Citiraj:
Ako pratiš istoriju, vidjećeš da je vjera, pogotovo organizovana, samo sputavala bilo kakav civilizacijski napredak i da je nagora stvar (govorim o organizovanoj vjeri) koja se čovječanstvu mogla desiti. Stvar je time gora što se to dešava i danas. Vjerovatno je organizovana vjera uništila više života i unazadila civilizaciju više nego bilo kakva epidemija.
Ne mogu se sloziti sa tobom jer mislim da je upravo suprotno tacno. Istina je da je organizovana vjera pocinila mnoga losa djela, pogotovo u srednjem vijeku, ali smatram da su najgora djela pocinjena od strane organizovane nevjere. Najgori rezimi dvadesetg vijeka (Hitler, Staljin, Pol Pot...) su bili bazirani na ateistickoj filozofiji. Oni su smatrali da ce svijet biti srecniji kad nestane religije. Spilbergova „Sindlerova lista“, Putnamov „The killing fields“, Goldingov „Lord of the flies“ nam govore sta se desava sa drustvima i kulturama u kojima nema mjesta za Boga. Ti si potegao jedno veoma vazno pitanje. Kada uklonis Boga tada covjek mora da zauzme njegovo mjesto. Covjek je taj koji donosi pravila i zakone, covjek odlucuje sta je moralno a sta ne i nikome ne polaze racune. Ako sam samo kolekcija molekula i ako sam u stalnoj borbi za opstanak zasto bih bio moralan? Kao sto Sartr rece, ako vidis staricu da prelazi ulicu, nema nikakve razlike da li ces joj pomoci ili ces je pregaziti autom – sve stvari su jednake bez Boga. Ako nema Boga nema razloga da budem posten, vjeran, cist. Sve je dozvoljeno da bi opstao. Ukloni Boga i rijeci poput: ispravno, pogresno, dobro, pravedno, nepravedno – gube svako znacenje. Bez Boga mi smo ostavljeni sa ljudskim ukusima i misljenjima. Ko moze da kaze da su laganje, preljuba, zlostavljanje djece, lose stvari. Stvarno lose. Bez Boga ostajemo bez temelja moralnosti. Da li cemo prihvatiti da je holokaust moralan zato sto 51% glasaca kaze da je moralan? Da li se moralnost odredjuje glasanjem, prisilom ili ko moze najglasnije da vice?
Ali ako ja znam da je covjek Bozje dijete, stvoren prema Bozjem oblicju, sa posebnim ciljem na ovoj zemlji i u vjecnosti, onda cu dobro paziti kako se ponasam prema njemu, jer svako Bozje bice ima ogromnu vrijednost.
Citiraj:
Vjera kod Ajnštajna u tvom primjeru (i Tesle u mom primjeru) je sumnja, a to ni jedna religija ne dozvoljava. Ono je ogromak raskorak od jednoumlja, a religija dozvoljava jedino jednoumlje
Ne mogu ni ovdje da se slozim s tobom. Ono o cemu ti govoris je jedna jako losa vjera. O tome sam vec pisao ali procitaj o razlici izmedju dobre i lose vjere.
Losa vjera je:
1. zasnovana na neprikosnovenom autoritetu. Drugim rjecima, u losoj vjeri, ja vjerujem jednostavno zato sto mi neki autoritet (pojedinac ili grupa) tako govori. Ja ne mislim za sebe, ne postavljam pitanja. Jednostavno, bez razmisljanja prihvatam da vjerujem ono sto mi se kaze.
2. zasnovana na pritiscima. Oni mogu biti manifestovani pritiskom male grupe da postanes kao oni ili pritiskom velike grupe ili kulture da se ne mjenjas (tiranija vecine)
3. psiholoska potrebe za pripadanjem. Mozda me niko ne tjera da vjerujem, ali ako sam toliko beznadezan za pripadanjem da sam zbog toga spreman da povjerujem sve sto se trazi, kako moja vjera moze da se zove autenticna?
