-kao prilog otvorenoj temi, navodim nekoliko odlomaka iz knjige "Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije", prof. dr. Smilje Avramov i jos par od drugih autora:
(Unaprijed se izvinjavam moderatorima na podugackom postu!)
Ukoliko obratimo pažnju na razvoj ustavnosti u FNRJ tj. SFRJ, primeticemo kako se ta država kretala, od jake federacije, ka federacije sa konfederalnim elementima. Federacija je savezna država, a konfederacija savez država (znaci, savez nezavisnih država). Federalne jedinice su način unutrašnje podele države i ne postoje kao subjekti međunarodnog prava. Za međunarodno pravo postoji samo savezna država. (Međunarodno javno pravo, dr Smilja Avramovdr Milenko Kreca, Savremena administracija - Beograd, 1997.)Ovaj podatak je bitno zapamtiti zbog kasnijih razmatranja. Od Ustava iz 1946, Ustavnog zakona iz 1954, Ustava od 1963, preko ustavnih amandmana iz 1971, do konacnog ustava SFRJ iz 1974, postepeno se slabi federacija, a jacaju federalne jedinice sa izuzetkom SR Srbije. Interesantno je primetiti, da SR Srbija slabi zajedno sa Saveznom državaom (smanjuju joj se nadležnosti), a da ostale republike jacaju (proširuju im se nadležnosti). Srbija se Ustavom iz 1974, deli na tri teritorijalne jedinice, slabo povezane. Nemoguće je ne primetiti kako su ovakva ustavna rešenja uvod u razbijanje zemlje i kako se Srbija doživljava kao federalna jedinica cije je slabljenje preduslov za rušenje Savezne države. Kraljevinu Jugoslaviju je stvorio srpski narod kao jedini konstitutivni narod (po mecunarodnom javnom pravu). Na novu državu su prešla prava i obaveze njene prethodnice Kraljevine Srbije, kojoj su se nakon Prvog svetskog rata, odlukama narodnih predstavništava, pripojile Kraljevina Crna Gora i Severno srpsko vojvodstvo - Vojvodina. Toj državi su se bez međunarodno priznatog subjektiviteta (državnosti) prikljucili austro- ugarski Sloveni, znaci i Slovenci i Srbi i Hrvati. Država je stvorena na osnovu herojskog podviga Srpske vojske i pobede u Prvom svetskom ratu. Dakle, Titovi postupci su jasni (ustavi se donose po njegovom diktatu), on ima mandat za slabljenje Srbije i pripremanje terena za ciscebnje Srba sa lica zemlje. Žerar Bodson primecuje da se „Evropska zajednica ponašala prilikom razbijanja Jugoslavije kao Titov testamentarni izvršilac”. (Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije, prof. dr. Smilja Avramov, Veternik-LDI, 1997, str 185)
Vladika Nikolaj Velimirovic, pred svoju smrt 1955. godine, upozorava da se Hrvati pripremaju za novi rat protiv Srba: „Oružje za Hrvate već ceka u Argentini, dok Srbi opijeni komunizmom ne vide šta se dešava... I opet će Hrvati ubijati Srbe.” Ali vladiku Nikolaja nije imao ko da cuje. Srpska elita je bila, ili pobijena, ili opijena komunizmom (po Titovom naredjenju, za vreme i nakon Drugog svetskog rata, ubijeno je na hiljade ljudi u Srbiji, u Beogradu čak 50000, a u BiH je ukupno ubijeno 200 000 „četnika”. Ubijana je srpska elita, pre svega sveštenici, intelektualci, trgovci, ali i mnogi partizani. Srbi su ubijani po njegovom nalogu. Takav proces nije zadesio druge republike, naprotiv, mnoge ustaše su prevedene u partizane. Ustaša Mile Budak i komunista, jevrejskog porekla Moša Pijade su 1938. godine sklopili sporazum o razbijanju Jugoslavije. (Vidi: Novi student, broj 5). Koliko su njegove reci bile prorocke neka posvedoci i sledeći podatak. U Argentini, Australiji, i drugim zemljama, Hrvati su pre početka rata obucavali svoje borce. Na ovaj način je do 1991. godine obuceno čak 30 000 terorista. (Smilja Avramov, Isto, str. 220) Sedamdesetih godina prošlog veka, vojska SAD snima dokumentarni film „Plavi krug na Kosovu” u kojem se hipoteticki razmatra sukob armija SAD-a i SSSR-a na Kosovu i Metohiji.
