.........
“Želim da se obratim tvom analitičkom umu,” reče don Huan. ” Razmisli za trenutak i reci mi kako bi objasnio protivrečnost izmedju inteligencije čoveka – inženjera i gluposti njegovih sistema verovanja, ili gluposti njegovog kontradiktornog ponašanja.Čarobnjaci veruju da su nam grabljivci dali naš sistem verovanja, naše predstave o dobru i zlu, da su oni postavili naša društvena pravila.Oni su ti koji su stvorili naše nade i iščekivanja, snove o uspehu ili promašaju.Oni su nam dali lakomost, pohlepu i kukavičluk. Grabljivci su ti koji čine da budemo samozadovoljni, da se ponašamo šablonski i da budemo egomanijaci.”
“Ali kako mogu to da rade, don Huane?” upitah gnevno. ”Da li nam oni to šapuću u uho dok spavamo?”
“Ne, ne rade oni tako.To je idiotski ! “ Don Huan se smeškao.
“Oni su daleko efikasniji i organizovaniji.Da bi nas držali u poslušnosti i poniznosti, krotke i slabe, grabljivci izvode čudesan manevar – izvanredan, naravno, sa tačke gledišta stratega koji se bori, a jeziv za one koji zbog njega stradaju. Oni nam daju svoj um! Da li me čuješ? Grabljivci nam daju svoj um, koji postaje naš um. Um grabljivca je barokni, mrzovoljan, pun straha da svakog trenutka može biti otkriven.”
“Znam da si zabrinut za hranu, mada nikad nisi gladovao,” nastavio je,” a to je samo zabrinutost grabljivca koji se plaši da će njegov manevar biti otkriven, a on ostati bez hrane.Kroz um koji je, na kraju krajeva, njihov um, oni ubrizgavaju u život ljudskog bića sve što njima odgovara.Na taj način obezbeđuju izvestan stepen sigurnosti koji ublažava njihov strah.”
“Mogao bih ovo da prihvatim zdravo za gotovo,don Huane, ali ima u tome nečeg tako odvratnog da mi se gadi.To me primorava da zauzmem protivrečan stav.Ako je tačno da nas oni jedu, kako to rade?”
Po širokom osmehu na njegovom licu, video sam da je beskrajno zadovoljan.Objasnio je da čarobnjaci vide čovekovo mladunče kao neobične, svetleće energetske lopte pokrivene blistavim omotačem, poput plastičnog pokrivača koji čvrsto prianja uz čauru energije.On je rekao da je blistavi omotač svesti ono što grabljivci konzumiraju, i da sve što od njega ostaje kada čovek odraste jeste uska resa koja ide od zemlje do vrha nožnih prstiju.Ta resica pomaže čovečanstvu da nastavi da živi ali na jedvite jade.
Kao kroz san, čuo sam don Huana Matusa kako objašnjava da je, prema njegovom saznanju, čovek jedina vrsta koja ima blistavi omotač svesti preko te sjajne čaure.Zato je postao lak plen za svest drugačije vrste, kao što je teška svest grabljivca.
Potom je izgovorio nešto zastrašujuće: da je ta uska resa svesti epicentar čovekovog razmišljanja o samom sebi, u kome je on nepovratno zarobljen.Igrajući na tu kartu – našeg razmišljanja o samom sebi kao jedinoj tački svesti koja nam je ostala – grabljivci stvaraju plamičke svetlosti koje nastavljaju da konzumiraju na okrutan način, tipičan za grabljivce.
Oni nam stvaraju besmislene probleme koji primoravaju te plamičke svesti da zasijaju i na taj način nas održavaju u životu.To čine samo da bi se hranili energetskim plamičcima naših navodnih briga.
.............
Posle kraće pauze, dovoljno dugo da se oporavim, upitao sam don Huana: “Ali zašto čarobnjaci, ako im je već dato da vide grabljivce, ništa ne čine?”
“Nema ničega što bi smo ti ili ja mogli da učinimo,” odgovori don Huan ozbiljnim, tužnim glasom. ”Možemo jedino sebe da tako disciplinujemo da nas oni ne dodirnu.Možeš li da tražiš od ljudi koje poznaješ da se podvrgnu tako rigoroznoj disciplini? Ismejali bi te, a oni agresivniji bi te možda i prebili.
Ne zato što oni ne veruju; duboko u svakom ljudskom biću postoji pradedovsko, instiktivno saznanje o postojanju grabljivaca.”
................
“Kad god sumnje počnu da te muče do kritične tačke,” rekao je, “uradi nešto pragmatično u vezi s tim.Isključi svetlo.Prodri u tamu, otkrij šta možeš da vidiš.”
Ustao je da ugasi svetlo.
“Ne, ne, don Huane,” zaustavio sam ga, “ne gasi svetlo.Dobro sam.”
Plašio sam se tame, što je bilo veoma neobično za mene.Gubio sam dah pri samoj pomisli na mrak.Bez sumnje, imao sam neko instinktivno saznanje, ali se ne bih usudio da ga izvučem na površinu ni za milion godina!
“Video si na drveću senke koje promiču,” reče don Huan, zavaljen u stolici.”To je prilično dobro.Voleo bih da ih vidiš u ovoj sobi.Ti ne vidiš ništa.Ti samo hvataš slike koje promiču.Imaš za to dovoljno energije.”
