Zah iz ovog teksta sto napisa Prof. Dr. Ivan Biondic jasno se vidi ono sto se do sada vidjelo bezbroj puta a to je hrvatska fobija od Slovenstva tj. od samih sebe.Naravno da svi Hrvati ne misle kao ovaj profesor i njemu slicni.Genetsko porijeklo naroda je davno objasnjeno i
nema vise odstupanja ma koliko to neki "mozgovici" pokusali da izvrnu,to su klasicni plagijatori
Tema je odlicna,poceo si sa Hrvatima pa nastavak:
Hrvatski intelektualci su, objašnjavajući korene svoje nacije, podstakli znatiželju svih onih koji ne mogu da reše enigmu uspona hrvatske države na prolivanju krvi njima bliskih Srba, od kojih su pozajmili čak i književni jezik. Ne mali broj istraživača pokušavao je neslovenskim hrvatskim genima da objasni hrvatski bes i pravu pomamu protiv Srba. I hrvatski istoričari, bez obzira pozivaju li se na gotsko ili iransko poreklo, vrlo rado tvrde da Hrvati nisu narod slovenskih korena. Da li je u pitanju samo politički razlog, ili je na sceni podsvesna potreba, česta u fenomenu nazvanom "narcizam malih razlika"?
Hrvatski intelektualci su, objašnjavajući srednjovekovne korene svoje nacije, podstakli znatiželju svih onih koji ne mogu da reše enigmu uspona hrvatske države na velikom prolivanju krvi sebi bliskih Srba, od kojih su pozajmili, čak, i književni jezik. Nemali broj istraživača je doticao pitanje porekla Hrvata na Balkanu, pokušavajući da na eventualnom neslovenskom hrvatskom genu nađe objašnjenje za hrvatski bes prema Srbima. Bes izrođen u pravu pomamu.
Nije se teško uveriti u istinu da zlo prema Srbima ima svoje izvorište u nedrima hrvatske nacije, iako ne smemo da zanemarimo ni ulogu velikih evropskih sila u ovoj pomami, koju najbolje izražava misao Benjamina Kalaja: "Hrvatsko snaženje, s obzirom na čas, čim se čini na štetu Srba, ne može biti opasno po Austrougarsku, jer granice hrvatskog širenja biće korisne i za nas. Ne samo da ćemo razdeliti Južne Slovene, nego ćemo i za dalje deljenje (na Balkanu) dobiti odrešene ruke".
Ako pretpostavimo da prauzrok zlu može biti, pored preveravanja, i nacionalno preobraćanje, onda su u pravu oni koji tragaju za najstarijom nacionalnom i rasnom odlikom hrvatskog naroda. Da su Hrvati bili nešto drugo, a ne Sloveni, pokušavali su da dokažu i mnogi znameniti Hrvati. Vremenom su se tako vatreno opredeljivali za neko tumačenje, da su ga nametali kao osnovu partijskog ili državnog programa.
Tako će u 19. stoleću i tokom postojanja tzv. nezavisne države Hrvatske (1941-45) isticati da potiču od Gota - navodnih predaka germanskih naroda. Tu su, na primer, i pretpostavke Dominika Mandića o hrvatskom poreklu iz Irana, razna tumačenja o slaviziranju Hrvata tokom puta preko Azije i istočne Evrope do Balkana, o davnoj hrvatskoj državi u predelima današnje Nemačke, Češke, Poljske itd.
Interesantno je da Hrvati često, i kad im nije namera dokazivanje svog gotskog ili iranskog porekla, obavezno poriču hrvatsku pripadnost slovenskoj grupi naroda. Da li je u pitanju samo politički cilj ili robovanje nekoj podsvesnoj potrebi, teško je dokučiti. Važno je da je to (svesno ili nesvesno) opredeljenje ustoličeno i da je našlo mesto u enciklopedijskim odrednicama o hrvatskoj naciji. U njima se govori da su se na Balkansko poluostrvo "doselili Hrvati i Sloveni". Srbi se, obavezno, izostavljaju. U produžetku, ako se spominju samo Sloveni, umesto njih, nađu se, začas, Hrvati. Ova "istina" o dva različita naroda (hrvatskom i slovenskom) zapljusnula je iz enciklopedija hrvatske prosvetne i kulturne knjige. Tako će Slavko Goldštajn, u svom delu: "Hrvatski rani srednji vijek", navesti:
"Da bi se detaljnije opisali i objasnili procesi koji se odvijaju po doseljavanju Slovena i Hrvata, nedostaju mnogi podaci. Najvažnije bi bilo pitati i potom saznati: kako su se ponašali novopridošli Sloveni i Hrvati".
