banjalukaforum.com

Zaboga, sta se to desava
sa mojim usnama
pa drhte k`o plasljive vlati
tren - ti si ih dotakao
tren - i ja cu zaplakati?!

U mojim grudima ima uvijek
pomalo ludila
i ponekad mislim
da nisam dorasla
beskrajnoj ljepoti
u tvojim ocima!

Nemoj se cuditi mojim suzama
nemoj im ni suditi
neka tiha, tuga neznana
davno se uselila
a ja joj ne znam
kraja ni zavicaja!

Ali, zaboga, sta se do desava
sa mojim usnama
pa drhte k`o plasljive vlati
tren - ti si ih dotakao
tren - i ja cu zaplakati?!

Upamti, na ovom svetu
ti si samo u prolazu
na tren, na delic trena,
na delic jednog delica...

Tvoj zivot tako lici
na zahuktalu kometu
koja na cas zasvetli
kroz treptaje tvog bica
pre no sto je pojede sena.

Previse kratko sve traje.

U jednom casu u tebi
opijena mocnim sjajem
tih sarenih staklica
tvoja misao drema.

U drugom drugujes s krajem,
u trecem te vec nema.

Zato se probudi.
Udahni vazduh duboko.
Potpuno budan budi
i zivi iz sve snage
kroz osmeh,
kroz rec,
kroz oko.

Uzivaj casove drage.
Ne misli na one druge.
Nedaj da jedan cas sivi
pomraci lepotu daha
jer nemas nista od tuge.

Opusti se i zivi.

Vredi li uopste briga?
Vredi li uopste tuga?
Vredi li uopste ista
sto bledi tvoje boje?

Oslobodi se straha.

Oni sto tvoj sjaj blede
samo su tuzne lutke
sto omlitavelo sede
i drugom bi sudbu da kroje.

Ne shvataju jadne
da im to nista ne vredi:
dok seju varnice hladne,
sopstveni sjaj im bledi...

Ti nisi kao oni.
Nisi i neces da budes
jer sve te duse sitne
uopste nisu bitne.

Oko tebe eoni
beskrajno vreme broje.
Tvoj zivot jos svetluca
bojama sto nesto znace.

Ti sijas svojim plamickom
i samo je do tebe
da li ces sinuti jace.

Zato gledaj put Sunca
i disi punom snagom,
i zivi do svog vrhunca,
zivi,
beskrajno zivi
dok tvoj zivot treperi.

Ostavi svoje stope
na putu svojih sanja
jer te od mracnih dveri
vecnog nepostojanja
deli jos samo prag.

Jednom te vise nece
biti na ovom nebu
ali ce iza tebe
barem ostati trag.

PJESMA NJEŽNOSTI

Kad bi ti čovječan bio, moje bi ruke živjele,
vezući nježnosti i platna svilena,
da ti prinesu haljine čudesne legende.

Kad bi ti čovječan bio,
oči bi moje upaljene sjale danju i noću,
I uperene bi tako bile u tebe što sav bi blistao,
kao onaj što se okrunio bio sunčevim plamenom.

Kad bi ti čovječan bio, moja bi usta voće bila
za tvoju žeđ, i za tvoj san muzika ljubavna,
svečanost utjehe za tvoje nježnosti.

Kad bi ti čovječan bio, ja bih ti bila igračka djetinja,
oružje za tvoj rat, flauta u poznim ljetima
koja bi pjevala obredu vrlo bliskom smrti.


Kad bi ti čovječan bio, O, Odabrani,
ja bih sve bila u tvome postojanju.
Ali sam ništa . . .
Nisam drugo već ova žudnja neodoljiva da postojim.

I mislim, kad bi ti čovječan bio,
da bi ruke moje živjele vezući nježnost i svilu,
da ti prinesu haljine čudesne legende.

