Sve je dogovoreno i ujednaceno. Ostalo je jos jedno pitanje: papski primat:
vecernje novosti 5.12.2005
Glavno pitanje:
ko je glavni
M. RADETIĆ, 4. decembar 2005
NAŠA zemlja bi iduće godine trebalo da bude domaćin jednog značajnog hrišćanskog skupa, na kojem bi predstavnici Rimokatoličke i pomesnih pravoslavnih crkava otvorili razgovor o ponovnom uspoštavljanju crkvenog jedinstva. Inicijativa za ovakav susret potekla je iz Carigrada od predstavnika Pravoslavne komisije za dijalog, što je u Beogradu prihvaćeno kao posebno priznanje našem narodu i crkvi na uspoštavljanju porušenih mostova.
Jedan susret sa sličnom temom upravo je završen u Carigradu, kojim su u ime pravoslavnog sveta predsedavali grčki teolog i mitropolit Joanis Ziziulas i katolički kardinal Valter Kasper. Ima već nešto godina kako od ovakvih susreta - za javnost znanin i neznanih - vrvi po hrišćanskom svetu, što u javnosti otvara pitanje: Je li pomirenje dve crkve nakon hiljadugodišnjeg raskola realnost ili utopija? Šta su glavne kočniće ovom pomirenju, ko su mu glavni protivnici?
Protojerej dr Radovan Bigović, profesor Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, kaže:
- Tačno je da razgovora i susreta ima, i da se obnavlja dijalog između Pravoslavne i Katoličke crkve, koji je poslednjih nekoliko godina bio prekinut. Kontakti su vrlo intenzivni, na raznim nivoima, i već su dali određene rezultate: doprinose boljem međusobnom upoznavanju, upoznavanju razlika, teologije i crkvenog života i kulture. Zna se da je raskol između Zapadne i Istočne crkve jedna od najvećih tragedija hrišćanskog sveta, pa je i tokom minulih vekova bilo pokušaja da se jedinstvo ponovo uspoštavi. Ta težnja, dakle, nije nova, jer su hrišćani kroz sve vekove unazad osećali trgediju velike šizme. Ona nije prevaziđena iz raznih razloga - doktrinarnih, kulturnih, psiholoških...
Otakako je u međuvremenu skinuta anatema između carigradskog patrijarha i pape, organizuju se i njihovi susreti, ali jedinstvo nije uspoštavljeno. Još ne postoji mogućnost zajedničkog služenja liturgije koju i jedna i druga crkva smatraju identitetom crkve, a to znači da nema jedinstva u veri u samom životu. Šta više, vlada velika otuđenost i osećaj samodovoljnosti.
HRIŠĆANSKA LjUBAV
Da bi se jedinstvo uspoštavilo, šta jedna crkva od druge očekuje? Šta od pravoslavnih, recimo, očekuju katolici?
- Na to bi bolje odgovorio neki katolički teolog. Koliko znam, Rimokatolička crkva priznaje sve svete tajne Pravoslavne crkve, pa možemo izvući zaključak da bi ona bila spremna da prihvati jedinstvo pod uslovom da Pravoslavna crkva prihvati Petrovu službu (papski primat) kao vidljivi izraz jedinstva crkve. U tom slučaju, oni bi mogli da prihvate čak i da ostanu neke doktrinarne razlike. A što se tiče pravoslavnih, teško je reći šta je zaišta njihov stav. Pre se može govoriti o različitim štavovima nego o jedinstvenom pogledu na ovo pitanje. Ipak, najčešće se pominje kao uslov jedinstvo u veri. Bilo bi zato veoma važno da u što skorije vreme dođe do jednog svepravoslavnog crkvenog sabora, na kojem bi sve pomesne pravoslavne crkve došlo do zajedničkog teološkog štava prema RKC, protestantima i uopšte hrišćanskim religijama.
Štavovi pravoslavnih su brojni, i češto se isključuju. Jedni su apriori za ekumenizam, drugi aprirori protiv, treći za ekumenizam pod određenim uslovima... Za jedne je ekumenizam jeres, izdaja vere otaca, za druge misionarsko delo, za treće, opet, uzaludan posao i jalova crkvena diplomatija.
Ako se osvrnemo na štavove najznačajnijih pravoslavnih teologa, i tu ne postoji jedinstvo. Dok jedni misle da je za pomirenje dovoljna hrišćanska ljubav, drugi traže jedinstvo vere, treći govore o jedinstvu života, četvrti - da ostali treba da se odreknu svog, i prihvate učenja i
strukturu Pravoslavne crkve. Naravno da se tu nameće i pitanje kako doći do jedinstva u veri bez zajedničkog iskustva.
Koja se razlika, ipak, smatra najteže premostivom preprekom?
- Po mom mišljenju, to je papski primat, odnosno Petrova služba kao posebna služba u Crkvi, premda i jedna i druga crkva danas iskazuju spremnost da se i o tom pitanju razgovara na jedan nov način, kroz prizmu sveukupnog predanja crkve, imajući u vidu i sagledavanje funkcionisanja crkve u savremenom svetu. Kod velikog broja teologa, katoličkih i pravoslavnih, preovladava danas uverenje da postoji određena patologija prvog u crkvi.
|