Nesvesno ili namerno poricanje slovenstva
Savremeni hrvatski istoričar Dragutin Pavličić isključiće ne samo Srbe nego i Slovene, da bi prostrane teritorije u Srednjem veku podario samo Hrvatima:
"Tko ne vidi da je Slav i Serb sve isto, oba ta imena zamenjuju reč sužanj... Narod hervatski smatra tu kerv za tuđu, slavoserbsku: narod hervatski neće terpeti da ta sužanjska pasmina oskvernjuje svetu zemlju Hervatah"
(Ante Starčević )
"Hrvati su naselili, također, južne predjele između Cetine i Neretve, koji su se zvali Paganija, a nastanjivali su ih Neretljani. Od Neretve do Dubrovnika sterala se oblast Zahumlja: od Dubrovnika do Kotora, s Konavlima, Travunija, a dalje prema jugu Duklja, te u zaleđu, oko istoimene rijeke, Bosna. Žitelji svih krajeva, uskoro su, kao i ostali Hrvati preuzeli kršćanstvo i okrenuli se Zapadu."Odvajanje Hrvata od Slovena (ne samo od Srba), uporno je isticao i otac hrvatske države Ante Starčević:
"Tko ne vidi da je Slav i Serb sve isto, oba ta imena zamenjuju sužnja... Narod je hervatski smatra tu kerv za tuđu, slavoserbsku: narod hervatski neće terpeti, da ta sužnjska pasmina oskvernjuje svetu zamlju Hervatah". Koliko hrvatski prvaci odriču srodnost Srba i Hrvata, vidimo i po naslovu povjesnog dela dr Dominika Mancića, objavljenog u Zagrebu, 1990. Matica hrvatska: "Hrvati i Srbi - dva stara različita naroda".
I hrvatski "polusvetac", kardinal, dr Alojzije Stepinac deli Mandićevo mišljenje. I on će tvrditi (Dnevnik IV) da Srbi i Hrvati nisu srodni:
"... opet izbija na javu činjenica da su Srbi i Hrvati dva svijeta, koja se nikad neće ujediniti, dok je jedan od njih u životu".
Svi ovi stavovi su utisnuti u tekst Ante Pavelića:
"U širokim slojevima hrvatskog naroda nikada nije postojala neka obća slovenska sviest, koju bismo mogli ozbiljno suprotstaviti hrvatskoj narodnoj sviesti. Ovi slojevi ne osećaju se nikada kao pripadnici Slavenstva, te su otklonili, po svome osjećaju, kao nešto tuđe i opasno, slavensku i jugoslavensku promidžbu, koju su, u zadnjem stoleću, vršili Prag, Moskva i Beograd. Ova neoboriva činjenica pruža nam daljni dokaz, da Hrvati uobće i nijesu slavenskoga, nego gotskoga podrijetla, tvrdnja koja je već ozbiljno raspravljana".
I stari izvori upućuju na neslovensko poreklo Hrvata
Možda bi ovakva opredeljenje Hrvata trebalo proveriti. Da oni, bar u vreme srednjovekovno, kad su došli u dodir sa Srbima, nisu bili Sloveni. Ako pažljivo pročitamo stara dokumenta o prvom pomenu Srba i Hrvata, ona će nam lako otkriti da u navedene (svesne ili nesvesne) zaključke hrvatskih prvaka o neslovenskom poreklu Hrvata treba verovati.
Počnimo s analizom jednog od srednjovekovnih dokumenata s pomenom Srba. To je "Franačka hronika", ili "Ajnhardov letopis" iz početka 9. stoleća. Ovde se spominju teritorije od jadranske obale do Drave, ali ni jednom rečju narod s hrvatskim imenom. Takođe, ne piše ništa ni o nekoj hrvatskoj zemlji. Spominju se samo Dalmacija i Slavonija, a od naroda Srbi, Guduščani, Timočani, druga slovenska plemena i Avari. Kad je reč o Dalmaciji, dokument navodi samo to da su u njoj Srbi.