U izveštaju na plenarnom zasedanju Trilateralne komisije (predvodnici globalizacije i neformalni centar moći u SAD) 1977. godine konstatuje se da „Jugoslavija mora biti posmatrana kao potencijalno najeksplozivnija tacka u Evropi”. (T.F.R. No 15, 1977: An Overview of East-West Relations, p. 24.)
21. marta 1991. godine održan je skup na univerzitetu DŽordžVašington u Vašingtonu. Tema ovog skupa je bila strateška, politicko-poslovna perspektiva regiona Rusije, Centralne i Istocne Evrope. Tom prilikom je savetnik za bezbednost u administraciji DŽimija Kartera i teoreticar trilateralizma i globalizacije Zbignjev Brežinski izjavio: „Ukoliko se Jugoslavija raspadne, Srbija će imati najgori mogući položaj, gori i od Albanije”. Izreceno je važilo samo za Srbiju. Poruka je jasna, secesionisticke republike bi otcepljenjem ostvarile dobit.
Prema tvrdnjama francuskog generala Pjer Maria Galoa, Jugoslavija je stvorena od strane anglo-americkog lobija, kao prirodna brana nemackoj ekspanziji na Bliski istok i velikim rezervama nafte. General Galoa (tvorac francuske doktrine nuklearnog odvracanja) piše: „Jugoslaviju je stvorila Evropa i Evropa ju je srušila”. Dragoš Kalajic dodatno objašnjava, da su masoni bili ti koji su stvorili Jugoslaviju. (Kalajic, Americko zlo 2, IKP „Nikola Pašic”, 1998- Beograd, str. 17) Ovim razmatranjima treba dodati i cinjenicu, po kojoj je jedan od osnovnih ciljeva Zapada na Balkanu sprečiti pojavu samostalne, jake države, ruske saveznice. Stvaranje Jugoslavije je išlo u tom pravcu. Umesto jedinstvene srpske države, stvorena je Jugoslavija, u kojoj će Srbija polako i sigurno nestati.
U okviru nemacke obaveštajne službe BND (Bundesnachrichtendienst), Klaus Derner je 70-tih godina prošlog veka vodio front za otcepljenje Hrvatske od SFRJ. BND tesno saradjuje sa ustaškom emigracijom i stvara tkz. Krajacicev (ustaški) krug na cijem celu je Ivan Stevo Krajacic. U njega još ulaze: Josip Manolic, Josip Boljkovac, Franjo Tudjman, Stjepan Mesic (sadašnji predsednik Hrvatske) itd. Nakon priznanja Hrvatske, BND u potpunosti preuzima kontrolu nad hrvatskom obaveštajnom službom. Prvo naredjenje BND-a je „lov na komuniste”. (Smilja Avramov, isto, str. 194) Prilikom otvaranja Mauzoleja u Jasenovcu 31.jula 1966, predstavnik Hrvatske je bio Krajaèic. Po završetku svecanog otvaranja, Krajacic je, neznajuci da su mikrofoni ukljuceni, rekao: „Ovde smo vas premalo pobili”. (Marko Aurelio Riveli, Nadbiskup genocida, Jasen-Nikšic, 1999, str.99) Znaci, ustaše koje je stvorio Vatikan, pocinje da koristi i organizuje nova Nemacka (šef BND-a Klaus Kinkel, prelazi na funkciju ministra inostranih poslova 1992.).
Nakon ujedinjenja Nemacke 1989. godine, „Pohod na istok” može ponovo da pocne. Ovaj put Srbiju po stavu Genšera i Kinkela (ministri inostranih poslova Nemacke) treba „raskomadati”. Ne smeju se napraviti greške iz prošlosti (1914. i 1941.).
Nemacka je ujedinjenjem postala najmocnija sila Evrope. Od stavova Nemacke će zavisiti i stav EZ. Upravo zbog toga, nakon njenog ujedinjenja, SAD i Nemacka sklapaju tkz. „Partnerstvo u vodjstvu” (Partnership in lidership). U pohod na Istok SAD ukljucuju Nemacku. (O razlozima americkog pohoda, vidi: „Pjer Mari Galoa, Krv petrola - Bosna, Naš dom - L’ Age d’ Homme 1996; Aleksandar del Val, Islamizam i Sjedinjene države - alijansa protiv Evrope, Službeni list SRJ, 1998; Smilja Avramov, Trilateralna komisija, LDIJ-Veternik, 1998; Dragoš Kalajic, Americko zlo 2, IKP ”Nikola Pašic„, 1998, Beograd).
