|
SLOVO O JEZIKU
Poznati muslimanski pisac Hevaji (pseudonim Uskufi-Bosnevia), rodom iz Tuzle, koju on naziva Dolno-Solan, napisao je 1631/32, godine rjecnik poznat pod imenom "Potur shahidija". U stvari je to "bosanskio-turski i tursko-bosanski rjecnik". Rjecnik je napisan arebicom, cime je bilo olaksano, s jedne strane, ucenje prilagodjenog pisma, a s druge, i znacenje turskih rijeci, koje su upotrebljavane u svakidanjem zivotu. Rijeci nisu poredane azbucnim redom nego prema znacenju.
Jos jednom MUHAMED USKUFI iz Tuzle sastavlja 1631 g. prvi bosansko-turski rijecnik. 150 god.prije Vuka.
-----------------------------------------------------------------------
Slicno se izrazio i fra Ivan Frano Jukic u svojoj knjizi "Zemljopis i povjestnica Bosne": "Bosna je", kaze Jukic, "jedina turska derzhava koja je ostala sasvim cista od turskog jezika, kako po selima, tako i po varosima drugi se jezik ne govori osim bosanskog; najveca turska gospoda samo onda turski govore kad su kod vezira."
Kod bosanskih Srba i Hrvata sretacemo nazive za narodni jezik, kod prvih "srpski", kod drugih "hrvatski", "naski", "bosanski", "slovenski", ili "ilirski". Kod bosanskih Muslimana sretacemo da cirilsko pismo nazivaju "srpskim", kao i kod nekih Hrvata (fra Matija Divkovic), ali za narodni jezik bosanski Muslimani nemaju odredjenog termina. To je i razumljivo s obzirom na promjene koje su pretrpjeli islamizacijom. Evlija Celebi, turski putpoisac koji je srednimom XVII vijeka putovao i po Bosni, izbraja usvom putopisu i nazive za narodni jezik u Bosni. Neki ga zovu "bosnjacki jezik", a takodje i "bosanski", tj. "bosnevi". "Prostiji Turci uoptrebljavaju naziv "boshnjak-lisan" tj. "bosnjacki keyik". Naucnici i pjesnici grada Sarajeva, ugledajuci se na persijsku knjigu "Shahdi", nacinili su rjecnik bosanskog jezika". Celebi dalje dodaje da se u Bosni govori jos bosnjacki, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski.
-----------------------------------------------------------------
Cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu ili pasaluku, koji je u razlicita vremena obuhvatio, pored danasnje teritorije Bosne i Hercegovine, mnoge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosansko-hercegovacki, sandzacki, i ostali musliani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etnickom, politickom i jezickom smislu smatrali i nazivali Bosnjacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim sluzbenim aktima. U mnogim sluzbenim spisima Porte bosnjacko ime se kao regionalna i narodna oznaka susrece u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u znacenju Bosnjaci ili "bosanski narod"). Isti naziv za bosanske muslimane, tj. Bosnjaci ili "bosanski narod", korisito se i u pismima koja su Husein-kapetan Gradascevic i istaknuti sudionici njegovog pokreta upucivali austrijskim vlastima i knezu Milosu Obrenovicu. U tom je smislu Husein-kapetan bio izricit u pismima austrijskom kancelaru Metternichu, datiranim u Travniku i Gradaccu 13. III, odnosno 23. VI 1832. godine. Ovaj je termim koristio i Ali-pasa Rizvanbegovic u prepisci sa autrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremenose za Bosnjake u svakodnevnom govoru i pisanoj rijeci upotrebljavao naziv Turchin, kao vjerska oznaka kojom se htjelo reci da su oni "turske", tj. islamske vjere, cime su se jasno razlikovali od pripadnika ostalih juznoslavenskih naroda istog ili zajednickog jezika, ali drugih vjeroispovjesti. U tim su relacijama ovaj termin koristili i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani u Bosni i Hercegovini i okolnim juznoslavenskim zemljama. Medjutim, i u osmansko doba Bosnjaci su se znali ogradjivati od naziva Turci. Tako je zabiljezeno da su 1568. neki Bosnjaci odbili da u ispravu o zakljucenju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina".
Sa druge strane, za stvarne Turke je u Bosni bio rezerviran naziv Turkushe, koji se korisito iskljucivo za njih, a nikad za Bosnjake.
