Pridružio se: 31 Avg 2005, 09:52
Postovi: 32
|
Islam Yablkow
Moj put ka Islamu je težak i naporan uspon koji traje do danas. Kada me ljudi pitaju zbog čega sam prešao na Islam, onda pokušavam da im objasnim da je to bila Allahova volja.
Rođen sam u tradicionalnoj ruskoj porodici. Ne mogu reći da je moja porodica bila baš pobožna, ali držali smo se tradicija ruske ortodoksne crkve. Sjećam se, da me je gledajući ikone, koje su se nalazile u kući moje babe, prožimao osjećaj radoznalosti i straha. Isto tako osjećao sam strah i odbojnost prema tim ikonama kada sam pokušao da prodrem do njihove srži...
U to vrijeme sam počeo da čitam Bibliju, ali ništa od toga me nije dostizalo. Nisam imao nekih posebnih asocijacija, osim da me to podsjećalo na "antičke, grčke i rimske legende".
Moja majka i moja tetka su bile pokrštene kada su bile već odrasle, kada su imale oko 30 godina. Moja majka mi je pričala o svojim osjećajima i kada je čula riječi popa 'uzmi Hristovo tijelo i krv', pozlilo joj je, jer je zamislila kako bi to u stvarnosti izgledalo, da jede ljudsko meso.
Ja sam pokršten sa 13 godina. To je bilo 80-tih godina, kada je komunistički sistem bio pred svojim slomom; ljudi su se masovno vraćali crkvi i tzv. Ruskim-ortodoksnim korjenima. Tog dana sam sa majkom i kumom otišao u crkvu i sjećam se da sam bio gladan. Crkva je bila prilično mala i mnogo ljudi je bilo tu koji su htjeli da budu pokršteni. Prostorija je bila prepuna i bilo je zagušljivo. Svijeće su gorile i vrijeme kao da je stalo. Zamalo da se nisam onesvjestio zbog neizdržljivog stajanja u crkvenoj odori.
Moj kasniji duhovni put nije bio, Bog zna kakav, sa majkom sam jednom ili dvaput u mjesecu išao u crkvu. Ozbiljnije za vjeru počeo sam se zanimati kasnije na fakultetu. Ovo vrijeme je bilo povezano sa divljim, lijepim načinom života. Visio sam u diskotekama, upoznao sam poznate DJ, i postao sam 'inventar' nebrojenih derneka...
Ovakav način života bio je uzrok stalne svađe sa roditeljima i razlog mog lošeg zdravstvenog stanja. Manjkavost pravih prijatelja me natjerala da potražim nešto što je čisto i duhovno. Otprilike u to vrijeme sam se ponovo okrenuo crkvi. Tako je to bilo sa većinom Rusa, oni traže izlaz i utjehu u crkvi, a ne u Bogu. Kanio sam se loših navika i išao sam veoma često u crkvu. Tamo sam se sprijateljio sa popovima i sa drugim uvjerenicima. Strogo sam se držao svih običaja. Često sam se molio Bogu, prisustvovao svim misama, ispovjedao se, i uzimao pričest...
Vrhunac mojih crkvenih aktivnosti bilo je učešće na vaskrsnoj procesiji u manastiru svetog Jovana. Ceremonija je počela u 22 sata, i završila u 5 sati sa ispovješću prisutnih. Tu sam bio očevidac jednog događaja koji me duboko uznemirio i zbog kojeg sam počeo da sumnjam u ispravnost ortodoksne crkve.
Jedna mlada djevojka se ispovjedila i pop joj nije oprostio grijehe, i nije joj dao 'sveti dar' kruh i vino. Ona je bila u očaju, molila je popa da joj oprosti grijehe, ali on je ostao pri svome mišljenju. Ja sam bio krajnje zbunjen ovom situacijom. Mislio sam kako ova djevojka neće nikada više ući u crkvu zbog ovoga. U jednu crkvu u kojoj vjernici mole za oprost grijeha, jer znaju za Božiju milost, ali im oprost biva uskraćen od strane ljudi, koji su, kao i vjernici stvoreni od Boga.
Ova slika me nije napuštala; duboko sam razmišljao o ulozi popa, tzv. 'Božijeg sluge'. Odakle mu pravo da on odlučuje, kome će da oprosti grijehe, a kome ne? Da bi dobio odgovor na ovo pitanje počeo sam da sumnjam u ulogu popa kao posrednika između Boga i čovjeka. Malo zatim sam pao u duboke depresije. Nisam mogao spavati, bio sam uznemiren. Ispunjavao me osjećaj besmislenosti. Kao da mi je duša uzeta i da je ostalo samo tijelo. Niti ljekar niti moje molitve raznim svecima nisu mi mogli pomoći. Pokušao sam da nađem šta je razlog tome - držao sam se svih crkvenih propisa i uprkos tome nisam imao unutrašnju smirenost. Kratko za tim prestao sam da se molim Bogu.