Oslonimo se na osvrt prof. Relje Novakovića o ovom dragocenom istorijskom svedočanstvu:
"U opisu događaja pred sam početak Ljudevitog ustanka, Ajnhard navodi kako su 818. godine stigli u Heristal, gde je tada boravio franački car Ludvik, poslanici među kojima se spominje i Borna, ličnost koju istoriografija gotovo vez dvoumljenja smatra knezom Primorske Hrvatske i ne pitajući se da li je uopšte bilo moguće da se među izaslanicima u Heristalu nađe tada i knez Primorske Hrvatske... Postavlja se pitanje, zašto je učeni Ajnhard, koji je zbivanja opisao sa toliko detalja, nazvao Bornu samo knezom Guduskana, a ne knezom Hrvata? On spominje izaslanike Abordita, Guduskana, Timočana i Ljudevita, kao starešinu Donje Laponije, a o Hrvatima i Hrvatskoj, na tom mestu, po našem mišljenju neobično važnom, nema ni reči".
Profesor Relja Novaković razložno navodi da knez Borna nije mogao imati veze sa Hrvatskom, pogotovo ne sa onom koja bi se naslanjala na Jadransko more:
"Da je Bornino područje bilo u sastavu Hrvatske, ne bi se moglo desiti da ga Ajnhard ne nazove knezom Hrvata, jer bi takva Hrvatska (na jugu čak do Cetine i Livna) bila za ono vreme veoma velika i moćna zemlja, a Ludviku u Heristalu, svakako bi laskalo da se među ostalim knezovima nađe i jedan knez Hrvata..."
Prema profesoru Novakoviću, među izaslanicima kod franačkog cara, u Heristalu 818. godine, ne spominju se ni srpski predstavnici, ali Ajnhard navodi da je Ljudevit, u jednom trenutku, pobegao Srbima i oteo deo njihovih teritorija u Dalmaciji (tad se Dalmacijom smatrala teritorija od jadranske obale do reke Save). Rečeni Borna, od 818. do 821, napreduje od "vojvode Guduskana", preko "vojvode Dalmacije", do "kneza Dalmacije i Liburnije". Međutim, ni ovom prilikom se ne spominju hrvatske zemlje i Hrvati, pa prof. Relja Novaković iznosi samo teze o zemljama kojima je mogao da vlada Borna i mogućem odnosu Srba prema tim zemljama:
Falsifikati Franje Račkog
"Reklo bi se da za odgovor valja uzeti samo dve pretpostavke. Jedna je da su se Ajnhardovi Srbi nalazili na istom području kojim je upravljao Borna, ali samo kao manja značajna grupacija, a druga je, verovatnija, da su, kao etnička skupina, živeli nedaleko od Bornine teritorije, van područja franačke interesne sfere, verovatno, pod vizantijskom vlašću, ili čak, možda, i samostalni, te nisu ni bili pozvani da pošalju svoje delegate na franački dvor".
Mnogo određenije zaključke o Borni iznosi Svetislav M. Prvanović, navodeći da je Franjo Rački falsifikovao "Ajnhardov letopis" i da je time uneo potpunu pometnju u istorijsku nauku:
"Najstariju vest o Borni, nalazimo kod Ajnharda, najčuvenijeg letopisca na franačkom dvoru. Beležeći kako su dva slovenska poslanstva, godine 818, stupila pred cara žaleći se na Bugare, on iznosi u nastavku da su to bili "poslanici Braničevaca i Borne, kneza Guduščana i Timočana, koji su nedavno iz zajednice s Bugarima otpali i u naše krajeve prešli". Prvanović nastavlja:
"Ovaj Ajnhardov podatak, u obliku kako je citiran, potpuno je jasan. Jedno poslanstvo je došlo u ime Braničevaca, a drugo u ime Borne - zajedničkog kneza Guduščana i Timočana, koji su nedavno (i jedni i drugi), zbog sukoba s Bugarima, prešli u krajeve pod franačkom vlašću... Pošto je Rački ustanovio, kao neosporno, iz kasnijih zapisa o Guduščanima, onih posle 818. godine, da su to bili u stvari Gačani, malo pleme u Gackoj, severno od Like, koje odatle s Timočanima, zbog geografske udaljenosti, nije moglo imati ni bližeg dodira, ni zajedničkog kneza, Rački je korigovao latinski tekst i promenio mu smisao, stavljajući zapetu iza reči Guduščani. On je Bornu i Guduščane odvojio ne samo od Timočana, kao njihovih suseda, nego i od daljeg latinskog konteksta, koji je, time, kao misaona celina, potpuno iskidan. Tako je ispalo da su pred cara stupila ne dva, nego tri poslanstva: prvo - poslanici Abodrita, takozvanih Bodrićana ili Braničevaca, nastanjenih istočno od ušća Velike Morave; drugo - poslanici Borne, kneza Guduščana, tj. hrvatskih Gačana i treće - poslanici Timočana, koji su se (jedini, dakle) sklonili ispred Bugara i prešli u franačke krajeve".