---------------------------------------------------------
Sto se tice naziva ili imena jezika kojim Bosnjaci govore, taj je jezik u srednjem vijeku najcesce nazivan slavenskim ili ilirskim, a nesto kasnije bosanskim. Prvi spomen imena bosanski jezik nalazi se u jednom notarksom spisu grada Kotora od 3. VII 1436, u kojem je zabiljezeno da je gradski knez kupio petnaestogodisnju djevojku "bosanskog roda i hereticke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevena". Ninski biskup pisao je 1581. nekom fratru "bosanskim jezikom". U opcu upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII i XVIII stoljecu. Zabiljezeno je da su dubrovacki poklisari (ambasadori/veleposlanici, op. moja, H.B.) pocetkom XVII st. pricali u Zvorniku nekom Bostandzhi Mehmed-begu da "u audijenciji kod Njegovog Velicanstva" (sultana) ne govore italijanskim, "nego ovim bosanskim jezikom". Slavni turski putopisac Evlija Chelebi biljezi u XVII st. da Bosnjaci govore bosanskim jezikom, a spominje i prvi bosansko-tursk irijecnik, koji je 1631. sastaqvio Muhamed Hevai Uskufi. Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic pise 1735. da u Bosni ima svecenika koji se u vjerski mobredima pomazu bosanskim jezikom jer ne znaju dobro crkvenoslavenski. On dodaje da je katolicima u razgovoru sa pravoslavnima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Od tada se nizu brojni podaci da se u Bosni "eglendishe bosanski" (Matija Mazuranic, 1842, Ivan Kukuljevic Sakcinski, 1851. i dr.). Srpski prvaci iz Hercegovine trazili su od Ali-pase Rizvanbegovica da se za vladiku, umjesto Grka, postavi covjek "vican bosnjackom jeziku". Jusuf-beg Cengic je u listu Bosnjak 3. XII 1891. pisao dase u pogledu vjere najbolje moliti Bogu na arapskom jeziku. Ali ako neko ne zna arapski, onda neka se moli na jeziku koji je svako "od svijih roditelja cuo i naucio, to jest ovdje bosanski".
Naziv bosanski jezik ostao je u sluzbenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878, bez obzira na agresivnost srpske i hrvatsker propagande da se tro ime izbaci iz upotrebe. Zemaljska vlada BiH je 4. X 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve nadlezne organe da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatkso-srpskim. Time je zvanicno ukinut naziv bosanski ili bosnjacki jezik. S obzirom na tradiciju, ubrzo je posebnom vladinom odlukom 20. XI 1907. dozvoljeno Bosnjacima da u svojim autonomnim ustanovama mogu dalje koristiti naziv bosanski jezik. Poslije 1918. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Jugoslaviji, ta je praksa jednostavno ukinuta i napustena. Naziv bosanski jezik bio je u praqksi prosto ekskomuniciran i fakticki zabranjen sve od 1945. do prvih mjeseci 1991, kada su ga Bosnjaci putem svoje stampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, sto je vec naucno utemeljeno i razrijeseno.
Osnovne karakteristike Bosanskog jezika:
- leksicka gradja(fond rijeci) koja je najbliza sadasnjim normiranim knjizevnim jezicima.
- Pravilna upotreba svih 7 padeza
- Pravilna konjugacija(mijenjanje glagola po licima i vremenima)
- Pravilna upotreba sva 4 akcenta
- Prelazak silaznih akcenata sa rijeci na prijedloge ispred njih
- Pravilna upotreba glasa "H" gdje mu je po etmologiji mjesto.
Nikako Turcizmi i upotreba glasa "h" gdje treba i ne treba.
Potpuno je pravilno upotrebljavati i hljeb-kruh, peskir-rucnik, krst-kriz, stric-amidza, opstina-opcina itd.
Sluzbeni jezik bivse Jugoslavije je bio svima Srpsko-Hrvatski. Sa novim drzavama su dosli i novi jezici kao sluzbeni. Bosanski jezik takodjer ima i spominjanje u istoriji i upotrebu
kao i susjedni jezici. Razlike velike skoro da i nema, ali jezik ne mora biti razlicit da bi bio priznat. Paradoksalno bi zvucalo danas da Bosanci upotrebljavaju iskljucivo Srpski ili Hrvatski. Nikad ga nisu ni upotrebljavali, a narodi bivse Jugoslavije su uvijek upotrebljavali termin "nas jezik" ili maternji.