Plašio sam se da će don Huan ustati i isključiti svetlo, što je i učinio.Posle dve sekunde vrištao sam kao lud.Nisam samo letimice opazio te slike, čuo sam kako zuje oko mojih ušiju.Don Huan se previjao od smeha kad je upalio svetlo.
“Kakav temperamentan momak!” uzviknuo je. ”Apsolutni nevernik, s jedne strane, i apsolutni pragmatičar, sa druge.Moraš da smiriš tu unutrašnju borbu, inače ćeš se naduvati kao veliki žabac i pući.”
............
Don Huan je nastavio da svoju bodlju zabija sve dublje.
“Čarobnjaci drevnog meksika videli su grabljivca.Zvali su ga letač zato što skače kroz vazduh.To nije lep prizor.To je velika senka, neprozirna I tamna senka koja skače kroz vazduh, a zatim se pljoštimice spušta na zemlju.Čarobnjaci drevnog meksika su se osećali prilično nelagodno (u vezi pitanja, prim.prev.)kada su se grabljivci pojavili na zemlji. Zaključili su da je čovek u određenom trenutku svog postojanja verovatno bio celovito biće čija je svest bila sposobna za izvanredne uvide i umeća koja su danas samo mitovi i legende.A onda je, izgleda, sve nestalo i danas imamo sedativiranog (uspavanog, umrtvljenog, prim.prev.) čoveka.”
Želeo sam da se razbesnim, da ga nazovem paranoikom, ali nije mi pošlo za rukom.Nisam sebi postavio ni svoje omiljeno pitanje: šta ako je sve što on kaže istina? Te noći dok je govorio, u dubini duše sam znao da je sve to istina, ali istovremeno sam znao da je samo po sebi apsurdno.
“Šta kažeš, don Huane?” upitah slabim glasom.Grlo mi se steglo, jedva sam disao.
“Kažem da protiv sebe nemamo jednostavnog grabljivca.On je veoma prepreden, organizovan i metodično pravi od nas nekorisna bića.Čovek, koji je predodređen da bude magično biće, više to nije.On je obično parče mesa.Nema više nikakvih snova za čoveka, ima snova za komad mesa: otrcanih, konvencionalnih, imbecilnih.”
Don Huanove reči su kod mene izazvale telesnu reakciju, nešto poput mučnine koja je dolazila iz dubine moga bića, iz srži mojih kostiju.Nesvesno sam se grčio.Don Huan me snažno protrese za ramena i ja sam osetio kako mi se vrat, pod pritiskom njegovih ruku klima napred-nazad.Taj pokret me je odmah smirio i povratio sam kontrolu.
“Taj grabljivac,” reče don Huan, “koji je, dakako, neorgansko biće, nije za nas sasvim nevidljiv kao druga neorganska bića.U dečijem uzrastu mi smo u stanju da ga vidimo ali tada zaključujemo da je to što vidimo užasno i ne želimo o njemu da mislimo.Deca bi, naravno, mogla da se usredsrede na tu pojavu, ali ih okolina od toga odvraća.”
“Alternativa koja ostaje čovečanstvu,” nastavio je, “jeste disciplina.Disciplina je jedino sredstvo za zastrašivanje grabljivaca.Pod disciplinom ne podrazumevam da treba da ustaneš svakog jutra u 5:30 i polivaš se hladnom vodom sve dok ne poplaviš.Čarobnjaci pod disciplinom podrazumevaju sposobnost suočavanja sa neprijatnim okolnostima koje nisu deo naših očekivanja.Za njih je disciplina umetnost: umetnost suočavanja sa beskrajem bez uzmicanja, ne zato što su jaki i žilavi nego zato što uspevaju da ih (grabljivce, prim. prev.) zastraše.”
“Na koji način disciplina čarobnjaka postaje sredstvo za zastrašivanje?”upitao sam.
“Čarobnjaci kažu da disciplina čini da blistavi omotač svesti postane neukusan za za letače.” Don Huan je pomno proučavao moje lice,kao da želi da otkrije tragove neverice. “Tada grabljivci postaju zbunjeni.Blistavi omotač svesti koji nije za jelo, ne predstavlja deo njihovog saznanja, pretpostavljam.Kad se zbune, nemaju drugog izbora nego da odustanu od svog opakog zadatka.Ako se grabljivci izvesno vreme ne hrane našim blistavim omotačem svesti, on će početi da raste.Da pojednostavim: čarobnjaci pomoću svoje discipline uspevaju da odgurnu grabljivce i daju vremena svom blistavom omotaču svesti da naraste iznad nivoa nožnih prstiju.Kada pređe nivo nožnih prstiju, omotač naraste do svoje prirodne veličine.Čarobnjaci drevnog meksika su imali običaj da kažu da je blistavi omotač svesti kao drvo.Ako ga ne potkrešu, ono će narasti do svoje prirodne veličine i zapremine.Kad svest pređe nivo nožnih prstiju, razvijaju se izvanredne sposobnosti percepcije.”
_________________ Djevojke vole mladice, zato sto ih ta ljubav ispunjava!
Nekada sam bio ljudsko bice, a onda sam uveo ADSL!
|