Nakon izvjesnog vremena osjećao sam se bolje, ali bio sam daleko od vjere. Počeo sam opet sa opuštenim načinom života. Počeo sam se kretati u starom društvu upražnjavajući stare običaje.
Sve se promijenilo kada sam 1998. godine upoznao jednog Čečena. On nije bio plaho ukrašen vrlinama, niti je bio pobožan. Jednog dana mi reče: "Ti si pametan momak, prestani se ponašati kao Clown, ti bi trebao da postaneš musliman". Ja mu rekoh da ne mogu da prekinem sa svojim porocima. Ali, on mi odgovori da se milostivi Allah čovjeku za deset koraka približi kada čovjek učini jedan korak prema Allahu i kada ti Njemu ideš hodom, On se tebi približi trkom. Ovo je ostavilo dubok utisak na mene.
Izučavanje o Islamu je počelo na fakultetu, gdje sam pohađao kurs "Historija Azije i Afrike u srednjem vijeku" kojeg je predavala T. Semenkova. Ona je bila izuzetna profesorica, koja je imala hrabrosti da prekine sa klišeima o Islamu i koja je tražila da se Islam poštuje. Skoro nakon toga sam upoznao i druge muslimane, i osjetih nešo šo mi je uvijek nedostajalo - osjećaj dubokog bratstva, iskrenog prijateljstva, spremnosti da se problemi podjele sa drugima. Nisam se dugo nećkao i izgovorio sam šehadet - rečenicu kojom sam postao musliman.
Bio sam veoma iznenađen kada sam saznao da ima mnogo Rusa koji su kao i ja, prešli na Islam. Ovo je bilo važno za mene, jer u to vrijeme sva moja porodica kao i prijatelji su bili šokirani mojom odlukom, koju nisu htjeli da prihvate. Jedni su bili zaprepašteni, drugi me nisu uzimali za ozbiljno. U to vrijeme sam bio potreban podrške i savjeta drugih muslimana, o tome kako su oni postali muslimani, kakve su probleme imali i kako su ih savladavali. Za mene je bila zanimljiva razlika između "etničkih" i "novih" muslimana.
Mene je znanje o Islamu i ponašanje ruskih muslimana duboko dojmilo. Pa sam htio da budem takav. Ali ja nisam imao dodira samo sa ruskim muslimanima. Da bi provjerio ispravnost svoje odluke, bio sam spreman svakom da govorim o Islamu ko je htio da me sasluša. Na kraju su me riječi moje majke ojačale u mojoj odluci: "Ako je Islam od tebe napravio boljeg čovjeka, onda sam i ja spremna da pređem na Islam!"
Sva hvala pripada Allahu Milostivom, koji je u Svojoj milosti prema čovjeku savršen, jer nam je objavio Svoju ispravnu i savršenu vjeru. Što se više čovjek zanima za Islam, biva mu sve jasnije da je Islam božanskog izvora. U Islamu nema ništa što bi te moglo navesti na sumnju da Islam nije od Allaha. Sve je jednostavno i jasno. Postoji samo jedan Bog - Allah, Tvorac svega postojećeg i samo on je Sudija iznad svih. On je prema svojim stvorenjima milostiv, i oni su ovisni od Njegove milosti.
Njegova milost je beskrajna. Allah ne ostavlja ljude na ovom svijetu same, nego šalje im znanje i jasne dokaze da bi slijedili Njegove poslanike, od Adema do Muhammeda (Allahov rahmet na njih). Svi oni su donijeli djelove Svete Poruke od svoga Tvorca ljudima: Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed s.a.v.s. nisu bili osnivači novih vjera nego gradioci jedne zgrade, čiju je gradnju Muhammed s.a.v.s., zadnji poslanik završio. Nema poslanika poslije njega i nije potrebno da se druge zgrade grade.
Postoji samo jedan Bog i jedna božanska istina. Nemoguće je da postoji više istina, jedna pored druge. Svjedočim da je samo Allah Onaj kome se klanja. Ne klanja se niti meleku, niti čovjeku, niti sinu, niti kćerki niti bilo kakvom idolu. Svaki ljudski san, ono što čovjek radi, voli ili mrzi može postati božanstvo, ali krivo božanstvo. Allahu se ništa ne može pridružiti.
Ovo je razlog zbog čega čovjek, tek kada postane musliman stekne slobodu. Na ovaj način se okrećeš od službovanja drugim stvarima. Kroz to postižeš potpunu harmoniju sa samim sobom, svojom prirodom. Na kraju čovjek kroz vjeru u Allaha se može nadati Allahovoj milosti na Sudnjem Danu.
Islam Yablkow, St. Petersburg, Rusija
 
|
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