Pometnja hrvatskih učenjaka
Da Guduščani nisu s teritorije današnje Hrvatske, nego iz istočne Srbije, Svetislav Prvanović se poziva na Pavla Šafarika i Vladimira Karića iz 19. stoleća, koji ih nalaze oko Timoka i Dunava.
Da su se hrvatski učenjaci zaustavili na tome da su Guduščani iz severne Like, a ne iz severoistočne Srbije, moglo bi se reći da su zavedeni zaključkom Franje Račkog, pa im se ne bi moglo ništa zameriti - ukoliko je tačno Prvanovićevo tvrđenje da je Rački falsifikovao "Franačku hroniku". Videli smo da i oprezni prof. Relja Novaković ne nalazi nikakvog pomena o Hrvatima i hrvatskoj zemlji u ovom franačkom dokumentu, a i sam se pita da li je zapeta iza reči
"Guduščana" u redu, ili ne. Mada se ne opredeljuje oko ove zapete, Novaković navodi rad Svetislava Prvanovića o knezu Borni. Znači, kasniji hrvatski učenjaci ne ostaju samo na pozicijama Franje Račkog, nego prave još veću pometnju oko "Franačke hronike".
Videće se, upinju se da Bornu prikažu kao hrvatskog vladara, a njegovu zemlju hrvatskim državnim posedom - naslonjenim na obalu Jadranskog mora. Zbog toga, Borninu državu nazivaju Primorskom Dalmacijom, ili Primorskom Hrvatskom. Ako se i zanemari to što, bez izvorne podloge, upotrebljavaju hrvatske teritorijalne i nacionalne oznake, ne može im se prećutati što Borninu državu smeštaju u primorje. Borna je bio podanik Franačkog Carstva, tu nema spora, ali ovo carstvo nije imalo nikakve posede (ni vazalne) na balkanskoj obali Jadranskog mora, jer je po Ahenskom miru (812) granica interesnih sfera između Franačkog Carstva i Istočnog Rimskog Carstva (Vizantije) povučena linijom: od Istre, preko vrhova Velebita, pored Srba, Livna, Imotskog do Pelješca.
Znači, franački posedi pod upravom vazala Borne mogli bi se smestiti samo na severu od ove linije, pa nema mogućnosti za njihovo prostiranje do morske obale. No, ova jednostavna logika (ili sadržaj istorijskog dokumenta) o nespominjanju Hrvata, ni na Primorju, ni u Posavini - Slavoniji, nije smetala hrvatskim učenjacima da u "Enciklopediji Jugoslavije", Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, knjiga 3, 1962, strana 577, unesu odrednicu "Ljudevit Posavski", doslovno:
"Ljudevit Posavski, knez Posavske Hrvatske (817-823). U vrijeme kad ga izvori počinju spominjati, čitava je Hrvatska pod franačkim suverenitetom".
Nema ni pomena o suverenitetu (ili interesnoj sferi) Istočnog Rimskog Carstva, a Slavonija se, eto, u 9. stoleću naziva Posavskom Hrvatskom, a znamo da je ona do u 19. stoleće bila, u carskoj kruni Austrije, posebna kraljevina, odvojena od kraljevina Dalmacije i Hrvatske.
Gluposti u enciklopediji
Hrvatskim enckilopedistima nije stalo do istorijskih dokumenata. Ako ta dokumenta i ne spominju Hrvatsku i Hrvate, kao što je slučaj sa "Franačkom hronikom", oni istrajavaju u pohrvaćenju svakog reda u njima, pa ova enciklopedijska odrednica sadrži i ovo:
"Iako franački izveštaji, nesumnjivo, pretjeruju prikazujući opseg Ljudevitovog ustanka, ipak je to bio pokret širih razmjera, u kojem su se, pored Hrvata između Gvozda i Drave, našli i donjoslavonski Slovenci i Timočani, slovensko pleme koje se otcijepilo od Bugara i prešlo Ljudevitu".