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze:
"Odleti sada tisucu milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodusnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju
leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaze joj: "Sada se sakrij tisucu
stopa duboko ispod zemlje,
da ne cujes kako pjevam u predvecerje
njeznu uspavanku drugoj dragani,
koja lezi s kljunom u mome krilu!"
Jer ptica nije povrsna kao covjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju jos snaznije,
i umjesto umirujucih zvukova
uspavanke cijela bi suma morala slusati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoci.
A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka,
od stida i pomutnje ne zna sto bi i,
bjezeci sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit ce sebi lako druge,
jos manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vasaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male dozivljaje za koje ne treba traziti
smisao daleko u zvijezdama ni u odvise opasnim,
nepoznatim predjelima duse.
Ali te male boli uvlace se neopazice
u nase meso izvrgnuto ostrici dosade,
one postaju u njemu nasa smrt.
I zbog tog bezbroja malih lesina -
sto se necujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog zivota oko nasih kuca strvinari,
a oko naseg cela izranjenog od mnostva
malih jauka igraju se mravi.
Tako nece imati sto da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizasle iz velikih stjecista razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat cemo bezbrizno mrave kako se
priblizuju i golema jata bjeloglavih
lesinara kako kruze u sve sto nizem
luku iznad nasih pragova i saputati im:
"Nemate sto traziti ovdje, prijatelji.
Tu nema niceg vise osim slike
prasnog kostura ogrnuta sjecanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki vocnjak srca
pojedose nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodase sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Oprosti snove ljubomorne moje:
Ljubavi strasne nemir slepi, čudni,
Verna si mi, al zašto reči tvoje
Vole da plaše moj um večno budni?
Sred poklonika što za tobom lete
Što želiš ti da draga budeš svima?
I prazne nade što daruje njima
Tvoj pogled, čas nežan, čas pun sete?
Zaslepivši mi um i misli moje,
U ljubav bolnu moju uverena,
Ne vidiš ti kad u toj patnji strasnoj
Tuđ razgovoru, u večeri kasnoj,
Usamljen čamim izvan kruga njena.
Ni pogleda, ni reči nema tvoje:
Kad odlazim - sa strahom, s molbom mamnom,
Ne slede nikad tvoje oči za mnom:
Lepotica kad koja sa mnom staje
I dvosmislen povede govor svoj,
Mirna si ti, i šaljiv prekor tvoj
Ubija me, jer ljubav ne odaje.
Kaži mi još: suparnik večni moj,
Zatekavši me s tobom usamljena,
Zbog čega tebe pozdravlja lukavo?
Ko ti je on i kakvo ima pravo
Da tuguje i bdi pun ljubomore?
Bez matere i poluodevena,
Nasamo izmeđ večeri i zore,
Što njega ti u čase primaš kasne?
No voljen sam i, kad si sa mnom sama,
Poljupci su ti tako puni plama,
I nežna si, a reči tvoje strasne
Tad iskreno su pune duše tvoje:
Tebi su, znam ja, smešne muke moje.

Al' voljen sam i mogu da te shvatim;
No ne muči me, mila, ja te molim,
O, ne znaš ti koliko silno volim,
I ne znaš kako ja duboko patim.

S ceznjom ti pridjoh
da ponizan te molim,
al` zanosu mom smejala si se
i moja ljubav za tebe
samo igra bese.

Sad umorna i zasicena,
dok tuzne gledaju me
tvoje oci pune strepnje,
onu ljubav kojom davno
goreo sam, ti bi htela.

Avaj, od nje davno pepeo
posta, zaiskriti nece,
ona jednom tvoja bese,
sad je pusti da pociva sama.

Ona ima ruke od trave.
Ona ima glas od vetra i zita.
Ona ima oko od kise.
Zasto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima grudi od ruze.
Ona ima koleno od belutka.
Ona ima oko od kise.
Zasto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima smeh od lisca.
Ona ima hod od vode i peska.
Ona ima kozu od protegnutog labuda.
Zasto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima kosu od mojih prstiju.
Ona ima mozak od mojih godina.
Ona ima sluh od mojih koraka.
Zasto sam izmislio da se ne vratim?

Ako moras da volis voli sumu
Gorku sumu prepisanu kao lek
Ako moras da volis voli vodu
Najlepsu od svega i najskriveniju
Ako moras da ljubis ljubi zemlju

Ako volis ti moras znati
Da je to nesto sto se u tebi
Samo u sebe zaljubilo
Ako volis ti moras znati
Da nikog nema da si sam

Biti sam znaci biti prvi
Pesmo kome smo te nudili
Toplotu ukradenu iz tela
Cvetom jacim od vazduha iskrom
Tezom od zemlje usnom kao zorom.

Kome prete oni koji lete
Spremni na buducnost spremni na sve
Neki iz ljubavi neki opet iz straha
Ako vatra padne ko ce je podici
Golim rukama – prodaj svoje srce

Dobro je ovde; njihanje i sum,
jutra nas grle rukama studenim
U bijelom plamenu povija se grm
ruza bljestavih, ali ledenih.
Na paradnim, svecanim snijegovima
trag skija klizi kao sjecanje moje -
Nekad, u davnim vremenima,
prosli smo tim putem nas dvoje.

