Micelijus je napisao:
Dakle, znaš li i za jednog svog pretka prije vremena turske okupacije na ovim prostorima i kako se taj zvao?
Evo Bosanskih predaka, ko voli nek' izvoli (zapisi sa stecaka
)
1066.
A se lezi Toloje. Ne prevrni mi ovi kam, ne prekidaj mi ovi san. Mozda mi se sada zdesi ono sto zeljeh da mi se zdesi u zivotu. 1066. kad vepr bjese gospodar v sumi, a ja . . .
1094.
Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven, s`Bozijom pomocju i svojih vjernih, a s` inonom nijednom inom pomocju, nego on sam. Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima nista, do ponovo ti sam. Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit. I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo. Clovjece, tako da niesi proklet, ne tikaj u me. Legoh 1094 ljeta, kad bjese susa, pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.
1135.
A se lezi Sulduk a usice kam otac. Boze, mir daj snu duse njegove, a Ti i ja poravnajmo ratcune. Vas ste Troje u jednome, a ja sam sada sam, ali i sam ne bojim se Vas Troice. Ako je nepravda Bozija Volja tada je moja sudba biti protiv Boga. Clovekov sine ne privali ovi kam sina mojega on je spomen, i nek takav i ostane, Bozije greske. Za mir moje duse ne pitaj ona svoje smirenje vise ne moze nac ni na ovom ni na onom svjetu. 1135. ljeto.
1165.
A se lezi Milac Povrzen od Gornjih strana na svojini na plemenitoj v Bosni. Kad proletje dojde po tko zna koji put i moje bi pomahnitale kostji negdi isle za mirisom nekih starih, tajnih i tujdih jubavi. A i zivot mi takav bje. U snovima bjeh ko planina, u mislima vitez, a u zivotu paz. Ne prevrni moga kama, mogao bi vidjeti kako tces izgledati i ti. Dvadestog dana veljace 1165. godine Gospodnje.
1167.
A se lezi Didodrag Gojak, na svojini, na plemenitoj u Zahumlju. Zasto me mati rodi? Jer, ovdi ima vislje laznog suncevog zlata no snova, vislje vjetra no dobrih rijeci, vislje praznine no ljubavi, vislje lazi no istine, vislje uzimanja no davanja. Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune slatkih sanja vetc burad puna gortcine. Zasto me mati ti rodi? Da budnem zedan, da budnem gladan, umoran, tujzan, . . . . i da me ti vode napojis, sirom i hljebom nahranis, cistom posteljom odmoris, osmijehom razveselis. O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije, da to hotce da uradi Kosara. Al` ona to netce. Hotce, al` drugomu. A ja hotcu samo nju. I zbog toga zgiboh. Al`, mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ruzna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutce istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad ce se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi. Al` ja tad, mati, iz neba nejcu doc. Ozgo tcu sve to samo glidati. Zbog tog zmreh majko mlad. Al` zbog toga budutceg trena, vridlo me i rodit. Ti putnice, koji moju patnju sada znas, ne privali mi biljega, a privalis li ga Bog ti jos terzi na tvoje tijelo stavio.
1167 godne, kad bjehu pune vlkova sume.
1174.
A sej je kam od Trtise. Zivjeh mirno, Boga molec i zla ne mislec. Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom. Zasto Boze? Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem. 1174 godne po Gospodu nasem.
1174.
. . . a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotcarenje za oblak kadar postane voda. 1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju
1183.
A se lezi Hval Radohtic s Tanorova. Davno sam ti lehgo i duhgo ti mi je lehzati. Molju vas ne popirajte me nogami bratjo i neviste. Ne nastupajte na me, nehmojte mi kostji pretresti. Cijeli zivot dadoh drugima, Bogu, knezu Nespinu, mojoj gospoji Vukavi i mojimi dobrimi. Sad hotju da bujdem na svojoj na plemenitoj bastini sa sobom malo sam. Klet i proklet tko tce kreti u me. Tretji dan druge sedmice rujna 1183.
1192.
A se lezi Ahmat Stuk na svojoj bastini na plemenitoj. Nekt se znade da odtad otkad u polju se postavi taj biljeg kojino usijetce mi brat vislje ni putnici po zemji ni zvijezde po nebu ne mohgu da zlutaju. 1192. godine po Gospodu u sjecanj
1193.
A se lezi Borna Hlapojeva ksci. Moje uho je tculo tsto je moje srdce voljelo tcut. Moje otci su vidjele ono tsto je moja zelja pozeljela vidjet. Moja usta su rekla ono tsto je moj razum dozvolio. Moje tijelo je uzivalo uzitke koje su nudili dani i notci. I vidjeh da su istina i laz dva litca istog komedijanta bas ko u vremenu dan i notc. I nist mi ne bje jasno tad i nit tce mi bit ikad. Ne kretci u moj biljeg. Netcu da se mjesetceva svjetlost odmara na mojim golim kostma. Krac koji me ljubio i koji tce me zauvijek ljubti, a koji na mi ovi kam stavi, pronasce te i ispod tvoga biljega. U sjecanj Gospodnje godine 1193.