Pravu pometnju čini pisac ove odrednice, jer Dalmaciju, gde upravlja Borna, predstavlja čas franačkom, čas bizantijskom (Bizantija - ustvari, Istočno Rimsko Carstvo):
"U borbi protiv Franaka, Ljudevita je, već u početku borbe, upad u zemlju salmatinskog kneza Borne stajao (prema franačkom izveštaju) 3.000 ljudi i više od 300 konja. Upravo to što se uz Ljudevita nisu našli i dalmatinski Hrvati, znatno je otežalo njegov položaj. Uzroke tome što je Borna uporno zastupao franačke interese, valja tražiti i u situaciji na Jadranu posle Ahenskog mira (812): otkad je bizantska tema Dalmacija, kao strano tjelo, zatvorila Hrvatima prilaz moru, oslanjanje na Franke postala je, za njih, politička nužda".
"U širokim slojevima hrvatskog naroda nikad nije postojala neka obća slovenska sviest, koju bismo mogli suprotstaviti hrvatskoj. Ovi slojevi su otklonili promidžbu, koju su,
u zadnjem stoleću vršili Prag, Moskva i Beograd.
Ova neoboriva činjenica pruža nam daljni dokaz da Hrvati uobće nisu slovenskoga nego gotskoga podrijetla"
(Ante Pavelić )
Jasno, Borna je franački vazal, pa ako je Dalmacija bila bizantska tema, njome Borna nije mogao upravljati, te onda ni prva rečenica ove enciklopedijske odrednice (gore citirana) ne može biti tačna, jer navodi da je "čitava Hrvatska pod franačkim suverenitetom".
A kako su se hrvatski enciklopedisti, u ovoj odrednici, poneli s činjenicom da "Franačka hronika" spominje Srbe u Dalmaciji, vidi se po tome što rečenicu o Ljudevitovom bekstvu iz Siska "k Srbima, plemenu za koje kažu da drži veliki dio Dalmacije", objašnjavaju nekom srpskom oazom i to na sledeći način:
"Riječ je vjerojatno o današnjem Srbu, koji je u srednjem vijeku bio središte posebne županije".
Vidi se da ovo "objašnjenje" ne precizira da li je to jedna od brojnih srpskih županija, ali se sugeriše da je to srpska županija na hrvatskoj zemlji. To što je hrvatski enckilopedista priznao i ovaj minimum Srbima - da je postojala (i samo jedna) srpska županija u Lici u 9. stoleću, time se stavljaju van snage druge enciklopedijske odrednice, tomovi knjiga, novina i udžbenika u Hrvatskoj, u kojima se poriče prisustvo Srba na "hrvatskoj zemlji" pre turskih osvajanja Balkana u 15. stoleću. Mora da je pisac ove odrednice (bar podsvesno) bio načisto s tim da je srpska županija u Lici porušila važne stubove hrvatske istoriografije, pa je svoju enciklopedijsku obavezu oko Ljudevita Posavskog, brzo priveo kraju. Jer, oko tog Ljudevitovog bekstva "k Srbima u Dalmaciji", gde je ubio jednog srpskog kneza, sledi i njegovo ubistvo od strane Vladisavljevog ujaka Ljudemisla - Vladislav je nasledio Bornu. A ako je Ljudemisl bio Srbin, onda mu je i sestrić Vladislav bio to isto, ili je, u najmanju ruku, bio sin Srpkinje - Ljudemislovljeve sestre.
Ovaj logičan zaključak o srpskoj pripadnosti porodice franačkih vazala, kao da daje za pravo Svetislavu Prvanoviću da je Borna doveo i Timočane i Guduščane iz Srbije na teritoriju pod upravom franačkog cara - severno od linije: Istra-Velebit-Srb-Livno-Imotski-Pelješac.
Kuda su nestali Avari iz Hrvatske
Franački vladar Karlo Veliki je upao u Panoniju 791. godine i tada je osnovao i avarsku marku. Kasnije, 805. godine, u vreme pokrštavanja stanovnika Panonije, pokršteni Sloveni su primorali i avarskog kagana Sabariana da prihvati hrišćanstvo 805. godine, odbaci svoje ime i uzme hrišćansko - Teodor. Tadašnje prisustvo Avara u delu Panonije upućuje na mogućnost da se otklone nedoumice oko činjenice da "Franačka hronika" ne spominje ni Hrvate, ni hrvatske oblasti, na Saboru u Heristalu 818. godine.