Kongres SAD je 5. februara 1992. usvojio ”scenario za Jugoslaviju„. Po ovom scenariju, poraz Jugoslavije je planiran, ne na bojnom polju, već sistemom ucena. Jedan od elemenata scenarija je: ”Aktiviranje problema Kosova, kad god je potreban dalji ustupak Beograda„. ( Smilja Avramov, Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije, Veternik-LDI, 1997, str. 240- 241) ”Kinkelovo odeljenje za razbijanje Jugoslavije„ je tesno saradjivalo sa CIA. Mate Meštrovic je bio jedan od posrednika. Međutim, CIA stice ozbiljnije uporište u Hrvatskoj tek sa Gojkom Šuškom, s kojim će SAD 1994. godine, potpisati ugovor o vojnoj saradnji. (Avramov, isto, str. 194)
SAD i Vatikan 1982. godine potpisuju sporazum o zajednickom delanju u pohodu na Istok. Ovim je pokrivena tkz. religijska sfera plana. Ugovor je potpisan iako je direktno suprotan ustavu SAD. Rimski casopis „Odji” 1983. godine je objavio fotografije pape Jovana Pavla II kao ucesnika u „masonskom lancu”. „Zaboravljajuci” na raci pape Pija IX da je masonerija „satanska sinagoga”, papa Vojtila je ukinuo Kanon broj 2335 koji je zabranjivao rimokatolicima stupanje u lože. Za uzvrat, ekumenizam sa papinim vodjstvom, postaje deo Novog svetskog poretka. Okultno posvecenje u masonske lože su prošli predsednici SAD, među njima i DŽordžBuš i Bil Klinton, ali i državni sekretar SAD Sajrus Vens...
Najteži zločin po međunarodnom pravu: Zločin protiv mira EZ se 26. maja 1991. izjasnila za „jedinstvenu Jugoslaviju”. Juna 1991. Žak Delor je posetio Miloševica, rekao mu da EZ želi Jugoslaviju celu i ohrabrio ga da se suprotstavi secesionistickom pokretu. (Pjer M. Galoa, isto str. 18 Nemacka je imala druge, stare planove. Odmah posle Deklaracije EZ, zapretila je Francuskoj, „najtvrdjem orahu”, da ukoliko ne podrži secesionisticke republike - od daljih evropskih integracija nema ništa. Francuski predsesnik Miteran je popustio septembra 1991. i obecao podršku Nemcima u razbijanju Jugoslavije. (Smilja Avramov, isto, str. 191.) Podrška Velike Britanije je dobijena posle obecanja nemacke vlade premijeru Mejdžoru o posebnom statusu njegove zemlje u EU i obecanju da njegova zemlja neće morati da pristupi evropskim monetarnim integracijama. Toliko o prijateljstvu naših starih „saveznika”.
Papa je u svojoj poslanici „Centesimus annus”, maja 1991. ispostavio ultimatum Srbiji i tražio arbitražu u vezi sa osamostaljenjem katolickih nacija.
Posle posete Bonu, novembra 1991. i Izetbegovic, iako ranije protivnik te ideje, se zalaže za razbijanje Jugoslavije. (Srbi na istorijskom raskršcu, Milorad Ekmecic, SKZ, 1999, str. 424)
Ministar Genšer, vodja mocne katolicke stranke je sa papom Vojtilom, novembra 1991. dogovorio priznanje do Božica te godine. (Ekmecic, isto)
Upravo su ovo pravilo prekršile Slovenija, Hrvatska (koja kao država nikad nije obuhvatala svoje sadašnje teritorije, osim u NDH), i Muslimansko-hrvatska federacija (u BiH, pre komunista, su samo Srbi bili priznati kao nacija. (Vidi: Novi Student, br.4). Međutim,
Povelja OUN je prekršena i od strane Nemacke, SAD i muslimanskih zemalja koje su naoružavale i snabdevale separatiste instruktorima i vojnom opremom. Ovim je povredjena i Rezolucija Generalne skupštine OUN o agresiji (iz 1974.).
Takođe, prekršena je i Deklaracija Generalne skupštine OUN o zabrani intervencije u unutrašnje stvari država (iz 1965). Deklaracija sve oblike oružane intervencije (npr. slanje instruktora, vojne i tehnièke pomoći) proglašava za agresiju. Zločin protiv mira kao najteži zločin po međunarodnom pravu su pocinile ove države. Po napuštanju predsedništva SFRJ, Stjepan Mesiæ je izjavio: „Ja sam svoj posao obavio, Jugoslavije više nema”.
Suprotno povelji OUN, pravo na samoopredeljenje (po stavu vecine zapadnih teoreticara, među njima i profesora Harvardskog univerziteta DŽozefa Naia, pravo na samoopredeljenje ne ukljucuje i pravo na secesiju) je uskraæeno jednom narodu (srpskom) a priznato drugima. Iako je srpski narod jedini konstitutivni narod prilikom stvaranja I i II Jugoslavije.