1201.
. . . . usijeci terzak kamen za stetcak, najterzi i najtvrdji Pribile brate, da vjetcnosti mjera mohze biiti, a spomen mojoj jubavi. Al' kad ga na njen grob stavis stavi ga malo postrani, jer ahko se podigne da joj lahkse budne dici se. U drugu nedjilju prosinca mjeseca 1201. godine
1203.
A sej lezi pocteni knez Rastudije Prvonjeg na svojoj zemji na plemenitoj. U to doba bjeh junakom, mil bratiji i gospodinu Kulinu. Najbolji muz u Dubravah bih. Ondak kad sam mogao nisam htio, sada kada hotcu ne mogu ratsiriti krila. Takva mi kob. Nisam otcajavao onda netcu ni sada. Al vidim da svi koji lete slete i da niko ne osta zauvijek u nebu sa svojom hrabrostcu pa netcu ni ja dovijeka ispod ovog kamena sa svojijem strahom. Pristupite i zalite me, al ne popirajte me nogami, jer tcete biti vi kako jesam ja, a ja netcu biti kakovi jeste vi. Usijetce Veseoko Kukulamovic a pisa Gost. 1203. oko Velike Gospojine
1204.
. . . . nista se nije promijenilo. I dalje jedem zemlju i drujzim se sa svojom sjenom. 1204. po Gospodu u kolovozu
1205.
A se ne lezi junak Bogcin Radinic iz Bosne Srebrne. Tugdje na njegovoj plemenitoj bastini uz kameni biljeg otca mu i djeda i djedovog djede djeda, lezi samo biljeg njegov, jer je on zagibo i zalegho u tudjoj zemlji, tamor gdji je i Sonce drugatcije i vjeter drugatciji i Bog i voda i vazduh i ljudi tudji i dusi mojoj strani. Kulinu, matchu i kopju bjeh vjerniji no Radaci i ni mi togda stid ni zal. I kadah bih bil, kakor vi jeste, opeta bih bil isti kakor ja bih. Vi nikdar necte biti kakor ja, a ja ne mogu biti ko tsto nekdar bi. Blagosloven ko procita i zmisli se, a lud koji privali. Ljeta 1205, godnu nakon tsto v zemju leze Veliki Ban Kulin.
1209.
A se lezi Stanac Godinov sin na svojini na plemenitoj v Bosni. Ne ubi me sedam rani od strila, kopja i sjekre, ne prozdra me ni jena sumska zvir, ne proguta me ricni vir, ni oganj ni zima mi ne zmetose trag. Ubi me Sipara jerbo mi se obecala a za drugog otsla. Prosto joj bilo sve, al ja tcu naseg sina i dalje da sanjam makar sada sam. Ne zvalite mi ovi kami. To su moje otci tkroz koje i daljse zvizde i Siparu glidam. 1209. lito v listopad misic lip, al tujzan, jer nima vislje onog tso bi, a nima ni onog tso tce nekad opet bit.
1209.
A se lezim rad na svojini plemenitoj. Ime mi Vlk ot Humske zemje sin. Ono tsto tcu ti rejti ti privati al nejmoj mi vjerovati. Tij si ti, ja sam ja pa nam ni istine ne moraju biti iste. Kad budnes ko ja svedi svoj ratcun tko tsto svedoh ja svoj. Ne najdaj se da tce biti vjetcno ono tsto tce tek dojti, al ni ne zali za onijem tsto je projslo. Vetcina ljudi ima malo znanje a velka otcekivanja. Oni tce zato uvijek optuzivati jutce za ono tsto tce im se dejsiti sijutra. Ti voli trenutak u tkome jesi i usne koje te jube. Kasnje tce ti kostji ko sada moje mirno snivati ispod terzka kamena. Ne prevali mi biljega mojega, pusti ga da stoji kako stoji. Ako me ne razumijes sada ti mozda me razumjedne tvojega sina neki sin. V proklet dan legoh v godini 1209.
1253.