Na raskrscu slucajno biram put

i dospijem uvijek onamo gdje me ocekuju.

Volim ljeto.

Kao ruke mladica koji ozdravlja

i polako ustaje iz zute sjete soba -

ruke ljeta za suncem ispruzene,

nudeci mu zanesene obrise naseg tijela,

libido ptica i med hladovine.

I jesen volim.

Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih

perivoja, u broncanoj vazi listopada dok

se puni crvenom zvonjavom veceri i boja.

I zima katkad posjeduje mekocu prve ljubavi

u dugoj tajni trulog djecjeg sna,

sa zebnjom bjeline koja sve oprasta

i sve je kadra da zapocne iznova.

Ali, masta bilja bila je okrutna

kada je dodala jedno godisnje doba koje zivi

samo od prozracnog rasula snijega,

od njezne smrti sviju pocetaka.

Daljino puna nesporazuma!

Blizino lisena slatke groznice cekanja!

Paucino poljupca, prag srca si mi oplela.

Proljece, kako si u svemu sto

nam nudis nemilosrdno!

Na raskrscu slucajno biram put

i dospijem uvijek onamo

gdje je upravo izdahnulo proljece

na usnama zednih ljubicica.

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Njezno i opasno
lice ljubavi
pojavilo se predamnom jedne veceri
poslije veoma dugog dana
Mozda je to bio strijelac
sa svojom strijelom
ili jos bolje muzicar
sa svojom harfom
Ne znam vise kako
a ne znam ni vise nista
Sve sto znam
to je da me je ranilo
ili svojom strijelom
ili svojom pjesmom
Sve sto znam
to je da me je ranilo
ranilo u srce
i za svagda
Vrela je oh suvise vrela
rana ljubavi

LJUBAV

Ljubav je oganj sto nevidljiv gori
rana sto boli al' se ne osjeca
ona je nikad zadovoljna sreca
bol sto ne boli nego mukom mori.

Ne zeljet' drugo nego da se ljubi
izmedju svijeta ici sam i zdvojan
u zadovoljstvu ne bit' zadovoljan
zaradu htjeti tamo gdje se gubi...

Ljubav je ropstvo po vlastitoj volji
pobijedjenom na usluzi biti
vjernost poklanjat' onom ko nas bije.

No kako ljubav moze darom svojim
smrtna nam srca skladom ispuniti
kad tako mnoge suprotnosti krije?

Luis De Camoes

_________________
"You got a dream... You gotta protect it. People can't do somethin' themselves, they wanna tell you you can't do it. If you want somethin', go get it.."

Sta ja tu mogu
Bilo je tih ljudi u tvome zivotu
A ruka koja ih je kao muva oterala
Verovatno nije mogla da postedi i mene
Obecao sam
Proslost ostace u dnu usta
Kao bombona koja treba da se topi lagano
Obecao sam
O proslosti ni rec vise
Ali da li se mora govoriti o zivotinji koja te nagriza u snu
A zato sto te nagriza cujes li njen kljun kako udara po mome srcu
Da li je potrebno govoriti o ljudima koji su u tvojim snovima
Da bi bili tu da mene nagrizaju u tvome zivotu
Ti ljudi iz tvojih snova ti stranci
Oterao sam od sebe sve sto nije tvoj dah tvoj odisak
Izdao sam nebo od pre tebe prolece od pre tebe svoju radost i svoje muke
Izdao sam za tebe sve sto je bilo zanos vetar zena
Postao sam za tebe pravo cudoviste neverstva
Napustio sam svoju proslost kao sto se menja vera
Ti mozes potpuno mirno da jedes za tim stolom
Nema ni traga ni od case ni od vina
Gledaj kako sam ispraznjen zaboravom
Ja nista vise ne znam o sebi
Moj pakao je tvoj pakao
Nema obelezja na meni da smo stigmati
Tvoje patnje
Noz me je zarezao duboko
Ja sam uboden
Onamo gde si ti patila
Sve moje secanje je samo zlo koje ti jedino osecas
Sve moje secanje od tebe jedine krvavi
Ono je izubijano na tvojim kolenima
Tamo je sva moja rana i njeni zarezi
Kamicak svaki u tvojoj cipeli
Siroto tvoje rame slomljeno
Oci tvoje odjednom olovom iskrenute na putanju noci
Veceras razapet na krst u hiljadu devetsto trideset osme
I vise nego u tvoje telo noz usao u tvoju dusu
Krivdom koju ti nekaznjeni dzelati ucinise recima
I sto jos koji put cine a ja ih ne mogu spreciti
Jedna recenica dobacena ti je u prolazu
Tebi pismo na posti baceno
I to lako ubistvo preko telefona
O ljubavi moja u kojoj sam ja bez odbrane
O za jednu sitnicu moja je ljubav tako brzo ranjena
Kao neko detinjstvo
To se dogadja i to ostavlja
Dugu brazdu duz mojih ruku
Dugu brazdu duz mojih nerava
I ukus za ubistvo pojavljuje se u mojim ustima
Samo zbog jedne naopake reci
Ne prelazim ni preko cega sto te je dodirnulo
Tesko vama ako zbog vas place
Misao za ubistvo osvaja me naglo
Za ono sto drugi tebi cine
Osvaja moj stomak moje grlo moje ruke
Kao tajfun
Moje besnilo i moju vatru krv moju
Kao talasi su bili
Drugi ljudi ljubavi moja snena
Nisu te voleli do noza i rana
Do prskanja ocnih mrena
Do gubljena svesti za svetlost dana
Da tako je to i vise reci necu
Zadrzacu taj gnev iza svojih zuba
Zvakacu proslost ko svoju svirepu srecu
Tu gorcinu i taj bes iza usnenog ruba
Bledog i crvenog kad tako mi je dano
Ko bombonu sto treba da se istopi lagano