Oružana secesija je pocela pre priznavanja separatistièkih država u OUN, a snabdevanje oružjem istih, mnogo godina ranije. Pukovnik Antun Krkovic, bivši oficir JNA, je u listu „Mladina” opisao način naoružavanja paravojnih snaga u Sloveniji pre izbijanja rata.
Na osnovu tajnog plana pod šifrom „1-13-65” pripadnici „Narodne zaštite” su maja 1990. iz skladišta Kocevska reka (koje je još Tito predvideo za tu svrhu) razvozili oružje po celoj Sloveniji. (Avramov, isto, str. 220) 17. avgusta 1990. Hrvati su sa „državnog” nivoa, prvi put posle II svetskog rata, upotrebili oružje protiv Srba.
Napad Hrvata na Pakrac se odigrao 2. marta 1991. godine, na Plitvice 31. marta... 22. maja 1992. Slovenija, Hrvatska i BiH su primljene u OUN i to protivno Povelji UN. Sporazumi iz Helsinkija i Pariza su takođe prekršeni ovim priznanjem. Između ostalih, povredjena su pravila o nepovredivosti granica, kao i nacelo efektiviteta i nacelo legaliteta i legitimiteta. Presudna je bila subjektivna ocena o ponašanju novih jedinki! (Avramov, isto, str. 182) Prekršeni su i protokoli iz 1977. na Ženevsku konvenciju iz 1949, koji se ticu gradjanskog rata. (Avramov, isto, str. 225- 229) 27.juna pocinje ubijanje vojnika JNA u Sloveniji. Sanitetska služba kao najcešci uzrok smrti konstatuje: „Prostrelnu ranu u potiljak”. ( Avramov, isto, str. 239)
Zapad je morao da, makar silom, „opravda” najteži zločin po međunarodnom pravu, koji je upravo on izvršio, zločin protiv mira.
Srategija SAD, stvorena još u administraciji DŽordža Buša (starijeg), po kojoj „Srbiju treba svesti na predkumanovske granice”, se i danas sprovodi (1997, u vreme velikog studentskog protesta, za predstavnike srbijanske opozicije i studenata su organizovani brojni prijemi u americkoj ambasadi u Beogradu. Na jednom od njih savetnik pomenutih grupa je bio i g. Holbruk. Po svedocenju jednog od ucesnika tog skupa, Hokbruk je izjavio da SAD imaju nameru da „uzmu Kosovo”.
jedan od ucesnika se ispred „postrojenih” opozicionara i studenata odvažilo da upita: „Da necete i Beograd da nam uzmete?”. Dobio je odgovor istog casa: „I to ako budemo želeli.”). Priznanje separatistickih republika 6.aprila, simbolično zakljucenje sporazuma, koji će biti uvod u okupaciju Kosova i Metohije, u Kumanovu 1999, gradu kod kojeg je Vojvoda Stepa Stepanovic 1912. izvojevao velicanstvenu pobedu i vratio Kosovo i Metohiju, posle petovekovnog ropstva matici, kao i protivustavno izrucenje Miloševica u Hag, simbolično na Vidovdan 2001, svedoce o patološkoj mržnji prema Srbiji.
Odustajanjem od međunarodnog pravnog kontinuiteta zemlje, najavom vracanja Titove autonomije Vojvodini iz 1974. i podelom Srbije na šest delova (po predlogu novih ustavnih rešenja), kao i odustajenjem od suvereniteta SRJ na Kosovu i Metohiji (podrškom Hakerupovim izborima, suprotnim rezoluciji SB 1244) i nova vlast u Srbiji, sa prefiksom „demokratska”, ucestvuje (htela-ne htela) u ostvarivanju pomenute strategije SAD. Bilo da je komunisticka ili demokratska, kraljevina ili republika, jaka Srbija nije u interesu Zapada. Srpske zemlje se danas nalaze, pod okupacijom pod vlašcu modernog kolonijalizma (potpuno stranog za Međunarodno pravo). NJihovom dovodjenju u ovo stanje je prethodilo brutalno gaženje peremptornih normi Međunarodnog javnog prava (normi: ius cogens) i poretka izgradjenog nakon stravicnog Drugog svetskog rata. Istorija uci, gaženje tih normi bio je uvod u velike svetske sukobe.
Poslednji put menjao Michigenac dana 17 Jan 2006, 13:34, izmenjena samo jedanput
|