Odgovor na taj "propust" je, možda, u nastavku "Franačke hronike" - u delu o Saboru u Frankfurtu, održanom četiri godine kasnije - 822. godine. Ajnhard navodi da su tada na Saboru bili predstavnici ovih naroda: Abodrita, Soraba, Vilaca, Bohema, Moravaca, Predenecenata i Avara. Vidi se, letopisac Ajnhard ponovo beleži Srbe (Sorabe) - ranije kao stanovnike Dalmacije, a Hrvate, po drugi put, ne spominje. No, on nabraja među predstavnicima naroda i predstavnike Avara.
Mada prof. Novaković ne objašnjava šta je razlog nepominjanju Hrvata ni na jednom od dva sabora kod franačkog cara, čini se da bi razlog mogao da bude u tome što su na Sabor u Frankfurtu pozvani Avari. Ovaj dokument sadrži podatke o događajima iz vremena u kojem je živeo njegov tvorac - Ajnhard, pa je mnogo pouzdaniji od, recimo, tekstova cara Porfirogenita, koji je opisivao događaje dvesto-tristo godina pre svoga rođenja. Sad se postavlja pitanje, kako Ajnhard ne spominje Hrvate u devetom, a to čini car Porifirogenit u 10. stoleću.
Možemo pretpostaviti da su se u 9. stoleću Hrvati tek formirali kao narod i da su im neslovenska plemena bila značajna brojčana masa za tako nešto. Među njima i Avari, koje Ajnhard spominje. Možda su Avari bili pozvani na frankfurtski sabor (822) kao predstavnici te mešavine naroda, koja će kasnije preuzeti zajedničko ime - Hrvati. Istoričari navode da je prvi pomen Hrvata iz 852. godine, a posle tog vremena više se ne spominju Avari na područjima srednjovekovnih južnoslovenskih država. Nije teško pretpostaviti da je hrvatsko ime, negde tokom 9. stoleća, moglo da zameni avarsko, hunsko i poneko drugo neslovensko i slovensko ime.
Otkud Avari u zemljama Južnih Slovena
Uobičajeni su tekstovi u našim udžbenicima o avarsko-slovenskom ratnom pohodu protiv Istočnog Rimskog Carstva (Vizantija). Prema njima, Avari i Sloveni su prelazili Savu i Dunav i pustošili rimske pokrajine na Balkanu, opsedajući veće gradove, uključujući Solun i Carigrad. No, francuski istoričar, profesor na Sorboni Fransis Kont pronalazi dokumenta Grka, u kojima nema ni pomena o avarsko-slovenskom ratnom savezu. Tamo piše da je vojni savez sklopljen između Istočnog Rimskog Carstva i Avara protiv Slovena u Trakiji, u 6. stoleću posle Hrista. U pitanju je zapis grčkog istoričara Menandara:
"Četvrte godine vladavine cara Tiberija (581), oko 100.000 Slovena opustošilo je Trakiju i mnoge druge oblasti... Tiberije nije imao dovoljno snage da se suprotstavi Slovenima i Avarima. Uputio je poslanstvo avarskom knezu Bajanu, koji, u tom trenutku, nije bio neprijateljski raspoložen prema Vizantincima. U takvim okolnostima, Tiberije ga je gurnuo u sukob sa Slovenima. Šezdeset hiljada naoružanih i oklopljenih avarskih konjanika prelaze Iliriju, Skitiju (u to vreme oblast između Donjeg Dunava i Crnog mora), najzad i sam Dunav - čamcima, sagrađenim tako da je moguć prevoz u oba smera. Čim su se Avari iskrcali na drugu obalu, odmah su počeli da pale slovenska sela, da ih uništavaju do temelja i da pustoše polja: sve živo je bežalo u čestare i guste šume".
Frensis Kont nalazi Slovene i pre 6. stoleća na Balkanu:
"Tokom prvih stoleća nove ere, Rimljani svedoče o dodirima (neposrednim ili posrednim) sa Slovenima na istočnim granicama Carstva; od Severnog do Crnog mora, od Germanije do Trakije, dužcelog Dunava".