A se lezi Gorcin iz Soli. Postoji tisuc natcina da se zmre, al ni jedan nije pravi. Postoji hiljadu tisuca putova kojima zivi hojde krojz dalne, a mertvi kroz smerti. Zast je sve tsto je lijepo poput najsarenijeh tica zajtvoreno u kaveze? Lezim i grko mi je. Vse vijdim, vse tcujem, vse sad znam, vse ticem al uzduh da udanem ne mojgu. I zato jos grtcije mi je, a dulgo ti mi je lejzati. Ne prolajzi pojred mohga kama proplakatcu, jer tij si ono tsto ja bjeh i vidjim lujdo trojsis dni ko tsto ih ja potrojsih. Ne prolajzi drujgi put pored mohga kami ugriscu te. 1253. godne v srpanj legoh v zemju ko posjetcen
1258.
A se lezi Ljubljen u Vrhbosni rozden v Vrhbosni zakpan na svojini na plemenitoj. Ja bjeh onaj tkoji cijel zivot na raskrsnicam stajah, razmisljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radzaju nova i nova godisnja doba. I u sobi gdje bjeh bjese prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod. I misljah mojom smerti sve tce to konecno stati. Al nije i moja smert sve starsa i sve tjesnja je. Kam mi usjece Drazeta a zapis upisa Husan ne da pokazu da bjeh vetc da me vislje neima. Ljeta gospodnjeg 1258.
1259.
A se lezi Bakula Vlavic. Igra je zvrsena jer svahki novi dln imaje starjo ihme i istju notc. Doklen sam bil bih i to bih dok ne lehgoh u tudjoj zemlji, al bilig mi ponosit stoi na mojioj bastini. Zivu mi dani virno sluzase, a mltvu mi notc i dalje za vjetcni san slujzi. Tko tce mi bilig pogubiti pogubio ga Bog. Godine Gospodnje 1259.
1268.
A se lezi Kulduk Krilic u Usori zemji plemenitoj na bastini. V ime otca i sina i Svetoga Duha svetvornog da je proklet tko tce u me taknuti i privaliti, a blagosloven tko tce projti. Za zivota ne zgrejsih, ne utcinih nazo ni ljudma ni stoci. I Boga svatki dan spomenuh po dobru i po tri puti. Sljedih put razuma ne srdca. I sad mi je togda zal. A ti ak ti je osto jots samo jedn dni zivljenja pred tebom je cijela budutcnost. 1268. ljeta po Gospodu v Usori u mom kraju.
1273.
A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske. Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na moju milu kucnicu Badacu. Ti koji prolazis projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. Zalud ti je taj posao. Nasi dani su izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim. Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci na putu kojim hodis. I da znas vise vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno ucinsmo za zivota svojih i Badaca i ja. Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj zemlji, a pisa Dabisa.
1288.
A se lezi Klut od Dolnjih strana sin. Legoh jer se zmorih. Nisam vjerovo al sad znam da nikdar nije isti clovek onaj kojino sajdi dlvo i otnaj kojino se u sjeni dlveta odmara. Dulgo sadih dlveta i ni mi tohga zal. Zal mi je tsto stajdoh. Sujza koju pusti ona koju voljoh terza mi je no ovi kam koji na me ona stavi. I da se ne zboravi ko bjeh zapis mi ona stavi da sam cjel svoj vjek sajdio dlveta, a da se odmaram u sjeni ovi kami. V drugi vtorak v kolovozu 1288. godine.
1303.
A se lezi Prijezda Viganj na svojini na plemenitoj ukraj Jajca. Hodih al' ne dojdoh, gradih, al' ne zgradih, sadih al' ne znjeh, govorih al' ne iskazah, voljeh al' ne bjeh voljen. . . Sad odoh, a ne pise mi se zvratit. A stio bih, jer nist ne zvrsih. Ne ticaj mi ovi kam, jerbo tce isti Bog na tvoje kostji stavit. Ni ti nisi zvrsil sve sto si zmislil. 1303. po vremenu Gospodina, a Stjepana bana trinaesta v Bosni.
1313.
A se lezi dobri junak Krac Obodan na svojoj zemlji na plemenitoj bastini tu u Bosni gdje ni zemlja kostima nije pretvrda ni vjecna notc tako dulga kao tsto to drugdje jest. Ovi kam je, svojeglavi brate, kutca u koju moz utc al iz nje nemres izc. A i vislje kud bi? Da te tak starog djetca tvoje djetce ponovo pameti utce, a najstarsi sin da ti odmjeri od sake do lakta, ko tsto nekoc ti odmjeri otcu nasemu. Dobro je dok sve imade svoje vrijeme i svoj tok. I neka se ne ponovi ono kad su mora potcela da oticu rijekama. Zelim ti dobar san dusi brate Obodane i jos puno unuka da ti kam zapisavaju ko tsto si ti zapisavo kam djeda nasega, pa ti od te i take radosti kosti do Neba vristale. Govorase brat Ozrko, a pisa tsto tcu Ivanis. 1313. ljeta u mjesecu rujnu .
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
,
).
Idi ba "micelijus" provaljujes se.