1) Bosanski muslimani su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15 do pocetka 20 v. stvaraju knjizevna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvecim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa knjizevnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik zitelja Bosne nazivan je bosanskim. Vise od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/ Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U cetiri vijeka osmanlijske vladavine uocavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosancici, drugi je stvaralastvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku i treci, alhamijado-literatura, knjizevna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu.
Bosanska kurzivna cirilica ili bosancica upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvazniju ulogu u ocuvanju kontinuiteta slovenske pisane rijeci medju muslimanskim stanovnistvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandzakbega, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Vecina srednjovjekovne korespodencije na nasim prostorima je pisana bosancicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. (Srbi govore da se govorio srpski, a Hrvati - hrvatski). Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovackom Republikom i drugim susjednim zemljama sluzili bosancicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je rasirena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Cak se neki tekstovi na turskom jeziku pisu tim pismom, sto govori o dubokim korjenima cirilicke tradicije u Bosni i kod Muslimana. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve vise se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezickog bica i izraza kao sto je to slucaj u poeziji D.Bajezidagica (umro 1566/1603), M.Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D.Mezakije (umro 1676/77), A.Rizvanbegovica - Stocevica (1839-1903), H.Rizvanbegoviceve (1845-1890).
2) Naziv bosanski nije uobicajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Baseskije) nego i kod Bosanskih muslimana koji su pisali alhamijado knjizevnost. (Spanjolska kovanica al agami=stran, tudj, bukvalno: strana knjizevnost).
Dok je turski jezik bio jezik administracije, sluzbeni jezik, perzijski je dominirao u pjesnistvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Medjutim, ti jezici nisu nikada usli u sire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
3) Konstantin Filozof (pisac s kraja 14 i poc.15 v.) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, ceski i hrvatski.
4) Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletacki knez u Kotoru kupio je petnaestogodisnju djevojku "bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".
5) Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g.fra J.Arsenigu "bosanskim jezikom";
6) U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, poc. 17v.) spominju se uz ostale nase govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.
7) Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, iliricki/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17 v. naovamo: Matija Divkovic, "Bosnjak rodjen u selu Jelaskama sjeverno od Varesa koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Ivan Frano Jukic, Martin Nedic, Anto Knezevic...
Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735, pise da u Bosni ima devet svecenika koji u vrsenju vjerskih obreda ispomazu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je ucenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
9) Evlija Celebija, turski putopisac iz 17 v., u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga cuvenog putopisa hvali Bosnjake, za koje kaze: "kako im je jezik, tako su i oni cisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rijecnik M.H.Uskufije.
10) Jedan od prvih gramaticara, Bartol Kasic (Pag 1575 - Rim 1650), rodjeni cakavac, odlucuje se za stokavstinu bosanskog tipa, kakva je Divkoviceva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) istice da je za stvaranje zajednickog knjizevnog jezika (lingua communis) u juznoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaze za bosanski slijedeci na taj nacin preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).
11) Isusovac Jakov Mikalja (1601-1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649 zeli kako kaze da uvrsti "najodabranije rijeci i najljepse narjeceje" dodajuci da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepsi", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pisu.
12) Dubrovacki dramaticar Djore Palmotic, opredijelio se za govor "susjednih Bosnjaka", isticuci ljepotu toga govora.
13) Hrvatski pjesnik Andrija Kacic Miosic (1704-1760) autor "Razgovora ugodnog", snazno afirmise stokavstinu;svoju je "Korabljicu" " prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovica" u "jezik bosanski".
14) Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ceskog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljkovic (1732-1798).
14) Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ceskog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljkovic (1732-1798).
15) Antun Kanizic, Franjo Marija Appendini (1808 u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u cijem predgovoru istice da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanskinajsavrseniji, Ivan Popovic (kojemu je bosanski govor medju slavenskim isto sto i aticki medju grckim), u nastojanju da Juzni Slaveni oforme jedinstven knjizevni jezik, zalazu se za usvajanje bosanskoga govora jos mnogo prije Beckog dogovora iz 1850. godine.
16) Alberto Fortis (1741 -1803. god 1774 u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu nasu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlackim, ali i bosanskim.
17) Mula Mustafa Baseskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Niksicanina (1780),koji govori pola turskim,pola bosanskim jezikom.