U "Istoriji Gota", istoričar Jordanes (7. stoleće) zapisuje:
"Sklavini žive na prostoru od grada Novijetuna (južno od današnje Ljubljane) i jezera Mursjanskij..."
Podaci profesora Novakovića
Frensis Kont će navesti i dokument carigradskog patrijarha Nikole Trećeg (1084-1111), u kojem će se videti da su Sloveni gospodarili celim Peloponezom - od vremena kad je car Tiberije potpisao vojni savez s Avarima protiv Slovena. Patrijarh piše caru Aleksiju Prvom Komninu: "Celih dvesta osamnaest godina, ni jedan Roman nije nogom stupio na Peloponez...", a Frensis Kont citira i sačuvanu grčku "Monemvasijsku hroniku", u kojoj se navodi, takođe, da su Sloveni vladali Peloponezom 218 godina, od 587. do 805. godine, a njegovim delovima sve do 950. godine.
Prisustvo Slovena (Srba) na Balkanu i današnjoj Rumuniji još je starije. Podatke o tome objavio je prof. Relja Novaković. On citira grčke istoričare u vezi sa međusobnim ratom rimskih careva (savladara) Konstantina Velikog i Likinija (325. godine posle Hrista). Tu je zapisano da je Likinije bio Srbin i da je dobio vojnu pomoć od Srba iz predela Karpata, tada srpskih planina.
Prof. Novaković nas upoznaje i sa hristinizacijom na Balkanu i podatkom da je biskup Niketa širio hrišćanstvo "među divljim Srbima" u Remezijani (Beloj Palanci), krajem 4. i početkom 5. stoleća.
Slovensko prisustvo na Balkanskom poluostrvu spominje se u 5. stoleću pre Hrista i to u dokumentu kojeg ne bi smeo niko da osporava, jer je reč o delu oca istorije Herodota. On će napisati da su Iliri Sloveni i pravo je čudo da toj činjenici zvanična istoriografija ne pridaje nikakvu vrednost. Ako znamo da su Veneti (Venedi, Vendi, Vindi) Sloveni i da Nemci i danas Vendima zovu Poljake, Čehe, Ukrajince, Moravce, Slovake i Lužičke Srbe, nema razloga da se na takvoj tvrdnji nešto zamera Herodotu. On je ovako zapisao, objašnjavajući običaje kod Armena:
"A običaje su imali ovakve. Prema mom mišljenju, najpametniji im je ovaj običaj; a isti takav postoji, kako sam čuo, i kod ilirskog plemena Veneta..."
Nema šta, mnogo podataka o Slovenima na Balkanu i u srednjoj Evropi, a po Herodotu se vidi da su i Iliri Sloveni. Time su Sloveni starosedeoci Balkanskog poluostrva. A današnji Srbi znaju da su Sloveni, pa niko nema pravo da ih optužuje da su, bilo kad i bilo gde, stigli na tuđu teritoriju.
Hrvati stigli na srpsku zemlju
Avari, Huni, Ugri, Bugari i Hrvati su stigli odnekud na slovenske zemlje. Hrvati se još nisu opredelili da li svoju naciju vide u krilu slovenske grupe naroda ili van nje. Njihovi istoričari i drugi prvaci najradije žele da se ograde od slovenstva. Pored onih koje smo citirali i mnogih koje je nemoguće nabrojati, spomenućemo još neke, po čijim mišljenjima bi se moglo zaključiti da je prvo jezgro hrvatske nacije bilo neslovensko - možda avarsko.
Poznati hrvatski istoričar Niko Županić je napisao "Prvobitni Hrvati", navodeći:
"Prvobitni Hrvati, mislim, nisu bili Sloveni, već tuđe pleme iz Azijske Sarmatije, koje je u oluji Seobe Naroda udes bacio u transkarpatsku slovensku domovinu, pa je sebi podvrglo neki deo puka, a taj se počeo nazivati Hrvatima".
I Nada Klaić, istoričar, nalazi da su Avari činili veliki deo prve zajednice Hrvata:
"Hrvati su našli Avare u posjedu te pokrajine (Dalmacije). Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati, neke su od Avara poklali, ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati. I sada još ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari".