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

O sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,

Kad prodje sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,

Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.

I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva –
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima!

Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al’ ne volim te, ne volim te, draga!

I zato cu ti uvek reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvecu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.

VOLIO BIH DA ME VOLE

Ni potomak, ni sretan roditelj,
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj,
nisam ja ničiji,
nisam ja ničiji.

Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo,
sjeverni pol, neotkrito tajanstvo,
daleke more sjaj,
daleke more sjaj.

Al, vaj, neću više ovako bazati,
volio bih sebe svima pokazati,
da me jasno vide,
da me jasno vide.

Stoga mučim sebe, stog pjesme bole,
ta volio bih da mene vole
i da sam nečiji,
da sam nečiji...


Endre Andy

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Dobrodosao opet


Jovan Ducic
DE PROFUNDIS

Ti utehu cekas. Ne, utehe nema:
Sto utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.

Rastrzana tako medju snom i javom,
Gledajuci kako nepomicno bdije
Taj Andjeo Stradanja nad tuznom ti glavom.

Ti zelis i cekas. I ne znas da nije
Ni sad ispijena ta cemerna casa,
I svirepi otrov jedne ironije;

I da ce nas vecno strasna proslost nasa
U nemirne noci da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijasa.

Surovi ce dani doci i uzeti
Svaki po svoj deo od srca sto bunca,
Sto zeli, sto moli; a ti ces se peti;

Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pruzajuci ruke i vapijuc: Sunca

I tako ti dani bez srece i mete,
Odnosec svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani ce kraj nas da prolete,

I ne pokidavsi ni jednu od uza
Sto nas vezu i sad za proslost, sto stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.

Hajdmo, o Muzo amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.

Katarke stoje gordo na toj vodi
Sto znaci zivot... Mi hitamo zurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.

I zaman hita nase slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da lezi duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.

Pitanja nasa sum nejasni sreta,
I zudnom duhu odgovara nije;
Gde je pocetak? Gde li cudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.

Brod mnogi ovud’ minu s mnogo muke,
Istine blago trazec u dubini;
I ne spazise svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...

Ne s teskom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukcije nam zbori
Niti u pustos pustaj zudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.

Spokojan pogled po povrsju baci,
Sladosnog mira tu ces samo steci.
- O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko zuboreci.

I snivaj samo, bice manje suza
I vise svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uza
Istina jedna i sama ce doci

Zovi se ljubav i nas samo pjevaj,
I nasu mladost bezbrizno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima zivot cio

Ne pitaj nikad: zvuke nasih dana
Hoce li vjetri da raznesu sumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il’ cvjece nekad nad nasijem humom;

Il’ ce da zive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I dal’ ga nase gluho doba sada
Vjencima svojim il’ kamenjem zasu, -

Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Sto pjeva zudno izmedj’ lednih gora,
Ne pitajuci dal’ je kogod gleda,

I dal’ je slusa; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Sto joj pjesmu nikad niko cuo nije

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.