedinjenje crkava, te ako se to desi u smislu približavanja Pravoslavlja Katolicizmu, onda će to
stvarno imati za posljedicu samo daljnje slabljenje, ako ništa onda zbog gubitka tog odražavanja...
Ali to je samo jedan aspekt laganog ali sigurnog odumiranja paternalističkih religija. To je prirodan proces i nema smisla protiviti mu se niti za nečim žaliti...