1 Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlicic (zupnik u Djakovu,1707) i Matija Petar Katancic (1831 u Budimu objavio u sest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").
19) Prema svjedocenju Matije Mazuranica ("Pogled u Bosnu ucinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski pasa, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i istice "da je nas slavni bosnjacki jezik od svih najljepsi na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendise Bosnjacki".
20) Svoj jezik naziva bosanskim i Stocanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849).
21) Hercegovacki srpski prvaci, medju kojima i Prokopije Cokorilo, traze od Ali-pase Rizvanbegovica da se za vladiku postavi covjek vican bosnjackom jeziku. Bosanski biskup Vujicic jos je 1881 g. nas jezik zvao bosanskim.
22) I hercegovacki ustanici su ga tako zvali : Pero Tunguz, jedan od njihovih vodja, znao je reci: "Razumi me, coece, bosanski ti govorim !".
23) Autor prvog naseg stampanog alhamijado teksta, s prvim pokusajem stvaranja stabilnijeg arabickog pravopisnog uzusa za stampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inace je pripisivano Mehmedu Agicu iz Bosanskog Broda.
24) Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvodjenje narodnog jezika u skole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875.g., ovo je prva knjiga pisana arebicom a nasim jezikom, objavljena u Bosni) kaze: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani citab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku":
"Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji,
Svatko njime vama vikom besidi,
Slatka braco, Bosnjaci,
Hak (istinu) vam Omer govori".
Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".
25) "Gramatika bosanskog jezika za srednje skole" nepotpisanog autora Frane Vuletica, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno skolstvo. Zemaljska vlada BiH stampala ju je 1880 g. Dozivjela je vise izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim sto od 1908 g. nosi naziv "GRAMATIKA SRPSKO-HRVATSKOGA JEZIKA".
) Ibrahim Edhem Berbic stampao je "Bosansko-
25) "Gramatika bosanskog jezika za srednje skole" nepotpisanog autora Frane Vuletica, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno skolstvo. Zemaljska vlada BiH stampala ju je 1880 g. Dozivjela je vise izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim sto od 1908 g. nosi naziv "GRAMATIKA SRPSKO-HRVATSKOGA JEZIKA".
26) Salih Gasovic, rodom Niksicanin, autor je Mevluda ("Casni mevlud na bosanski jezik ", Sarajevo 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Celebije) za ciji nastanak kaze:
"Molise me kolasinski prvisi,
Mevlud nami daj bosanski napisi".
27) Ibrahim Edhem Berbic stampao je "Bosansko-turski ucitelj" (1893 u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udzbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).
2 Sejfudin Proho izdao je 1907 u Sarajevu "Tedzvidi-inas (na najlaksi i najkraci nacin bosanski jezik.)".
29) Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedzvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puske.
30) 1908 u Sarajevu se pojavljuje djelo M.Dz.Causevica "Bergivija", koje je urednistvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi opcenite koristi".
31) Arif Sarajlija takodjer je dao svoju verziju prevoda Mevluda S.Celebije, ("Terdzuman mevludski na jezik bosanski",Carigrad 1909).
32) Franjevci su 1894 g. otpisivali M.P.Desancicu da ne govore srpski nego bosanski.
33) Gradonacelnik Mostara I.Kapetanovic ne jednoj sjednici 1895 g. zabranjuje da gospodin Stagner nesto kaze na njemackom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Becu niti Gracu, vec u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".
34) U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i sluzbeni, ali ga ta uprava poslije i napusta, akceptirajuci ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao cime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879 upotrebljavan je naziv bosanski jezik, kao sluzbeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stnoviste da se naziva "bosanski zemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879 vec je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907 g. odredjeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.
35) Prvi stampani kalendar "Tursko-bosanski rjecnik" (Bitolj,1912)sto ga je sastavio Ahmed Kulender,
Zapazanja pojedinih autora i pisana o jeziku Bosne
1) Petar Kocic usprotivio se uticaju njemackog jezika i stila austrougarske administracije, jer to dovodi do "varvarstva#8230; naseg velikog, silnog, sjajnog i slobodnog jezika#8230; To nas kao stare i dobre Bosnjane mora boleti, jer je nas jezik i u najstarijim vremenima bio neobicno lijep i zvucan, mnogo ljepsi i narodniji od jezika u istocnim srpskim zemljama koji se razvio unekoliko pod uticajem vizantijske kulture i grcke sintskse". Navedeno prema: M.Sipka, jezik Petra Kocica, Radovi Instituta za jezik u sarajevu, knj.XIII, Sarajevo, 1987, 92.