U prilog ovom prepoznavanju Avara među Hrvatima, možemo dodati da se mnogi Hrvati zovu Bajan; prema imenu avarskog kagana, kojeg je car Istočnog Rimskog Carstva Tiberije (581) pozvao da ratuje protiv Slovena u Trakiji.
"Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajući Hrvati bili neslovenska naslaga koja je prekrila i organizovala slovenske mase"
(Mladen Lorković )
Pred drugi svetski rat, dr Mladen Lorković (ministar inostranih poslova tzv. nezavisne države Hrvatske) je u knjizi: "Narod i zemlja Hrvata" odbacio slovensko poreklo Hrvata:
"Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajući Hrvati bili neslovenska naslaga, koja je prekrila i organizovala slovenske mase".
Hrvatskom istorijom mnogo se bavio i međuratni "Hrvatski list", pa je u njegovom broju od 14. aprila 1939. godine raspravljano i o nastanku imena Hrvat:
"Došavši Hu-ur-vathi, zajedno sa Hunima, u Evropu zavladali su nad staroslovenskim starosedeocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojem su dali svoje ime i ako su bili manjina".
Širenje (nametanje) hrvatskog imena
S obzirom da smo svedoci nametanja hrvatskog imena Srbima i pripadnicima drugih naroda na Balkanu i u srednjoj Evropi, upadljivo intenzivno poslednja dva stoleća unazad, onda nije nikakva besmislica pretpostaviti da je ta delatnost mogla započeti i u 9. stoleću, kad se gubi pomen Avara u istorijskim izvorima, a pojavljuje se narod s imenom Hrvati. Upravo, tako kako se to tvrdi u "Hrvatskom listu" 1939. godine.
Ovu pojavu, praćenu netolerantnošću prema drugim narodima, a dirigovanu od strane velikih evropskih sila i Vatikana, uočio je slavonski istoričar, katolički sveštenik Matija Katančić (1750-1825):
"Uvjerićeš se najzad da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". On će pisati o srpskom jeziku ovako:
"Bosansko-dalmatinsko i srpsko narečje odlikuje se čistotom i elegancijom", a tvrdiće i da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički, umnogome, razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritiskom nametnuto, mada se ovi narodi nikad nisu tako osećali.
I katolički sveštenik Frane Jukić će zabeležiti da u Bosni i Hercegovini, u 19. stoleću, katolici ne znaju šta znači reč Hrvat, a kamoli da se oni osećaju pripadnicima hrvatske nacije. No, postepeni inžinjering velikih sila i Vatikana stvoriće od Srba katolika najfanatičnije Hrvate u 20. stoleću. Ovoj pojavi se posvetio istoričar Jeremija Mitrović i on će najpreciznije odrediti šta je hrvatstvo:
"Vatikan je u celosti pridobijene Hrvate za katoličanstvo i pojedine povodljive Srbe proglašavao jednom nacijom - hrvatskom i tako stvarao na zapadnom Balkanu jedan čvrst katoličko-hrvatski sistem, koji je, vekovima, sve upornije upućivan protiv Srba".
Dubrovčanin Lujo Vojinović će napisati članak u listu "Vreme", 30. januara 1938. protestujući protiv pohrvaćivanja Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića i celog Dubrovnika i njegove srpske prošlosti:
"A da otvoreno rečemo dosadila je našemu svetu zloupotreba imena Hrvat, hrvatski; ta zloupotreba ne dolazi iz jedne narodne potrebe, ona izvire iz logora izvesnih elemenata, koji sa nevjerovatno vještom propagandom iskoristiće beskonačnu bezazlenost hrvatskih masa, sa hipnotičkom moći odvratili narod od njegovih životnih potreba i ucrtali mu u žile otrovno ludilo, gonjenje".
To hrvatsko ludilo je išlo dotle (da ne spominjemo genocid u Drugom svetskom ratu nad Srbima, progone Srba 1991-95...) da su Hrvati poverovali Austrijancima (1915), da će dobiti na upravu sve pokorene srpske zemlje, pa su počeli prekrajati srpsku istoriju. Između ostalog, oni su odštampali po dve knjige o Milošu Obiliću i Kraljeviću Marku, predstavljajući ih kao "hrvatske narodne junake".
Primera radi, jedna je naslovljena ovako: "Junačke pripovijesti o narodnom junaku Milošu Obiliću - za hrvatsku mladež", a štampana je u Križevcima 1915. godine, u knjižari Gustava Nojberga.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