4. arogantna i nespremna da uci. Kada je osoba ponosna zbog svoje „ispravnosti“ i kad se osjeca superiorna; kad ga njegova vjera uzdize iznad ostalih i cini da sa nipodastavanjem i osudom gleda na druge onda se takva vjera tesko moze nazvati dobra. Duhovni stav „ja sve znam“, umisljena sigurnost koja cini da pricam, pricam, pricam, i nikad ne slusam, stav „da me ti nicemu ne mozes pouciti“- sve su to osobine koje su ruzne kod ne religioznih ljudi a pateticne kod religioznih.
5. nepostena. Ako mi moja religija govori da su ljudi drugih rasa ili nacija inferiorni a ja licno poznajem mnoge od njih da su divni ljudi, zar ja ne postajem losija osoba ako nastavim da recitujem „partijsku liniju“. Ako sam bio svjedok korupcije u religijskoj organizaciji ali nastavljam da je prikazujem kao cistu zar tad pokazujem dobru vjeru.
6. apaticna. Dobra vjera uvjek motivise na akciju. Ako moja vjera nije takva onda je ona losa. Ako je moj zivot s vjerom isti kao i moj zivot bez vjere onda je ta vjera losa ako je uopste vjera. Ponekad se ovaj nedostatak akcije pokusava pokriti sa puno price, religijskih termina i sl. Ali koga mozes prevariti baraznom vatrom rijeci osim onoga ko ih izgovara.
7. korak unazad. To je vjera koja cini da manje volim, da budem manje mudar i zreo, manje ziv i odgovoran.
Dobra vjera je:
1. ponizna, spremna da uci i radoznala. Ako sam svjestan ogranicenosti svog znanja kako mogu da budem ponosan „sto puno znam“. Kako mogu da sa visine gledam one koji znaju manje? U stvari, ponos – osjecanje sigurnosti da sam u pravu i da sam superioran i da ne moram da ucim i slusam – je najveca moguca barijera u izgradnji vjere.
2. postena. Zar dobra vjera nebi trebala da se osjeca slobodnom da izrazi i sumnju i sigurnost. Zar ne bih trebao da budem posten o svojim slabostima, o svojoj vjeri, i o svojoj crkvi ili zajednici kojoj pripadam kao sto bih ocekivao od drugih da budu o njihovoj.
3. drustvena. Posto je moje individualno znanje ograniceno, zar ne trebam povezanost sa grupom provjerenih prijatelja, tako da jedni druge mozemo da ohrabrimo i pomognemo u nasem zajednickom traganju za vjerom, Bogom i istinom. Zar ne trebam prijatelje – zajednicu vjere koja ce me njezno upozoriti kada vide da gubim ove kvalitete dobre vjere? I zar ne trebam posten i ponizan dijalog sa ljudima drugih grupa (religija, ideologija, denominacija), posto oni mogu da vide stvari koje mi nedostaju kao i ja njihove?
4. aktivna. Ako smatram da je ono sto vjerujem istina, zar nisam obavezan da tako i zivim?
5. teska. Ako moja vjera donosi samo beneficije a ne kosta me nista, kako mogu biti siguran da je moje traganje, traganje za istinom a ne za beneficijama? Ako mi moja vjera uvjek donosi komplimente i postovanje drugih a nikad odbacivanje i nerazumjevanje, da li sam mozda vjernik zbog drustvenog prihvatanja? Ako me moja vjera nista ne kosta, da li je uopste vrijedna?
6. odnosna. Ako vjerujem da postoji licni Bog, zar ne bi moje traganje za istinom u Bozjem univerzumu trebalo da pocne sa uspostavljanjem odnosa sa njim? Drugim rjecima ako shvatam svoja ogranicenja, zar ne bih trebalo da dopustim Bogu da mi pomaze i da me vodi u mojoj potrazi za istinom?