2) Isidora Sekulic: "Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost ciste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo cudo proslosti, nego cudo sadasnjosti"
3)Aleksander Belic "#8230;.Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovackim i Danicicevim vojvodjanskim, narodna osnovica naseg knjizevnog jezika".
4)Mesa Selimovic : "Najsublimniji izraz cjelokupne nase narodne poezije, a mozda i naseg jezika uopste nalazi se u baladi
'Omer i Merjema':
"Djul mirise, mila moja majko,
cini mi se Omerova dusa".
5) Skender Kulenovic u "Ponornici" kaze: "Jos pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdasnji patarini govorili bi bosanski"
Navedeni podaci o bosanskom jeziku u knjizevnim djelima i historijskim izvorima znace sljedece:
1) Da ime bosanskog jezika ima visestoljetnu tradiciju, kakvu ima i bosanska drzavnost;
2) Da je to ime prisutno i u predosmanskom periodu;
3) Da se kroz cio osmanski period protese na sve tri nacionalne supine u Bosni (muslimane, katolike, pravoslavce), a tek krajem tog perioda sudava se na muslimanski krug usljed jacanja srpske i hrvatske nacionalne svijesti kod bosanskog pravoslavnog i katolickog stanovnistva;
4) Da pokriva znatno siri teren od adminstrativnih bosansko-hercegovackih granica, osobno kod slavenskomuslimanskog stanovnistva.
5) Da je osnovno narodno ime jezika Bosanskih muslimana, ne samo u Bosni, sto pokazuje i najnoviji popis stanovnistva.
Glavne osobenosti govora Bosanskih muslimana (i uopste bosanskog jezika) su :
1) Siroka zastupljenost upotrebe turcizama;
2) Ocuvanje glasova h i f;
a)Upotrebu turcizama u nasem jeziku (i knjizevnom jeziku) najelementarnije prikazuje djelo Mese Selimovica "Dervis i smrt" i pjesma Skendera Kulenovica "Na pravi put sam ti, majko, izas'o".
b)Fonema h cini sastavni dio konsonantizma muslimanskog govora, tj. da je cuvanje h opstemuslimanska crta, dok se taj konsonant kod katolika i pravoslavaca, po pravilu, gubi. Dok je kod muslimana h zastupljeno npr. dodjoh, kod Hrvata i Srba ga nema ili kao sto ga nema niti kod irenica (stra, gra) umjesto strah, grah i dr. Dok je odlika muslimanskih govora primjena foneme h , kod Hrvata i Srba se najcesce uklanja sonantima "v" i "j" (uvo, njijova, snaja). Umjesto "h" u tim govorima je cesto "k" (dodjok), ili "g" (od njig, uzeg). Sto se tice imena lijepo se "h" u izgovoru spominje (Haso, Huso, Husnija, Hercegovina), dok je to kod Hrvata i Srba (Aso, Uso, Usnija,Ercegovina). Mogli bismo navesti veliki broj primjera, ali nam to sada nije potrebno.
Bosanski jezik nije djelo pojedinaca: stvarali su ga Bosanci, stoljecima.
Jezik se odvajkada u Bosni nazivao Bosanski ili Slavinski.
Austrijanci nas jezik zovu Bosanski i Zemaljski. 1907 god. prvi put se uvodi termin srpsko-hrvatski,
pored bosanskog. Dolaskom kraljevine SHS bosanski se ukida. 1954 god. na Novosadskom dogovoru bilo
je dosta polemike oko naziva srpsko-hrvatski, jer su tadasnji lingvisticari bili svjesni da se radi o nepostojecem tj. vjestackom jeziku. Medjutim tadasnja politika je bila da jezik spaja a ne razdvaja
narode a Bosna je bila idealna polazna tacka. Naravno da za Bosanski tada nije bilo mjesta, jer su
tadasnji vizionari isli na to da citava zajednica bude u buducnosti jedan narod sa jednim jezikom.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
.
Наравно да је то СДА логика....ево и ја се бавим мишљу да одштампам корице са натписом ''херцеговачко-француски'' ријечник и за 100 година ћемо добити нови језик овдје 
ништа ни с чим... 